Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-340/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-1002/2024-8 od 6. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu, poslovni broj P-1002/2024-8 od 6. veljače 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog između tužitelja i Slavonske banke d.d., pravnog prednika tuženika, 21. veljače 2007. (dalje: ugovor o kreditu broj 5140030250- 62000155832/2007 od 21. veljače 2007.) kojom je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku jednokratno, unaprijed isplati naknadu u visini od 1,50%. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 451,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. veljače 2007. dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 875,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. veljače 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Suprotno žalbenim razlozima, prvostupanjska presuda sadrži razloge zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (točka 14. obrazloženja prvostupanjske presude). Isto tako, suprotno žalbenim razlozima, iz te presude proizlazi da je sud prvog stupnja, u točci 15. obrazloženja svoje odluke, proveo test njezine transparentnosti i poštenosti.

7.2. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed nepoštena (ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.3. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.4. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 5140030250-62000155832/2007 od 21. veljače 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je odredba sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužitelja prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 21. veljače 2007. u Valpovu, između Slavonske banke d.d. koja je pravni prednik tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o stambenom kreditu broj 5140030250-62000155832/2007 za adaptaciju kuće i otplatu ranijeg kredita, s ugovorenim iznosom kredita od 50.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 4,30% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate trideset godina

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed pravnom predniku tuženika plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da je tužitelj 12. veljače 2007. (prilikom isplate kredita) platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 3.399,43 kn /451,18 EUR[1] / i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. listopada 2024.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbo o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu od 451,18 EUR koja je učinjena na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama o kojima je odlučio uz primjenu članka 1115. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine", broj 35/2005., dalje: ZOO). Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11.1. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZPP-a nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Imajući na umu da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je riječ o ugovornoj odredbi koja je izuzeta iz testa poštenosti u skladu s člankom 84. ZZP/2003.

12.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK) jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40. i članak 29. stavak 1. ZPK-a). Osim toga, pozivanje na te propise u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz obveznog tumačenja Suda Europske unije izraženog u presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64., proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

14. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 7. stavka 1. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

18. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 7. stavku 1. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih i sudskih pristojbi i drugih troškova te troškove zanavljanja police osiguranja, procjene založenih nekretnina, pribavljanja zemljišnoknjižnih izvadaka, kontrole i vođenje kredita i “druge eventualno nastale troškove”. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

23. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja člankom 7. stavka 1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je prednik tuženika de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

24. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke pobijane presude utvrdio ništetnom i na temelju članka 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 7. stavaka 1. ugovora o kreditu u iznosu koji nije posebno osporavan i s kamatom od 22. veljače 2007. do dana vraćanja (točka II. izreke).

25. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate. Te su kamate dosuđene tužitelju od kasnijeg datuma u skladu s člankom 2. stavkom 1. ZPP-a.

26. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 29. listopada 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

27. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

27.1. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022.

28. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

29. Tuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer