Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-462/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec kao predsjednice vijeća, suca Josipa Štrucelja kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vinke Vrančić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3A, Rijeka, kojeg zastupaju punomoćnici BŽ i drugi, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matelko, Knežević & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1225/2024-36 od 27. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1225/2024-36 od 27. ožujka 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1225/2024-36 od 27. ožujka 2024., odlučeno je:

" I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 10.507,61 eura sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 7,23 eura od 01.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,45 eura od 01.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,77 eura od 01.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,09 eura od 01.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,14 eura od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,08 eura od 01.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,65 eura od 01.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,60 eura od 01.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,36 eura od 01.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,70 eura od 01.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 1,34 eura od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,70 eura od 01.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,18 eura od 01.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,75 eura od 01.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,64 eura od 01.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,50 eura od 01.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 18,79 eura od 01.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 20,66 eura od 01.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,55 eura od 01.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 36,93 eura od 01.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,93 eura od 01.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 45,50 eura od 01.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 37,63 eura od 01.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 59,02 eura od 01.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 69,94 eura od 01.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,77 eura od 01.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,29 eura od 01.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,45 eura od 01.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 58,21 eura od 01.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 78,44 eura od 01.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 9.666,32 eura od 21.06.2011. godine do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu 1.702,36 eura.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.720,03 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) i zbog odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Traži trošak sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza te se može ispitati zakonitost i pravilnost iste.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. U odnosu na žalbeni razlog vezan za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore o kreditu u CHF, napominje se da odredbe ZPP-a ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi. U ovom konkretnom predmetu suci nisu stranke, a niti njihovi srodnici, a kako je zahtjev tuženika postavljen ne samo općenito, već kao i eventualni, ne postoje razlozi iz članka 71., članka 72. i članka 73. ZPP-a zbog kojih sudac ili suci koji odlučuju u ovom predmetu ne bi mogao odnosno mogli obavljati sudačku dužnost.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa na osnovi tečajne razlike, a sve zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te odlučivanje o tuženikovom prigovoru radi prebijanja zbog tzv. negativnih razlika (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) i s osnove razlike u depozitu.

10. Između stranaka nije sporno da su zaključile Ugovor o [broj kredita] dana **.**.2005., te da je isti sklopljen u Zagrebu između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, te JŽ kao sudužnika, a iznos kredita je bio 67.471,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je kao namjena kredita ugovoreno da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine uz valutnu klauzulu, te da je ugovoreni rok vraćanja od 240 mjeseci od puštanja kredita u tečaj i da je glede vraćanja ugovoren iznos anuiteta od 444,91 CHF.

11. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio ugovora, te da banka nije na transparentan način informirala tužitelja na koji će način promjene tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj s osnove tečajne razlike (valutne klauzule) preplatio kredit za 10.507,61 EUR, pri čemu je vještak predmetne iznose iskazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog anuiteta.

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje, te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14), odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22 – dalje ZZP/22) te članka 502.c ZPP-a.

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

14. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

16. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19, u daljnjem tekstu: ZPP/19), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022).

17. Kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu i da su ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj pa da je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora.

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je saslušanjem tužitelja kao stranke utvrdio njegov konkretni status potrošača, obzirom da je kredit podigao kao namjenski stambeni kredit koji je utrošio u tu svrhu jer je kupio kuću u [adresa], te da je ista korištena za stanovanje tužitelja i njegove obitelji. Tuženik nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi bila dovedena u pitanje ovakva utvrđenja prvostupanjskog suda.

19. Kako nema dokaza da je tužitelj bio na odgovarajući način obaviješten o sadržaju i učincima osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze, navodi o tome da su te odredbe mogle biti razumljive ili da je potrošač mogao o njima pojedinačno pregovarati ukazuju se neodlučne za ishod ovog postupka jer nitko ne može razumjeti niti informirano pregovarati o ugovornoj odredbi o čijem stvarnom sadržaju i učincima nije bio prethodno primjereno obaviješten, niti utjecati na njen sadržaj, a ni donijeti informiranu odluku o nesklapanju ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-6703/2021 i dr. od 30. ožujka 2023., točka 21.7.7.).

20. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23

– dalje ZOO) u vezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

21. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud ispravno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO.

22. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO.

23. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 14. lipnja 2021., tražbina tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 14. lipnja 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelju, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare prikazuju u cijelosti neosnovanim.

24. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnosti ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Revd- 1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

25. Pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev za utvrđenje postojanja tuženikove tražbine u iznosu od 497,20 EUR (3.746,17 kn) kao i prigovor radi prebijanja iste tuženikove tražbine s tužiteljevom tražbinom. Neosnovano, naime, tuženik svoj zahtjev postavlja kao povrat stečenog bez osnove u situaciji kada nikakva imovina tuženika kao kreditora nije prešla u imovinu tužitelja kao korisnika kredita zbog valutne klauzule, odnosno tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja.

26. U odnosu na prigovor radi prebijanja tražbine tuženika s osnove razlike u depozitu (9.080,25 kn ili 1.205,16 EUR) pravilno obrazlaže prvostupanjski sud da se na predmetni Ugovor o oročenom depozitu ne odnose utvrđenja suda donesena povodom kolektivnih tužbi, te da tuženik u ovom postupku niti ne ističe da bi predmetni Ugovor o depozitu bio ništetan, a niti je na tu okolnost predlagao dokaze. Nadalje, ako tuženik taj iznos potražuje kao naknadu štete, nije naveo ni dokazao u čemu bi se sastojala protupravnost, odnosno povreda ugovorne obveze tužitelja, zbog koje bi tužitelj bio u obvezi naknaditi tuženiku takvu štetu. Osim toga, tužitelj nije mogao niti raspolagati depozitom nego je isti iskorišten za prijevremenu otplatu kredita.

27. Odluka o parničnom trošku je pravilna i donesena je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom parničnom postupku. Neosnovano u žalbi tuženik prigovara obračunavanju boda u vrijednosti 2,00 EUR, obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje Tarifa) kojom je propisano da sud kad odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koji je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku, a to znači vrijednost boda od 2,00 EUR iz Tbr. 54. Tarife, obzirom da je ista na snazi od 25. studenog 2023., a odluka o trošku je donesena 22. veljače 2024.

27.1. Neosnovani je žalbeni navodi kojim se osporava dosuda troška sastava podneska od 16. veljače 2024., obzirom da je na tužitelju procesna ovlast da postavi i precizira svoj tužbeni zahtjev, pa tako i da isti izrazi u valuti EUR, radi čega je taj trošak bio potreban, pri čemu je o visini toga troška prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom Tbr. 8.3. Tarife.

28. Kako prvostupanjskom odlukom kao ni postupkom koji joj je prethodio nisu počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka, dok je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka je odbijen pozivom na članak 166. stavak 1. ZPP-a jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Karlovcu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec