Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-433/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici odvjetnici Sonji Dušić-Poljak, iz Koprivnice, protiv tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđena i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetničke vježbenice ČA i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetničke vježbenice TA, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 2. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 5102999575, sklopljenog dana 24. svibnja 2006. g., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OU-280/06, dana 31. svibnja 2006. godine, između tužitelja BA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 i to u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA: Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.“
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d, Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužitelju BA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati novčani iznos od 4.735,33 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava za razdoblje do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se plaća na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatu utvrđuje HNB, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na svaki pojedinačni novčani iznos kako slijedi: na iznos 19,49 EUR, od 1. srpnja 2012. g. do plateža
na iznos 105,29 EUR, od 1. kolovoza 2012. g. do plateža
na iznos 138,56 EUR, od 1. rujna 2012. g. do plateža
na iznos 117,22 EUR, od 1. listopada 2012. g. do plateža
na iznos 122,17 EUR, od 1. studenog 2012. g. do plateža
na iznos 119,35 EUR, od 1. prosinca 2012. g. do plateža
na iznos 123,12 EUR, od 1. siječnja 2013. g. do plateža
na iznos 115,37 EUR, od 1. veljače 2013. g. do plateža
na iznos 116,91 EUR, od 1. ožujka 2013. g. do plateža
na iznos 123,75 EUR, od 1. travnja 2013. g. do plateža
na iznos 116,14 EUR, od 1. svibnja 2013. g. do plateža
na iznos 109,48 EUR, od 1. lipnja 2013. g. do plateža
na iznos 108,15 EUR, od 1. srpnja 2013. g. do plateža
na iznos 111,73 EUR, od 1. kolovoza 2013. g. do plateža
na iznos 112,93 EUR, od 1. rujna 2013. g. do plateža
na iznos 120,30 EUR, od 1. listopada 2013. g. do plateža
na iznos 117,84 EUR, od 1. studenog 2013. g. do plateža
na iznos 124,61 EUR, od 1. prosinca 2013. g. do plateža
na iznos 118,91 EUR, od 1. siječnja 2014. g. do plateža
na iznos 124,08 EUR, od 1. veljače 2014. g. do plateža
na iznos 125,40 EUR, od 1. ožujka 2014. g. do plateža
na iznos 124,74 EUR, od 1. travnja 2014. g. do plateža
na iznos 120,89 EUR, od 1. svibnja 2014. g. do plateža
na iznos 119,96 EUR, od 1. lipnja 2014. g. do plateža
na iznos 123,32 EUR, od 1. srpnja 2014. g. do plateža
na iznos 127,31 EUR, od 1. kolovoza 2014. g. do plateža
na iznos 126,54 EUR, od 1. rujna 2014. g. do plateža
na iznos 127,32 EUR, od 1. listopada 2014. g. do plateža
na iznos 118,79 EUR, od 1. studenog 2014. g. do plateža
na iznos 133,79 EUR, od 1. prosinca 2014. g. do plateža
na iznos 133,54 EUR, od 1. siječnja 2015. g. do plateža
na iznos 133,88 EUR, od 1. veljače 2015. g. do plateža
na iznos 134,67 EUR, od 1. ožujka 2015. g. do plateža
na iznos 133,88 EUR, od 1. travnja 2015. g. do plateža
na iznos 134,67 EUR, od 1. svibnja 2015. g. do plateža
na iznos 134,67 EUR, od 1. lipnja 2015. g. do plateža
na iznos 138,63 EUR, od 1. srpnja 2015. g. do plateža
na iznos 139,30 EUR, od 1. kolovoza 2015. g. do plateža
na iznos 138,63 EUR, od 1. rujna 2015. g. do plateža
sve to u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 8.536,82 eura.
IV. Utvrđuje se da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u cijelosti u iznosu od 58,08 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.05.2009. pa do isplate,
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.06.2009. pa do isplate,
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.07.2009. pa do isplate,
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.08.2009. pa do isplate,
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.09.2009. pa do isplate,
-
kn 72,97 / EUR 9,68 od 02.10.2009. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana presuđenja 2. travnja 2025. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 5102999575, sklopljenog dana 24. svibnja 2006., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je za povrat obveza iz Ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF te radi isplate novčanog iznosa koji tvrdi da je preplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe.
1.1. U tužbi se navodi da je iznos kredita bio 52.000,00 CHF, promjenjiva kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila je 7,99%, a ugovoren je rok otplate u 144 mjesečna anuiteta.
1.2. Navodi da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102999575 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
1.3. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, koja je podignuta radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a navedenom presudom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke II. u kojoj je utvrđeno da je kreditor u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne odredbe promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u točki II. u kojoj je utvrđeno da je banka u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjene odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502. c. ZPP-a odnosno da je sud u ovom postupku vezan za navedena utvrđenja iz kolektivnog spora.
1.4. Tužitelj navodi da je s obzirom na ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio određeni novčani iznos.
1.5. Navodi se da je tuženik sukladno ZID ZPK ponudio tužitelju mogućnost konverzije iz valute CHF u valutu EUR, a tužitelj je takav prijedlog prihvatio te je s tuženikom zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR, a u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti, ali tužitelju nisu u potpunosti naknađeni svi preplaćeni iznosi nastali uslijed ništetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu. Navodi da činjenica da su stranke sklopile navedeni Aneks ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kao ni pravo na povrat preplaćenog iznosa.
1.6. Tužitelj navodi da predmetnom tužbom potražuje od tuženika samo preplate nastale s osnova ništetno ugovorene valutne klauzule uvećano za zatezne kamate te u tužbi potražuje iznos od 13.272,15 EUR sa zakonskom zateznom kamatom navodeći da će iznos za isplatu uskladiti nakon provedenog knjigovodstveno – financijskog vještačenja.
2. Tužitelj je u podnesku od 10. siječnja 2025. naveo da povlači dio tužbe za iznos od 8.536,82 eura te ostaje kod tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 4.735,33 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.
2.1. Tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe.
2.2. Budući da je u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženika koji se je upustio u raspravljanje o glavnoj stvari a tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe, sud je i o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva donio meritornu odluku.
3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari, a sud je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbio rješenjem broj P-433/2023-8 od 30. siječnja 2024. koje je postalo pravomoćno.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud tužbu odbaci, a podredno da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane.
4.1. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva s više osnova.
4.2. Tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača.
4.3. Tuženik smatra da je odlučna činjenica da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
4.4. Tuženik navodi da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata.
4.5. Tuženik navodi da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
4.6. Navodi da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora koji se odnosi samo na CHF korisnike kredita.
4.7 Navodi da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.
4.8. Tuženik navodi da su svi učinci konverzije (koji su retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive 93/13 EZ pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.
4.9. Tuženik navodi da je sukladno zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR. Navodi da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je konverzijom uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu.
4.10. Tuženik ističe i prigovor zastare. Navodi da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari jer se na zahtjev tužitelja za isplatu primjenjuje trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, a predmetna tužba je podnesena 13. lipnja 2023. pa se smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
4.11. Tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
4.12. Tuženik navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Navodi da je tuženik u reklamnom materijalu i oglasima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, isticao je da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik, a na letcima je egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD za razdoblje od šest godina prije 2004. godine. Navodi da su potrošačima pa tako i tužitelju predočavani i uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjene tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navodi da je tužitelja upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina te je postojalo dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te je tužitelj bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
4.13. Tuženik navodi da u slučaju kad bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bio bi neosnovan te bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe.
5. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja. Ako bi sud utvrdio ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 291,38 eura / 2.195,32 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.
5.1. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tuženik je u podnesku od 8. veljače 2025. naveo da ako sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 58,08 eura /437,82 kn sa zateznim kamatama.
6. Tužitelj je na pripremnom ročištu predložio u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja da se odredi zadatak financijskom vještaku uračunavanje tzv. negativnih razlika.
7. Tijekom dokaznog postupka saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, pročitane su priložene isprave: Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini od 14. prosinca 2015 (str. 8-10, 419-421), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102999575 sklopljen 14. prosinca 2015. (str. 11-15, 422-426), Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini sklopljen 25. svibnja 2006. (str. 16-19, 427-430), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102999575 sklopljen 24. svibnja 2006. (str. 20-23, 431-434), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 24-34), otplatna tablica od 24.5.2006. (str. 35-39), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 40-286). izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 309-310, 311-323, 324- 331, 332-335, 336), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 30.5.2006. do 29.9.2015. (str. 337-355), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 356), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 1.9.2015. -18.2.2016. (str. 357-358), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 359, 360-397, 398-405), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 11.11.2015. (str. 406-407), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 408-412, 413- 414, 415-417, 418), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 435-445, 446-451), Informacija pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (str. 452-456), pročitan je pisani iskaz NA od 27. siječnja 2020. (str. 457-458), dopis HNB od 7.6.2013. (str. 459-461), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 462-465, 466-467), Priopćenje za javnost HNB od 21.1.2015. (str. 468- 478), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 479-516), izvršen je uvid u priloge tužitelja (str. 524), obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011. (str. 525-526), otplatni plan od 6.10.2011. (str. 527-528), obavijest o kreditu za razdoblje do 31.12.2014. (st. 529), otplatni plan od 2.7.2014. (str. 530) obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.1.2015. do 30.6.2015. (str. 531- 532), otplatni plan od 1.12.2014. (str. 533), obavijest o usklađivanju visine kamatne stope za referentno razdoblje od 1.7.2015. do 31.12.2015. (str. 534-535) otplatni plan od 6.6.2015. (str. 536), pregled prometa po kreditu za razdoblje od 30.5.2006. do 29.9.2015. (str. 537-555), pregled prometa po kreditu za razdoblje do 1.9.2015. do 18.2.2016. (str. 556-557), obavijest o usklađivanju kamatne stope od 13.12.2013. (str. 558), obavijest o promjeni kamatne stope od 1.4.2009. (str. 559-560), obavijest o promjeni kamatne stope od 1.4.2009. (str. 561), otplatni plan od 1.4.2009. (str. 562- 563), otplatni plan za kredit (str. 564-567), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 581-626, 627-650, 651-653), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 672-675), provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Nataliji Jambrečić te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 2. siječnja 2025. (str. 756-767) s prilozima (str. 770-811) i očitovanje vještaka od 20. veljače 2025. (str. 879-880) te je vještak saslušan na ročištu glavne rasprave 26. veljače 2025. (str. 882).
8. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.
9. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.
10. Na temelju sadržaja priloženih isprava nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 24. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5102999575 kojim je ugovoren iznos kredita 52.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom korištenja po odobrenju i ispunjenju svih uvjeta određenih odlukom Banke počevši s 30. svibnja 2006. zaključno s 30. lipnja 2006., rokom vraćanja 144 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu, u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu, s tim da kredit dospijeva na naplatu svakog 1. u mjesecu, a iznos anuiteta je 562,59 CHF.
11. Nesporno je utvrđeno da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102999575.
12. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, pravni interes tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, činjenica statusa tužitelja kao potrošača, činjenica jesu li ispunjene pretpostave za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu odnosno informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, činjenica je li sklapanjem Aneksa broj 1 ugovoru o kreditu uspostavljena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, činjenica je li Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) i je li pravilno izvršen izračun konverzije, raspolaže li tužitelj nakon provedene konverzije valjanom pravnom osnovom za potraživanje s osnova preplaćenih tečajnih razlika, pretpostavke za zastaru tužiteljeve tražbine i tijek zakonske zatezne kamate.
13. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužitelj ima status potrošača.
13.1. U članku 3. Ugovora o kreditu navedena je namjena kredita: krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus).
13.2. Iz uvjerljivog iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi zatvaranja obveza po drugim ugovorima o kreditu kojih je bio korisnik. U vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj je bio zaposlenik MORH-a. Nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu niti u vrijeme sklapanja ranijih ugovora.
13.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.
14. Prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja je činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
14.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope te je pravno shvaćanje tog suda podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.
15. Tuženik smatra da tužitelj nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz CHF.
16. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.
17. Utvrđeno je da sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug, a ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u konkretnom slučaju nisu ispunjeni.
18. Nesporno je da su stranke čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorile da će se povrat obveza iz Ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.
19. Nesporno je utvrđeno da je kredit otplaćen.
19.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno što je potrošački ugovor prestao pa korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao.
20. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.
21. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 24. svibnja 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
23. Sud je i u ovom postupku proveo test nepoštenosti spornih ugovornih odredbi radi utvrđenja jesu li u konkretnom slučaju odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF iz konkretnog Ugovora o kreditu ništetne.
24. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužitelju dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
25. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je o sklapanju Ugovora o kreditu razgovarao s djelatnicom Banke koja mu je rekla da je za njega najpovoljniji kredit uz primjenu valutne klauzule u CHF s obzirom na iznos kredita koji je tražio. Tužitelj navodi da je u banci napravljen izračun, a anuitet kredita bio je oko 60% njegove plaće što mu je bilo prihvatljivo. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora radio je u MORH-u i primao plaću u kunama, a u Banci ga nitko nije upozorio na valutni rizik niti mu predočio kretanje tečaja u odnosu na kunu. Tužitelj navodi da nije mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu. Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika koji ga također nije upozorio na pojedine ugovorne odredbe niti na kretanje tečaja CHF. Kredit je otplaćivan putem administrativne zabrane. Tužitelj navodi da je otprilike godinu i pol nakon sklapanja Ugovora rata kredita počela rasti, a u banci su mu rekli da na to nemaju utjecaj. S vremenom je rata kredita porasla za oko 1.000,00 kn mjesečno te tužitelj izričito navodi da predmetni Ugovor o kreditu ne bi sklopio da je znao da postoji takva mogućnost rasta rate kredita. Tužitelj navodi da je pristao na sklapanje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu jer mu je financijski pritisak postao neizdrživ. Prihvatio je izračun konverzije banke, a nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da se nije odrekao eventualnih potraživanja prema Banci po osnovnom Ugovoru o kreditu.
26. Na prijedlogu tuženika pročitan je pisani iskaz od **.**.2020. NA, službenice Banke, u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu. Iz navedenog iskaza proizlazi proizlazi da je FA načelno opisivala postupanje Banke prilikom ugovaranja kredita u švicarskim francima, no nije se očitovala o sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu i pregovaranju prije sklapanja Ugovora, a tuženik nije predložio saslušanje djelatnika Banke koji je sudjelovao u konkretnom pravnom poslu.
27. Sud je na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštena jer tuženik prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora nije tužitelju kao korisniku kredita pojasnio posljedice i doseg ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za njega i nije dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose za njega kao potrošača. Sud je utvrdio da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, a tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom da je utvrđeno da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno ispunjenje s valutnom klauzulom u CHF protivna prisilnim propisima, jer je Banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da je navedena ugovorna odredba nepoštena i prema tome ništetna te je presuđeno kao u točki I. izreke ove presude.
29. Tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom traži od tuženika isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak.
30. Nesporno je utvrđeno da je između stranaka sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102999575 dana 14. prosinca 2015..
31. Tuženik smatra da tužitelj nakon provedene konverzije ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata.
32. Iz odredbe čl. 2. st. 1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102999575 proizlazi da potpisnici suglasno utvrđuju da su 24. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 5102999575 na iznos od 52.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a prema čl. 2. st. 2. Aneksa proizlazi da potpisnici suglasno utvrđuju da se radi o istom ugovorno- pravnom odnosu bez obzira na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom i bilo kojim ranijim aneksom osnovnog ugovora u CHF te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima.
33. Odredbom čl. 3. st. 1. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102999575 ugovoreno je da se sve promjene o načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora u CHF utvrđuju i provode nakon stupanja na snagu tog Aneksa isključivo radi usklađenja sa ZID ZPK i važe i primjenjuju se za vrijeme važenja tog Aneksa, a prema čl. 3. st. 2. Aneksa za sve što nije regulirano odredbama tog Aneksa primjenjuju se odredbe osnovnog ugovora u CHF.
34. Iz odredbe čl. 5. st. 2. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke ugovorile da obveze korisnika kredita iz osnovnog ugovora u CHF po provedbi konverzije, omogućene korisniku kredita ZID ZPK, na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 11.829,26 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz čl. 9. tog Aneksa.
35. Odredbom čl. 5. st. 3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu utvrđeno je da po provedbi konverzije na dan sklapanja Aneksa postoji više uplaćeni iznos (preplata) iz čl. 1. ZID ZPK, kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan čl. 19.c. st. 1. točka 1., u iznosu od 24.052,04 kn čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio tog Aneksa. Potpisnici tog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 1. listopada 2015. do dana navedenog u zaglavlju tog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz navedenog stavka.
36. Prema odredbi čl. 7. Aneksa i to st. 1. potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju način korištenja više uplaćenog iznosa iz čl. 5.3. te se prema čl. 7.2. utvrđuje da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK, koristiti za pomirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
37. Odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
38. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15 te da je konverzija napravljena zakonito. Tužitelj ne traži utvrđenje ništetnosti Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102999575 sklopljenog 14. prosinca 2015. niti u cijelosti niti u pogledu pojedinih ugovornih odredbi.
39. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.
40. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužitelju pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
40.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita iz osnovnog Ugovora o kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužitelj nije doveden u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.
41. I iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
42. S obzirom na sadržaj Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu, odredbe ZID ZPK/15, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C- 452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu s osnova valutne klauzule u CHF.
42.1. Činjenica je da se tužitelj sklapanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.
42.2. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužitelj nije ni mogao odreći prava radi kojih je pokrenuo ovaj postupak niti mu se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.
43. Radi utvrđenja visine tražbine tužitelja provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje od 2. siječnja 2025. i očitovanje od 20. veljače 2025. te je saslušana na ročištu glavne rasprave.
44. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Natalije Jambrečić, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorio tužitelj, a tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu.
45. Provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem utvrđeno je da je kredit isplaćen 19. lipnja 2006. po tečaju koji je iznosio 4,647700 kn za 1 CHF, a isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 241.680,40 kn. Prvi anuitet dospio je na naplatu 1. kolovoza 2006., a svaki idući u razmaku od mjeseca dana s dospijećem prvog dana u mjesecu. Kredit je konvertiran u valutu EUR i u konverziji je utvrđena preplata.
46. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita do 30. rujna 2015. umanjeno za iznos priznat u konverziji više platio 4.735,33 eura, a detaljni izračun je prezentiran u tabeli 2. nalaza vještaka.
46.1. Vještak je u nalazu i mišljenju posebno iskazao tzv. negativne razlike odnosno iznose anuiteta koji su bili manji u odnosu na tečaj na dan isplate kredita te je utvrđeno da je manje plaćeno 58,08 eura (437,82 kn), s tim da su navedeni iznosi već uključeni u iznos preplate i u razliku više plaćenog prezentirano u točki 1. pisanog zaključka vještaka.
47. Vještačenjem je utvrđeno da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko- računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama čl. 19. c. ZID ZPK/15; glavnica kredita je pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan od početka otplate u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja su preračunate u valutu EUR na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novoutvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više/manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama je Banka provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja dodatka ugovora o kreditu kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR.
47.1. Zaključno, vještak navodi da je s financijsko-računovodstvenog gledišta provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom.
48. Budući da je sud utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj kao potrošač osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koje je tuženik primio na temelju navedenog ništetnog dijela Ugovora o kreditu, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.
49. Tuženik je istaknuo prigovor zastare za cjelokupnu tražbinu tužitelja.
50. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.
51. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
51.1. Naime, „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka (između ostalih i tuženika) radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 13. lipnja 2023. godine.
51.2. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.
51.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.
51.4. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 13. lipnja 2023., u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljeve tražbine.
51.5. Prema ocjeni suda ne može se smatrati da je činjenica što je tužitelj podneskom od 10. siječnja 2025. precizirao tužbeni zahtjev od utjecaja na zastaru, jer je tim podneskom tužitelj samo specificirao pojedinačne mjesečne iznose preplate u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te konačni tužbeni zahtjev proizlazi iz činjenične i pravne osnove koja je navedena u tužbi pa je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe, kako to proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.
52. Sud je utvrdio da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja.
52.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO-a bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. – 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove. Osim toga tzv. negativne razlike su već uključene u iznos preplate i u razliku više plaćenog u iznosu od 4.735,33 eura kako to proizlazi iz nalaza vještaka.
52.2. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.
53. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je iz naprijed obrazloženih razloga naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.735,33 EUR, primjenom odredbi čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a.
54. Tužitelj u konkretnom slučaju ima pravo na zateznu kamatu na glavni dug primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana preplate svakog pojedinog iznosa kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
55. Stoga je presuđeno kao u točki II. izreke ove presude.
56. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja radi isplate iznosa od 8.536,82 eura jer je tužitelj podneskom od 10. siječnja 2025. naveo da u tom dijelu povlači tužbu, no tuženik se je protivio povlačenju dijela tužbe, pa je sud i o tom dijelu tužbenog zahtjeva donio meritornu odluku te je u navedenom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, kako je to presuđeno u točki III. izreke ove presude.
57. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.
58. Parnični troškovi tužitelja utvrđeni su u iznosu od 2.000,00 eura, prema priloženom troškovniku (str. 883 i 885) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužitelja za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištima 10. siječnja 2024., 3. rujna 2024., 5. studenog 2024. i 26. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 28. listopada 2023. (očitovanje na navode iz odgovora na tužbu) i od 9. siječnja 2025. (očitovanje na nalaz vještaka) u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), PDV u iznosu od 350,00 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od 250,00 eura.
58.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu jer je tužitelj oslobođen plaćanja pristojbi na temelju odredbi čl. 11. st. 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine”, broj 118/18, 51/23).
59. Na temelju odredbi čl. 154. ZPP-a, sud je riješio da je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnične troškove u cijelosti.
59.1. Sud je vodio računa o činjenici da je tuženik osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a tužitelj je uspio s osnovom i djelomice s visinom.
59.2. Sud je vodio računa i o činjenici da zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi te da je tužitelj zatražio trošak na temelju visine tužbenog zahtjeva od 4.735,33 eura odnosno pod pretpostavkom da je povučen dio tužbe čijem se je povlačenju tuženik protivio.
59.3. Sud smatra da izricanje znatnog financijskog tereta tužitelju u obliku odluke o troškovima postupka uz primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a u konkretnom slučaju ne bi bilo spojivo s pravom tužitelja na pristup sudu, kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.
60. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 155. st. 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
61. Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.
U Koprivnici, 2. travnja 2025.
Sutkinja
Marijana Jurenec
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Odvjetnica Sonja Dušić-Poljak, Koprivnica
2. Odvjetnik Damir Metelko, Zagreb
