REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1058/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja ŠC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], Š 1f, zastupan po punomoćnici Lani Andreis Nikolić, odvjetnici iz OD Andreis & Partneri iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 11. ožujka 2025. u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja – Luke Švasteca, odvjetnika u OD Andreis i Partneri, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 2. travnja 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju ŠC, [adresa], 10000 Zagreb, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 8.988,96 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos:

-47,68 EUR od 16.2.2011.

-166,14 EUR od 16.3.2011.

-166,54 EUR od 16.4.2011.

-189,73 EUR od 16.5.2011.

-239,03 EUR od 16.6.2011.

-295,13 EUR od 16.7.2011.

-804,20 EUR od 19.7.2011.

-3.645,42 EUR od 29.7.2011.

-161,63 EUR od 16.8.2011.

-469,27 EUR od 3.8.2011.

-103,35 EUR od 16.9.2011.

-90,72 EUR od 22.10.2011.

-91,27 EUR od 16.11.2011.

-93,06 EUR od 16.12.2011.

-104,23 EUR od 16.1.2012.

-107,59 EUR od 16.2.2012.

-103,92 EUR od 16.3.2012.

-103,37 EUR od 16.4.2012.

-109,03 EUR od 26.5.2012.

-108,45 EUR od 16.6.2012.

-104,43 EUR od 16.7.2012.

-103,32 EUR od 16.8.2012.

-93,46 EUR od 16.9.2012.

-101,96 EUR od 16.10.2012.

-105,92 EUR od 16.11.2012.

-103,29 EUR od 16.12.2012.

-100,13 EUR od 16.1.2013.

-99,05 EUR od 16.2.2013.

-97,92 EUR od 16.3.2013.

-105,77 EUR od 16.4.2013.

-94,22 EUR od 16.5.2013.

-92,34 EUR od 16.6.2013.

-93,46 EUR od 16.7.2013.

-92,28 EUR od 16.8.2013.

-96,50 EUR od 16.9.2013.

-99,24 EUR od 16.10.2013.

-100,57 EUR od 16.11.2013.

-105,34 EUR od 16.12.2013. do isplate, po stopi koja se od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju ŠC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos parničnog troška u iznosu od 1.834,52 € sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne 3 operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 31. listopada 2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu – kreditna partija br. 7102873709, broj ugovora: 3205430632/05 (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane ugovorile su da će Tuženik staviti na raspolaganje Tužitelju iznos od 110.000, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Nadalje tužitelj tvrdi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u presudi posl. broj Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrdio da su „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak…“. U obrazloženju predmetne presude Visoki trgovački sud obrazložio je kako je: „iz izreke pobijane presude jasno da ništetnost obuhvaća dio svake ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima svakog pojedinog tuženika iz kojeg proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak“ odnosno da su „predmet izreke dijelovi svih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te (…) zbog toga ne bi trebalo biti nikakvih dvojbi, različitih stavova sudaca niti (…) pravne nesigurnosti.“ u pojedinačnim parnicama. Navedeni stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđen je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 31. listopada 2015., Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12, obvezuje i u ovome postupku. Dakle, nije sporno da je ugovaranje zaštitne klauzule u švicarskim francima ništetno, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u švicarskim francima nije valjana, pa se, drugim riječima, smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je Tuženik Tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u hrvatskim kunama, smatra se da je predmetni Ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta hrvatska kuna. Nadalje, pojašnjava, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja u vrijeme utuženog razdoblja bila je hrvatska kuna pa su se sva plaćanja, pa tako i iznos ugovora o kreditu koji je Tuženik isplatio Tužitelju te anuiteti koje je Tužitelj plaćao Tuženiku, plaćala isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta ostala je stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Tuženik je ništetnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su veći od ugovorenih.

1.2. Između Tužitelja i Tuženika već se vodio parnični postupak radi isplate pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-9838/19 u kojem je 27. svibnja 2022. donesena prvostupanjska presuda, a kojom presudom je naloženo Tuženiku isplatiti Tužitelju iznos od 19.593,96 HRK sa zateznom kamatom na osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Protiv prvostupanjske presude Tuženik je izjavio žalbu koja je odbijena te je drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž- 895/2022 od 18. siječnja 2023. tuženikova žalba odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena u točki I., II. i IV. izreke.

1.3. Konačno, tužitelj usklađenim tužbenim zahtjevom od 14. siječnja 2025. (list 186-188 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja potražuje od tuženika isplatu iznosa od 8.988,96 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog anuiteta zajedno s troškovima postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu (list 65-72 spisa) u bitnome, tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu i izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelji obrazložio svoju tužbu u ovom sporu, te ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 13. lipnja 2018. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer se pojedine uplate ne mogu povezati s tužiteljem. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom, a to je jasno navedeno u čl. 1. Ugovora, banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF, banka je prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije, protivi se preinaci tužbe, ističe i prigovor zastare na sve preinačene iznose, te konačno predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu (list 10-21 spisa), početni otplatni plan (list 24-26), prometi po kreditu (list 27-34), presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-9838/19-24 od 27. svibnja 2022. i Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-895/2022-2 od 18. siječnja 2023. (list 41-59), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 171-180), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj ŠC osobno.

3.1. Tuženik je predložio da se provede dokaz saslušanjem osobnog bankara, ali je tijekom postupka (zapisnik od 27. kolovoza 2024.) odustao od tog dokaznog prijedloga.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor ugovor o namjenskom kreditu – kreditna partija br. 7102873709, broj ugovora 3205430632/05, 31. listopada 2005. u iznosu od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a namjena kredita je kupnja stana u [adresa], s rokom otplate 8 godina.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da zbog obiteljskih okolnosti, očekivanje rođenja djeteta, razmišljali su, odnosno željeli su kupiti drugi stan za stanovanje obitelji. Danas se više ne sjeća svih okolnosti sklapanja kredita, odnosno kod banke je princip "uzmi ili ostavi", a i dan danas nije moguće pregovarati s bankom. Nije bio upozoravan na nikakve rizike podizanja kredita u CHF-u, čak naprotiv da je to vrlo povoljan kredit, a i sama osobna bankarica mu je rekla da i oni, zaposlenici, su takve kredite uzimali. Predmetni stan nikada nije korišten u bilo kakve trgovačke, poslovne, obrtničke svrhe ili slično. Nije bio upozoren, odnosno nije mu bilo rečeno do koje mjere bi mu mogla rata kredita porasti. Pročitao je ugovor o kreditu i razumio ga je. Poznat mu je termin "valutna klauzula", ali termin valutna klauzula za široke mase i u međubankarskom valutnom tržištu su različiti pojmovi. Laički, deprecijacija je situacija kad je pad valute, a aprecijacija je porast valute, ali banka je koristila samo aprecijaciju valute odnosno ono što je išlo njoj u korist. U to vrijeme bila je mogućnost uzimanja kredita i u eurima, a u kunama i nije jer bi ionako bila vezana uz valutu, a i novac je ionako isplaćen u kunama i u predmetnom kreditu. Bila mu je ponuđena mogućnost eventualnog podizanja kredita u eurima, ali kao što je naprijed iskazao, kredit u CHF bio mu je povoljniji. U jednom trenutku iznajmljivali su predmetni stan, ali nakon otplate kredita. Predmetni kredit nije konvertiran, negdje pred kraj otplatili su ga u cijelosti svom svojom ušteđevinom.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje stana, što je i bila ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnja stana bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, a uostalom tuženik niti nije pokušao dokazati da je kontrolirao u koju svrhu su utrošena sredstva predmetnog kredita. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 31. listopada 2005. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud takav prigovor nije našao osnovanim. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja istih između tužitelja i eventualno treće osobe, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika. Ujedno se ukazuje tuženiku, da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu nisu tuženik i eventualno treća osoba.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale.

18.1. Iz nalaza i mišljenja u bitnome proizlazi da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete ukoliko se manje plaćene razlike prebiju s više plaćenim razlikama, iznosi 67.727,16 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 8.988,96 €.

19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

19.1. Nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev, a nakon provođenja financijskog vještačenja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja na preinačeni dio, no taj prigovor sud smatra neosnovanim jer se tijek zastare ne računa od dana preinake (proširenja) tužbenog zahtjeva već od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu, a koja je podnesena 13. lipnja 2023., a do kojeg dana nije istekao zastarni rok od 5 godina.

20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo i tužbenog zahtjeva tužitelja, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

21. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023).

21.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška za sastav tužbe, sastav podneska od 16.7.2024. i 14.1.2025., te zastupanja na ročištu 27.8.2024., 13.11.2024. i 11.3.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 € kao i troškova plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 69,07 € i financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 1.834,52 €.

21.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 26.11.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje kao ni trošak sudske pristojbe na presudu obzirom je sukladno odredbi čl. 11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

22. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 2. travnja 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.OD Andreis & Partneri

2.OD Ž & Ž