Posl. broj: P-512/2023-27.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miranu Kraljeviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima CTĆ i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju JT plati iznos od 196.672,08 EUR (stodevedesetšesttisućašestosedamdesetdva eura i osam centa) sa zakonskom zateznom kamatom do do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:

58,94 EUR

od 11. ožujka 2008. pa do isplate,

123,10 EUR

od 12. studenoga 2008. pa do isplate,

86,07 EUR

od 9. prosinca 2008. pa do isplate,

86,07 EUR

od 9. prosinca 2008. pa do isplate,

86,07 EUR

od 9. prosinca 2008. pa do isplate,

390,95 EUR

od 7. ožujka 2009. pa do isplate,

390,95 EUR

od 7. ožujka 2009. pa do isplate,

390,95 EUR

od 7. ožujka 2009. pa do isplate,

237,61 EUR

od 10. lipnja 2009. pa do isplate,

236,95 EUR

od 9. srpnja 2009. pa do isplate,

238,64 EUR

od 17. srpnja 2009. pa do isplate,

197,68 EUR

od 8. kolovoza 2009. pa do isplate,

249,42 EUR

od 8. rujna 2009. pa do isplate,

209,77 EUR

od 8. listopada 2009. pa do isplate,

219,80 EUR

od 7. studenoga 2009. pa do isplate,

253,36 EUR

od 8. prosinca 2009. pa do isplate,

319,25 EUR

od 9. siječnja 2010. pa do isplate,

376,15 EUR

od 9. veljače 2010. pa do isplate,

370,15 EUR

od 9. ožujka 2010. pa do isplate,

465,29 EUR

od 13. travnja 2010. pa do isplate,

566,52 EUR

od 18. svibnja 2010. pa do isplate,

601,10 EUR

od 9. lipnja 2010. pa do isplate,

769,16 EUR

od 19. srpnja 2010. pa do isplate,

617,22 EUR

od 10. kolovoza 2010. pa do isplate,

907,70 EUR

od 22. rujna 2010. pa do isplate,

825,40 EUR

od 10. listopada 2010. pa do isplate,

798,59 EUR

od 9. studenoga 2010. pa do isplate,

1.009,12 EUR od 9. prosinca 2010. pa do isplate,

1.248,23 EUR od 9. siječnja 2011. pa do isplate,

1.053,92 EUR od 10. veljače 2011. pa do isplate,

1.067,61 EUR od 9. ožujka 2011. pa do isplate,

991,87 EUR

od 9. travnja 2011. pa do isplate,

1.148,87 EUR od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

1.430,44 EUR od 9. lipnja 2011. pa do isplate,

1.738,54 EUR od 19. srpnja 2011. pa do isplate,

1.867,98 EUR od 25. kolovoza 2011. pa do isplate,

175.042,64 EUR od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

II. O d b i j a s e preostali dio tužbeno zahtjeva u iznosu od 38.322,35 EUR (tridesetosamtisućatristodvadesetdva eura i tridesetpet centi.

III. N a l a ž e s e tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju JT naknadi troškove postupka u iznosu od 29.271,00 EUR

(dvadesetdevettisućadvijestosedamdesetjedan euro) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 3. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a odbija se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.029,00 EUR (četiritisućedvadesetdevet eura).

IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnio tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi je u svojstvu korisnika kredita kao fizička osoba, potrošač, s tuženikom kao bankom 19. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103477306, kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 748.000,00 CHF, isplaćen po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 7. navedenog Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB, a prvi anuitet iznosi 6.658,30 CHF. Predmetni kredit tužitelj je otplatio 24. kolovoza 2011. godine. Predmetnim Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF (švicarski franak). Tužitelj tvrdi da su odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena vezanost uz valutnu klauzulu su temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje u tekstu: ZOO) ništetne. Prethodno spomenutim čl. 7. Ugovora o kreditu se ugovorila otplata svih obveza (glavnica, kamate, kamate za zakašnjenje, naknade i svi drugi troškovi) iz Ugovora u valuti CHF što je prouzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tijekom sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je propustio tužitelja obavijestiti i upoznati s posljedicama ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, a tim više, tužitelj nije imao izbor odabrati kredit u drugoj valuti, bilo to kunama ili kojoj valuti već je isključivo mogao sklopiti/potpisati ovaj Ugovor koji mu je tuženik pripremio. Dakle, navedenim ugovorom, ugovoren je švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, a tijekom postojanja obaveze se tečaj CHF u odnosu na kunu više puta mijenjao. Tužitelj je sklapanju Ugovora o kreditu pristupio kao fizička osoba - potrošač kojem odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, lako uočljiva ili lako razumljiva, a prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovora niti mogućnosti izmjene pojedine ugovorne odredbe. Pojam potrošača je uređen u čl. 3. st. 1. t. 1., tada važećeg, Zakona o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03., dalje u tekstu: ZZP) prema kojem „Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Tužiteljev status potrošača je nesporan obzirom da se u ovom slučaju radi o hipotekarnom potrošačkom kreditu za građanstvo kojeg je sklopio tužitelj kao fizička osoba. Iz čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da su odobrena sredstva isplaćena na šalteru u gotovini, a tužitelj ih nije koristio niti namijenio za svoju poslovnu aktivnost niti poduzetničke svrhe. Također, tuženik u Otplatnom planu za kredit tužitelja oslovljava kao potrošača u gornjem desnom uglu zaglavlja prve stranice, i to kao: „Podaci o potrošaču“. Ništetnost odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi i iz protivnosti odredbama ZZPa, i to odredbe čl. 81. st. 1.-4. kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tim više, teret dokazivanja da se pregovaralo o odredbama je na tuženiku koji je u ovom slučaju bio u ulozi potrošača trgovac. Nadalje, ZZP-om je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a to nipošto nisu. Dakle, ugovorne odredbe i o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, odnosno ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. O spomenutim odredbama Ugovora o kreditu o istima se nije pregovaralo već se radi o unaprijed standardnom (tipiziranom) primjerku ugovora o kreditu koji je tuženik sklapao sa građanstvom (fizičkim osobama). Također, u postupku kolektivne zaštite prava potrošača pokrenutom ispred Trgovačkog suda u Zagrebu od strane Udruge Franak protiv 8 banaka, uključujući i tuženika, pod poslovnim broj P-1401/2012, odnosno pred Visokim trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/17, utvrđeno je da se u ugovorima o kreditima sa valutnom klauzulom franak nije pregovaralo o ugovornim odredbama kao i da iste nisu bile jasno vidljive, lako razumljive ili uočljive. Nadalje, činjenica ugovaranja valutne klauzule u Ugovoru o kreditu koja obvezuje korisnika kredita, ovdje tužitelja kao potrošača u odnosu na povrat svih obveza s osnove tog ugovora o kreditu u valuti franak, a da mu pritom u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije ni poznato koji iznos glavnice treba vratiti, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. S obzirom da je ugovor tuženika standardni (tipizirani) ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u Ugovoru o kreditu tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu valute niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna. Isto tako, tuženik je u Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije, kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođeni su sudski postupci zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju su vezane sve obveze iz Ugovora o kreditu uz valutu švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, a koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s ciljem iskorištavanja potrošača kao slabije ugovorne strane. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba tuženika i ostalih banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Naime, utvrđeno je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 kako su sve tužene banke, pa i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve to tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP) i članku 118. ZZP-a, naslovni je Sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula. Tužitelj ističe da su mu radi ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, temeljem koje je vezano ispunjenje tužiteljevih obveza uz valutu švicarski franak, tijekom otplate porastao mjesečnih anuiteta gotovo 2 puta u odnosu na početni otplatni plan. S osnove ništetne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju po kojem je uplaćivao svaki od anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF prema kojem mu je iznos kredita isplaćen. Tužitelj, nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev po za to izrađenom nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je, dakle, u Ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Sud je po službenoj dužnosti obvezan utvrditi ništetnost odredbi u Ugovoru o kreditu, posebno primjenjujući utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u navedenom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli, slijedom čega je sud po službenoj dužnosti obvezan utvrditi sve odredbe u ugovoru o kreditu ništetne, koje sadrže ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 234.994,43 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od njihovog plaćanja,

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovore stvarne i mjesne nenadležnosti. U vezi toga tvrdi da je Ugovor o kreditu broj 5103477306 od 19. ožujka 2007. godine, bio sklopljen između tužitelja kao vlasnika obrta – pekarski obrt [obrt] odvjetnika i tuženika kao trgovca te da je stoga u predmetnom slučaju sukladno odredbi članka 34.b. stavka 1. točki 1 ZPP-a stvarno nadležan trgovački sud. Predmetni Ugovor o kreditu tužitelju je odobren u vezi s obavljanjem poslovne djelatnosti tužitelja kao vlasnika pekarskog obrta i evidentna je namjera ugovornih strana prilikom sklapanja ugovora bila da isti sklopi tužitelj kao za poslovne namjene, a ne kao fizička osoba. Osim toga, tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari skreće pažnju i na činjenicu je odredbom članka 16. Ugovora za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Trgovački sud u Rijeci. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 14. lipnja 2023. godine te u u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. I u vezi toga tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP jer je predmetni kredit tužitelj sklopio kao obrtnik i to za potrebe financiranja svog obrta – pekarski obrt [obrt]. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit kao poduzetnik i s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila financiranje obrta, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Da je riječ o kreditu s namjenom financiranja gospodarskog subjekta tužitelja proizlazi i iz pregleda prometa po kreditu iz kojeg je vidljivo da je predmetni kredit do dana 07.12.2009. godine bio otplaćivan od strane samog pekarskog obrta [obrt], a da je nakon odjave obrta dana 31.12.2009. godine kredit od dana 08.01.2010. godine nastavila otplaćivati PEKARA TRNSKO d.o.o., čiji je jedini član društva tužitelj. Naposljetku je kredit dana 24.08.2011. godine i prijevremeno zatvoren investicijskim kreditom korisnika PEKARA TRNSKO d.o.o. iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5105589662. Ujedno je ovopredmetni kredit i osiguran Ugovorom o solidarnom jamstvu broj 5103477306 od 19. ožujka 2007. godine solidarnog dužnika pekarskog obrta [obrt]. Štoviše, stvarnu svrhu ovopredmetnog kredita broj 5103477306 treba gledati u kontekstu sljedeće poslovne suradnje između tužitelja i NT. Ovopredmetnom kreditu broj 5103477306 prethodi Ugovor o kreditu broj 5102874305 kojeg su dana 3. ožujka 2006. godine podigli tužitelj kao sudužnik i Lumni Lushaj kao korisnik kredita, a koji je i osiguran Ugovorom o solidarnom jamstvu broj 5102874305 od 28. veljače 2006. godine solidarnog dužnika pekarskog obrta [obrt], vl. Lumni Lushaj i Ugovorom o solidarnom jamstvu broj 5102874305 od 28. veljače 2006. godine solidarnog dužnika pekarskog obrta [obrt], vl. DT. Tim Ugovorom o kreditu broj 5102874305 odobren je iznos kredita od 310.000,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.267.650,00. Iz iznosa odobrenog kredita iznos od 1.300.305,85 kuna bio je prenesen za zatvaranje postojećih kredita i to: 1.) iznos od 798.313,75 kuna, odnosno 109.134,62 eura, na partiju kredita broj 2300096103, čiji je korisnik pekarski obrt [obrt], vl. DT; 2.) iznos od 352.233,49 kuna, odnosno 48.152,22 eura, na partiju kredita broj 2300105513, čiji je korisnik pekarski obrt [obrt], vl. DT te 3.) iznos od 149.752,61 kuna, odnosno 20.471,99 eura, na partiju kredita broj 5101914312, čiji je korisnik pekarski obrt [obrt], vl. Lumni Lushaj. Kredit broj 5102874305 je također kao i ovopredmetni kredit do dana 07.12.2009. godine bio otplaćivan od strane pekarskog obrta [obrt], čiji je vlasnik tužitelj, a koji obrt je odjavljen s danom 31.12.2009. godine, te kredit broj 5102874305 od dana 08.01.2010. godine nastavlja otplaćivati PEKARA TRNSKO d.o.o., čiji je jedini član društva tužitelj. Naposljetku, dana 24.08.2011. godine je i kredit broj 5102874305 zatvoren investicijskim kreditom korisnika PEKARA TRNSKO d.o.o. iz Ugovora o dugoročnom kreditu broj 5105589662. Sudski postupak za Ugovor o kreditu broj 5102874305 za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu naknade za obradu kredita vodi se kod ovog suda pod poslovnim brojem P6534/2021. Dakle iz načina zatvaranja predmetnih kredita nedvojbeno proizlazi da je investicijskim kreditom broj 5105589662 korisnika PEKARA TRNSKO d.o.o. zatvoren kredit broj 5103477306 (predmet ovog postupka, korisnik kredita DT kao vlasnik pekarskog obrta [obrt]), i krediti broj 5102874305 (predmet poslovnog broja P-6534/2021, korisnik kredita Lumni Lushaj i sudužnik DT), a da su kreditom broj 5102874305 bili zatvoreni krediti broj 2300096103 (korisnik pekarski obrt [obrt], vl. DT), kredit broj 2300105513 (korisnik pekarski obrt [obrt], vl. DT) i kredit broj 5101914312 (korisnik pekarski obrt [obrt], vl. Lumni Lushaj), odnosno da je PEKARA SAVICA d.o.o. u naravi zatvarala kredite pekarskog obrta [obrt], vl. Lumni Lushaj i pekarskog obrta [obrt], vl. DT. Slijedom navedenog tuženik ističe da je nesporno dokazano da je namjena predmetnog kredita bila financiranje obveza gospodarskog subjekata tužitelja - pekarski obrt [obrt], da tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Nadalje, u pogledu nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF, tuženik ističe da je odredbom čl. 22. ZOO-a, dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, što je u konkretnom Ugovoru o kreditu kao valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o kreditu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO-a. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom. Nadalje, tuženik tvrdi da je tuženik bio upoznat s pojmom i značenje ugovaranja valutne klauzule. Ukazuje da je prilikom ocjene ništetnosti odredaba nekog ugovora potrebno uzeti u obzir sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu te je tuženik kao gospodarski subjekt mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja ugovora o kreditu u kojem se glavnica veže za valutu švicarski franak. Osim toga, naglašavai da je tužitelj kao obrtnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule te uobičajenog rizik kod ugovaranja takvog pravnog posla jer se od njega kao trgovca očekuje povišena mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza. Isto tako, tuženik ističe da je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljavao se ne samo u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nego se i još uvijek upotrebljava. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o kreditu na duže vremensko razdoblje (18 godina u konkretnom slučaju) i da se tijekom takvog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja ništetnosti. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreidtu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik dakle opetovano ističe kako je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te da je tužitelj kao gospodarski subjekt sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici sam donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te je nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. Podredno, tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Odredbom članka 218. ZOO-a određeno je da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare, odnosno zakonodavac je imao potrebu urediti pravni odnos ugovornih strana na način da propiše da iste svojom voljom ne mogu mijenjati zakonske odredbe o vremenu zastare, jer osim što bi to bilo protivno prisilnim propisima bilo bi protivno pravnoj sigurnosti koju osiguravaju odredbe o zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. U tom smislu ističe se da je zastarijevanje počelo teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze odnosno u ovom konkretnom slučaju, a s obzirom na prirodu obveze plaćanje leasing rata, početak tijeka zastare trebao bi se računati od plaćanja koja su vršena. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir činjenicu da je tužitelj podnio tužbu dana 14. lipnja 2023. godine, a da je posljednje plaćanje po Ugovoru o kreditu izvršeno 25.08.2011. godine, razvidno je da je eventualno cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U pogledu informiranosti tužitelj i postupanju tuženika u fazi pregovaranja tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja; iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja; iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta; iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. IT (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Također, gđa. IT je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a); banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a); tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije Dakle, iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

4. Nakon pripremnog ročišta održanog 22. veljače 2024., tuženik podneskom od 1. ožujka 2024. ustraje na iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda, dakle više ne i na prigovoru stvarne nenadležnosti.

5. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 23. siječnja 2025. tako da potražuje iznos od 196.672,08 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose.

6. Tuženik se podneskom od 30. siječnja 2025. prvenstveno protivi djelomičnom povlačenju tužbe budući da je tužitelj u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 234.994,43 eura, a u pogledu negativnih razlika navodi da ukoliko bi sud deklaratornom pravnom zaštitom ukoliko odredbu o valutnoj klauzuli, tužitelj bi imao pravo samo na onaj iznos koji je ukupno više platio u odnosu na početni otplatni plan, odnosno iznos od 195.208,86 eura pa da stoga iznos od 196.672,08 eura koji tužitelj traži podneskom od 23. siječnja 2025. "treba umanjiti" za iznos od 1.463,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u tom podnesku.

7. U postupku su pročitani: ispis prometa po kreditu, obračun zateznih kamata, početni otplatni plan za kredit, obavijest o promjeni kamatne stope s otplatnim planom od 1. travnja 2009., pregled prometa po kreditu za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 7. rujna 2011., ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5103477306 od 19. ožujka 2007., izvod iz poslovnih knjiga za kreditnu partiju 5101914312 na dan 9. ožujka 2006., pregled prometa po partiji kredita 5102874305 za razdoblje od 28. veljače 2006. do 7. rujna 2011., ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51401652-51028874305 od 3. ožujka 2006., tuženikovi reklamni materijali za stambene kredite, izvadak iz obrtnog registra za [obrt]", vl. DT, [adresa], povijesni izvadak iz sudskog registra za Pekara Trnsko d.o.o., [adresa], tuženikova Informacija – Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/ 34406010-2300096103 od 28. ožujka 2002., ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/ 34406010-2300105513 od 29. kolovoza 2002., pisana izjave IT, pregled prometa po partiji kredita 5103477306 za razdoblje od 19. ožujka 2007. do 7. rujna 2011., mail korespondencije IT nadležnim službama tuženika, dopis Hrvatske narodne banke Trgovačkom sudu u Zagrebu, otvorenost devizne pozicije tuženika, ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51016015-5105589662 od 15. lipnja 2011., ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103477306 od 19. ožujka 2007., plan otplate ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/ 51016015-5105589662 od 15. lipnja 2011., tabularna izjava ČT od 26. listopada 2018., ugovor o pristupu dugu od 30. siječnja 2012., ugovor o nalogu od 30. siječnja 2012., ugovor o kupoprodaji nekretnina od 30. siječnja 2012., ugovor o upućivanju (asignaciji) od 30. siječnja 2012., nalog za plaćanje u inozemstvo od 22. ožujka 2007. te brisovno očitovanje od 9. listopada 2018.; saslušani su svjedoci GT i ŽT, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. AT iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je saslušana tužitelj.

8. Na ročištu za glavnu raspravu 30. listopada 2024. odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za saslušanja svjedoka VT jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

10. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:

- da je tuženik, kao banka, 19. ožujka 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103477306, s korisnikom kreditu u zaglavlju navedenim kao: "1708972380047, LJUŠAJ ŠAČ, 10000 [adresa], LJERKE

ŠRAM 2, vlasnik pekarskog obrta " [obrt]";

- da je u članku 1. ugovora navedeno da se zaključuje na temelju kreditnog zahtjeva broj 5030241675 i Odluke Banke broj: 14030703000074 od 17. 03. 2007. (koje tuženik nije dostavio u spis);

- da je člankom 2. određen iznos kredita od 748.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj;

- da je člankom 3. određena namjena: "HIPOTEKARNI KREDIT GRAĐANA, gotovinski krediti uz hipoteku";

- da je člankom 4. određen način korištenja (puštanje kredita u tečaj): "Gotovina na blagajni";

- da je člankom 6. određen rok vraćanja od 216 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu, a člankom 7. način vraćanja: otplata u 216. mjesečnih anuiteta u iznosu od 6.658,30 CHF uz opis valutne klauzule: "Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anutiteta o dospijeću u kunama nastalim uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja";

- da je člankom 8. kamatna stope određena kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke, a u trenutku ugovaranja iznosi 8, 250 %;

- da su člankom 11. ugovoreni instrumenti osiguranja vraćanja, među ostalim i "ugovor o solidarnom jamstvu broj: 5103477306 sklopljen između Banke i solidarnog jamca:

PEKARSKI OBRT [obrt] vl. RT";

- da je na svakoj stranici ugovora, ispod teksta pod oznakom "korisnik kredita", navedeno samo: " DT", iznad čega se nalazi njegov potpis, a bez naziva i pečata obrta,

- da je člankom 16. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta Banke;

- da je tuženik, kao banka, istog 19. ožujka 2007. sklopio ugovor o solidarnom jamstvu broj: 5103477306, sa jamcem – platcem, u zaglavlju navedenim kao: "PEKARSKI [obrt] vl. DT, [adresa]", a ispod teksta ugovora pod oznakom "jamac – platac" nalazi se vlastoručni potpis " DT" te pečat: "Pekarski [obrt], vl. PT, [adresa], JMGB: 1708972380047;

- da je MT tuženiku **.**.2007. predao nalog za plaćanje iznosa od 400.000,00 eura za korist FT na račun njegove banke Raiffeisen Bank Kosovo u Prištini;

- da je tuženik kao banka s LT kao korisnikom kredita i ĐT kao sudužnikom 3. ožujka 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 5102874305 za iznos od 310.000 eura protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s namjenom: "HIPOTEKARNI KREDIT GRAĐANA, gotovinski krediti uz hipoteku" te odredom u ostalim uvjetima (čl. 12.) da je korisnik kredita "suglasan da sredstva odobrenog kredita banka isplaćuje izravno u korist podmirenja obveze po kreditima br. 5101914312, br. 2300096103, br. 2300105513 i za podmirenje obveza vezanih sa sudsku blokadu po poslovnom računu [obrt] 2402006-1150033885m a ostatak sredstava na tekuću račun korisnika kredita";

- da je tuženik kao banka s korisnikom kredita PEKARA TRNSKO d.o.o. za usluge Zagreb, Ljerke Šram 2, 15. lipnja 2011. sklopio ugovor o dugoročnom kreditu broj: 5105589662 za iznos od 810.000 eura protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj s namjenom: "Kredit za investicije" te odredom u ostalim uvjetima (čl. 12.) da će se predmetnim kreditom "interno refinancirati obveze postojećih kredita koje u korištenju imaju fizičke osobe, a sve kako slijedi: DT, OIB: [osobni identifikacijski broj], partija broj: 5103477306, MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], partija broj: 5102874305", a ispod teksta pod oznakom "korisnik kredita" navedeno je: "PEKARA TRNSKO d.o.o.", potpisa UT i pečat tog trgovačkog društva;

- da je tuženik kao banka s korisnikom kredita označnim kao "Ljušaj Šač", [obrt], vl. DT, **.**.2002. sklopio ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2300096103 za iznos od 168.694,00 eura s namjenom: "Kredit za investicije" i načinom korištenja (puštanje kredita u tečaj): "Namjenski u tranšama nakon prezentacije potrebne dokumentacije od strane korisnika kredita (govori, predračuni, računi i slično)", a ispod teksta pod oznakom "korisnik kredita" nalazi se potpis CT i pečat [obrt]", vl. DT;

- da je tuženik kao banka s korisnikom kredita označnim kao "Ljušaj Šač", [obrt], vl. DT, **.**.2002. sklopio ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2300105513 za iznos od 66.307,00 eura s namjenom: "Za kupnju poslovnog prostora" i načinom korištenja (puštanje kredita u tečaj): "Zatvaranje potraživanja banke)", a ispod teksta pod oznakom "korisnik kredita" nalazi se potpis CT i pečat [obrt]", vl. DT;

- da je obrt pod nazivom Pekarski obrt " [obrt]", vl. DT, [adresa] odjavljen 31. prosinca 2009;

- da je PEKARA TRNSKO d.o.o. osnovana 24. studenoga 2008.; da je jedini osnivač bio KT, koji je sada i jedini član te je ujedno osoba ovlaštena za zastupanje – direktor koji zastupa društvo samostalno i pojedinačno;

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.

11. Sporno je:

- je li ovaj sud mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu;

- ima li tužitelj svojstvo potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu;

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva;

- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj na dan isplate kredita kako to zahtijeva tužitelj;

- je li sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama te

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

12. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

13. Pitanje - je li tužitelj imao svojstvo potrošača po predmetnom ugovoru o kreditu, odlučno je, ne samo za meritorno rješenje spora, već i za odluku o tuženikovom prigovoru mjesne nenadležnosti.

14. Naime, sudska nadležnost prosuđuje se s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu. Odredbom članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koja je dodana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015., dalje ZID ZPK/15), a koja je na snazi od 30. rujna 2015., propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga strana ima sjedište ili neovisno i sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima sjedište. Radi se o procesnoj odredbi koja se mora primijeniti u svim postupcima u kojima se nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15 odlučuje o sudskoj nadležnosti, bez obzira na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pa stoga primjena članka 29. stavka 1. ZID ZPK/15, koja određuje da se ZID ZPK/15 ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona, dovodi do pretjeranog formalizma i protivna je odlukama Suda Europske unije i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., prema kojima potrošač kao slabija ugovorna strana mora biti zaštićen pravilima o nadležnosti (tako: Županijski sud u Slavonskom brodu, Gž-428/2023-2. od 5. srpnja 2023.

15. Prema zaključku usvojenom na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanskog odjela) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova 5. studenoga 2020.: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.".

16. Navedena se shvaćanja mogu primijeniti jedino pod pretpostavkom da je tužitelj imao svojstvo potrošača prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

17. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003.) važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema 2. točki, trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili djelatnosti.

18. Imajući u vidu sadržaj ne samo predmetnog ugovora o kreditu već i ostalih ugovora na koje se poziva tuženik (navedenih u 10. odlomku obrazloženja), kao i navode stranaka, sud je ocijenio da na pripremno ročištu, samo temeljem isprava u spisu, nije bilo moguće utvrditi je li tužitelj imao svojstvo potrošača pa je, sukladno odredbi čl. 288. st. 3. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), nastavio s raspravljanjem te je odluku donio na ročištu za glavnu raspravu 30. listopada 2024., nakon saslušanja svjedoka GT i ŽT te tužitelja.

19. Svjedok GT navodi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem u banci bila savjetnik za građane i u tom je svojstvu sudjelovala u postupku odobravanja kredita tužitelju. Radilo se o hipotekarnom kreditu odnosno gotovinskom kreditu s hipotekom. U okvirima svojeg posla je razgovarala s klijentima koji su došli sa zahtjevom za kredit; provjeravala je dokumentaciju te klijentu ponudila neki od kredita koje je banka odobravala. Sam tekst ugovora nije pisala. Radila je to pravna služba banke, a u biti se radilo o špranciranim ugovorima. Samu odluku o odobrenju kredita donosile su nadležne službe banke. S obzirom na protek vremena ne sjeća se nikakvih posebnih okolnosti sklapanja konkretnog kredita. Tužitelja se sjetila kada ga je vidjela na hodniku ispred sudnice ali se ne sjeća nečeg posebnog u vezi toga. Nakon što joj je predočen ugovor o kreditu, potvrđuje da se na sredini svakog lista ispod teksta nalazi njen paraf ispod oznaka NM1. Ne sjeća se je li tog dana s tužiteljem potpisivan kakav drugi ugovor. Nakon što joj je predočen ugovor o solidarnom jamstvu na strani 543 spisa, potvrđuje da se i na njemu ispod pečata banke nalazi njen potpis. Na daljnje pitanje punomoćnika tužitelja je li se u konkretnom ugovoru u tekstu moglo nešto mijenjati, odgovara da su se načelno kod svakog ugovora mogle mijenjati prvenstveno odredbe o osiguranju kredita, jamcima, hipoteci, sudužnicima i slično. a odredbe o samoj valuti se nisu mogle mijenjati uz pojedini tip ugovora, odnosno banka je imala razne oblike ugovora, u kunama, u protuvrijednosti EUR-a, pa i u protuvrijednosti CHF i tu se radilo o standardnim ugovorima koje je klijent sam izabrao. U postupku ugovaranja kredita je svakom klijentu objasnila značaj valutne klauzule. Ne sjeća se je li tužitelj uredno kredit i kako je otplaćivao. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da nije smjela klijetima sugerirati koju vrstu ugovora da uzmu. Kao što je rekla, ne sjeća se konkretnih okolnosti sklapanja ugovora o kreditu ali koliko je vidjela, radilo se o velikom iznosu i sigurno u vezi tog ugovora nije bilo sve riješeno isti dan.

20. Svjedok ŽT, navodi da je u banci obavljao poslove osobnog bankara i u tom je svojstvu kontaktirao s tužiteljem, a i sjeća se i s njegovim bratom. Naime, cijela je obitelj poslovala s bankom, kako preko firmi tako i obrta, a mislim da u ono vrijeme nisu imale račune kao fizičke osobe. Koliko se sjeća, i u vezi konkretnog ugovora nešto je počeo razgovarati s tužiteljem ali u daljnjem postupku nije sudjelovao već je to radila prije saslušana kolegica GT. Sjeća se da se radilo o dosta velikom iznosu kredita i da se u vezi takvih kredita nije nešto posebno preispitivala kreditna sposobnost jer je to bilo nemoguće, odnosno gledale su se prvenstveno sredstva osiguranja, poslovanje po računu, ako se radilo o obrtu ili trgovačkom društvu, hipoteki i tome slično. U sklapanju konkretnog ugovora nije neposredno sudjelovao, a poznato mu je da je ugovor sastavljala pravna služba banke. Radilo o generaliziranom, špranciranim ugovorima, u kojima se u bitnome mijenjale odredbe o osiguranju otplate i, naravno, korisniku kredita. Nakon što su mu predočeni ugovor o kreditu na strani 302 spisa i ugovor o solidarnom jamstvu na strani 543 spisa, navodi da niti na jednom od njih nema njegovog potpisa. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, odgovara da se sad zaista ne sjeća je li tužitelj rekao namjenu za koju mu kredit treba, s obzirom na visinu kredita i na djelatnosti njega i njegovog brata pretpostavlja da se radilo o nekakvim investicijama, sad to zaista ne zna. Konkretni kredit bio je gotovinski, znači da korisnik nije trebao niti navesti niti pravdati nekakvu namjenu kredita. Na daljnje pitanje je li tužitelju nuđen kakav drugi kredit, odgovara da je banka u to vrijeme nudila kredite u protuvrijednosti CHF i u protuvrijednosti eura. Oba oblika ugovora bila su na letku banke s prikazom kamatnih stopa i na klijentima je bilo da biraju kakav ugovor im je prihvatljiv. Sjeća se da je tužiteljev brat negdje u to vrijeme uzeo kredit u protuvrijednosti u eurima. Nije sudjelovao u daljnjem postupku ugovaranja kredita niti ima neposrednih saznanja kako je ugovor otplaćivan. Pretpostavljam da je izvor novčanih sredstava bilo poslovanje tužitelja, a na kraju krajeva, tko je i kako otplaćivao kredit ne zna.

21. Iskaze svjedoka sud ocjenjuje neposredno uvjerljivima, a nije neobično da se svjedoci s obzirom na protek vremena ne sjećaju pojedinih detalja u pogledu okolnosti sklapanja i sadržaja predmetnog ugovora.

22. Tužitelj u svom iskazu navodi da je u to vrijeme trebao kredit i to u iznosu od 400.000,00 eura, a za obnovu kuće njegovog oca i tri njegove sestre na Kosovu, koja je zapaljena za vrijeme rata. S tuženikom je i prije poslovao i imao je neke druge kredite koji s ovim nemaju veze. Kao što je točno rekao gospodin ŽT, njegov je brat u toj banci imao isto kredit u eurima i sjećam se da je upravo preko brata došao do gospodina ŽT te je tražio kredit u iznosu od 400.000,00 eura. On mu je tada ponudio da imaju i kredite u CHF te da su oni povoljniji, odnosno da je za njih niža kamatna stopa za jedan posto. On tada za CHF gotovo nije niti znao i nije ima pojma što je to valutna klauzula i tek je nakon toga shvatio o čemu se radi. Oko sklapanja tog ugovora uglavnom je razgovarao s gospodinom ŽT, a gospođu GT je samo povremeno vidio i čini mu se da je ona u tome samo površno sudjelovala. Uglavnom, dobio je kredit u iznosu koji mu je trebao odnosno upravo 400.000,00 eura, a koji iznos mu je isplaćen na šalteru banke te je na istom tom šalteru banke cijeli taj iznos uplatio na račun njegovog oca u banci u Prizrenu. Kredit je otplaćivao dok je god mogao, ali su s vremenom rate sve više i više rasle i takve rate više nije mogao redovito i uredno otplaćivati. Tada su ga iz banke počeli redovito nazivati, među ostalim i gospođa GT; požurivali su uplate, a na kraju su mu banci savjetovali i nagovarali da uzme kredit na svoju firmu s kojom bi zatvorio ovaj ugovor. On je na to pristao i tada se radilo o kreditu od 810.000,00 eura, dakle, nije više bilo u protuvrijednosti CHF i od tog je kredita zatvoren ovaj predmetni kredit koji je podigao 2007. godine. Nakon toga je prodao i poslovne prostore u Karlovcu i taj je novac uplatio na račun svoje firme kojim novcima je zatvoren taj ugovor s firmom te mu još ostalo nešto novaca. Svih konkretnih okolnosti samog potpisivanja ugovora o kreditu se sad više ne sjeća, a znam da je u svemu tome uglavnom sudjelovao gospodin ŽT s kojem je u kontakt stupio po bratovoj preporuci, pa je imao i povjerenja u banku. Uglavnom, dobio je iznos koji mu je u tom trenutku trebao; potpisao je sve što mu je banka sastavila i predočila, a nitko mu ništa posebno o tome nije obrazlagao, i kao što je rekao, tek je poslije shvatio o čemu se radi. Na posebno pitanje suda u pogledu ugovora o solidarnom jamstvu, odgovara da se toga niti ne sjeća. Potpisao je sve što su mi dali da potpiše. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja, odgovara da prilikom potpisivanja ugovora nije pregovarao o pojedinim odredbama istoga. Kao što je već rekao, u to vrijeme nije znao za CHF niti je mogao misliti da bi tečaj mogao rasti i da mu zbog toga bude otplata uvećana. Da je tada znao što će se poslije dogoditi, ovakav ugovor ne bi nikada sklopio. Na posebno pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da prije potpisivanja nije ni pročitao ugovor; mislio je da za to nemam niti potrebe jer je do toga došao preko brata i imao je povjerenja u banku i bankare. Zbog navedenoga nije niti postavljao nekakva pitanja. Kredit je otplaćivao na način da je donosio novce na šalter banke sve dok je mogao. Ne znam zašto je u dokumentaciji tuženika navedeno da je kredit otplaćivao njegov otac i ne sjeća se je li prilikom ugovaranja kredita dobio kakve letke ili brošure.

23. Imajući u vidu iskaze svjedoka i tužitelja te pročitane isprave, sud utvrđuje da tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu ima status potrošača pa sukladno tome i potrošačka prava prema odredbama ZZP-a.

24. Naime, kao što je vidljivo iz iskaza svjedoka i tužitelja predmetni je ugovor (kao o ostale ugovore koje je tuženik dostavio) sastavio tuženik, a tužitelj je, imajući povjerenja u banku, potpisao sve što mu je predočeno. Iako je u oznaci korisnika kredita osim tužiteljevih osobnih podataka navedeno i da je "vlasnik pekarskog obrta [obrt]", ugovor je potpisao samo kao DT, bez naziva i pečata obrta. Nadalje, namjena kredita određena je kao hipotekarni kredit "građana", a način korištenja "gotovina na blagajni", a što nikako ne ukazuje da bi se radilo o kreditu za poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Osim toga, kao jedan od instrumenata osiguranja je određen ugovor o solidarnom jamstvu broj 5103477306 sklopljen između banke i solidarnog jamca " [obrt], vl. DT, a iz tog ugovora o solidarnom jamstvu je vidljivo da je u njemu kao jamac – platac navedeno upravo " [obrt], vl. DT te se uz tužiteljev potpis na tom ugovoru nalazi i pečat obrti. Na taj su način sastavljeni i ugovori o dugoročnim kreditu od 28. ožujka 2002. 29. kolovoza 2002., pri čemu je, a za razliku od predmetnog ugovora, u ugovoru o dugoročnom kreditu od 28. ožujka 2002., način korištenja jasno definiran kao: "Namjenski u tranšama nakon prezentacije potrebne dokumentacije od strane korisnika kredita

(govori, predračuni, računi i slično)"

25. Prema odredbi čl. 1. st. 1. Zakona o obrtu ("Narodne novine", br. 77/1993., 90/1996., 102/1998., 64/2001. i 71/2001.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, obrtu u smislu ovog Zakona je samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti u skladu s člankom 2. ovog Zakona od strane fizičkih osoba sa svrhom postizanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, a prema stavku 3. tog članka, obrtnik u smislu ovog Zakona je fizička osoba koja obavlja jednu ili više djelatnosti iz stavka 1. ovog Zakona u svoje ime i za svoj račun, a pritom se može koristiti i radom drugih osoba. To, naravno, ne znači da osoba koja je obrtnik u smislu tog Zakona ne može sklapati i pravne poslove koji nemaju veze sa njegovim obrtom te u tim pravnim poslovima on ima status kao bilo koja druga fizička osoba.

26. Osim toga, prema odredbi čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje ZOO), ugovorom o jamstvu jamac se obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini. Dakle, jamac je treća osoba, ni vjerovnik, ni dužnik u ugovornom odnosu između vjerovnika i dužnika, a i tuženik je očito na taj način tretirao tužitelja sklopivši s njim, kao obrtnikom, posebni ugovor o jamstvu.

27. Nadalje, i u ugovoru o dugoročno kreditu kojeg je tuženik 15. lipnja 2011. sklopio s korisnikom kredita PEKARA TRNSKO d.o.o. s namjenom "za investicije", je u ostalim uvjetima (čl. 12)., navedeno da će se tim kreditom u stvari refinancirati obveze postojećih kredita koje u korištenju imaju "fizičke osobe", tuženik DT i njegov brat MT.

28. Činjenica da je tužitelj kredit otplaćivao iz zarade od obrta i pravne osobe u kojom je bio član i osoba ovlaštena za zastupanje, kao i da su prema pregledu prometa po kreditu neki anuiteti plaćen izravno od PEKARE TRNSKO d.o.o. i od obrta pri tome nije odlučna budući da, sukladno odredbi čl. 161. st. 1. ZOO-a, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba.

29. Konačno, sud ocjenjuje istinitim tužiteljev iskaz da je kredit podizao za obnovu kuće njegovog oca i tri njegove sestre na Kosovu, koja je zapaljena za vrijeme rata i da je upravo zato i utrošio novčane sredstva, pri čemu nije odlučno da je njegov brat MT tuženiku **.**.2007. predao nalog za plaćanje iznosa od 400.000,00 eura za korist FT na račun njegove banke Raiffeisen Bank Kosovo u Prištini, a ne osobno tužitelj budući da ih tužiteljevog iskaza jasno proizlazi da je sve opisane financijske transakcije tužitelj obavljao upravo po uputama tuženika koji je i sastavio sve ugovor.

30. Sukladno navedenom, tužitelj nije sklopio predmetni ugovor o kreditu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa se radi o potrošačkom ugovoru te on ima status potrošača.

31. Posljedično tome, a imajući u vidu da tužitelj ima prebivalište u [adresa], a tuženik sjedište u [adresa], sud utvrđuje ništetnom odredbu čl. 16. ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke budući da takva odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača imajući u vidu udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud i s time povezane troškove, pa je na ročištu za glavnu raspravu 30. listopada 2024. odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti i, sukladno odredbi čl. 301. st. 2. ZPP-a, je odlučeno da se odmah nastavi s raspravljanjem o glavnoj stvari.

32. Budući da je tužitelj potrošač, on se sukladno odredbi čl. 502.C ZPP-a, legitimno poziva na pravna utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

33. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

34. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

35. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

36. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

37. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

38. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

39. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

40. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

41. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

42. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

43. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

44. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja.

45. Da se i u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru tuženika proizlazi i iz iskaza svjedoke GT i ŽT koji su saslušani po prijedlogu tuženika, a koji svjedoci o ostalim okolnostima sklapanja konkretnog ugovora ništa određeno nisu rekli. Generalno postupanje tuženika, kao i ostalih banaka utvrđeno je u parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pa za ovu parnicu nemaju nikakvog značenja tuženikovi reklamni materijali za stambene kredite, njegove informacije te pisana izjava njegove zaposlenice IT i njena korespondencija s ostalim zaposlenicima tuženika.

46. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

47. Dakle, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru banke te da tužitelj nije imao nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužitelj sklopi drugačiji ugovor o kreditu s istom ili drugom bankom nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranja o odredbama konkretnog ugovor o kreditu

48. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogla nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici utvrđuje da je navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.

49. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

50. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.".

52. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita budući da početni uvjeti ugovora nisu ništetni.

53. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

54. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

55. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 19. ožujka 2007., s kojim je danom srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,567700 kn za 1 CHF pa je dakle ugovorni iznos od 748.000,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 3.416.639,60 kuna odnosno 453.466,00 eura, prema fiksnom tečaju konverzije. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa se mijenjala te je iznosila: 8,25 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. travnja 2009. te 9,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2009. do konačne otplate 24. kolovoza 2011. .

56. Vještak je u za odgovaranje na postavljeni zadatak prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor na temelju kojeg je iskazao razlike u visini obveze korisnika kredite, odnosno isključivo više plaćenih iznosa te uz više plaćane i manje plaćene iznosa kao i konačni prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima na način da je iskazao razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "j") i to na način da se obveza koja je bila stvarno obračunana i plaćena (stupac "d") pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan sva pojedine uplate i početnog tečaja važećeg na dan isplate kredita.

57. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta do konačne otplate (24. kolovoza 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 196.672,08 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "k" tabele 1 iz nalaza, odnosno ukupno 5.174,01 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), tada razlika obveza razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta do konačne otplate (24. kolovoza 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 195.208,86 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "k" tabele 1 iz nalaza.

58. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj podneskom od 23. siječnja 2025. i precizirao tužbeni zahtjev i to prema inačici da se promatraju samo iznosi koje je više platio platio.

59. Tuženik se na nalaz i mišljenje vještaka očitovao na način da ne prigovara samom matematičkom izračunu te ne traži saslušanje vještaka.

60. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.

61. U pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužiteljica više platila ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" budući da tuženiku u pogledu tih razlika nije u ovoj parnici postavio niti određeni prigovora radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, a ni određeni materijalnopravni prigovor prijeboja iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a (pravno shvaćanje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 549/2023-4. od 18. prosinca 2023.) – tuženikovi navodi u podnesku od 30. siječnja 2025., ni po formi, ni po sadržaju ne predstavljaju niti jedno od toga.

62. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli i o naknadama banke upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbene zahtjeve

63. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

64. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225.. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.

65. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

66. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost

67. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

68. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.

69. U konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 14. lipnja 2023. pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.

70. Budući da je tužitelj podneskom od 23. siječnja 2025. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na onaj postavljen u tužbu, radi se, naravno, o djelomičnom povlačenju tužbe, a za koje je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a, nužan pristanak tuženika koji se prethodno upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (tako i prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 26. travnja 2021.) jer, za razliku od protivljenja tuženika preinaci tužbe kod kojeg sud temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, može dopustiti preinaku tužbe, protivljenje tuženika pa i djelomičnom povlačenju tužbe ima apsolutni značaj i sud o tome ne može odlučivati. Što se tiče tužiteljeve argumentacije iz podneska od 11. veljače 2025., treba reći da su odredbama ZPP-a jasno regulirani i povlačenje tužbe i preinaka tužbe te su u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj specifikaciji, usklađenju odnosno postavljanju konačnog tužbenog zahtjeva.

71. Kako se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe izričito protivi, sud treba odlučiti u okvirima tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi.

72. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u dijelu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka, a ostatak tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi je odbijen kao neosnovan.

73. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a budući da su stranke djelomično uspjele u parnici. Pri ocjeni omjera uspjeha u parnici sud je imao u vidu da je tuženik osporavao ne samo visinu već i osnovu zahtjeva. U pogledu osnove tužitelj je uspjela u cijelosti (100 %), a u pogledu visine sa 87 % svojeg zahtjeva pa njegov ukupni uspjeh iznosi 93,5 % (187 : 2), a uspjeh tuženika 6,5 %. Sukladno navedenom, valjalo je zahtjev tuženika za naknadu troškova odbiti u cijelosti te njemu naložiti da tužitelju naknadi 87 % (93,5-6,5) troškova postupka koji se odnose na troškove zastupanja.

74. Troškovi zastupanja tužitelju su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

75. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužitelju su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1 u visini od 1480 bodova; sastava podnesaka od 12. veljače 2024., 19. travnja 2024., 23. siječnja 2025. i 11. veljače 2025. po tbr. 8/1 u visinama od po 1.480 bodova te zastupanja na ročištima 22. veljače 2024., 26. travnja 2024., 30. listopada 2024. i 26. veljače 2025. po tbr. 9/1 u visinama od po 1480 bodova, a što zajedno iznosi 13320 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 26.640,00 eura. Ovi troškovi tužitelju su priznati u omjeru od 87 %, odnosno u iznosu od 23.176,80 eura, a čemu valja dodati i PDV u iznosu od 5.794,20 eura.

76. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i to u cijelosti, kao nužni neovisno o omjeru uspjeha, pa je tuženiku naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 29.271,00 euro, a odbijen je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 4.029,00 eura.

77. O troškovima delegacije navedenim u tužiteljevom troškovniku odlučeno je posebnim rješenjem budući da tuženik nije obveznik naknade istih.

78. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 3. travnja 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužitelja Miranu Kraljeviću, odvjetniku iz Zagreba,

2. punomoćniku tuženika Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba