Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-73/2023-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužitelja LŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Mladiniću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić u Bjelovaru, protiv tužene OTP banke Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 13. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, 3. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11537/06 sklopljen između tužitelja i HVB Splitske banke d.d. Split dana 23. siječnja 2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković u Bjelovaru pod poslovnim brojem OU-21/06 dana 23. siječnja 2006. godine, u dijelu u kojem je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti tuženiku kao Kreditoru odobreni iznos kredita u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da je redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, što je sadržano u člancima 2., 5., 10. i 11. Ugovora.

II Tuženik OTP banka Hrvatska d.d. je dužan platiti tužitelju LŽ na ime više plaćenih redovnih kamata, razlike glavnice i tečajnih glavnica uslijed primjene valutne klauzule po Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11537/06 sklopljen između tužitelja i HVB Splitske banke d.d. Split dana 23. siječnja 2006. godine, solemniziran kod javnog bilježnika Slavke Marković u Bjelovaru pod poslovnim brojem OU-21/06 dana 23. siječnja 2006. godine, na ime više plaćenog iznosa po Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu broj 11537/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava solemniziranog po javnom bilježniku Mariju Franjić dana 30. ožujka 2016. godine, iznos od 13.108,62 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. siječnja 2006. godine koja za razdoblje do 31. prosinca 2007. godine teče po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 02. srpnja 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine, po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. , godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, te za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, 0d. 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01. siječnja do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01. srpnja do 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, te od 01. siječnja 2022. godine do isplate po stopi od 5,49% godišnje, od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po stopi od 7,50% godišnje te od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, koje teku na iznose:

- od 12. veljače 2007. na iznos od 17,94 eura

- od 12. ožujka 2007. na iznos od 55,69 eura

- od 10. travnja 2007. na iznos od 61,59 eura

- od 10. svibnja 2007. na iznos od 59,67 eura

- od 11. lipnja 2007. na iznos od 61,63 eura

- od 10. srpnja 2007. na iznos od 59,54 eura

- od 10. kolovoza 2007. na iznos od 61,57 eura

- od 10. rujna 2007. na iznos od 61,54 eura

- od 10. listopada 2007. na iznos od 59,53 eura

- od 12. studenog 2007. na iznos od 61,47 eura

- od 10. prosinca 2007. na iznos od 59,34 eura

- od 10. siječnja 2008. na iznos od 61,40 eura

- od 11. veljače 2008. na iznos od 61,37 eura

- od 10. ožujka 2008. na iznos od 57,31 eura

- od 10. travnja 2008. na iznos od 61,28 eura

- od 12. svibnja 2008. godine na iznos od 59,27 eura

- od 10. lipnja 2008. na iznos od 61,10 eura

- od 10. srpnja 2008. na iznos od 59,19 eura

- od 11. kolovoza 2008. na iznos od 61,12 eura

- od 10. rujna 2008. na iznos od 61,01 eura

- od 10. listopada 2008. na iznos od 59,09 eura

- od 10. studenog 2008. na iznos od 61,00 euro

- od 10. prosinca 2008. na iznos od 59,01 eura

- od 12. siječnja 2009. na iznos od 73,97 eura

- od 10. veljače 2009. na iznos od 109,79 eura

- od 10. ožujka 2009. na iznos od 109,14 eura

- od 10. travnja 2009. na iznos od 103,71 eura

- od 11. svibnja 2009. na iznos od 98,24 eura

- od 10. lipnja 2009. na iznos od 99,58 eura

- od 10. srpnja 2009. na iznos od 99,55 eura

- od 10. kolovoza 2009. na iznos od 96,73 eura

- od 10. rujna 2009. na iznos od 99,25 eura

- od 12. listopada 2009. na iznos od 91,88 eura

- od 10. studenog 2009. na iznos od 98,50 eura

- od 10. prosinca 2009. na iznos od 94,24 eura

- od 11. siječnja 2010. na iznos od 131,10 eura

- od 10. veljače 2010. na iznos od 137,23 eura

- od 10. ožujka 2010. na iznos od 124,85 eura

- od 12. travnja 2010. na iznos od 141,14 eura

- od 10. svibnja 2010. na iznos od 144,94 eura

- od 10. lipnja 2010. na iznos od 155,57 eura

- od 12. srpnja 2010. na iznos od 152,90 eura

- od 10. kolovoza 2010. na iznos od 129,05 eura

- od 10. rujna 2010. na iznos od 160,33 eura

- od 11. listopada 2010. na iznos od 141,00 eura

- od 10. studenog 2010. na iznos od 146,98 eura

- od 10. prosinca 2010. na iznos od 157,60 eura

- od 10. siječnja 2011. na iznos od 176,72 eura

- od 10. veljače 2011. na iznos od 139,22 eura

- od 10. ožujka 2011. na iznos od 138,19 eura

- od 11. travnja 2011. na iznos od 136,51 eura

- od 10. svibnja 2011. na iznos od 153,51 eura

- od 10. lipnja 2011. na iznos od 169,05 eura

- od 11. srpnja 2011. na iznos od 172,69 eura

- od 10. kolovoza 2011. na iznos od 241,95 eura

- od 12. rujna 2011. na iznos od 178,31 eura

- od 10. listopada 2011. na iznos od 166,43 eura

- od 10. studenog 2011. na iznos od 171,00 eura

- od 12. prosinca 2011. na iznos od 167,74 eura

- od 10. siječnja 2012. na iznos od 178,23 eura

- od 10. veljače 2012. na iznos od 183,94 eura

- od 12. ožujka 2012. na iznos od 181,04 eura

- od 10. travnja 2012. na iznos od 181,33 eura

- od 10. svibnja 2012. na iznos od 181,19 eura

- od 10. lipnja 2012. na iznos od 185,71 eura

- od 10. srpnja 2012. na iznos od 179,87 eura

- od 10. kolovoza 2012. na iznos od 181,72 eura

- od 10. rujna 2012. na iznos od 175,12 eura

- od 10. listopada 2012. na iznos od 174,98 eura

- od 12. studenog 2012. na iznos od 182,01 eura

- od 10. prosinca 2012. na iznos od 178,11 eura

- od 10. siječnja 2013. na iznos od 182,49 eura

- od 11. veljače 2013. na iznos od 176,08 eura

- od 11. ožujka 2013. na iznos od 166,74 eura

- od 10. travnja 2013. na iznos od 180,37 eura

- od 10. svibnja 2013. na iznos od 171,19 eura

- od 10. lipnja 2013. na iznos od 169,73 eura

- od 10. srpnja 2013. na iznos od 163,32 eura

- od 12. kolovoza 2013. na iznos od 170,43 eura

- od 10. rujan 2013. na iznos od 173,05 eura

- od 10. listopada 2013. na iznos od 173,30 eura

- od 11. studenog 2013. na iznos od 176,00 eura

- od 10. prosinca 2013. na iznos od 177,09 eura

- od 10. siječnja 2014. na iznos od 138,80 eura

- od 10. veljače 2014. na iznos od 89,64 eura

- od 10. ožujka 2014. na iznos od 91,38 eura

- od 10. travnja 2014. na iznos od 91,06 eura

- od 12. svibnja 2014. na iznos od 88,25 eura

- od 10. lipnja 2014. na iznos od 87,83 eura

- od 10. srpnja 2014. na iznos od 90,28 eura

- od 11. kolovoza 2014. na iznos od 90,28 eura

- od 10. rujna 2014. na iznos od 94,05 eura

- od 10. listopada 2014. na iznos od 94,20 eura

- od 10. studenog 2014. na iznos od 96,57 eura

- od 10. prosinca 2014. na iznos od 97,31 eura

- od 12. siječnja 2015. na iznos od 98,27 eura

- od 10. veljače 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. ožujka 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. travnja 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 11. svibnja 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. lipnja 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. srpnja 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. kolovoza 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. rujna 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 12. listopada 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. studenog 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 10. prosinca 2015. na iznos od 91,89 eura

- od 11. siječnja 2016. na iznos od 91,89 eura

- od 10. veljače 2016. na iznos od 133,64 eura

- od 10. ožujka 2016. na iznos od 130,73 eura

sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.883,21 eura sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 11. lipnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredaba sadržanih u točki 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu, što ga je sklopio sa tuženikom 23. siječnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa te radi isplate. Tužbom ističe da mu je kredit odobren i iskorišten za kupnju stana te da je ugovorena njegova otplata uz valutnu klauzulu u CHF, iako je kupoprodaju dogovorio u eurima jer je banka tako inzistirala, tj. da se otplata kredita veže uz prodajni tečaj CHF Kreditora važeći na dan plaćanja.

1.2. Tužitelj tvrdi da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio u mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, takvu odredbu je tuženik unaprijed formulirao i tužitelj nije imao mogućnost bilo kakvog utjecaja na istu. Tuženik ga je svjesno propustio informirati o svim ključnim parametrima koji su bitni za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tako tužitelj nije bio upoznat niti s opasnošću vezivanja glavnice kredita za valutnu klauzulu švicarski franak tj. da je rizik promjene u toj valutnoj klauzuli neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan. Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, zbog čega je ta odredba nepoštena, a time i ništetna.

1.3. Tužitelj tvrdi i da je odredba članka 11. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednostrana izmjena kamatne stope bez valjanog, zakonom predviđenog razloga isto tako uzrokovala znatnu neravnotežu u odnosima ugovornih strana na štetu tužitelja, uslijed čega je ista fiksirana zakonski, tj. donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, po navodima tužitelja, nije vidljivo da bi se promjena kamatne stope temeljila na valjanom razlogu, već je sukladno odredbi članka 8. Ugovora, promjena kamatne stope ostavljena na procjenu samom tuženiku. Stoga je i ova odredba nepoštena, a time i ništetna.

1.4. Tužitelj se u tužbi poziva na pravomoćne presude koje su donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka, između ostalog i tuženika, kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, iako potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane odluke utemeljene u potpunoj obavijesti.

1.5. Nadalje, u tužbi se navodi da je između stranaka 30. ožujka 2016. sklopljen Dodatak br.1 Ugovora o kreditu broj 11537/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava kojim je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Unatoč tomu, tužitelj nalazi da mu provedbom konverzije nije nadoknađen iznos koji je uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora preplatio tuženiku.

1.6. Stoga tužitelj drži da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen, a kako je uredno ispunjavao svoje obveze iako je ugovor o kreditu sadržavao nepoštene i ništetne odredbe, nalazi da mu pripada pravo na sve ono što je preplatio uslijed korištenja tih odredbi. Stoga tužitelj potražuje prvotno da sud utvrdi da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu u CHF te potražuje isplatu iznosa koje je izvršio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. iznosa od 85.000,00 kuna, koji će precizirati po provedenom vještačenju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

1.7. Podneskom od 5. prosinca 2024. tužitelj je postavio konačni kondemnatorni zahtjev na temelju nalaza i mišljenja vještaka, potražujući od tuženika iznos od ukupno 13.108,62 eura sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od trenutka svakog pojedinog plaćanja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu, no osporava da su odredbe tog ugovora nepoštene, tj. ništetne. Tuženik ističe prigovor zastare, navodeći da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je od trenutka sklapanja ugovora protekao zastarni rok od pet godina, neovisno o tomu pod koju pravnu osnovu tužitelj svrstava svoje potraživanje (naknada štete, stjecaj bez osnove).

2.2. Opreza radi, tuženik se osvrće na navode tužitelja ističući da se pravomoćna utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ne mogu primijeniti u ovom konkretnom predmetu. Tuženik, naime, navodi da nema mjesta preslikavanju tih utvrđenja koja se odnose na apstraktnog potrošača, već je sud u svakom pojedinom slučaju dužan utvrditi da li se ta mjerila apstraktne zaštite mogu primijeniti i na konkretnog potrošača. Tako je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno dokazati postojanje svih pretpostavki na kojima su zasnovane presude koje su donesene u kolektivnom postupku. U konkretnom slučaju, potrebno je ispitati i utvrditi da li tužitelj potpada pod pojam „prosječnog potrošača“.

2.3. Tuženik potom osporava osnovu potraživanja tužitelja tvrdeći da je tužitelj prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015) čija je svrha bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem potrošača s kreditom denominiranim u EUR. Banka, odnosno tuženik, bila je u obvezi ponuditi potrošačima konverziju kako bi se položaj potrošača koji su podigli kredit koji je denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi se isti nalazili da su koristili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj je sam prihvatio konverziju. S obzirom da Sporazum o konverziji ima retroaktivni učinak i da je istim tužitelj doveden u položaj kao da je od početka imao sklopljen Ugovor o kreditu koji je denominiran u EUR, tuženik nalazi da je bespredmetno raspravljanje o tužbenom zahtjevu. Tužitelj je proveo konverziju i ne može se osnovano pozivati na odredbe osnovnog Ugovora o kreditu i isplatu po tom ugovoru. Konverzijom je ugovoren drugačiji način otplate kredita s učinkom od dana sklapanja ugovora o kreditu i tužitelj nije pravno ovlašten potraživati isplatu na temelju odredaba osnovnog ugovora o kreditu i presuda koje su donesene u kolektivnom postupku.

2.4. Tuženik, nadalje, tvrdi da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope nisu nepoštene ni ništetne odredbe. Radi se o jasnim, lako uočljivim i razumljivim odredbama, zbog čega iste nisu mogle biti ni podvrgnute testu poštenosti, stoga tužitelj neosnovano nakon deset godina od sklapanja Ugovora o kreditu tvrdi da mu te odredbe nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja u CHF u odnosu na kunu. Osim toga, tužitelj je u svakom trenutku mogao tražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana. Predmetne odredbe nisu, po navodima tuženika, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, obzirom da tuženik kao financijska institucija nije znao niti mogao znati kakvo će biti kretanje švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti i uz primjenu valutne klauzule. Osim toga, u trenutku sklapanja ugovora nisu postojali niti zakonski niti podzakonski propisi kojima bi bili uređeni okviri informiranja potrošača prije sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu. Također, materijalni propisi koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a koji su na snazi i danas, omogućuju ugovaranje promjenjive kamatne stope, a vrijednosti koje se uzimaju u obzir pri promjeni kamatne stope, propisane su internim aktom banke tj. tuženika – Odlukom o kamatnim stopama, koji je dostupan svima. Odluka o promjeni kamatne stope donošena je u pravilu jednom godišnje i to kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. U nastavku odgovora na tužbu tuženik pojašnjava pojam CDS-a i njegovog kretanja od 2005. do 2019., te ističe da tužitelj neosnovano navodi da je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope, nepoštena ugovorna odredba.

2.5. Zaključno, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i predlaže da sud odbije isti kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na podmirenje troškova koji su mu izazvani vođenjem ovog postupka.

3. Nesporno tijekom postupka je da je tužitelj 23. siječnja 2006. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11537/06 kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 82.600,00 CHF po prodajnom tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita, a kojim se ugovorom tuženik obvezao vratiti kredit u roku od 300 mjeseci.

4. Sporno je da li se u predmetnom postupku mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak i jednostrana promjena kamatne stope. Sporno je i da li je osnovano potraživanje tužitelja po osnovi preplate zbog primjene valutne klauzule u CHF i jednostrane promjene kamatne stope unatoč tomu što je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (102/2015) te da li je konverzija računski ispravna. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari, a sporni su i pravni učinci konverzije kredita, odnosno da li je sklapanjem samog Sporazuma kojim je provedena konverzija tužitelj izgubio prava koja proizlaze iz osnovnog Ugovora o kreditu, tj. ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (str. 4-9), izvadak iz zemljišne knjige (str. 10, 20-22), pismo namjere (str. 11), dodatak ugovora o kreditu ( str. 13-15), otplatni plan (str. 16-19, 75-78), promet po kreditu (str. 73-74, 91-118), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 88-90, 119-124), vještački nalaz (str. 175-230), očitovanje vještaka od 12.11.2024. (str. 240-241), obračun tuženika (str. 257-260), očitovanje vještaka od 14.1.2025. (str. 263-266), saslušan je tužitelj (str. 156) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., , 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

7. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj 23. siječnja 2006., u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 3. predmetnog Ugovora, tj. kupnja nekretnine i adaptacija. Kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema prodajnom tečaju Kreditora na dan isplate kredita,

- da je kredit, u iznosu od 82.600,00 CHF, tužitelj tj. korisnik kredita trebao otplatiti tijekom razdoblja od 300 mjeseci, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva, sukladno odluci kreditora, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), važećeg na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno,

- da je 30. ožujka 2016. tužitelj s tuženikom tj. kreditorom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog Ugovora o kreditu od 23. siječnja 2006. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj izvršenih uplata po kreditu u CHF preračunatom u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatim planom za kredit u EUR, ta razlika predstavlja manje uplaćeni iznos koji na dan 30. ožujka 2016. iznosi 1.686,60 eura,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužitelja po kreditu po osnovi glavnice u trenutku kada mu je isplaćen kredit (25. siječnja 2006.) tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,792600 kuna za

1 CHF, iznosilo 395.868,76 kuna,

- da je na dan stupanja na snagu ZID ZKP/15 kojim je uređena konverzija kredita (tj. nakon 9 godina i 8 mjeseci otplate), dugovanje tužitelja po kreditu po osnovi glavnice na dan 30. rujna 2015., tj. prema tečaju od 7,209 kuna za 1 CHF, bilo znatno veće i iznosilo je 451.425,13 kuna (str. 227 spisa),

- da je otplatni anuitet zbog promjene tečaja, ali i porasta kamatnih stopa, od početnih 2.126,90 kuna (451,85 CHF) porastao i u trenutku konverzije iznosio je 3.062,13 kune (433,41 CHF) što čini razliku od 935,23 kuna (str. 179-182 spisa),

- da u Dodatku Ugovora o kreditu što ga je tužitelj sklopio s bankom tj. tuženikom nije utvrđena nikakva preplata uslijed korištenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostranoj promjeni kamatne stope, već da je tužitelj pristao na konverziju radi promjene valute na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR,

- da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate u vremenskom razdoblju od 10. travnja 2006. do 10. ožujka 2016. preplatio kredit za iznos od 6.158,30 eura (str. 188 spisa, tj. 46.397,40 kuna po fiksnom tečaju konverzije od 7,54305)

- da je u tom istom vremenskom razdoblju, uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, preplatio isti u iznosu od 6.950,33 eura (str. 193 spisa, tj. 52.367,37 kuna po fiksnom tečaju konverzije od 7,54305).

O deklaratornom zahtjevu

8.1. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje da sud utvrdi ništetnim odredbe članka 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu sklopljenog 23. siječnja 2006. između njega i tužene banke u dijelu u kojem su glavnica i kamate vezane uz valutu švicarski franak i u dijelu gdje je ugovoreno da redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tužene i drugim internim aktima banke.

8.2. Pri ocjeni osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva, sud je pošao od utvrđenja da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.3. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva. Također, od strane banaka nisu bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita. Nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne su od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8.4. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.

8.5. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Predmetni stav potvrdio je i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020.

8.6. Za položaj potrošača u pojedinačnom postupku kao što je ovaj to znači da isti ne treba ponovno dokazivati nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi, no ne i apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik (kreditor) dokaže da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje te presude – primjerice da ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope ili valutnoj klauzuli u CHF nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

8.7. Tuženik tijekom postupka, međutim, nije ponudio nikakve dokaze iz kojih bi proizlazile takve okolnosti, odnosno da konkretne odredbe Ugovora o kreditu nisu identične onima koje su utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu, ili da se o tim odredbama, nakon što se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za odobravanje kredita, pregovaralo.

8.8. Tuženik je osporio tužitelju svojstvo potrošača, no iz rezultata postupka ne slijedi da je iznos dobiven kreditom tužitelj koristio za obavljanje zanimanja, poslovnu aktivnosti ili poduzetničku djelatnost. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, odredbom članka 3. kojeg je određena njegova namjena tj. kupnju i adaptaciju nekretnine tj. u privatne svrhe, tužitelj nije iznos kredita koristio radi obavljanja neke poslovne aktivnosti ili profesionalne djelatnosti. To ne proizlazi ni iz ugovora o kreditu, u kojem je kao korisnik kredita navedena fizička osoba – tužitelj, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe niti je to tuženik dokazao tijekom postupka, odnosno da je tužitelj koristio iznos kredita u svrhu obavljanja zanimanja, poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost. Obzirom da je sud prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer je životan, okolnosan i u skladu sa dokumentacijom koja prileži spisu, sud nalazi da je na tuženiku bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača (pravno shvaćanje zauzeto na sastavku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023., Su IV–56/2023-9). Kako ni na ovu okolnost tuženik nije predložio nikakve dokaze, sud nalazi da tuženik nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača.

8.9. Stoga, sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF na način da se budući anuiteti otplate vežu uz tečaj CHF na dan plaćanja, obzirom da tuženik nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora jasno i transparentno upozorio tužitelja kao korisnika kredita na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod ostalih valuta. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelja informirao na jasan i razumljiv način o svim potrebnim parametrima prilikom sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu CHF kako bi tužitelj mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na toj potpunoj obavijesti. Tuženik, naime, nije obavijestio tužitelja da je CHF valuta specifična valuta tzv. valuta utočišta te da je rizik intervalutarnih promjena u toj valuti znatno veći nego primjerice u Eur-u.

8.10. Isto tako, sud nalazi da je osnovan i tuženi zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope na način da se redovne kamatne stope mijenjaju jednostrano sukladno Odluci Kreditora - drugim internim aktima banke tj. tuženika. Naime, u tom je dijelu predmetna odredba nerazumljiva za tužitelja kao potrošača, budući da nisu utvrđeni nikakvi objektivni parametri prema kojima se vrši promjena te kamatne stope niti su oni prezentno objašnjeni. Predmetna odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, obzirom da jedini sigurni element o kojem ovisi visina kamatne stope – Odluka banke, koja može, ali i ne mora biti u skladu s kriterijima iz njezinih internih akata kada bi i oni bili razumljivi.

8.11. Pozivanje tuženika na Odluku o kamatnim stopama, tj. njegov interni akt u kojem su navodno sadržani kriteriji za promjenu kamatne stope, nije dostatno, da bi se utvrdilo da je ova ugovorna odredba razumljiva. Naime, brojni i nepovezani kriteriji koje sadrži Odluka ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze.

8.12. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

8.13. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine broj 35/05., 78/15. dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

8.14. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud RH potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

8.15. Uslijed navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

O kondemnatornom zahtjevu

9.1. Predmet spora je i pitanje pravnih posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke i o valutnoj klauzuli u CHF, imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.

9.2. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 23. siječnja 2006., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

9.3. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993).

9.4. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

9.5. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

9.6. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

9.7. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP- a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

9.8. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela, kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

9.9. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

10. Stoga je, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.

11.1. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

11.2. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

11.3. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

11.4. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (točka 7. Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one o valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

11.5. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka nije ni utvrđivano koliko je potrošač preplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

11.6. U konačnom prijedlogu ZID ZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZID ZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatiti kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR-u, a ne urediti pravne posljedice ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZID ZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.

11.7. Osim toga, niti jednom odredbom ZID ZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZID ZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

12.1. U konkretnom slučaju, Dodatkom ugovora o kreditu od 30. ožujka 2016. u odredbi članka 1. utvrđeno je da je korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS-a, visine anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine.

12.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate preplatio kredit u iznosu od 46.397,40 kuna (6.158,30 eura), a zbog rasta tečaja CHF u iznosu od 52.367,37 kuna (6.950,33 eura).

12.3. Tijekom postupka tuženik nije čak dokazao ni da je konverzijom, u konkretnom slučaju, potrošač - tužitelj stavljen u položaj potrošača, tj. korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, obzirom da se vještak o računskoj, odnosno matematičkoj ispravnosti konverzije nije mogao izjasniti jer mu je za utvrđivanje te činjenice bila nužna dokumentacija, tj. pregled izračuna konverzije koju tuženik nije tijekom postupka dostavio. Uzevši u obzir da iz dokumentacije koju je tuženik dostavio, a koja se odnosi na konverziju, zbroj uplata po kreditu u CHF manji od iznosa uplata koji bi morao platiti po fiktivnom kreditu u EUR i to za 1.686,60 eura te činjenicu da tuženik nije dokazao da je izračun konverzije ispravan jer nije dostavio pregled tog izračuna, sud nalazi da tužitelja konverzija kredita svakako nije stavila u položaj u kojem bi se nalazio da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je on zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platio više 6.158,30 eura zbog ništetne odredbe o jednostranom povećanju ugovorne kamate i 6.950,33 eura zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

13.1. Stoga, sud nalazi da tužitelj ostvaruje pravo na zaštitu od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbama ZZP/2003 kojim je odredbama implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske Unije u vidu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno odredbama ZZP/2003, nepoštene odredbe su ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, uslijed čega potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Takvo tumačenje u skladu je s duhom prava Europske unije jer je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

13.2. Iz prakse Europskog suda slijedi da i u situaciji kad su te ništetne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima, intervencijom zakonodavca sa ciljem da se ugovor održi na snazi, predmetno ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača (predmet C-118/17 L od 14. ožujka 2019, ECLI:EU:C:2019: 2017). Sud nalazi da izmjena ništetnih odredbi osnovnog ugovora s ciljem održavanja na snazi tog ugovora, ne smanjuje zajamčenu zaštitu potrošača ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj.

13.3. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

13.4. Predmetno pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 L, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim, te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

13.5. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.

13.6. Stoga, sud nalazi da tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZID ZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1., 324. i 1111. ZOO.

13.7. Iako Dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

14.1. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

14.2. Obzirom da je izračun konverzije usklađen sa njezinim ciljem, tj. osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja stavljanjem potrošača u položaj kao da je od početka otplate kredita bio korisnik kredita u eurima, tužiteljev se pristanak na konverziju u predmetnim okolnostima, ne može tumačiti kao odricanje od prava na restituciju. Osim toga, tužitelj, uzevši u obzir pravni i činjenični kontekst prije sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, nije ni mogao znati čega se odriče, pa se pristanak ne bi mogao smatrati ni slobodnim.

14.3. Naime, iz činjenica koje su utvrđene tijekom postupka slijedi da je neotplaćena glavnica tužitelja u trenutku stupanja na snagu ZID ZKP – Zakona o konverziji tj. nakon 9 godina i 8 mjeseci otplate kredita iznosila 451.425,13 kuna (str. 227), dok je na dan isplate kredita ona iznosila 395.868,76 kuna; što znači da je glavnica bila veća za 55.556,37 kuna, a anuitet mu je sa početnih 2.126,90 kuna rastao, tako da je u trenutku konverzije uslijed rasta tečaja i kamatne stope iznosio 3.062,13 kuna, što je porast od 935,23 kuna. Osim toga, u svom je iskazu tužitelj naveo da mu je podmirenje takve rate bilo jako teško jer je imao plaću od 6.000,00 kuna, a osim toga i suprugu i djecu. Konverzijom, glavnica je vraćena na početnu, tj. 330.000,00 kuna. Prema tomu, unatoč periodu od 9 godina i 8 mjeseci otplate, tužitelj u trenutku konverzije nije ni malo umanjio glavnicu, već štoviše, ista je bila za 55.556,37 kuna veća u odnosu na početnu. Uzevši stoga u obzir da je tužitelju ponuđeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita, a da u tom trenutku tužitelj nije mogao znati da je ugovorna odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna ugovorna odredba (jer je prema praksi Vrhovnog suda u tom trenutku bila valjana), pa samim time nije mogao ni znati koliko je preplatio kredit zbog te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljev pristanak na konverziju, u kojoj je utvrđena određena preplata, zasigurno nije bio slobodan, niti bi se mogao tumačiti kao odricanje prava na potpuno obeštećenje. Da je tomu tako, slijedi i iz činjenice da je njegovo dugovanje po osnovi glavnice u trenutku konverzije bilo veće nego u trenutku isplate kredita, a i mjesečni anuitet u odnosu na početni mu je rastao, pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužitelj bio u poziciji u kojoj je, ukoliko je želio stabilizirati mjesečni anuitet, morao sklopiti dodatak. Dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, u odnosu na uplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, iako su iskorištene za ispunjenje njegovih obveza prema aneksu, nema restitucijski učinak u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate. Naime, iznosi koje je tužitelj platio banci na temelju ugovorne odredbe kojom je jednostrano povećana kamatna stopa Dodatkom ugovora o kreditu nisu vraćeni tužitelju, već je tužitelj kao potrošač snosio razliku veće kamate po kreditima u euru u odnosu na kredite u švicarskim francima bez prava na ukamaćivanje i tečajnu razliku na utvrđeni uplaćeni iznos preplate, čime se kreditnoj instituciji jamčila zarada prinosa na iznos u eurima.

14.4. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora ne isključuje tužiteljevo pravo na restituciju. To stoga što se u tom predmetu Vrhovni sud RH nije bavio pitanjem kondemnacije, tj. pitanjem da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli".

15.1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljevog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

15.2. Tužiteljeva tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 11. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljeva tražbina nije zastarjela.

16.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope preplatio kredit u iznosu od 6.158,30 eura, dok je temeljem ništetne odredbe kojom se otplata kredita veže uz primjenu valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, preplatio kredit u iznosu od 6.950,33 eura.

16.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena preplata po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, kao stručan i objektivan, jer su prigovori tuženika u cijelosti otklonjeni očitovanjem vještaka od 14. siječnja 2025. Pri tomu, vještak je jasno naveo da je utvrdio iznose tzv. negativnih razlika (za periode kada je kamatna stopa i tečaj CHF bio niži od početnih), no obzirom da se radi o pravnom pitanju, isti nije izvršio prebijanje. Pravilno vještak u očitovanju navodi da se radi o pravnom pitanju, pri čemu sud nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužitelj platio manje jer je tečaj bio niži od početnog jer tuženik nije ni stavio takav zahtjev tijekom postupka. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a. Kako tuženik tijekom postupka nije postupio na navedeni način, nije bilo mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja s tzv. negativnim razlikama.

16.3. I ostali prigovori tuženika otklonjeni su očitovanjem vještaka, gdje je jasno naznačena metodologija koju je vještak koristio prilikom utvrđivanja iznosa koji je tužitelj preplatio – tj. da razlika kamata nije izračunata kao razlika anuiteta (kako to navodi tuženik), već kao razlika između kamata sadržanih unutar stvarno plaćenih anuiteta i kamata sadržanih unutar anuiteta koji bi se plaćali da promjene kamatne stope nije bilo. Dok je kod utvrđivanja razlike zbog promjene tečaja – vještak tu razliku utvrdio usporedbom stvarno plaćene glavnice i kamate po tekućem tečaju (na dan dospjelosti anuiteta) i glavnice i kamate u valuti po početnom tečaju (na dan odobrenja isplate). Vještak je pojasnio da se povećanjem kamatne stope unutar anuiteta povećava iznos kamate, a smanjuje iznos otplate unutar anuiteta (anuitet= otplata + kamata). Promjene kamatne stope u predmetnom kreditu uzrokovale su da je neotplaćena glavnica stvarnog kredita na dan 10. ožujka 2016. - 61.031,04 CHF, a da nije bilo promjene kamatnih stopa neotplaćena glavnica trebala je iznositi 59.136,41 CHF. Razlika glavnice kredita nastala radi promjene kamatnih stopa iznosi 1.894,63 CH, tj. po početnom tečaju od 4,792600 HRK - 9.080,20 kuna.

16.4. Izračunom sadržanim u nalazu i mišljenju vještaka utvrđene su stoga sve razlike koje su nastale primjenom ništetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF. Neosnovane su tvrdnje tuženika da tužitelj ne može dobiti više od razlike između onoga što je platio i koliko je trebao platiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, obzirom da je upravo zbog ništetnih ugovornih odredaba došlo i do razlike u glavnici kredita koja se javila i koja pripada tužitelju jer ju je isti platio u tijeku otplate kredita.

16.5. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje iznos od 13.108,62 eura, predmetni iznos sastoji se od preplate koja je utvrđena vještačenjem temeljem ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Kako tužitelj iznos preplate po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF temelji na nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud kao stručan i objektivan u cijelosti prihvatio, jer je ocijenio neosnovanim prigovore tuženika, uslijed svih gore iznesenih razloga o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u točki I izreke presude, odnosno naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 13.108,62 eura koji je tužitelj preplatio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima se budući anuiteti vežu uz neizvjesni tečaj u CHF.

16.6. S obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni iznos sukladno odredbi članka 1015. ZOO-a dužan tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana plaćanja anuiteta. Sud, stoga, drži da je tuženik koji je sam u ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe i na temelju istih naplatio od tužitelja novčane iznose, nesavjesni stjecatelj i da duguje zakonsku kamatu od trenutka svakog stjecanja, tj. od trenutka kada je tužitelj platio svaki pojedini anuitet, uslijed čega je i odlučeno kao u točki II izreke presude. Stopa zateznih kamate temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23.).

17.1. Obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženik mu je dužan nadoknaditi sve troškove koji su mu bili nužni i potrebni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 74/95, 57/96, 137/02, (26/03), 125/11, 112/12, 157/13). Tužitelju stoga pripada trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištima 21. listopada 2020., 5. ožujka 2024., 9. siječnja 2025. i 12. veljače 2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), dok mu za zastupanje na ročištima od 6. studenog 2019. i 18. veljače 2022. pripada 50 bodova (Tbr.9. t.2. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastav podnesaka od 5. studenog 2019., 11. listopada 2024. i 5. prosinca 2024. – 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), dok mu za sastav podneska od 6. studenog 2019. pripada 25 bodova, odnosno ukupno 925 bodova što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 1.850,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 462,50 eura, što onda iznosi 2.312,50 eura.

17.2. Pored navedenog iznosa, tužitelju pripada i trošak obavljenog vještačenja u visini od 398,17 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući da sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje spornih činjenica u ovom postupku.

17.3. Tužitelju pripada trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom iznosu od 172,54 eura, obzirom da je istu platio temeljem rješenja suda. S druge strane, tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu jer je na snazi izmijenjena odredba članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) i tužitelj je oslobođen od plaćanja te pristojbe.

17.4. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.883,21 eura, koji mu je trošak tuženik dužan nadoknaditi, zbog čega je i odlučeno kao u točki III izreke presude.

18. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 3. travnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Zlatko Gregurić, LŽM, ZŽ, [adresa]

2. Odvjetničko društvo Žurić & Partneri, Savska cesta 32, Zagreb