Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-420/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja GĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Josipu Pintariću odvj. iz Čakovca, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 19. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Josipa Pintarića odvj. iz Čakovca, te punomoćnice tuženika Dore Pintarić Planinc odvj. iz Varaždina, a dana 2. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu broj 218-50-4478937, sklopljenog dana 26.10.2007. godine, ovjeren po javnom bilježniku Ivanu Marodiju, dana 05.11.2007. godine, pod posl.br. OV-23807/07, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju OĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 132,72 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 02.10.2016.g pa do isplate, a koja se do 31.12.2022.g. uračunava po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, te od 01.01.2023. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 281,25 eura, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje se za svako polugodište, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je dana 6.12.2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 26.10.2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-4478937. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 67.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju tuženika.

2. Ugovor o kreditu sastavljen je i pripremljen od strane tuženika, te je u čl. 10. ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita koja nije određena niti fiksno, tj. u nominalnom iznosu niti u postotku. U predmetnom članku navodi se da je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita isto moguće samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se primjenjuju Opći akti kreditora.

3. Tužitelj je 1.10.2016. izvršio prijevremenu konačnu otplatu kredita, te je prema obavijesti tuženika bio dužan uplatiti iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 1.000,00 kuna (132,72 eura), a u obavijesti je tuženik jasno naznačio kako naknada za prijevremeni povrat iznosi 1.000,00 kuna prema važećoj tarifi naknada, bez posebnog obrazloženja i bez pozivanja na Odluku i parametre na temelju kojih je određena takva izlazna naknada.

4. Izlazna naknada koju je tužitelj platio je ništetna, jer nije određena, niti odrediva, sukladno čl. 269. i 270. Zakona o obveznim odnosima, u vezi čl. 322. ZOO. Isto tako tuženik izlaznu naknadu nije bio ovlašten naplatiti, niti temeljem odredbe čl. 1024. ZOO, jer nije pretrpio nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Prema sadržaju ugovora jasno je kako je tužitelj potrošač, pa se imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača, recentna sudska praksa nacionalnih sudova i Europskog suda pravde. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81.st.1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, na odredbu čl. 87.st.4. ZZP, te presudu od 30.travnja 2014. u predmetu broj: C-26/13 glede tumačenja čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ.

5. Slijedom navedenog kako tužitelj nije mogao pregovarati o predmetnoj odredbi, kao niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora, te nije primio razumljive i potpune obavijesti na kojima se temelji izračun izlazne naknade predmetna ugovorna odredba je ništetna, tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem sukladno čl. 1115. ZOO i 1111 ZOO istu naknadu treba vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

6. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja o ništetnosti odredbe čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da predmetna odredba nije protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva. Tuženik se poziva na odredbu čl. 1024. ZOO kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Ističe da je Zakonom o potrošačkom kreditiranju propisano pravo banke da obračuna naknadu prilikom prijevremene otplate kredita. Tužitelj je potvrdio da joj je ugovor o kreditu protumačen, da prihvaća prava i obveze kojim iz njega proističu, kao i pravne posljedice, te je vlastoručno potpisao. Predmetni ugovor o kreditu nije tipski ugovor jer je sadržaj ugovora o kreditu nastao kao rezultat pregovora između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao banke. Ugovorne strane su sadržaj ugovora o kreditu prilagodile potrebama tužitelja u pogledu iznosa na koji se kredit odobrava, namjene kredita, pregovarali su oko visine kamatne stope, o roku otplate, sredstvima osiguranja i konačni sadržaj ugovora o kreditu rezultat je potrebe tužitelja i njegove kreditne sposobnosti. Tuženik ističe da se o odredbi o naknadi za prijevremenom otplatom kredita pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

7. Tuženik ističe kako trpi štetu koja se očituje u pogledu negativnih kamata koje tuženik plaća na novčana sredstva u trenutku prijevremene otplate kredita zato jer sredstva koja je primio tijekom prijevremene otplate kredita nije mogao dalje plasirati na tržište zbog prevelike likvidnosti, te je isti bio prisiljen oročiti kod City bank i Deutsche bank, te je na oročena sredstva navedenim bankama trebao plaćati negativnu kamatu.

8. Tuženik prigovara također zastari potraživanja.

9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u potvrdu od 25.10.2024. list 6, potvrdu tuženika o otplati kredita list 7, otplatni plan list 9-17, knjigovodstvenu karticu list 18- 25, ugovor o kreditu list 26-30, izvršio se uvid u spis P-380/23 (elektronski ispis), a za spis je zadržana presuda P-380/23.

10. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana, jer se, iako uredno pozvana, na ročište nije odazvala.

11. Sud je toku postupka saslušao i svjedokinju ŠĆ, sudužnicu po predmetnom ugovoru o kreditu.

12. Tužitelj GĆ iskazao je da je sa tuženikom dana 26.10.2007. sklopio ugovor o kreditu i da je bila ugovorena i naknada u čl. 10. a koja ni na koji način tada nije bila definirana niti je znao koliko će ista iznositi. Prema zahtjevu banke kod prijevremene otplate kredita je naknadu u visini od 1000 kuna banci i platio. Koliko se sjeća kredit je u cijelosti otplatio 2016. O odredbi naknade za prijevremenu otplatu u banci uopće nisu raspravljali. Kod sklapanja ugovora nije razmišljao o tome da bi kredit prijevremeno otplatio. Na prijevremenu otplatu se odlučio iz razloga što su bili pod teretom hipoteke i nepovoljnog kredita. A otplatili su uz pomoć obitelji, roditelja i njegovih i od supruge, i nešto njegove ušteđevine. Vodio je postupak u pogledu ništetnosti isplate po rečenom ugovoru kod ovog suda u predmetu P-380/23 u kojem se detaljno očitovao o načinu šta mu je bilo ponuđeno na potpis i kakva je objašnjenja dobio. Predmetni kredit dobio je za stambene potrebe obnove obiteljske kuće i za to je kredit u cijelosti i utrošio. Kredit je u cijelosti sam otplaćivao. Također je provedena konverzija u kojoj je utvrđena preplata i manji mjesečni anuiteta te je stoga već unaprijed pripremljen obrazac aneksa i potpisao. O visini naknade nisu ni razgovarali niti mu je bilo što u banci rečeno jer u to vrijeme nije razmišljao o eventualno ranijoj otplati kredita.

13. Svjedokinja ŠĆ iskazala je da je njen suprug uzeo ugovor o kreditu kod tuženika dana 26.10.2007. Ona je sudjelovala kod sklapanja ugovora kao založni dužnik. Kredit je uzet kao stambeni kredit uz hipoteku a utrošen je obnovu obiteljske kuće u kojoj živi zajedno sa obitelji. U predmetnoj kući nije bio registriran obrt niti trgovačko društvo niti je obavljana poslovna djelatnost. Služi i danas kao i ranije u vrijeme sklapanja ugovora za stambene potrebe njene obitelji i dvoje djece. Sredstva su odobrena u valuti CHF 67.000 CHF i utrošena su za obnovu kuće. Kredit je u cijelosti otplaćivao suprug. Zna da je platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema zahtjevu banke u visini od 1000 kuna.

14. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenom svakog dokaza zasebno, te u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

15. Nakon provedenog dokaznog postupka sud među parničnim strankama nalazi činjenično nespornim:

- da je tužitelj kao korisnik kredita dana 26.10.207. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-4478937

- da je čl. 10. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, na sve što nije regulirano u ugovoru primjenjuju se Opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora,

- da iz potvrde tuženika od 25.10.2024. proizlazi da je 1.10.2016. naplaćena od tužitelja naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 HRK sukladno tada važećoj tarifi naknada,

- da je temeljem citirane ugovorne odredbe tuženik tužitelju zbog prijevremene otplate kredita obračunao i naplatio iznos od 1.000,00 HRK,

- da je utvrđen iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini od 132,72 eura kao i datum plaćanja 1.10.2016.

16. Između stranaka je sporno da li je ugovaranjem i naplate naknade za prijevremeni povrat kredita od strane tužitelja u iznosu od 1.000,00 HRK tuženik povrijedio zakon na štetu tužitelja, da li je tuženiku prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, te da li tako ugovorena naknada predstavlja po svom sadržaju ugovornu kaznu.

17. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 – dalje ZOO) kao mjerodavnog prava obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Prema st. 3. istog članka korisnik kredita u tom slučaju je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, time da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, a kako je to propisano odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a.

18. Dakle, odredba čl. 1024. ZOO-a propisuje dužnost naknade štete samo ako je davatelj kredita pretrpio štetu zbog vraćanja kredita prije dospjelosti, time da kod prijevremene otplate kredita banka nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, iz čega slijedi zaključak da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate).

19. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da iznos koji je naplatio tužitelju upravo odgovara iznosu ugovorenom među strankama slobodnom voljom stranaka, te da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora predočeni i uručeni Opći akti kreditora i da se nakon toga tužitelj zaključiti ugovor. S time da na naknade nikada nije zaprimio nikakav prigovor tužitelja. Smatra da je postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja i da nije riječ o nepoštenim ugovornim odredbama.

20. Da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete potrebno je da postoji uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane tužitelja kao korisnika kredita i nastale štete tuženiku kao davatelju kredita. Dakle, pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (a u konkretnom slučaju povreda obveza iz ugovora se sastoji u prijevremenoj otplati kredita) je nastanak štete, odnosno ako dužnik povrijedi obvezu ispunjenja, a iz toga ne nastane vjerovniku nikakva šteta tada nema pravo na naknadu iste.

21. Tuženik se poziva da nisu ispunjeni kriteriji sukladno odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača, da se o odredbi nije pregovaralo i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja stoga prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamate koju je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja kredita (neostvarene kamate), a na koje prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO nema pravo. Stoga je odredba čl. 10. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu suprotna prisilnim propisima kao i gore navedenom zakonu i odlukama radi čega sud smatra da je ista ništetna. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužitelja koja povreda povlači ništetnost dijela predmetne ugovorne odredbe , a ugovor može opstati bez iste koja očito nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

23. Iz predmetnog postupka proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba za namjenu obnove obiteljske kuće kao stambeni kredit za sebe i svoju obitelj. Stoga sud smatra da je tužitelj doista potrošač, sklopio je ugovor koji je sačinjen kao tipični potrošački stambeni ugovor. Samim time što je tuženik s njim sklopio i aneks ugovora o konverziji, i on mu je priznao status potrošača jer je rečeni aneks o konverziji sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Slijedom rečenog je prigovor tuženika da tužitelj nije "tipični potrošač" odbijen kao neosnovan.

24. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

25. Prema odredbi čl. 232. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora. Nesporna je činjenica da je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe primio od tuženika iznos od 1.000,00 HRK (132,72 eura), to je isti taj iznos dužan vratiti tužitelju. U smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan tužitelju platiti i zatezne kamate od dana stjecanja, od 2.10.2016. Odluka o kamatama temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. ZOO/05 s obzirom da se tuženik smatra nepoštenim stjecateljem jer je on kao financijska institucija morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita nadoknađivanjem dijela kamate koju je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora radi čega je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

26. Stoga je odlučeno kao u izreci.

27. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/2023, dalje Tarife), sastav podneska od 3.2.2025. (Tbr. 8/1 Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 24.2.2025. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu dana 19.3.2025. u iznosu od 50,00 eura, (Tbr. 9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude (Tbr. 9/3) u iznosu od 25,00 eura, pripadajući PDV od 25% u iznosu od 56,25 eura. Tužitelju nije priznata sudska pristojba na tužbu i presudu, s obzirom da je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbi. S obzirom na navedeno tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 281,25 eura.

U Čakovcu, 2. travnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.