REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1538/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice AZ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Nikola Stipaničev, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 2. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu br. 041-50-3159663 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 24.11.2005. godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

članku 9. Ugovora o kreditu stoji: „OSTALI UVJETI: "...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.". II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 320,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

-300,98 eura od 30.11.2005. godine do isplate i

-19,91 eura od 9.12.2012. godine do isplate i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 783,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (2.4.25.) do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ( u daljnjem tekstu tužitelj) u tužbi navodi da je s tuženikom dana 24.11.2005. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 041-50-3159663, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.778,76 CHF. Nadalje, tužiteljica ističe da joj je temeljem tog ugovora i to čl. 3 tuženik naplatio naknadu u iznosu od 300,98 eura dana 30.11.2005. godine, a kod zatvaranja kredita tužiteljici je naplaćena naknada u iznosu od 19,91 eura temeljem čl. 9 Ugovora.

1.1. U postupku pitanja valjanosti, kako tvrdi tužitelj, donesena je pravomoćna presuda ovog suda, broj P-3261/2020, kojom je u izreci presuđeno: " Utvrđuju se ništavim odredbe Ugovora o kreditu br. 041-50-3159663 sklopljenom između tužiteljice i tuženika 24. studenoga 2005. čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Prema tvrdnji tužiteljice ista je presuda pravomoćna dana 22.11.2022. godine.

1.2. Tužitelj tvrdi da je temeljem ugovorne odredbe, koja je utvrđena ništetnom, (1.1.) dana 30.11.2005. godine platio tuženiku iznos od 300,98 eura, koji iznos sada sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika.

1.3. Nadalje, tužitelj tvrdi da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio uvjete za prijevremenu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Smatra da je temeljem navedenih odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, jer se radi o netransparentnim troškovima.

1.2. Zbog toga, tužiteljica zahtjevom predlaže da sud utvrdi ništetnima dio odredbe čl. 9. ugovora i da se tuženika obveže na plaćanje iznosa tzv. izlazne naknade u iznosu od 19,91 eura sa kamatom od dana plaćanja, a sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužiteljice. Smatra da je naknada valjano ugovorena, da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljica znala da će morati platiti jednokratnu naknadu na iznos odobrenog kredita i ako dođe do prijevremene otplate također naknadu i da ista nije prouzročila neravnotežu između stranaka. Tuženik ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, promet po kreditu, potvrdu, presudu, saslušana je tužiteljica, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu naplaćenu u iznosu od 300,98 eura, a koji iznos tuženik ne osporava sud utvrđuje:

4.1. Uvidom u presudu ovog suda broj P-3261/2020 utvrđeno je da su točni činjenični navodi tužiteljice (1.1.-1.2.) o pravomoćnoj presudi kojom je utvrđeno da je ništetna jedan odredba ugovora zaključenog između stranaka i to ona koja se odnosi na ugovornu obvezu tužitelja da plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i to prilikom prvog korištenja kredita.

4.2. Iz prometa po kreditu proizlazi da je naknada iz čl. 3 ugovora naplaćena u iznosu od 300,98 eura dana 30.11.2005. godine.

5. U tako utvrđenoj činjeničnoj situaciji sud utvrđuje da su svi prigovori tuženika neosnovani i da u ovom postupku sud više nije ovlašten preispitivati valjanost odredbe čl. 3 ugovora, jer je o valjanosti iste odlučeno pravomoćnom presudom.

5.1. Sud nastavno u takvoj situaciji primjenjuje odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO), a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

5.2. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena ništetnom.

5.3. Upravo zbog svega utvrđenog sud je tuženiku naložio plaćanje iznosa od 300,98 eura, koliko je naplatio, ništetnu jednokratnu naknadu od tužitelja.

6. U odnosu na taj dio zahtjeva sud utvrđuje da prigovor zastare tuženika nije osnovan.

6.1. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost.

6.2. S obzirom da je presuda, kojom je utvrđena ništetnost postala pravomoćna dana 22.11.2022. godine, a kod primjene odredba o stjecanju bez osnova primjenjuje se opći zastari rok iz čl. 225. ZOO-a (pet godina) tada prigovor tuženika nije osnovan, jer je tužitelj ovu tužbu podnio dana 8.3.2023. godine, dakle unutar roka od pet godine od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe.

7. U odnosu na tijek kamata na dosuđeni iznos, a koji je tužitelju dosuđen od dana plaćanja ništetne naknade, sud smatra da je tuženik nesavjestan stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a).

7.1. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

8. U odnosu na tzv. izlaznu naknadu naplaćenu u iznosu od 19,91 eura, a koji iznos tuženik ne osporava sud utvrđuje:

8.1. Nije sporno da sporna odredba ugovora glasi:

"čl. 9. Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.".

8.2. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknade za prijevremenu otplatu kredita sud je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz čijeg iskaza proizlazi da joj je novac trebao za kupovanje automobila za osobne potrebe i da su svu dokumentaciju pripremili u auto kući u kojoj je odlučila auto kupiti, da tuženik uopće nije bio njezina poslovna banka i da u poslovnici tuženika nije bila.

8.3. Sud prihvaća iskaz tužiteljice, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određene naknade o kojima se nije uopće pregovaralo, jer tužiteljica nije bila u poslovnici tuženika. Na takav iskaz tuženik nije imao primjedbi niti prigovora. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužiteljice da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bila informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi.

9. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. – u daljnjem tekstu ZZP) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9.1. Prema čl. 49 ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknade za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetnih odredba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita time što se riječ naknada uopće ne spominje u čl. 9. već se upućuje na odluke tuženika. Uz navedeno sud utvrđuje da se u ovoj situaciji čak i nije radilo o prijevremenoj otplati, već je tuženik naplatio naknadu nakon što je tužiteljica redovito plaćala sve anuitete, dakle kod isteka ugovorene obveze tužiteljice.

9.2. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

9.3. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužiteljici omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

9.4. Sud utvrđuje da je pozivanje tuženika na odredbe ZOO-a o prijevremenoj otplati kredita i pravima koje tuženik smatra da temeljem tih odredbi ima neosnovano, jer se ovdje nije radilo o prijevremenoj otplati kredita već o podmirenju obveze plaćanja anuiteta u ugovorenom roku od 84 mjeseca što znači da je zadnji anuitet dospio u listopada 2012. godine, što je točno, jer je prema prometu po kreditu u tom mjesecu tužiteljica platila zadnji anuitet, a tuženik joj je temeljem svojih internih akata naplatio naknadu u iznosu od 19,91 eura.

9.5. Nastavno na utvrđeno nisu točni navodi tuženika kojima se on poziva na troškove otplate kredita, jer se u tim navodima tuženik ponovno neosnovano poziva na troškove prijevremene otplate kredita, koje u ovom slučaju nije bilo.

10. Zbog toga, sud primjenom odredbe čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju je pretrpio zato što je tužiteljica kredit vraćala kroz čitavo ugovoreno vrijeme niti se životno može prihvatiti da bi tuženik uopće trpio štetu zato što je tužiteljica obvezu ispunjavala u roku kako su stranke ugovorile, niti duže niti kraće.

10.1. U takvoj situaciji nije niti primjenjivo shvaćanja iz revizijske odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. godine jer se i ta odluka odnosi na naknade kod prijevremene otplate kredita.

10.2. Sud nastavno utvrđuje da se u ovom slučaju radi o nekoj vrsti administrativnog troška koji je nepošten jer tuženik tuženik nije tužiteljici prije zaključenja Ugovora o kreditu, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom Ugovoru o kreditu igdje navedeno koja je struktura troška kod otplate kredita u ugovorenom roku. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog Ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

10.3. Zaključno, stav je ovog suda da navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu u smislu čl. 102. ZZP/07, slijedom čega je tuženih u obvezi vratiti ono što je temeljem iste primio.

10.4. Zbog toga je sud utvrdio djelomičnu ništetnost odredbe čl. 9 Ugovora i obvezao tuženika da tužiteljici plati iznos od 19,91 eura naplaćene naknade u trenutku završetka ugovornog odnosa.

10.5. U odnosu na poštenje tuženika i tijek kamata sud upućuje na točke 7. i 7.1. ove presude, a u odnosu na prigovor zastare na točku 6. i 6.1. uz djelomičnu izmjenu prema kojoj je ništetnost za naplatu tzv. izlazne naknade tek utvrđena ovom presudom pa ni za taj dio zahtjeva nije osnovan prigovor zastare tuženika.

11. Kamatna stopa određena je temeljem Uredbe o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

12. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

15.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristup na jedno ročište po 200,00 eura, što je uvećano za 150,00 eura PDV-a i 33,18 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

15.2. Ukupan troška iznosi 783,18 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

15.3. Pristojba na ovu presudu nije priznata, jer ju tužitelj, potrošač, zbog izmjena zakona, nije dužan plaćati. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27.1.2025. godine, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora, u istome tužitelj ponavlja ranije iznesene tvrdnje i poziva se na sudsku praksu, koju sud zna.

U Zagrebu, 2. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.