Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-263/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Croatia banka d.d., OIB: 32247795989, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Mišetić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mišetić i partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženice ZD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupanju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1286/2014-48 od 3. veljače 2025., ispravljene rješenjem poslovni broj P-1286/2014- 50 od 13. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Croatia banke d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1286/2014-48 od 3. veljače 2025. ispravljena rješenjem poslovni broj P-1286/2014-50 od 13. veljače 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja Croatia banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom koja je ispravljana rješenjem poslovni broj P- 1286/2014-50 od 13. veljače 2025. presuđeno je:

„I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi ovog suda (ranije Općinskog suda u Zagrebu) poslovni broj: Ivmj-70/97 od dana 31.3.1998.

II. Obijaju se kao neosnovani glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

"I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ivmj-70/97 od 31.3.1997.u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 89.094,73 EUR (671.284,21 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 24.900,79 EUR (187.615,03 kn) od dana 20.5.1997. pa do isplate, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak iz istog rješenja o ovrsi u iznosu od 1.831,57 EUR (13.800,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 31.3.1998. pa do isplate, i to sve prema stopi zatezne kamate čija je visina određena Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa nadalje po stopi zatezne kamate koja s određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine 2 dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 3 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 5.468,64 EUR (41.203,387 kn), u roku 3 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju namiri trošak ovog postupka.

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu posl. br. Ivmj-70/97 od dana 31.3.1998. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 88.103,22 EUR (663.813,72 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 29.337,15 EUR (221.040,77 kn) od dana 20.5.1997. pa do isplate, kao i u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak iz istog rješenja o ovrsi u iznosu od 1.831,57 EUR (13.800,00 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 31.3.1998. pa do isplate, i to sve prema stopi zatezne kamate čija je visina određena Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa nadalje po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 3 dana.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana tužitelju namiri trošak ovog postupka."

III. Nalaže se tužitelju Croatia banka d.d., OIB 32247795989, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, da tuženoj ZD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.351,72 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 3. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 4.970,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od

3. veljače 2025. do isplate.“.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sadržajno ističe da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, proturječi sama sebi i razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, razlozi koji su navedeni su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava u zapisnika. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak za sastav žalbe i za sudske pristojbe za žalbu u ukupnom iznosu od 2.226,11 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Suprotno navodima tužitelja pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica kao mjenični dužnik namiri tražbinu na temelju mjenice od 19. svibnja 1997., pa glavnim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 671.284,21 kuna sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 187.615,03 kuna od 20. svibnja 1997. do isplate te isplatu iznosa od 41.203,48 kuna, dok podrednim tužbenim zahtjevom (eventualno kumuliranim zahtjevom) potražuje isplatu iznosa od 663.813,72 kuna sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 221.040,77 kuna od 20. svibnja 1997. do isplate.

8. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9. Tako je prvostupanjski sud u bitnome utvrdio:

- da je mjenica izdana kao osiguranje plaćanja kredita utemeljenog na Ugovoru o kreditu koji je sklopljen 10. svibnja 1991. između tužitelja, kao banke davatelja kredita i korisnika kredita PD u dinarskoj protuvrijednosti 150.00,00 DEM koja se isplaćuje prema srednjem tečaju na dan isplate, te da su navedeni ugovaratelji 1. lipnja 1992. sklopili Anex Ugovoru o kreditu kojim je promijenjena kamatna stopa i način otplate kredita (članak 3. i 5. Ugovora o kreditu),

- da je člankom 9. Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita predati Banci dvije mjenice kao sredstvo osiguranja tražbine Banke prema korisniku,

- da je u trenutku nastanka kreditnog odnosa izdana tzv. bjanko mjenica kao sredstvo osiguranja plaćanja budućih tražbina koje u trenutku njezinog izdavanja nisu precizirane, pa je to zapravo isprava koja će naknadnim ispunjavanjem potrebnog sadržaja postati mjenicom, a u trenutku izdavanja kao minimalni sadržaj ima potpis trasanta i/ili akceptanata kod trasirane bjanko mjenice, dok je sve ostale sastojke ovlašten naknadno popuniti imatelj mjenice u skladu sa ovlaštenjima koje mu je dao izdavatelj,

- da se na mjenici iznad potpisa glavnog dužnika PD nalazi potpis „ZD“ i da se na poleđini mjenice nalazi potpis „ZD“. S obzirom da na poleđini mjenice uz potpis „ZD“ nije upisana klauzula „per aval“ (ili druga s istim značenjem) da to znači da se ne radi o avalu (mjeničnom jamstvu), već o bjanko indosamentu ili tzv. prikrivenom jamstvu (žiro),

- da je mjenica popunjena na sljedeći način: „U Zagrebu 19. svibnja 1997. platite za ovu mjenicu po naredbi Croatia banke d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9 svotu od šestosedamdesetjednatisućadvjestoosamdesetčetirikuneidvadestijednalipa“, da je pod rubrikom "plaćanje" navedeno „Croatia banke d.d., Zagreb, Kvaternikov trg 9“, dok pod rubrikama „vrijednost primljena“, „stavite istu u račun“ i „izvještaj“ nije ništa navedeno. U gornjem desnom uglu mjenice naveden je brojkama iznos od 671.284,21 kn, a u donjem desnom uglu su potpisi osobe koja je potpisana kao "ZD" i korisnika kredita PD,

- da je Ugovor o kreditu otkazan 20. listopada 1993. koja činjenica je utvrđena uvidom u dopis tužitelja koji se nalazi u spisu poslovni broj P-5372/13. Ovim dopisom tužitelj otkazuje Ugovor o kreditu s danom 20. listopada 1993. zato što korisnik kredita PD unatoč opomeni nije podmirio svoja dospjela dugovanja pa mu davatelj kredita otkazuje kredit u skladu s člankom 14. Ugovora o kreditu,

- da je mjenica protupravno popunjena jer je imatelj mjenice (tužitelj) nije popunio u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla. Tužitelj je bio ovlašten popuniti mjenicu po dospijeću mjenične obveze, tj. s danom kada je kredit otkazan (20. listopada 1993.), a ne s danom 19. svibnja 1997. jer to nije dan dospijeća iz osnovnog posla,

- da je provedeno financijsko vještačenje po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću koji je izradio dvije varijante nalaza i mišljenja. Prema varijanti 1. pod pretpostavkom da je kredit otkazan, ukupno potraživanje tužitelja iznosi 712.487,59 kuna, a sastoji se od 524.872,56 kuna dospjelih nepodmirenih zateznih kamate te 187.615,03 kuna dospjelog nepodmirenog glavnog duga i redovnih kamata na koji iznos se obračunavaju daljnje zatezne kamate tekuće od 20. svibnja 1997. Prema varijanti 2. pod pretpostavkom da kredit nije otkazan ukupno potraživanje tužitelja iznosi 663.813,72 kuna, a sastoji se od 442.772,95 kuna dospjelih nepodmirenih zateznih kamata te 221.040,77 kuna dospjelog nepodmirenog glavnog duga i redovnih kamata na koji iznos se obračunavaju daljnje zatezne kamate tekuće od 20. svibnja 1997.,

- da je mjeničnopravni zahtjev tužitelja zastario budući je mjenica protestirana 19. svibnja 1997., a tužba (prijedlog za ovrhu) je podnesena 25. lipnja 1997. što znači da je protekao zastarni rok od jedne godine računajući od 20. listopada 1993. kao dana dospijeća obveze,

- da dopisi tuženice od 15. srpnja 1996. i od 10. svibnja 1998. nemaju značaj priznanja postojanja duga, odnosno da u njima nema navoda tuženice da priznaje dug i u kojem iznosu, pa da time nije došlo do prekida zastare.

10. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužitelja kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

11. Prije svega valja istaknuti da se radi o sporu radi isplate mjenične svote po mjenici datiranoj s danom 19. svibnja 1997. čime su za rješenje spora mjerodavne odredbe Zakona o mjenici ("Narodne novine", broj 78/94 i 92/10. - dalje: ZM), neovisno o tome što je mjenica potpisana 1991. (prije isplate kredita jer je to bila obveza korisnika kredita prema članku 9. Ugovora o kreditu). Naime, u bjanko mjeničnoj ispravi predanoj tužitelju 1991. kao sredstvo osiguranja kredita nije bila naznačena mjenična svota i datum izdavanja i ta isprava je postala mjenicom tek 19. svibnja 1997. kada je popunjena na način da ima potreban propisani sadržaj, pa se sadržaj mjenice i njena valjanost ocjenjuje prema zakonu koji je bio na snazi kada je mjenica ispunjena (popunjena), jer tek potpunim ispunjenjem nužnih sastojaka bjanko mjenica postaje mjenicom u smislu članka 1. i 2. ZM-a.

12. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je Ugovor o kreditu otkazan 20. listopada 1993. valja odgovoriti da je u pogledu ove bitne činjenice prvostupanjski sud izvršio uvid u spis poslovni broj P-5373/2013 i u njemu dopis tužitelja kojim otkazuje kredit s danom 20. listopada 1993., a sve iz razloga što je tužitelj (na poziv suda da dostavi dokaz o otkazu kredita) naveo da više ne raspolaže izvornicima isprava. Pravilno je prvostupanjski sud obrazložio da se kao dokaz može koristiti isprava iz drugog sudskog postupka, a posebno jer se radi o ispravi koju je sastavio sam tužitelj. Tome valja dodati da je sudski vještak Zrinko Ručević za potrebe vještačenja od tužitelja pribavio istu ispravu, odnosno dopis tužitelja kojim se otkazuje Ugovor o kreditu s danom 20. listopada 1993. i taj dopis je priložen nalazu i mišljenju.

13. Neosnovani su žalbeni navodi da je pogledu otkaza Ugovora o kreditu prvostupanjski sud koristio utvrđenja suda iz drugog postupka, jer, kao što je prethodno navedeno, prvostupanjski sud je koristio ispravu iz drugog postupka i na temelju te isprave utvrdio datum otkaza kredita, a nije koristio nikakva utvrđenja iz tog drugog parničnog postupka.

14. Pravilno je prvostupanjski sud, a cijeneći sadržaj članka 14. Ugovora o kreditu, utvrdio da je danom otkaza kredita dospio na naplatu kredit zajedno s pripadajućim kamatama i ostalim troškovima, odnosno da je tražbina tužitelja osigurana mjenicom dospjela 20. listopada 1993.

15. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da između tužitelja i tuženice kao mjeničnog dužnika nema posebnog sporazuma o popunjavanju mjenične isprave što znači da je imatelj mjenice ovlašten i dužan popuniti mjenicu u skladu s uvjetima i rokovima otplate iz osnovnog posla – Ugovora o kreditu, odnosno da je tužitelj bio ovlašten datum dospijeća mjenice ispuniti kada je obveza dospjela, dakle, s danom otkaza kredita, ali ne i s datumom 19. svibnja 1997. jer to nije dan dospjelosti obveze iz osnovnog posla. Prema tome, mjenica je protuugovorno ispunjena na način da je datirana s danom 19. svibnja 1997. što je 3 i pol godine nakon dospjelosti obveze iz osnovnog posla.

16. U odnosu na žalbeni navodi tužitelja da tuženica nije ovlaštena isticati prigovore koji se tiču osnovnog posla (Ugovora o kreditu), jer nije bila sudionik tog posla, valja odgovoriti da je tuženica isticala prigovor da mjenica nije ispunjena u skladu s osnovnim pravnim poslom, a takvo ovlaštenje ima budući se u konkretnom slučaju radi o bjanko mjenici te je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da u tom slučaju nije isključena primjena članka 16. stavak 2. ZM-a koja daje pravo mjeničnim dužnicima isticati prigovor prema vjerovniku iz osnovnog posla da mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom. Prigovor da mjenica nije popunjena u skladu s osnovnim poslom može se u smislu članka 16. stavak 2. ZM-a uspješno isticati prema vjerovniku iz osnovnog posla stoga što i u mjeničnom pravu važi načelo savjesnosti i poštenja u ostvarivanju mjeničnih potraživanja, a prema tome načelu ugovorne stranke dužne su ponašati se u skladu s obvezama koje čine bitne elemente ugovora, pa i u ostvarenju potraživanja iz toga ugovora zbog osiguranja kojeg je izdana bjanko mjenica.

17. Pravilno je prvostupanjski sud i uz pravilnu primjenu materijalnog prava utvrdio da je mjeničnopravni zahtjev tužitelja zastario.

18. Člankom 78. ZM-a propisano je da svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine računajući od dospjelosti (stavak 1.) te da mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti (stavak 3.).

19. Nije sporno da je protest mjenice podignut kod javne bilježnice Željke Maroslavac koja je 19. svibnja 1997. podnijela mjenicu tuženici i zatražila od tuženice da plati tužitelju 671.284,00 kuna. Međutim, budući je mjenica protuugovorno ispunjena, jer je na njoj kao dan plaćanja trebao biti naznačen 20. listopada 1993. i mjenicu je prema članku 43. stavak 3. ZM-a trebalo protestirati u roku od dva radna dana, to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je protekao zastarni rok od godine dana iz članka 78. stavak 2. ZM-a, ali i rok od tri godine iz članka 78. stavak 1. ZM-a računajući od 25. lipnja 1997. kao dana podnošenja prijedloga za ovrhu.

20. Također je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da dopisi tuženice od 17. srpnja 1996. i od 10. svibnja 1998. nemaju karakter priznanja duga, niti imaju učinak odreknuća od zastare kako to neosnovano u žalbi ističe tužitelj. Naime, iz sadržaja dopisa ne proizlazi da je tuženica na jasan, izričit i nedvojben način priznala da se radi o njezinom dugovanju i da je priznala iznos duga, već tužitelja upućuje da se radi o dugovanju PD i ukazuje na način na koji tužitelj može namiriti svoju tražbinu iz imovine korisnika kredita.

21. S obzirom na navedeno potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje te uz pravilnu primjenu materijalnog prava prvostupanjski sud je u cijelosti odbio glavni i podredni tužbeni zahtjev pravilno zaključujući da je mjeničnopravni zahtjev tužitelja zastario.

22. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tužitelj određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

23. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu budući njegova žalba nije osnovana.

25. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije ispitivana budući nije pobijana žalbom tužitelja (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 2. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak