REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-539/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja UZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 4. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice iz Slavonskog Broda i punomoćnika tuženika i rasprave održane 3. travnja 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 5, čl.10. i čl.11. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva br. 12497/06 od 31. siječnja 2006. zaključenog između tužitelja UZ iz [adresa] kao korisnika kredita i OTP Banke Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 kao pravnog slijednika HVB Splitska banka d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d. Split kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 kao pravnom slijedniku HVB Splitske banke d.d. i Societe Generale – Splitska banka d.d. Split isplatiti tužitelju UZ iz [adresa] iznos od 4.493,97 eura (slovima: četiritisućečetiristodevedesettrieuraidevedeset- sedamcenti) sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koja teče na iznose od:

-14,57 eura od 10.05.2012. do isplate

-63,48 eura od 11.06.2012. do isplate

-63,18 eura od 10.07.2012. do isplate

-61,38 eura od 10.08.2012. do isplate

-57,43 eura od 10.09.2012. do isplate

-60,66 eura od 10.10.2012. do isplate

-62,16 eura od 12.11.2012. do isplate

-63,03 eura od 10.12.2012. do isplate

-62,88 eura od 10.01.2013. do isplate

-59,05 eura od 11.02.2013. do isplate

-62,62 eura od 11.03.2013. do isplate

-62,23 eura od 10.04.2013. do isplate

-59,72 eura od 10.05.2013. do isplate

-55,95 eura od 10.06.2013. do isplate

-55,16 eura od 10.07.2013. do isplate

-56,85 eura od 12.08.2013. do isplate

-58,71 eura od 10.09.2013. do isplate

-62,14 eura od 10.10.2013. do isplate

-61,04 eura od 11.11.2013. do isplate

-64,99 eura od 10.12.2013. do isplate

-69,92 eura od 10.01.2014. do isplate

-97,74 eura od 10.02.2014. do isplate

-96,12 eura od 10.03.2014. do isplate

-98,73 eura od 10.04.2014. do isplate

-95,17 eura od 12.05.2014. do isplate

-95,67 eura od 10.06.2014. do isplate

-96,69 eura od 10.07.2014. do isplate

-99,71 eura od 11.08.2014. do isplate

-100,71 eura od 10.09.2014. do isplate

-99,72 eura od 10.10.2014. do isplate

-102,63 eura od 10.11.2014. do isplate

-102,15 eura od 10.12.2014. do isplate

-103,84 eura od 12.01.2015. do isplate

-99,18 eura od 10.02.2015. do isplate

-95,16 eura od 10.03.2015. do isplate

-97,90 eura od 10.04.2015. do isplate

-96,81 eura od 11.05.2015. do isplate

-97,61 eura od 10.06.2015. do isplate

-96,53 eura od 10.07.2015. do isplate

-97,34 eura od 10.08.2015. do isplate

-97,20 eura od 10.09.2015. do isplate

-96,13 eura od 12.10.2015. do isplate

-96,92 eura od 1O.11.2015. do isplate

-95,85 eura od 10.12.2015. do isplate

-96,63 eura od 11.01.2016. do isplate

-132,50 eura od 10.02.2016. do isplate

-127,83 eura od 11.03.2016. do isplate

-130,71 eura od 11.04.2016. do isplate

-122,72 eura od 10.05.2016. do isplate

-131,18 eura od 10.06.2016. do isplate

-131,89 eura od 11.07.2016. do isplate

-128,75 eura od 10.08.2016. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 naknaditi tužitelju UZ iz [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 eura po stopi zateznih kamata koja teče od 3. travnja 2025. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61 sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužitelj UZ iz [adresa] povukao tužbu za iznos od 5.506,03 eura

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom vlasništva br. 12497/06 od 31. siječnja 2006. za adaptaciju nekretnine kojim mu je odobren kredit u visini od 55.700,00 CHF po deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,44%. Rok otplate kredita je 240 mjeseci. Tužitelj je 18. kolovoza 2016. zaključio s tuženikom Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 12497/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je tužitelju priznata preplata u iznosu od 7.995,01 kn koja se koristila za podmirenje budućih anuiteta. Člankom 5. i 11. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 10. ugovoreno je da su anuiteti vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, tuženik nije upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja s općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 5. čl.10 i čl.11. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , te se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope, razlike preplate zbog primjene valutne klauzule, te razlike preplate glavnice isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženi navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika 31. siječnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 12497/06 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 55.700,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 240 mjeseci, s kamatnom stopom 4,44% godišnje, promjenjiva. Isto tako nije sporno kako je Ugovorom između stranaka dogovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Nadalje, Ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sve to odlukom Kreditora. Štoviše, odredbom čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 55.700,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora. Također, daljnjim odredbama Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže sudu nakon provedenog postupka odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom.

3. Tuženik je podneskom od 6.listopada 2023. istakao prigovor prijeboja radi pretplate koju je tužitelj isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita u iznosu od 1.061,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. kolovoz 2016.

4. Tužitelj je u podnesku od 20. veljače 2024. naveo da tužitelj nije postavio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija. Konverzija djeluje samo na budući odnos, a ne retroaktivno kako to u svom podnesku pokušava implicirati tuženik. Konverzijom tužitelj nije doveden u pravni položaj kao potrošači koji su svoje kredite podigli u EUR-ima. U vrijeme zaključenja dodatka ugovora utuženja ništetnosti valutne klauzule nije niti bilo, utuženje se pojavilo dvije godine kasnije od dana zaključenja dodatka ugovora, a još je tri godine kasnije trebalo da Vrhovni sud potvrdi presudu. Zahtjev tužitelja za isplatu predstavlja restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena primjena valutne klauzule tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu i obzirom na odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 koje govore o postupcima naknade štete, pri čemu je šteta, u smislu čl. 1046. ZOO-a, i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi, odnosno imovina tužitelja prešla je u imovinu tuženika, a da za to nema nikakve pravne osnove, stoga tužitelj potražuje od tuženika isplatu stečenog bez osnove. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN, 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sve opće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine. Odluka Europskog suda donesena u predmetu C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine prema kojoj bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih odredbi i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, to pravno shvaćanje u navedenoj odluci ukazuje da, u konkretnom slučaju konverzije, nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora. U konkretnom slučaju nije udovoljeno uvjetu transparentnosti. U Dodatku ugovora (konverziji) se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti isti sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Zaključenjem Aneksa o konverziji tuženik je tužitelju priznao samo manji dio preplate ali nije izvršio potpunu restituciju , ali nije izvršio potpunu restituciju na koju tužitelj ima pravo prema presudi EU C-118/17 na osnovu naknadno utvrđenih ništetnih odredbi ugovora.

5. Konačan tužbeni zahtjev tužitelj je postavio podneskom od 11. lipnja 2024. u kojem je naveo da je u nalazu i mišljenju dan je prikaz utjecaja promjene tečaja na glavnicu i kamatu tijekom otplate kredita, uzimajući u obzir i tzv. ¨negativne razlike¨ u iznosu od 409,88 EUR, a koji izračun i u odnosu na negativne razlike tužitelj prihvaća. Tužitelj je s osnova ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutu kojom je vezana glavnica kredita platio tuženiku više iznos od 5.555,00 EUR koji iznos umanjen za tzv. negativne razlike iznosi 5.145,12 EUR. Iznos razlike umanjen je potom i za priznatu preplatu u iznosu od 1.061,12 eura/7.995,01 HRK. Nakon umanjenja po osnovi preplate utvrđene konverzijom , prema nalazu i mišljenju vještakinje, tužitelj je više platio iznos od 4.493,97 EUR i tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka obveže tuženika na isplatu tog iznosa.

6. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12497/06 koji je zaključen 31.siječnja 2006. između Splitske banke dd kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita u iznosu od 55.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi adaptacije (str. 6 do 16 spisa). uvidom u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Brodsko kč. br. [katastarska čestica] Livada selo sa 48 čhv, kč. br. [katastarska čestica] Livada Selo sa 327 čhv kč. br. [katastarska čestica] Kuća br. 21 i dvorište selo sa 772 čhv je vidljivo da se vodi kao vlasnik nekretnine Splitska banka dd Split (str.20 spisa). Uvidom u Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu broj 12497/06 sa Sporazumom o osiguranju založnog prava je vidljivo da je provedena konverzija kredita iz CHF u Eure i da je navedeno da je rok otplate kredita 10. veljače 2026. (str. 22 do 24 spisa). Uvidom u Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu je vidljivo da je navedeno da postoji pretplata u iznosu od 1.061,12 eura / 7.995,01 kn i da će se taj iznos pretplate koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta (str. 140 spisa). Sud je izvršio i uvid u dokazu uplata kredita (str. 149 do 178 spisa) i uvidom u otplatne planove je vidljivo su cijelo vrijeme trajanja otplate kredita bile predviđene iste rate kredita (sr. 179 do 187 spisa).

6.1. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je zaključio Ugovor o kreditu sa Splitskom bankom na iznos od 55.700,00 CHF i kredit je iskorišten za završetak obiteljske kuće. Ta kuća nikada nije iznajmljivana niti korištena za bilo kakve poslovne potrebe. Sam je vraćao rate kredita. Kredit nije isplaćen u cijelost, zaključena je konverzija. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete. Od strane djelatnika banke nije mu bilo objašnjeno što je valutna klauzula i što je promjenjiva kamatna stopa. U vrijeme zaključenja ugovora nije imao obrt niti trgovačko društvo. O ponudi Splitske banke razmišljao je 2 – 3 dana, došao je u banku i htio kredit u eurima ili kunama, ali uporno su mu govorili da je povoljniji onaj u CHF i ništa drugo mu nisu niti ponudili. Nije se ni s kim posavjetovao tko je ekonomske struke o potpisivanju ugovora. Pročitao je ugovor o kreditu, ali nije ekonomske struke. Laik je i kada je pročitao ugovor, nije znao što slijedi. Bio je u Zagrebačkoj banci, tražio kredit u eurima, ali nije ga mogao dobiti jer je već imao jedan kredit u toj banci. Imao je otvoren račun u Splitskoj banci i prima mirovinu kod njih, ima vojnu mirovinu. Kada je došlo do konverzije, nazvali su ga iz banke, nije posebno pročitao taj dodatak ugovoru, rečeno mu je da će mu biti povoljnije i da će imati manje rate, imao je djecu na školovanju i potpisao je dodatak ugovora. Nije bio svjestan rizika potpisivanja ugovora s promjenjivom kamatom i valutnom klauzulom. Nije dobivao obavijesti od banke, otišao je u banku kada se rata povećala, rečeno mu je banci da je to zato što je porastao tečaj CHF i kamatna stopa i da je to tako.

6.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 31. siječnja 2006. u iznosu od 55.700,00 CHF, ugovorena kamatna stopa iznosi 4,44% godišnje. 16. kolovoza 2016. tuženik i tužitelj sklopili su Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita i 18. kolovoza 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Konverzija je provedena s danom 22. kolovoza 2016. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 5.145,12 EUR. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 5.555,00 EUR. Manje plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 409,88 EUR. Prema Sporazumu o korištenju preplate po konverziji kredita od 16. kolovoza 2016. utvrđen je iznos preplate od 7.995,01 HRK. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi preplate zbog promjene tečaja CHF što iznosi 41.854,12 kuna umanjen je za iznos preplate utvrđene konverzijom od 7.995,01 kuna. 41.854,12 kn – 7.995,01 kn = 33.859,11 kn. Ukupna preplata nakon što je izračunom utvrđen iznos više plaćenog zbog promjene tečaja CHF umanjen za iznos preplate utvrđene konverzijom kredita iznosi 4.493,87 EUR.

7. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita zaključio Ugovor o kreditu br. 12497/06 31. siječnja 2006. za adaptaciju nekretnine kojim mu je odobren kredit u visini od 55.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- je tužitelj je 18. kolovoza 2016. zaključio s tuženikom Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 12497/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je tužitelju priznata preplata u iznosu od 7.995,01 kn koja se koristila za podmirenje budućih anuiteta

- kredit nije otplaćen.

9. Tijekom postupka je bilo sporno u svezi istaknutih prigovora tuženika da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, sporno je da li se primjenjuju stavovi iz tzv. kolektivne tužbe. Nadalje je sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren s pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

10 . Po ocjeni ovog suda ti prigovori tuženika nisu osnovani.

11. Nesporno je da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P- 1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

12. Na temelju čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. U svezi navedenog primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu). Na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje – ZPP-a), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a U tom će slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, se radi o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni. U svezi navedenog ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naprijed navedenim presudama.

13. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

14.U skladu sa odlukom VSRH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. - sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog Ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule i iznosa preostale glavnice kredita i postignut sporazum o raspolaganu pretplatnom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništenost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada e zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije slučaj kao kod sklapanja ugovora o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

15. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, nije osnovan.

16. Potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je postupak u tom dijelu pokrenut dana 9.lipnja 2023. podnošenjem tužbe ovome sudu. Na temelju čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. U svezi navedenog podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

17. U svezi navedenog i u skladu s odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05 i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga tužitelju kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene tečaja, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaza tužitelja kojem je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru jer je iskaz tužitelja logičan i uvjerljiv.

18. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što kod promjenjive kamatne stope i valutne klauzule kreditor nije u cijelosti informirao potrošača o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali činjenica što obveza potrošača čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Banka kao kreditor je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

19. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05.

20. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

21. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, u svezi čega je i odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

22. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

23. U svezi navedenog nesporno je da se je Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

24. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

25. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. ZOO-a jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

26. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. je navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

27. U svezi navedenog po ocjeni ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto. Da je takav pristanak i dan ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (jer je u to vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije niti mogla znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. U svezi navedenog tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

28. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Nesporno je iz iskaza samog tužitelja utvrđeno da je on potrošač, jer je kredit iskorišten za završetak obiteljske kuće i u svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. II. izreke presude i tuženik je u obvezi izvršiti isplatu tužitelju.

29. Tužitelj je sam prema nalazu i mišljenju vještaka postavio tužbeni zahtjev umanjen i za negativnu razliku i za priznatu pretplatu konverzijom, tako da prigovor prijeboja tuženika nije osnovan i sud o istom nije posebno odlučivao.

30. Tuženik nije predložio vještačenje na okolnosti čl. 172. Zakona o obveznim odnosima pa je ovaj sud u cijelosti i prihvatio način obračuna tužitelja umanjenima prema priznatom iznosu u konverziji i istaknutom prigovoru prijeboja samog tuženika. Tužitelj je nesporno potrošač jer je kredit iskoristio za kupnju nekretnine za obiteljske potrebe i nesporno je neuka stranka koju tuženik nije informirao i svim rizicima podizanja takvog kredita, a tuženik nije dokazao da je pored kredita u CHF nudio tuženiku i kredite u drugim valutama i da je tužitelj sam tražio i kredit u CHF.

31. Tužitelj je bio podnio tužbu radi isplate iznosa od 10.000,00 eura, konačni tužbeni zahtjev iznosi 4.493,97 eura, te se u svezi navedenog budući da je umanjen tužbeni zahtjev za iznos od 5.506,03 eura, smatra da je tužitelj povukao tužbu u tom iznosu, tuženik se nije protivio povlačenju tužbe i sud je u svezi navedenog odlučio kao u izreci rješenja na temelju čl. 193.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23).

32.Tuženik je naveo da potražuje troškove postupka za povučeni dio tužbe, ali taj zahtjev tuženika nije osnovan.

32.1. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.

32.2. U svezi navedenog sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti kao što je to što je i navedeno u izreci presude pod točk.

IV.

33. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.t.1. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT). Priznat je i trošak zastupanja za ročištima od 6. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom kod ovog suda 4. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 4. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 3. travnja 2025. u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.5.OT), trošak sastava obrazloženog podnesaka od 20. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), trošak sastava obrazloženog podneska od 11. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT). Trošak predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura, ukupno je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.700,00 eura, kako je to i navedeno u izreci presude pod točk. III. i tuženik je u obvezi naknaditi tužitelju trošak postupka,.

34. Na dosuđene troškove teče zatezna kamata od 3. travnja 2025. kao dana presuđenja na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

Slavonski Brod, 3. travnja 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. Tužitelj po pun.

2. Tuženik po pun.