Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2814/2021-45

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici Iris Šanjug i Krešimir Ćurković, odvjetnici Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Metelka, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Zvonimira Hrgića, odvjetnika, dana 2. travnja 2025.

p r e s u d i o j e

I/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ĐC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 49.889,20 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od :

- na iznos od 2,09 EUR od 29.11.2007. do isplate,

- na iznos od 17,81 EUR od 05.04.2008. do isplate,

- na iznos od 19,53 EUR od 05.04.2008. do isplate,

- na iznos od 21,75 EUR od 05.04.2008. do isplate,

- na iznos od 2,87 EUR od 19.06.2008. do isplate,

- na iznos od 7,12 EUR od 03.10.2008. do isplate,

- na iznos od 12,45 EUR od 01.11.2008. do isplate,

- na iznos od 63,27 EUR od 06.06.2009. do isplate,

- na iznos od 64,66 EUR od 06.06.2009. do isplate,

- na iznos od 64,29 EUR od 25.06.2009. do isplate,

- na iznos od 62,94 EUR od 12.09.2009. do isplate,

- na iznos od 272,73 EUR od 28.09.2011. do isplate,

- na iznos od 272.73 EUR od 28.09.2011. do isplate,

- na iznos od 272,73 EUR od 28.09.2011. do isplate,

- na iznos od 287,88 EUR od 28.09.2011. do isplate,

- na iznos od 281,07 EUR od 28.09.2011. do isplate,

- na iznos od 42.372,09 EUR od 28.09.2011. do isplate,

za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj u čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.300,38 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi od 12. travnja 2021. navodi da je između tuženika (u to vrijeme naziva / tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu broj 066-120/2007 od 21. svibnja 2007., za iznos kredita 201.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navodi da je odredbama predmetnog Ugovora obveza otplate kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF, bez mogućnosti tužitelja da pojedinačno pregovara o navedenoj odredbi te bez prethodnog informiranja tužitelja od strane tuženika o specifičnostima valute CHF, odnosno da se radi o valuti u odnosu na koju HNB ne štiti tečaj kune kao što to čini u odnosu na tečaj EUR, niti da se radi o tzv. valuti utočišta u koju se investira u kriznim/recesijskim gospodarskom periodima, što posljedično dovodi do enormnog povećanja vrijednosti navedene valute i njezine kunske protuvrijednosti, koja je tužitelju obračunavana prilikom dospijeća mjesečnih anuiteta. Stoga sadržajno ističe da su ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF nepoštene odnosno ništetne te su u smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014 i 110/15) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva se na utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem istih odredbi tijekom otplate predmetnog kredita, odnosno isplatiti tužitelju preplaćene iznose u anuitetima, kao razlike između iznosa koje je plaćao tuženiku po osnovi povećanog tečaja valute CHF u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti tuženiku prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Stoga tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi predlaže naložiti tuženiku da mu s osnove povrata preplaćene razlike u tečaju isplati ukupno iznos od 368.040,06 kuna (48.847,31 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnica od kako je to pobliže navedeno u zahtjevu iz tužbe. Nakon provedenog financijskog vještačenja (te s obzirom na u međuvremenu stupanje na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 09. siječnja 2023. potražuje isplatu ukupnog iznosa od 49.889,20 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnica kako je to pobliže navedeno pod točkom I/ izreke, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da je predmetni kredit otplaćen u listopadu 2013. te smatra da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu te u tom pravcu u bitnom ističe da se tužitelj neosnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP- a i 502.c. ZPP-a, budući se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), pa stoga smatra da ne postoji pravna osnova te pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe. Smatra neosnovanim navode o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora te ističe da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom, kao i između kunskog kredita te kredita s valutnom klauzulom u EUR ili s valutnom klauzulom u CHF te da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF, pri čemu ukazuje na dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF. U bitnom nadalje ističe da su ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF jasne, uočljive i lako razumljive, kao i da se o istima prethodno pregovaralo te da je tuženik postupao sukladno odredbama čl.172. st.2 i čl. 175. st.2 važećeg Zakona o bankama te sukladno čl. 3011. st. 3. i čl. 305.st.4 Zakona o kreditnim institucijama i to na način da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljivi prava i obveze ugovornih strana te da je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope mu dostavljao izmijenjeni otplatni plan, kao i da je javno objavio "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Također, u bitnom ističe da je tužitelj, kao i ostali potrošači, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora od strane zaposlenika tuženika bio upozoren o rizicima vezanim za rast tečaja CHF te da je tuženik općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike koje proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i to putem oglasa upućenim svim klijentima, pa tako između ostalog u svom glasilu "HYPO Times" iz 2005., a koje je glasilo bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta. Nadalje, ističe da u trenutku zaključenja Ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovornog odnosa; da navedeno nije predvidjela niti Centralna banka Švicarske te da stoga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ističe i da je javni bilježnik prilikom solemnizacije Ugovora tužitelju protumačio značenje svih ugovornih odredbi te pravne posljedice koje iz istog proizlaze, utvrdio da su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osporava i tijek zatraženih zateznih kamata, ističući da je tijekom trajanja ugovornog odnosa u svemu postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom te u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te stoga smatra da bi u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužitelju pravo na isplatu zateznih kamata pripadalo tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Naknadno tijekom postupka sadržajno ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, navodeći da osporava da je tužitelj otplaćivao predmetni kredit. i status potrošača. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u specifikaciju uplata (listovi 7-9 spisa), otplatni plan (listovi 10-11, 244-258 spisa), Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.07.2007. do 09.03.2021. (listovi 12 spisa), Ugovor o kreditu broj 066-120/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. svibnja 2007. (listovi 13-31 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi 66-67 spisa), članke iz glasila Hypo times (listovi 94-98 spisa), izjavu ĐCA od 24. kolovoza 2020. (listovi 136-140 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope (listovi 240- 259 spisa), Izračun efektivne kamatne stope (listovi 260- spisa), pregled prometa za klijenta (listovi 271-277 spisa), Specifikaciji uplata (list 278 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpić iz društva Darfin d.o.o. (listovi 230-235 i 302-303, spisa), saslušana je svjedokinja ĆC (list 310 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 538-539 spisa).

4. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Nije sporno da je između tuženika (u to vrijeme naziva/ tvrtke Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.), kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita te ĆC, kao sudužnika i ĆCA, kao založnog dužnika zaključen Ugovor o kreditu broj 066-120/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. travnja 2007. (listovi 13-31 spisa), temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 201.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita (čl.2); da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 4,20% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete…da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl.3. st.1. i st.2. ); da rok otplate kredita iznosi 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl.4.st.1.) te se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 984,40 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, pri čemu prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl.4.st.3); da je ugovoreno da Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 31.12.2007. godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora te da je u suprotnom Banka ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu te da su ugovorne strane suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 1.1.2008. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", a da se nakon promjene kamatne stope ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te da je korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl.6.); da su ugovorne strane suglasne da se radi osiguranja tražbina iz ovog Ugovora zasniva založno pravo na nekretnini u vlasništvu založnog dužnika pobliže opisanoj u čl. 10. Ugovora ( u naravi kuća i dvorište na adresi [adresa] u [adresa]); da je javni bilježnik PC pod posl. br. OV-11678/2007 dana 4. lipnja 2006. potvrdila da je svim sudionicima pravnog posla, između ostalog i tužitelju, navedena isprava pročitana i upozoreni su da ista ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj pravnoj volji.

6. Među strankama nije sporno da je tuženik do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nadalje, nije sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kredit i da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03) te nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

7. Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Nadalje nije sporno da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

-Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. U odnosu na stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pri tome valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

10. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da korisnik kredita nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a što u konkretnom slučaju tuženik nije niti dokazao.

11. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

12. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

13. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

14. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i iskren iskaz tužitelja (listovi 538- 539 spisa), iz kojeg u bitnom proizlazi da je prije zaključenja Ugovora imao kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici koja se nalazi na Slavonskoj aveniji, a čijeg se imena ne sjeća. Kredit mu je bio potreban za kupnju obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i danas stanuje sa suprugom i troje djece. Od strane tuženika bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, a nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja takvog kredita, niti je bio informiran o postojanju većeg rizika fluktuacije tečaja valute CHF u odnosu na valutu EUR. Također, od strane zaposlenika tuženika nisu mu bile prezentirane bilo kakve projekcije budućeg rasta tečaja valute CHF. Tijekom otplate kredita, između ostalog zbog porasta tečaja CHF, došlo je do enormnog povećanja mjesečnog anuiteta, tako da mu je u jednom razdoblju od početnih cca 4.300,00 kuna mjesečni anuitet porastao na iznos od cca 11.000,00 kuna. O pojedinim odredbama predmetnog Ugovora nije imao mogućnost pregovarati niti na iste utjecati. Prije potpisivanja tekst predmetnog Ugovora je pročitao i pojedine odredbe razumio koliko je mogao s obzirom na svoju struku, a po struci je mehaničar.

15. S obzirom na prethodno iznesena stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, sud nije posebno cijenio sadržaj izjavu zaposlenice tuženika ĐCA od 24. kolovoza 2020. (koju je tuženik dostavio na okolnost uobičajene poslovne prakse tuženika prilikom sklapanja sličnih ugovora o kreditu), a koja nesporno nije sudjelovala pri sklapanju predmetnog Ugovora. Također, s obzirom na prethodno citirana stajališta sud nije našao potrebnim po prijedlogu tuženika niti izvoditi dokaz saslušanjem svjedokinje PC (javnog bilježnika), na po tuženiku predloženu okolnost "postojanja prave i ozbiljne volje stranaka za sklapanje predmetnog Ugovora". Pri tome valja dodati da tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka ZC (kao zaposlenika za kojeg je navodio da je osobno sudjelovao u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), čije je saslušanje predlagao na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja o spornim ugovornim odredbama.

16. U odnosu na pozivanje tuženika na reklamne materijale- promotivne uvjete i izračun kreditnog zaduženja te članke objavljene u tuženikovom internom glasilu HYPO Times, valja navesti da, osim što tuženik ničim nije dokazao da bi isti bili predočeni tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora, iz navedenih isprava ne proizlazi da bi u istima bile sadržane prosječnom potrošaču jasne i razumljive informacije o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao niti informacije o riziku zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

17. Imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnim (jasnim, razumljivim i lako uočljivim) odredbama koja su izuzete iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja te dovodeći isti u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora. Također, u odnosu na tvrdnje tuženika u pravcu da su tužitelju, između ostalog, sporne ugovorne odredbe pojašnjene prilikom solemnizacije Ugovora, valja navesti da je odgovornost za ispunjenje zahtjeva transparentnosti na trgovcu (ovdje tuženiku), a ne na javnom bilježniku.

18. Imajući u vidu da tijekom postupka nije niti bilo sporno da je da je svrha predmetnog Ugovora o kreditu bila potrošačka odnosno tuženik tijekom postupka nije niti tvrdio da bi predmetni kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti niti je tužitelju osporavao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, dok iz prihvaćenog iskaza tužitelja proizlazi da su sredstva predmetnog kredita utrošena isključivo za privatne/potrošačke potrebe (kupnju kuće koja se sve vrijeme koristi isključivo za stanovanje tužiteljeve obitelji) te imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, na koju se tužitelj pozvao, a tuženik s druge strane, nije dokazao nikakve posebne okolnosti, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nije primjenjiva navedena pravomoćna odluka, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su nepoštene odnosno ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu, odnosno dijelovi odredbi čl.4. i čl. 3. Ugovora kojima je otplata i povrat obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF, a koji sadržajno odgovaraju onima koje je sud u tom postupku općenito utvrdio ništetnima.

19. Budući su, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23,dalje:ZOO) o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose i to kao pozitivnu razliku koja u utuženom razdoblju proizlazi zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

20. Ovdje valja navesti da tuženik neosnovano smatra da tužitelj nije aktivno legitimiran tražiti isplatu pojedinih novčanih iznosa preplaćenih razlika, zbog činjenice da sve anuitete predmetnog kredita nije platio tužitelj (kako to proizlazi iz specifikacije uplata). Navedeno stoga jer iz prihvaćenih iskaza tužitelja i svjedokinje ĆC (list 310 spisa), supruge tužitelja te sudužnika iz predmetnog Ugovora, proizlazi da je supruga tužitelja ĆC uplate nekih od anuiteta izvršila u ime i za račun tužitelja, dakle, radi ispunjenja ugovorne obveze tužitelja kao korisnika kredita, slijedom čega za pitanje aktivne legitimacije nije od značaja okolnost da sve uplate nije izvršio osobno tužitelj.

21. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, dakle u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018.

22. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. travnja 2021., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

23.1. Radi utvrđivanja činjenica u svezi postojanja preplate te visine novčanih tužbenog zahtjeva tijekom postupka je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Darku Prpić iz društva Darfin d.o.o. (listovi 230-235 spisa), iz čijeg nalaza u bitnom proizlazi da je isplata kredita izvršena dana 8. lipnja 2007. te da je tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Nadalje, proizlazi da ukupna preplata (tzv. pozitivna razlika) odnosno ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 375.889,89 kuna odnosno 49.889,20 EUR. Pojedini više plaćeni iznosi u kunama i eur, kao i datumi njihova plaćanja, u nalazu i mišljenju prikazani su tabelarno (Tabela Zaključka nalaza i mišljenja, stupci 6.,7. i 8.). Također, proizlazi da je vještak za financije u Tabeli na stranicama 3-4 nalaza i mišljenja (listovi 232-233 spisa) evidentirao tzv. negativne razlike tečaja odnosno manje plaćene iznose (u kunama i EUR) u pojedinim anuitetima (ukupno 6 anuiteta) zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita te dao obračun tzv. pozitivnih razlika i tzv. negativnih razlika kao zbroj više i manje plaćenog-iznos od 375.675,08 kuna odnosno 49.860,69 EUR, iz čega proizlazi da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativna razlika) ukupno iznosi 214,81 kuna odnosno 28,51 EUR.

23.2. Prilikom saslušanja na glavnoj raspravi od 8. ožujka 2024. (listovi 302-303 spisa) vještak Darko Prpić usmeno je obrazložio vještvo te se očitovao na prigovore tuženika iz podneska od 6. ožujka 2023. (listovi 288-291 spisa). U odnosu na prigovor tuženika da je "vještak prilikom izračuna uzeo u obzir uplatu od 27. rujna 2011., koju nije trebao uzeti u obzir s obzirom da to nije uplata tužitelja veće su to sredstva koja su isplaćena temeljem Ugovora o kreditu br. 066-53032528 jer je za utuženi kredit dogovoren reprogram", vještak za financije pojašnjava da je tuženik u pregledu prometa po kreditu za klijenta sa danom 27. rujna 2011. evidentirao naplatu dospjele glavnice i naplatu redovnih kamata te evidentirao da je predmetni kredit u cijelosti zatvoren te prema specifikaciji uplata je evidentirao da je 27. rujna 2011. tužitelj izvršio plaćanje 1.273.571,98 kn te da mu je tuženik dana 2. listopada 2013. izvršio povrat preplate od 125,07 kn. Smatra da je pravno pitanje da li evidentirana isplata izvršena temeljem Ugovora o kreditu broj 066-53032528 predstavlja dogovoreni reprogram te da li tužitelj ima pravo na izračun valutne klauzule. U odnosu na prigovor tuženika da u izračunu nisu uzeti u obzir stvarni datumi izvršenih uplata po tužitelju, navodi da je prilikom izračuna kao datume plaćanja uzeo datume kada je tužitelj u cijelosti podmirio iznose pojedinih mjesečnih anuiteta, a ne datume dospijeća pojedinih mjesečnih anuiteta kako to neosnovano navodi tuženik. Pri tome pojašnjava da tužitelj nije redovno mjesečno izvršavao plaćanja pojedinih anuiteta te je u pojedinim razdobljima u pojedinom mjesecu djelomično podmirivao mjesečni iznos anuiteta. Nadalje ukazuje da je u pisanom nalazu i mišljenju u tabeli na stranicama 3 i 4 nalaza i mišljenja u koloni "razlika" iskazao tzv. negativne razlike tečaja odnosno manje plaćene iznose u anuitetima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme isplate predmetnog kredita. U odnosu na ostale prigovore iz podneska tuženika od 6. ožujka 2023. ističe da se radi o prigovorima pravne prirode te da je nalaz i mišljenje sačinio sukladno zadatku koji mu je određen rješenjem suda.

23.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za financije, budući je isti sačinjen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije sukladno postavljenom mu zadatku te su usmenim očitovanjem vještaka na glavnoj raspravi otklonjene sve eventualne nejasnoće. Pri tome valja istaknuti da tuženik sadržajno nije isticao prigovore glede pravilnosti matematičkih izračuna koji su dani u nalazu i mišljenju vještaka za financije, već većim dijelom prigovore pravne prirode. Nisu odlučni prigovori tuženika glede primijenjene metode vještačenja, a kojima u bitnom ističe da je nalaz i mišljenje sačinjen kao da se radi o kreditu s fiksnim tečajem te se u tom pravcu tuženik upućuje na prethodne točke obrazloženja ove presude. Nadalje, u odnosu na stajalište tuženika u pravcu da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kunske kredite u predmetnom vremenskom periodu valja dodati da je navedeno stajalište tuženika bespredmetno, budući predmet vještačenja nije niti bio utvrditi preplatu po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je vještak u danom izračunu isključio promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Isto tako, nisu osnovani prigovori tuženika da vještak u izračunu / izračunima nije uzeo u obzir stvarne datume uplata tužitelja već datume dospijeća anuiteta (pa da je stoga "pogrešno naveden tečaj"), budući suprotno proizlazi iz usmenog očitovanja vještaka za financije na glavnoj raspravi te sadržaja samih izračuna na stranicama 3-4 i 5 nalaza i mišljenja (listovi 232-234 spisa).

23.4. U odnosu na stajalište tuženika da se izračunu preplate ne može uzeti u obzir uplata od 27. rujna 2011. jer da "to nije uplata tužitelja već da se radi o sredstvima koja su isplaćena temeljem Ugovora o kreditu br. 066-53032528", jer da je za utuženi kredit dogovoren "reprogram", prvenstveno valja navesti da tuženik tijekom postupka nije dostavio navedeni Ugovor, dok iz Pregleda prometa po predmetnom Ugovoru o kreditu (listovi 271-277 spisa) proizlazi da je s danom 27. rujna 2011. evidentirano podmirenje svih obveza po predmetnom kreditu (glavnica, redovne kamate, zatezne kamate i dr.) odnosno da je s navedenim datumom predmetni kredit u cijelosti zatvoren, pri čemu iz Specifikacije uplata po predmetnom Ugovoru o kreditu (listovi 278-279 spisa) proizlazi da je uplata iznosa od 1.273.571,98 kuna , koja je izvršena dana 27. rujna 2011. (za koju tužitelj tijekom postupka priznaje da je izvršena temeljem Ugovora o kreditu br. 066-53032528) evidentirana kao uplata tužitelja. Pri tome valja istaknuti da sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen u listopadu 2013., pa bi stoga u konkretnom slučaju proizlazio zaključak da je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu prijevremeno otplaćen novčanim sredstvima po osnovi kasnije među strankama zaključenog Ugovora o kreditu br. 066- 53032528, a kojim je zasnovan novi obvezno pravni odnos. Ovdje valja istaknuti da je odredbom čl.1111.st.2. ZOO-a propisano da se prijelazom imovine (u smislu stjecanja bez osnove) smatra i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a koju je korist tuženik nedvojbeno stekao, budući su na prethodno opisani način (uplatom od 27. rujna 2011. po osnovi drugog Ugovora o kreditu, korisnik kojeg je tužitelj) podmirene preostale obveze tužitelja po predmetnom Ugovoru o kreditu, a na temelju obračuna tuženika uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Stoga je, prema stajalištu ovog suda vještak za financije u izračunu preplate pravilno uzeo u obzir i prethodno navedenu uplatu od 27. rujna 2011.

23.5. Konačno, valja dodati da prema stajalištu ovog suda tzv. negativne razlike tečaja nije moguće uzeti u obzir kod konačnog obračuna. Naime, tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Također, valja dodati i da tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev, niti je na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Stoga u konkretnom slučaju sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenog tečaja s negativnim razlikama tečaja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. U tom pravcu tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i broj Rev-677/2023 od 13. veljače 2024.

24. Slijedom prethodno navedenih razloga, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da potraživanje s naslova preplaćene razlike u tečaju ukupno iznosi 375.889,89 kuna odnosno 49.889,20 EUR, pri čemu su pojedini više plaćeni mjesečni iznosi u EUR te datumi plaćanja vidljivi na listu 234 spisa (stupci 7. i 8. Tabele Zaključka nalaza i mišljenja), sukladno kojem izračunu je tužitelj uskladio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 49.889,20 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice od datuma kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I/ izreke, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl. 1115. i čl. 29.st. 1. ZOO-a.

25. Odluka o kamatnoj stopi za razdoblje do 31.prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

26.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a.

26.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-500 bodova, za sastav 4 podneska ( od 18. lipnja 2021. i 09. siječnja 2023., 8. svibnja 2023. i 13. ožujka 2024.), prema Tbr 8/1- po 500 bodova, za sastav podneska od 22. studenog 2021., prema Tbr. 8/3-100 bodova te za zastupanje na 4 ročišta (od 29. rujna 2022, 8. ožujka 2024., 10. listopada 2024. i 19. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 500 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 4600 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i priznati PDV od 25% iznosi 11.500,00 EUR (bod od 2,00 EUR je obračunat primjenom Tbr. 52/3 Tarife kojim je određeno da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka). Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR (2.000,00 kn) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 534,93 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 12.300,38 EUR (toč. II/ izreke).

26.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

26.4. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 5. listopada 2021. (prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi za tužbu od 20. rujna 2021.) i podneska od 20. listopada 2021. (žalbe podnesene protiv rješenja od 6. listopada 2021.), između ostalog i stoga jer tužitelj nije uspio s prigovorom i žalbom. Nadalje, tužitelju nije priznat niti zatraženi troškovi sastava podneska od 4. listopada 2023., kojim požuruje postupanje suda i sastava podneska od 31. listopada 2022., kojim dostavlja dokaz u uplati predujma za financijsko vještačenje, jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155.st.1. ZPP-a, pri čemu valja dodati da je uplatu predujma moguće utvrditi uvidom u podatke u sustavu eSpis. Također, nije mu priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu jer nema temelja za naplatu iste temeljem čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 51/23).

U Zagrebu, 2. travnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte