Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-3296/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Matea Marija Jandras Crnalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju članovi Uprave LV i PV, a njih punomoćnici - odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-977/2024-28 od 2. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovnog broja P-977/2024-28 od 2. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da isplati iznos od 2.930,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označeni u točki I. izreke, te je naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.802,99 eura, točka II., pa odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, točka III.
1.2. Rješenjem istog suda dopuštena je preinaka u podnesku tužitelja od 20. listopada 2022. i kasnijim podnescima.
2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tuženik, pobijajući presudu suda prvog stupnja u izreci presude iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tuženika dostavio je na odgovor tužitelju.
Tužitelj nije odgovorio na žalbu tuženika.
Žalba tuženika nije osnovana.
3. Predmet ovog spora je isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je prednik tužitelja mjesečno preplatio na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe.
4. Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.
Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.
Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje upućuje žalba jer je pobijana odluka razumljiva i jasna i ista se može ispitati.
Nije ostvaren žalbeni razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka proizlazi da je prednik tužitelja sada pokojni MV, s tuženikom zaključio ugovor o kreditu 24. siječnja 2007. pod brojem 178-50-3890843, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem OU-44/2007 kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao potrošaču kredit u visini od 20.108,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti, sa obračunatom kamatom od 5,20 % godišnje sa rokom otplate u 84 mjesečna obroka, te je tijekom trajanja postupka preminuo potrošač MV a kao njegov nasljednik, postupak preuzima označeni tužitelj DV.
6. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje, imajući u vidu iskaz tužitelja, kao i činjenicu da je tuženik odustao od prijedlog za saslušanje svjedoka OV i SV. Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da relevantan svjedok za utvrđenje odlučnih činjenica vezani za pregovaranja ugovornih odredbi ne bi bio ni javni bilježnik koji nije ugovorna stranka iz ovog pravnog odnosa. S obzirom da je stranka tijekom trajanja postupka dužna sama dokazati osnovanost svojih tvrdnji u postupku o kojim ovisi osnovanost njihovih tvrdnji, pa sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile sukladno članku 7. ZPP-a i članku 219. ZPP-a to se ukazuje da je žalba tuženika koja bi se odnosila na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu pregovaranja stranaka nije osnovan. Dodatno, neprijeporno je u postupku utvrđeno da su prednik tužitelja i tuženik zaključil tipski ugovor o kreditu, te da prednik tužitelja kao potrošač nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora.
7. Žalbenim prigovorom tuženik pobija utvrđenja suda prvog stupnja iz kolektivne tužbe, kojim ovaj žalbeni sud smatra neosnovanim jer ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.
7.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.
7.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.
7.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.
8. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).
9. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.
10. Naime, sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio je neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, s time što se ističe da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio stajalište da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama.
10.1. Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala pravomoćna donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnijeta sudu prvog stupnja dana 20. rujna 2021. i kako se u ovom slučaju primjenjuje rok zastare od 5 godina to je pravilno sud prvog stupnja zaključio da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.
11. Dakle, žalbeni razlozi i navodi tuženika su neosnovani jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno i postupovno pravo i za svoju odluku dao valjane razloge.
11.1. Kada je tijekom postupka utvrđeno da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i da prednik tužitelja kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj tih ugovornih odredbi, a posebno kod činjenice da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da prednik tužitelja nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati sadržaj vezan za valutnu klauzulu, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa su i takve odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne, što se ponovno navodi.
11.2. Drugačija pravna shvaćanja tuženika izložena u njegovoj žalbi kojima, a vezano za ništetne odredbe ugovora, a kojima iscrpno obrazlaže svoje tvrdnje o pravilnom postupanju tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule, nisu prihvatljiva, pa je za istaći, kako je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.", zbog čega je neosnovano pozivanje tuženika i na odluke Suda EU.
11.3. Dakle, unatoč tome što je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila gramatički razumljiva i uočljiva, ona je ipak bila nejasna jer prednik tužitelja kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za njega. Stoga su i po ocjeni ovoga suda sporne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03.
11.4. Prema odredbi članka 323. stavku 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a, a što neosnovano osporava tuženik.
11.5. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
12. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača već da je isti sklopljen u svrhu koja je namijenjena njegovoj privatnom poslu, također je odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.
13. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
14. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.
15. Zbog navedenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
16. U odnosu na pobijanje odluke o troškovima parničnog postupka potrebno je naglasiti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno prvo odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a te članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa).
17. S obzirom na sve iznijeto, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP- a i članka 380. točka 2. ZPP-a.
U Splitu 2. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
Marija Šimičić
