Poslovni broj: Usž-523/2023-6
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja MESNA INDUSTRIJA BRAĆA PIVAC d.o.o. Vrgorac, Težačka bb, OIB: 28128148322, kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Mišetić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mišetić i partneri iz Zagreba, Mihanovićeva 20, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi obnove postupka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2863/2021-4 od 14. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2863/2021-4 od 14. rujna 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/21-01/118, urbroj: 513-04-21- 2 od 14. srpnja 2021.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 14. srpnja 2021. dopuštena je obnova postupka okončanog rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/11- 01/1142, urbroj: 513-04/15-16 od 1. lipnja 2015. te je isto poništeno i odbijena je žalba izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Carinarnice Varaždin, klasa: UP/I-415-02/11-01/235, urbroj: 513-02-4690/1- 11-2 od 29. srpnja 2011.
3. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom ističe da prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da postupak pred prvostupanjskim i drugostupanjskim tijelom nisu dva različita upravna postupka, već stadij jednog te istog postupka. Smatra da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da upravni postupak nije okončan donošenjem rješenja tuženika od 1. lipnja 2015. već je isti okončan time što je isti obustavljen radi zastare odlukom prvostupanjskog tijela od 16. studenoga 2016. Ističe da rješenjem tuženika nije okončan upravni spor već se radi o procesnom rješenju kojim je poništeno prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak te je postupak tim rješenjem nastavljen, a nije okončan jer je drugostupanjsko tijelo naložilo provođenje novog prvostupanjskog upravnog postupka. Smatra da je odluka prvostupanjskog tijela iz 2016. kojom je postupak obustavljen radi zastare mogla biti predmetnom preispitivanja u obnovljenom postupku i koja je mogla biti ostavljena na snazi ili izmijenjena novom. U kontekstu jedinstvenosti upravnog postupka ističe da nije bilo mjesta obnovi postupka kako ga je definirao tuženik, niti je drugostupanjsko tijelo bilo nadležno odlučivati o obnovi postupka, već je nadležno prvostupanjsko tijelo koje je konačno riješilo ovu upravnu stvar. Smatra da poništavanje ili ukidanje posljednjeg konačnog rješenja bez da se istovremeno donese nova odluka o upravnoj stvari nije dopušteno, iz čega proizlazi da nije dopušteno „rehabilitirati“ prethodno donesene odluke koje su u tijeku postupka ukidane, već je jedino moguće donijeti novu odluku ako se prethodno utvrdi da prethodna nije bila zakonita. Zaključuje da je pogrešna tvrdnja suda da je predmet obnove postupak utvrđenja carinskog duga jer se radi o postupku naplate carinskog duga te protiv tužitelja nisu vođena dva različita postupka - radi utvrđenja i naplate carine već samo jedan jedinstveni postupak koji je završio obustavom radi zastare. Ističe da je u slučaju postojanja uvjeta za obnovu, nadležno tijelo trebalo dopustiti obnovu postupka, staviti van snage posljednje doneseno rješenje i zamijeniti ga novim kojim će upravnu stvar drugačije riješiti. Smatra da osim općih uvjeta nije ispunjen niti poseban uvjet iz članka 123. stavka 2. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku prema kojem se rješenje kojim je odlučeno o upravnoj stvari temelji na presudi donesenoj u sudskom postupku, a ta je presuda pravomoćno ukinuta. Zaključuje da presuda prvostupanjskog suda koja je ukinuta ne predstavlja činjeničnu osnovu jer se radi o procesnoj, a ne meritornoj odluci suda, niti se odluka o upravnoj stvari temelji na toj presudi jer rješenje od 1. lipnja 2015. nije odluka o upravnoj stvari, a presuda Upravnog suda u Splitu nije ukinuta. Smatra da se prvostupanjski sud neosnovano poziva na odredbe članka 108. OPZ-a budući da je za zastaru predmetnog carinskog duga mjerodavan Carinski zakon kao lex specialis. U konkretnom slučaju, apsolutna zastara za naplatu carinskog duga u pogledu kojeg je vođen predmetni upravni postupak je nastupila 1. siječnja 2015., stoga tužitelj ne može 2011. primati rješenja radi naplate carinskog duga iz 2007. i 2008. godine. Smatra nejasnim stav tuženika da su presudom Vrhovnog suda od 15. rujna 2020. preinačene i sve pravne posljedice koje je proizvela ta presuda. Tužitelj prigovara da mu nije omogućeno pravo sudjelovanja u postupku obnove postupka. Smatra da nije dopušteno istim rješenjem dopuštati obnovu postupka i istodobno poništavati rješenje zbog kojeg se obnova postupka traži. Prigovara što prvostupanjski sud nije obrazložio što pobijanim rješenjem nije određen opseg u kojem će se postupak obnoviti, a što je nadležno tijelo dužno odrediti sukladno članku 123. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže da Sud uvaži žalbu, poništi osporavanu presudu te da presudom riješi stvar u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom kao i da tužitelju dosudi trošak upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem Carinarnice Varaždin, klasa: UP/I-415-02/11-01/235, urbroj: 513-02-4690/1-11-2 od 29. srpnja 2011. tužitelju utvrđena obveza plaćanja iznosa od 603.779, 54 kuna na ime razlike u obračunu carinskog duga. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 415-05/11-01/1142, urbroj: 513-04/12-04 od 9. listopada 2012. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja od 29. srpnja 2011. Međutim, ranijom presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: Us l-2451/2012-8 od 16. travnja 2015. uvažena je tužba, poništeno je rješenje od 9. listopada 2012. i predmet vraćen na ponovni postupak.
8. Postupajući po navedenoj presudi, tuženo je tijelo rješenjem, klasa: UP/II-415- 05/11-01/1142, urbroj: 513-04/15-16 od 1. lipnja 2015. uvažilo žalbu tužitelja i poništilo prvostupanjsko rješenje Carinske uprave od 29. srpnja 2011. te predmet vratilo na ponovni postupak.
9. Odlučujući o zahtjevu za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude Državnog odvjetništva Republike Hrvatske protiv presude Upravnog Suda u Splitu poslovni broj: Us l-2451/2012-8 od 16. travnja 2015. Vrhovni je sud presudom broj: U-zpz 18/2015-3 od 15. rujna 2020. uvažio zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačio navedenu presudu Upravnog suda u Splitu te odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi „poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-41-505/11- 01/1142, urbroj: 513-04/12-04 od 9. listopada 2012. te se predmet vraća na ponovni postupak.“
10. Dakle, navedenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno je da je presuda Upravnog suda u Splitu od 16. travnja 2015. nezakonita. Budući da je navedenom presudom prihvaćen zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačena presuda Upravnog suda u Splitu, time su ukinute i sve pravne posljedice koje je proizvela odnosno osnažena su rješenja carinskih tijela kojima je tuženik utvrdio obvezu plaćanja carinskog duga.
11. Odredbom članka 123. stavka 2. točke 2. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti bez vremenskog ograničenja, ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u sudskom postupku, a ta je presuda pravomoćno ukinuta.
12. Prema ocjeni ovog Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju postoji osnova za obnovu postupka u smislu citirane zakonske odredbe obzirom da je rješenje od 1. lipnja 2015. koje je predmet obnove doneseno na temelju presude Upravnog suda u Splitu koja je preinačena, stoga je tuženik osnovano donio osporeno rješenje kojim je dopustio obnovu postupka okončanog rješenjem od 1. lipnja 2015. te isto rješenje poništio i odbio žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog carinskog rješenja od 29. srpnja 2011.
13. Stoga, imajući u vidu navedeno, ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovore tužitelja kojima osporava nadležnost tuženika za donošenje rješenja kojim se dopušta obnova te prigovore koji se odnose na nepostojanje osnova za obnovom postupka. Neosnovan je i navod tužitelja da osporenim rješenjem nije dopušteno poništenje rješenja od 1. lipnja 2015. jer da tim rješenjem nije odlučeno o upravnoj stvari. Upravo suprotno, tim rješenjem je, a postupajući po presudi Upravnog suda u Splitu, usvojena žalba i poništeno prvostupanjsko rješenje od 29. srpnja 2011., a kako je navedena presuda ukinuta, time je i prestala pravna osnova za njegovo postojanje, stoga je nadležno tijelo moglo dopustiti obnovu i poništiti to rješenje te odbiti žalbu protiv prvostupanjskog rješenja.
14. Obzirom da je tuženik mogao utvrditi činjenično stanje na temelju podataka sadržanim u presudi Vrhovnog suda broj: U-zpz 18/2015-3 od 15. rujna 2020., a koja predstavlja osnovu za obnovu postupka, nisu od utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari prigovori tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku obnove i prigovor zastare.
15. Slijedom navedenog proizlazi da se navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne mogu ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari.
16. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.
17. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu, 2. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
