Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-558/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Mihe Mratovića kao predsjednika vijeća, mr. sc. Dražana Penjaka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Nediljke Radić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici odvjetnici Ireni Blauhorn protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-503/2023 od 13. prosinaca 2024., u sjednici vijeća od 3. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 11 P-503/2023 od 13. prosinaca 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetna i bez pravnog učina odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojim je utvrđeno da je korisnik dužan pri korištenju kredita platiti 02,50% naknade na iznos kredita a minimalno 200,00 HRK s obračunom datuma kako je to naznačeno u ugovoru. Sud je naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 245,34 eura s pripadajućim kamatama te na ime troškova postupka iznos od 307,79 eura s pripadajućim kamatama.
2. Protiv ove presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
3. Odgovor na žalbu nije dat.
4. Žalba tužene je neosnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita.
6. Ovaj sud prihvaća kao pravilno izrečeno utvrđenje suda prvog stupnja da je ništetna odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na troškove obrade kredita pobliže naznačeno u izreci presude za što je sud prvog stupnja dao valjane i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvaća kao pravilne i ovaj sud.
7. Naime, prvostupanjski sud smatra da je odredba ugovora kojim se ugovora naknada za troškove obrade kredita nepoštena jer se o njoj nije posebno pojedinačno pregovaralo budući da se radi u konkretnom slučaju o tipskom ugovoru o kreditu. Prema spornoj odredbi ugovora o kreditu korisnik kredita može tražiti trošak potpune ili djelomične otplate kredita u čemu pisano odobrenje donosi banka, a banka će naplatiti naknadu u skladu s odlukom o Tarifi i naknade banke.
8. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP) koji u čl. 81. st. 1., određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
9. Nadalje, stavkom 4. čl. 81. ZZP-a, određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.
10. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava, dok je st. 2. istog članka određeno, da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
11. Naime, kako iz stanja spisa proizlazi da tuženica nikakvim dokazima nije osporila navode tužitelja da se o spornoj ugovornoj odredbi iz članka čl. 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, stoga po shvaćaju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.
12. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknut tijekom postupka podnošenjem kolektivne tužbe došlo je i do prekida zastare a po kojoj je i donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž- 7129/2013, pozivajući se i na shvaćanje Vrhovnog suda RH o navedenom pravnom pitanju doneseno u odluci broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. u kojoj je povodom izvanredne revizije odlučivao povodom postavljenog pravnog pitanja predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 131. ZZP-a tužbu definiranu člankom 241. ZOO-a ako radnju vjerovnika kojom se prekida zastara. Vrhovni sud RH je u toj odluci zauzeo stav da je pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a zbog čega zastara individualne restitucijski zahtjeva počinje teći iz početka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesenim povodom te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014.
13. Pravilno je sud prilikom donošenja prvostupanjske odluke utvrdio visinu naknade koju je platio tužitelj glede troška obrade kredita kao i visinu naknade koja mu je neutemeljeno obračunata temeljem ništetnih ugovornih klauzula i to kako valutne klauzule tako i promjenjive kamatne stope.
14. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih odredbi ugovora, dakle bez valjanog pravnog osnova, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.
15. Poradi svega iznesenoga valjalo je odlučiti kao u izreci pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.
16. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.
U Splitu 3. travnja 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Miho Mratović
