REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg Dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-291/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 19. veljače 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužiteljice Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i zamjenice punomoćnika tuženika Ivane Jasenović, odvj. vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., te presude javno objavljene dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj Ugovora 3206734642, kreditna partija: 7103157762, koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod brojem: OU-749/2006 dana 24.5.2006. godine, sklopljen između tužiteljice i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovoreno da kreditor (tuženik) odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita (tužiteljici) iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 68.000,00 CHF, kao i odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da korisnik kredita (tužiteljica) dužna kreditoru (tuženik) platiti u anuitetima iznos od 68.000,00 CHF te odredba članka 7. stavka 1. istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je propisano da korisnik kredita (tužiteljica) otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 530,45 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.380,74 EUR (četiritisućetristoosamdeseteura- sedamdesetčetiricenta), s zakonskom zateznom kamatom koja se od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom kako slijedi:

- na iznos od 30,50 EUR tekućom od 2.7.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,53 EUR tekućom od 2.8.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,22 EUR tekućom od 2.9.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,11 EUR tekućom od 2.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,25 EUR tekućom od 2.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,50 EUR tekućom od 2.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,20 EUR tekućom od 2.1.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,06 EUR tekućom od 2.2.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 111,89 EUR tekućom od 2.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 120,10 EUR tekućom od 2.4.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,02 EUR tekućom od 2.5.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,05 EUR tekućom od 2.6.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,23 EUR tekućom od 2.7.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,99 EUR tekućom od 2.8.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,41 EUR tekućom od 2.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,27 EUR tekućom od 2.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,66 EUR tekućom od 2.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,64 EUR tekućom od 2.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,61 EUR tekućom od 2.1.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,49 EUR tekućom od 2.2.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,33 EUR tekućom od 2.3.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,86 EUR tekućom od 2.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 107,31 EUR tekućom od 2.5.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 108,07 EUR tekućom od 2.6.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 110,61 EUR tekućom od 2.7.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 112,63 EUR tekućom od 2.8.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 113,14 EUR tekućom od 2.9.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,31 EUR tekućom od 2.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 118,43 EUR tekućom od 2.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,01 EUR tekućom od 2.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,47 EUR tekućom od 2.1.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.2.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.3.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.4.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.5.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.6.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.7.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.8.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 119,23 EUR tekućom od 2.9.2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 2.796,23 EUR.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.025,00 EUR (dvijetisućedvadesetpeteura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, dana 24.05.2006 godine sklopila Ugovor o kreditu broj : 3206734642, kreditna partija: 7103157762, koji je solemniziran po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod brojem OU-749/2006 dana 24.5.2006. godine, kojim je tuženik odobrio tužiteljici isplatu kredita u iznosu od 68.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Stranke da su 21.12.2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 01/2015, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, za preostali iznos, na dan 21. prosinca 2015. godine. Tvrdi da je u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetna odredba točke 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te dio odredbe sadržan u članku 2. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 68.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,90 % godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Isto tako odredbom članka 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora (tuženika), korisnik kredita (tužiteljica) pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitet iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tuženik da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Međutim, tuženik da nije tužiteljicu upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija tečaja. Posebno, tuženik da nije tužiteljicu upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru Prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac da nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, da je utvrđeno i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, a između kojih je i ovdje tužena. Stoga se tužiteljica u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te navodi da je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine.

1.2. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev u podnesku od 25. studenog 2024. (listovi 367 – 369 spisa) u kojem predlaže da sud donese presudu, kao u izreci pod točkama I. i II., te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe i tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti.

2.1. Osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 21. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:

- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;

- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

2.3. U odnosu na potraživanje iznosa od 1.624,38 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je od 10. prosinca 2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Nadalje, navodi da su, sklapanjem Aneksa broj 5103426074 od 10. prosinca 2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni iznos i valuta kredita te da je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5103426074 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 15.671,57 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103426074 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje, te da stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa, a za koji iznos je, navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da je predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

2.4. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.

2.5. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule, i to, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

2.6. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj 3206734642, kreditna partija: 7103157762, solemniziranog po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod brojem OU- 749/2006 dana 24.5.2006. godine, Dodatka Ugovoru o kreditu od 21.12.2015., početni Plan otplate po predmetnom kreditu, knjigovodstvenu karticu – Pregled prometa po po predmetnom kreditu, u Obavijest o izračunu efekata konverzije, saslušao je tužiteljicu, te je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 24. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužiteljica primila iznos od kunske protuvrijednosti 60.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita

- da je ugovorena otplata kredita na način da korisnik kredita uplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti 530,45 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta

-da je ugovoren rok otplate kredita od 15 godina

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu, redovna godišnja kamatna stopa iznosila 4,90 % godišnje

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika

-da su tužiteljica i tuženik 21. prosinca 2015.. zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

-da je preplata kredita prema Sporazumu o konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosila 21.545,59 HRK

5. Među strankama je sporno:

-je li tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u osnovnom Ugovoru o kreditu ništetne

- ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran

- jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, ništetne

- ima li tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK

- je li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- visina utuženog potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula U i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 LE i NE od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost neinformiranosti tužiteljice o spornim odredbama Ugovora, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

10. Iz njezinog iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora zaključila za kupnju stana u [adresa] za stanovanje svojeg sina koji se tada školovao. Kredit je došla ugovoriti u poslovnicu Zagrebačke banke u [adresa] čiji je dugogodišnji klijent i u toj poslovnici ugovarala je sa svojom osobnom bankaricom. Prvotno je imala namjeru ugovoriti kredit u tadašnjim njemačkim markama, međutim, od strane bankarice joj je preporučen kredit vezan uz valutu CHF, kao najpovoljniji kredit. Prihvatila je tu ponudu i nije se raspitivala o ostalim detaljima otplate, osim što se uvjerila da joj odgovara visina kredita, otplatni plan i rata anuiteta koja je u to vrijeme ugovaranja kredita njoj bila prihvatljiva. Od strane bankara nije joj tom prilikom ništa pojašnjeno koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, niti na mogućnost oscilacije tečaja CHF. Nakon što je na taj način dogovorila kredit, pisani ugovor joj je nakon toga uručen na već prije sastavljenom obrascu, te je nakon toga išla ovjeriti svoj potpis kod javnog bilježnika. Prije potpisivanja je pročitala ugovor i nije pokušala, a niti je imala mogućnosti utjecati na promjenu pojedinih odredbi. Tijekom 2015., prihvatila je mogućnost koju je tuženik ponudio da se prvobitni kredit koji je bio vezan uz valutu CHF konvertira u kredit vezan uz valutu Eura, a budući da joj je u to vrijeme rata kredita već znatno porasla i bilo joj je financijski teško otplaćivati ga, a i bojala se kako će se dalje kretati tečaj CHF i kamata.

11. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da su takvi ugovori klijentima bili ponuđeni na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu na koje više nisu mogli utjecati, te da se o pojedinačnim odredbama ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF.

12. Nadalje, iz iskaza tužiteljice kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigla kao namjenski kredit za kupnju stana za potrebe stanovanja članova svoje obitelji, u kojem je sud njezin iskaz također ocijenio uvjerljivim, jer nije u suprotnosti s niti jednim drugim provedenim dokazom.

13. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužiteljica, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imala status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu ZZP/03 ), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/03.

14. Nadalje, što se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, valja navesti da tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, a čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama u konkretnom slučaju, s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo. Naime, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost uz pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a tuženik na tu okolnost nije predložio niti jedan dokaz.

15. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, sud je, primjenom odredbi to čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

16. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

17. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu s osnove spornih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku.

18. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužiteljice za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužiteljica, unatoč toj činjenici, ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

19. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir i odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

20. Po mišljenju ovog suda, tužitelj je osnovano podnio predmetnu tužbu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija, niti sam Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba.

21. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK- a, nepoštene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, još uvijek nisu bile pravomoćnom odlukom utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru.

22. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to unatoč činjenici što je kredit konvertiran.

23. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, isti nije osnovan za potraživanje po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, odnosno, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF. Nadalje, kako se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastrani rok, a tužba u ovom predmetu podnijeta 13. lipnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka, tj. zastara nije nastupila. Isto tako, zastara nije nastupila niti za potraživanja zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF, koje su akcesorno potraživanje jer, sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

24. Slijedom svega navedenog, a posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je predmetni kredit konvertiran.

25. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužiteljici u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu tužiteljici u obvezi platiti od dana stjecanja preplaćenog iznosa.

26. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu, sud je, po prijedlogu tužiteljice, proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje. Zadatak vještačenja koji je u ovom postupku dan vještaku bio je sljedeći:

-utvrditi visinu iznosa kojeg je tužiteljica preplatila tuženiku na temelju odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za tečaj CHF i to na način da izračuna razliku između iznosa kojeg je tužiteljica plaćala po tečaju CHF u odnosu na HRK koji se primjenjivao na dan isplate kredita i iznosa kojeg je plaćala po tečaju CHF u odnosu na kune koji je bio viši od onog na dan isplate kredita do provedbe konverzije s time da izračuna ukupni iznos preplate i prikaže iznose i dospijeće svakog pojedinog više plaćenog anuiteta, te da u tako izračunatu preplatu uračuna iznos koji je tužiteljici priznat Sporazumom o konverziji.

27. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. Darka Prpića od 25. listopada 2024. proizlazi sljedeće:

27.1. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 54.276,61 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.203,77 EUR. Vještak je u daljnjem dijelu pisanog nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i datume dospijeća svakog pojedinačnog više plaćenog anuitata.

27.2. Preplata s osnove valutne klauzule umanjena za iznos koji je tužiteljici priznat konverzijom odnosno sklopljenim Dodatkom ugovora o kreditu:

- I. preplata s osnove valutne klauzule ukupno iznosi 54.276,61 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 7.203,77 EUR.

- II. preplata utvrđena konverzijom (dodatkom ugovora o kreditu) iznosi 21.545,59 kn, odnosno po srednjem tečaju HNB-a iznosi 2.823,03 EUR.

- ukupno (I-II) preplata s osnove valutne klauzule umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 32.731,02 kn, odnosno 4.380,74 EUR.

28. Valja navesti da je vještak u svojem nalazu i mišljenju izračunao i razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja i primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjenu za razliku glavnice iz konverzije, a što mu nije dano u zadatak, tako da taj dio nalaza i mišljenja vještaka, prilikom donošenja odluke u ovom sporu, sud nije uzeo u obzir.

29. Stranke nisu imale primjedbi na računski dio navedenog nalaza i mišljenja vještaka, te je tužiteljica, u skladu s istim, u podnesku od 25. studenog 2024., precizirala tužbeni zahtjev, dok je tuženik, očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka, u podnesku od 24.1.2025., u cijelosti ostao kod osporavanja pravne osnove tužiteljičinog zahtjeva za isplatu.

30. Sud je nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti ocijenio stručnim, objektivnim i valjano obrazloženim, te ga je stoga u cijelosti prihvatio.

31. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen u podnesku od 25. studenog 2024., tuženik se u podnesku od 17.12.2024. očitovao navodeći da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev ,i to, za iznos od 5.619,26 EUR, te da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja u visini od 2.796,23 EUR, dok se ne protivi u iznosu utvrđene preplate za iznos od 2.823,03 EUR koje tužitelj uračunava prilikom specificiranja tužbenog zahtjeva.

32. U odnosu na gornje navode tuženika, valja navesti da je tužiteljica, postavljanjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 25. studenog 2024. doista djelomično povukla tužbu, i to, za iznos od 5.619,26 EUR, te kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 2.823,03 EUR, to je, u smislu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje - ZPP), za taj dio tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

33. Dakle, u svojem nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 7.203,77 EUR. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka, te iz isprava priležećih spisu, utvrđeno je da, po provedbi konverzije, postoji više uplaćeni iznos (Preplata po konverziji) u iznosu od 2.823,03 EUR. Preplata s osnove valutne klauzule umanjena za preplatu utvrđenu konverzijom iznosi 4.380,74 EUR.

34. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, te nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 4.380,74 EUR (koji predstavlja razliku od ukupne preplate tužiteljice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koji se odnosi na glavnicu i zakonske zatezne kamate, a umanjen preplatu priznatu konverzijom), jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužiteljica ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećena za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF. Nadalje, kao što je već naprijed navedeno, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO/05-a, tužiteljica na dosuđeni iznos glavnice ima pravo i na zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta.

35. Na osnovu navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice, preciziran u podnesku od 25. studenog 2024., utvrđen je u cijelosti osnovanim, te je valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom II.

36. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužiteljici, na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u cijelosti dosudio troškove parničnog postupka jer nije uspjela u samo neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

37. S obzirom da je tužiteljicu u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njezinog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 10,000,00 EUR. Sud je tužiteljici kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 19.10.2023. i 25.11.2024., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, za zastupanje na ročištima od 12.6.2024., 16.9.2024. i 19.2.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, te za zastupanje na ročištu za objavu presude od 2.4.2025., po Tbr. 9. st. 3.Tarife, iznos od 100,00 EUR, što ukupno iznosi 1.300,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.825,00 EUR. Tužiteljici je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, tako joj je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.025,00 EUR.

38. Tužiteljici su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

39. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

U Krapini, 2. travnja 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika