Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1695/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja AI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Gordani Brčić, odvjetnici u Splitu, Slavićeva 2, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1A/III, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4201/2019-44 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4201/2019-44 od 26. kolovoza 2024., osim u dijelu točke I. izreke kojim je djelomično odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1. i 2. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-4201/2019-44 od 29. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe sadržane u čl. 1. i čl. 2. Ugovora o [broj kredita], solemnziran 31. listopada 2006. kod javnog bilježnika Nevenke Kekez pod brojem OU-987/2006, pa stoga ti članci ugovora ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

2. U istoj točki izreke djelomično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1. i 2. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce.

3. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime preplate zbog rasta tečaja CHF po kreditu iz točke I. isplati iznos od 1.814,17 EUR sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju na ime iznosa više plaćenih kamata po kreditu isplati iznos od 654,21 EUR sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

5. Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

6. U točki II. izreke rješenja naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od od 2.372,71 EUR sa zateznom kamatom od 26. kolovoza 2024. do isplate.

7. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Bitnu povredu iz odredbe 354. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) nalazi u tome što je sud povodom prigovora tuženika pogrešno odlučio da je mjesno nadležan. Navodi da utvrđenje suda prvog stupnja da je sporazum o mjesnoj nadležnosti nepošteno ugovoren, ničim nije potkrijepljen niti obrazložen. Navodi da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama u cijelosti je potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornim te na njih pristao. Ističe da odredbe Ugovora o kreditu u švicarskim francima, odnosno s promjenjivom kamatnom stopom, a koje se posebno tiču ugovaranja mjesne nadležnosti, nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva u bilo kojoj od odluka u kolektivnim sporovima na koje se tužitelj poziva u ovom postupku, pa sud kako bi odlučilo je li ugovorna odredba kojom se izabire mjesna nadležnost ništetna, bilo potrebno prethodno to dokazati u svakom pojedinom slučaju, a u konkretnom slučaju niti prvostupanjski sud nije dao odgovarajuće objašnjenje, niti je tužitelj predložio dokaze za bilo što od navedenog, što dodatno govori u prilog tvrdnji tuženika da se radi o potpuno valjanom pravnom temelju za prorogaciju nadležnosti u ovoj pravnoj stvari. Stoga, tuženik ne vidi zašto bi ugovaranje mjesne nadležnosti suda njegovog mjesta sjedišta bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao što ne vidi u čemu se točno sastoji neravnoteža ugovornih strana uslijed činjenice da je došlo do takvog ugovaranja mjesne nadležnosti, a još manje da bi neravnoteža bila značajna. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno ista je nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen 31. listopada 2006. za vrijeme vremenskog važenja Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji u svom tekstu uopće ne sadrži odredbu koja bi bila sadržajem identična odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP/14) odnosno ZZP/03 uopće ne poznaje pravni institut kolektivne tužbe radi zaštite prava potrošača. Slijedom navedenog, nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivne presude pozivom na odredbu čl. 118. ZZP/14. Tuženik ističe da je odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano kako nije dopušteno utvrđivati da li su pojedine odredbe poštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive te ponovno upućuje na stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi, poslovni broj Pž-6632/2017. Tuženik naglašava kako su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača. Međutim, i sam Visoki trgovački sud u svojim odlukama navodi da nije isključeno da su banke u pojedinačnim slučajevima predmetne odredbe koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter. Međutim nije isključeno da su banke u pojedinačnim slučajevima predmetne odredbe koristile u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, pa je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrđivati navedene okolnosti, a što u ovom slučaju nije učinjeno. Navodi da tužitelj niti u jednom trenutku nije tražio raskid ugovora niti je osporavao odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu, već upravo suprotno, svojim potpisom na predmetnom ugovoru o kreditu tužitelj je pristao na sve odredbe istoga, a svojim držanjem tijekom otplate kredita je nesporno potvrđivao obračune sastavljene od strane tuženika.

10. Tuženik ističe da je status potrošača u ovom postupku sporna činjenica te tužitelj u tijeku postupka nije uspio dokazati da li je imao status potrošača. Na navedenu okolnost predložio je da sud od Ministarstva financija, Porezne uprave, pribavi podatak o tome da li je tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, a sve s obzirom na to da tuženik nije u mogućnosti sam pribaviti navedene podatke, a što sud nije učinio. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Dodatno ukazuje da, kad bi se imalo uzeti da postupak kolektivne zaštite dovodi do prekida zastare, nejasno je temeljem čega je sud tužitelju dosudio kamatu na svaki pojedini iznos računajući od dana isplate.

11. Tuženik ponavlja, sve što je primio je primio na temelju valjano sklopljenog ugovora o kreditu, u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme stjecanja, te tuženik nikako nije znao niti mogao znati da će predmetna osnova prestati uslijed retroaktivne primjene naknadno donesenih zakona i odluka donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, a koji postupak inače ima preventivan karakter. Međutim, sve kad bi se kao početak tijeka zastare i mogla uzeti pravomoćnost presude u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., čime je petogodišnji zastarni rok istekao 13. lipnja 2019., pa tužba podnesena 14. lipnja 2019. je podnesena nakon proteka roka.

12. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti odbije tuženi zahtjev tužitelja i obveže istoga da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukinuti presudu i rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

13. Odgovor na žalbu nije podnesen.

14. Žalba nije osnovana.

15. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno odlučio o prigovoru mjesne nadležnosti.

16. Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa tako da je presudu moguće ispitati. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

17. Pobijanim rješenjem sud prvog stupnja je odbio kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti za odlučivanje o zahtjevu tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te radi isplate.

18. Naime, utvrđuje da je tužitelj s tuženikom 31. listopada 2006. sklopio ugovor o [broj kredita] u iznosu od 14.865,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunate po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da su stranke u točki 12. ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora pozivom na odredbu iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03. Međutim, utvrđuje da ta odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Takav zaključak sud prvog stupnja temelji na utvrđenju da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika, a da bi putovanje uzimajući u obzir mjesto prebivališta tužitelja u [adresa] do suda u Zagrebu čija nadležnost je ugovorena, za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih stranaka. Smatra da nadležnost suda u Splitu postoji i prema odredbi čl. 59. ZPP-a obzirom da je ugovor sklopljen u tuženikovoj poslovnici u Splitu, gdje tužitelj ima prebivalište.

19. Osnovano tuženik u žalbi ističe da se odredba čl. 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78/15, 102/15, 52/16 – dalje ZPK) ne može primijeniti u ovom postupku. No cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedene odredbe, ocjena je i ovog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu i udaljenost njegovog prebivališta od mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st.1. i 4. ZPP-a , a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Sud prvog stupnja se pri tom pravilno pozvao na odredbe ZZP koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. I prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su ispunjene temeljne pretpostavke da nije bilo posebnih pregovara i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Stoga tuženik neosnovano pobija prvostupanjsko rješenje, pa je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje u točki I. izreke.

21. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 31. listopada 2006. sklopljen Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik – banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od 14.865,52 CHF isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl. 1. Ugovora), na rok od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje promjenjivu u skladu s "odlukom o kamatnim stopama kreditora" (čl. 2.) uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku, a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora),

- da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen,

- da prema podacima koji su sudu dostavili Trgovački sud u Splitu, nadležna Porezna uprava i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, tužitelj u vrijeme podizanja kredita i za vrijeme njegove otplate, nije bio obrtnik, vlasnik poslovnih udjela i slično,

- da je tužitelj do 11. prosinca 2017. bio predsjednik nadzornog odbora u društvu ..., u razdoblju od 17. listopada 2019. do 19. prosinca 2019. bio je član ..., s kojim danom je prema podacima Porezne uprave otvorio paušalni obrt i samim time nije u obvezi podnositi obrazac dugotrajne imovine,

- da je namjena kredita bila kupovina motornog vozila koje je tužitelj kupio kao fizička osoba, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelj ima smatrati potrošačem,

- da je financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđeno da ukupan iznos preplate uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznose 18.597,73 kn (Tabela 2, stupac 5), od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 4.929,20 kn te preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredite iznos od 13.668,53 kn, što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kuna u EUR iznosi 2.468,38 EUR od kojeg iznosa je 654,21 EUR odnosi na pretplatu zbog promjena kamatne stope, a iznos od 1.814,17 EUR na pretplatu zbog rasta tečaja,

- da je financijski vještak također naveo da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično padu tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 737,53 kn, a što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR iznosi 97,89 EUR, tako da sveukupan iznos koji je više plaćen (zbog više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja za više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 17.860,20 kn što preračunato po fiksnom tečaju konverzije kune u EUR iznosi 2.370,00 EUR i to ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate iznosi ukupno 4.929,20 kn a preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 654,21 EUR, te ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF promijenjenu kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir rast i pad tečaja za razdoblje od početka otplate kredita do konačne otplate kredita iznosi ukupno 12.931,00 kn što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.716,28 EUR.

22. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom banke o visini stope takve kamate ništetna, kao i odredba kojom se glavnica kredita i otplata kredita vežu uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe, da je došlo do povrede interesa i prava potrošača korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi, s time da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP.

23. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio više na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebao platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 5,20 % godišnje, kao i iznos koji je platio više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužitelju, odnosno da mu naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

24. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu Ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa u skladu s kamatnim stopama banke, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, pa je tužba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu podnesena preporučenom pošiljkom 12.lipnja 2019. i tužba u predmetu poslovni broj P- 1425/2023, koji je spojen sa predmetom poslovni broj P-4201/2019, u odnosu na valutnu klauzulu podnesena putem e-komunikacije 13. travnja 2023., podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

25. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

26. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. kojima je, utvrđeno da je Raiffeisenbank Austria d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

27. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03; dalje ZZP/03 ).

28. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužitelj u ovom postupku mogao se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

29. Suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

30. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Na navedene okolnosti tuženik nije predlagao saslušanje zaposlenika banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora, ovdje tužitelju, te osnovom toga utvrdio da tužitelj o navedenom nije pregovarao, niti je bio informiran o svim bitnim parametrima.

31. Takav dokaz ne predstavlja ni činjenica da je ugovor o kreditu solemniziran. Navedeno iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu niti potrošača informirati o drugim parametrima bitnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora, koji je solemnizirao niti je imao takva zakonska ovlaštenja.

32. Glede žalbenih navoda tuženika da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., treba odgovoriti da je sud prvog stupnja taj prigovor otklonio iznoseći uvjerljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba (a ne, primjerice kao vlasnik obrta), a prema odredbi čl. 2. Ugovora iznos kredita je utrošen za kupnju vozila, pa u takvim okolnostima nije bio dužan prilagati neke druge dokaze o tom statusu, tim više što bi u tom slučaju bio dužan dokazivati negativne činjenice (da vozilo nije kupio u svrhu obavljanja neke poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti). S druge strane, upravo iz podataka koje su sudu dostavili Trgovački sud u Splitu, nadležna Porezna uprava i Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja proizlazi da tužitelj u vrijeme podizanja kredita i za vrijeme njegove otplate nije bio obrtnik, vlasnik poslovnih udjela i slično. Naime, tužitelj je do 11.prosinca 2017. bio predsjednik nadzornog odbora u društvu ..., u razdoblju od 17.listopada 2019. do 19.prosinca 2019. bio je član zajedničkog obrta [obrt], s kojim danom je prema podacima porezne uprave otvorio paušalni obrt i samim time nije u obvezi podnositi obrazac dugotrajne imovine.

33. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 31. listopada 2006. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 5,20 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

34. Točan je navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru načelno iskazale suglasnu volju da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, međutim u trenutku sklapanja ugovora ona je iznosila 5,20 % godišnje, pa slijedom toga na ugovorni odnos se primjenjuje ugovorna odredba o kamatnoj stopi u visini od 5,20 % godišnje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatne stope.

35. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, tj. priložene Opće uvjeta poslovanja sa stanovništvom i Pravilnika o obračunu kamata i naknada ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate, a u tom smislu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. zaključuje da opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

36. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

37. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. ) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

38. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu podnesena preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019. i tužba u odnosu na valutnu klauzulu u predmetu poslovni broj P-1425/2023, koji je spojen s predmetom poslovni broj P-4201/2019 podnesena putem e-komunikacije 13. travnja 2023., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina za sva potraživanja.

39. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka plaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je očito ocijenio prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći se u istima ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljene na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) te suprotno odredbama ZOO-a. Isto se odnosi na valutnu klauzulu.

40. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

41. Iz navedenih razloga, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, osim u dijelu točke I izreke u kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1. i 2. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce- platce, a kako je odlučeno u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

42. Presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u dijelu kojem je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi čl.1. i 2. ugovora o kreditu u odnosu na sudužnike, založne dužnike, kao i za jamce-platce, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

43. Jednako tako odluka o parničnom trošku rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( " Narodne novine " broj 138/2023). Stoga je žalba tuženika i u tom dijelu odbijena kao neosnovana i rješenje suda prvog stupnja u točki II izreke potvrđeno pozivom na odredbu iz čl. 380.toč. 2. ZPP-a.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan