Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: Gž-896/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužiteljice AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8- II, protiv tuženice VB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima- odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1A, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2598/2021 od 26. kolovoza 2024., 1. travnja 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženice VB kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2598/2021 od 26. kolovoza 2024.
Obrazloženje
1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
"Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu."
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da se pobijano rješenje ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da prvostupanjski sud nije naveo u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao ni u čemu se sastoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje kazuje da je tužiteljica mogla angažirati odvjetnika sa sjedištem u [adresa], u mjesto u Splitu, pa je nejasno na temelju čega sud prvog stupnja zaključuje da ugovaranje mjesne nadležnosti uzrokovalo znatnu neravnotežu. Ističe da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, slijedom čega je tužiteljica bila upoznata sa sadržajem i posljedicama istog. Uz tužbu da nije priložena službena isprava iz koje bi bilo razvidno da tužiteljica prebiva na području mjesne nadležnosti suda prvog stupnja. Također je sporno da li tužiteljica ima status potrošača. Ističe da je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu 1. siječnja 2010., dok je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 7. lipnja 2005., stoga da se odredba čl. 19.I navedenog Zakona ne može primijeniti u ovom postupku. Predlaže drugostupanjskom sudu uvažiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak uz naknadu troška sastava ove žalbe.
3. Na žalbu nije podnesen odgovor.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući rješenje prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud nalazi da nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., - u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22.) na koju sadržajno ukazuje tuženica u žalbi, jer je izreka istog razumljiva i ne proturječi razlozima o odlučnim činjenicama, kao i da nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. i čl. 381. ZPP.
6. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st. 5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.
6.1. Iz spisa predmeta slijedi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu, broj: 418-50- 2875686 7. lipnja 2005., te čl. 12. za slučaj spora ugovorile nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.
6.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).
6.3. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
6.4. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15 i 14/19), kao i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 19/22 i 59/23) koji je na snazi u ovom trenutku, a koji su usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).
7. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).
8. Isto tako se navodi da je, presudom Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena sa ciljem da se smanje troškovi postupka za tuženicu, za razliku od tužiteljice koja na takvu ugovornu odredbu nije mogla utjecati, a obzirom da se radi o odredbi koja utječe na udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice do mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Time je u znatnijoj mjeri narušena procesno pravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa posljedično tome valja zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. ZPP, a kako to pravilno i smatra i prvostupanjski sud.
10. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/2022 i 156/2023 – dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.
10.1. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, poslovni broj: Gr 1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio je pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu članka 19. l ZPK, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
11. Slijedom iznesenog, trebalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda tj. odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.
U Zadru 1. travnja 2025.
Sudac
Željko Đerđ
