REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-15808/2021-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužitelja PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, Počiteljska 5, protiv tuženika Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, kojeg zastupa punomoćnik Marko Šebalj, odvjetnik u Zagrebu, Jordanovac 15, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja Jelene Sušilović Barić, odvjetnice, i zamjenice punomoćnika tuženika, AD, odvjetničke vježbenice, dana 2. travnja 2024. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, da tužitelju PD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.697,13 eura bruto, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- na iznos od 87,69 eura od 16.01.2017. do isplate,

- na iznos od 60,63 eura od 16.02.2017. do isplate,

- na iznos od 32,60 eura od 16.03.2017. do isplate,

- na iznos od 42,54 eura od 16.04.2017. do isplate,

- na iznos od 65,22 eura od 16.05.2017. do isplate,

- na iznos od 42,54 eura od 16.06.2017. do isplate,

- na iznos od 88,94 eura od 16.07.2017. do isplate,

- na iznos od 65,31 eura od 16.08.2017. do isplate,

- na iznos od 80,67 eura od 16.09.2017. do isplate,

- na iznos od 98,23 eura od 16.10.2017. do isplate,

- na iznos od 75,96 eura od 16.11.2017. do isplate,

- na iznos od 62,91 eura od 16.12.2017. do isplate,

- na iznos od 64,94 eura od 16.01.2018. do isplate,

- na iznos od 59,29 eura od 16.02.2018. do isplate,

- na iznos od 66,73 eura od 16.03.2018. do isplate,

- na iznos od 62,00 eura od 16.04.2018. do isplate,

- na iznos od 81,18 eura od 16.05.2018. do isplate,

- na iznos od 62,33 eura od 16.06.2018. do isplate,

- na iznos od 45,52 eura od 16.07.2018. do isplate,

- na iznos od 65,36 eura od 16.08.2018. do isplate,

- na iznos od 82,01 eura od 16.09.2018. do isplate,

- na iznos od 51,40 eura od 16.10.2018. do isplate,

- na iznos od 49,58 eura od 16.11.2018. do isplate,

- na iznos od 46,72 eura od 16.12.2018. do isplate,

- na iznos od 76,98 eura od 16.01.2019. do isplate,

- na iznos od 56,08 eura od 16.02.2019. do isplate,

- na iznos od 55,94 eura od 16.03.2019. do isplate,

- na iznos od 50,41 eura od 16.04.2019. do isplate,

- na iznos od 64,16 eura od 16.05.2019. do isplate,

- na iznos od 46,03 eura od 16.06.2019. do isplate,

- na iznos od 110,42 eura od 16.07.2019. do isplate,

- na iznos od 25,58 eura od 16.08.2019. do isplate,

- na iznos od 64,90 eura od 16.09.2019. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 16.10.2019. do isplate,

- na iznos od 87,25 eura od 16.11.2019. do isplate,

- na iznos od 107,64 eura od 16.12.2019. do isplate,

- na iznos od 123,31 eura od 16.01.2020. do isplate,

- na iznos od 60,15 eura od 16.02.2020. do isplate,

- na iznos od 52,02 eura od 16.03.2020. do isplate,

- na iznos od 62,89 eura od 16.04.2020. do isplate,

- na iznos od 3,65 eura od 16.06.2020. do isplate,

- na iznos od 0,53 eura od 16.08.2020. do isplate,

- na iznos od 1,25 eura od 16.09.2020. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, naknaditi tužitelju PD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 2.300,00 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 2. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 750,00 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 2. travnja 2025. do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 20. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Tužitelj PD iz [adresa], (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 26. srpnja 2021. navodi da je zaposlen kod tuženika Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb (dalje u tekstu: tuženik), na radnom mjestu doktora medicine, u cijelom utuženom razdoblju, te da je predmet tužbe zahtjev za isplatom razlike plaće, i to osnovne plaće, uvećanja i dodataka na plaću i naknade plaće koja je tužitelju pogrešno obračunata i isplaćena. Plaća tužitelja odnosno uvećanja plaće i ostala prava radnika su regulirana Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, čl.47.) te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, članak 51). Tužitelj navodi da mu je tuženik u razdoblju od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017. isplaćivao plaću sa smanjenom osnovicom za 6%. U utuženom razdoblju na snazi Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama i Sporazumi Vlade RH i sindikata javnih službi. Sporazumom o osnovici za plaće u javnim službama od 23. studenog 2006. osnovica za obračun plaće od 2009. godine iznosila je 5.415,37 kn. Dodatkom Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. određeno je privremeno smanjenje osnovice u 2009. godini sa 5.415,37 kuna na 5.108,84 kuna i vraćanje osnovice na razinu od 5.415,37 kuna nakon rasta međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a. Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. je u čl. 3. određeno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili vise posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja). Tužitelj dalje navodi da je Državni zavod za statistiku RH dana 27. studenoga 2015. objavio priopćenje za javnost s realnim tromjesečnim međugodišnjim promjenama BDP-a iz kojega je vidljivo da je u drugom tromjesečju 2015. realan rast BDP-a iznosio 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. realan međugodišnji rast BDP-a iznosio je 2,8% iz čega slijedi da je dva tromjesečja za redom prosječni međugodišnji realni rast BDP-a iznosio točno 2%. Nakon objave službenih podataka Državnog zavoda za statistiku, Vlada RH nije donijela posebnu odluku o visini osnovice za 2016. jer je na snazi bio TKU i Sporazumi o osnovici kojima je visina osnovice za obračun plaća za 2016. bila određena u visini od 5.415,37 kuna, sukladno članku 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama. Unatoč tomu, tuženik je sve plaće od prosinca 2015. i u tijeku 2016. obračunavao sa osnovicom u iznosu od 5.108,84 kune, a u siječnju 2017. po osnovici od 5.211,02 kn.

Nadalje tužitelj navodi da se u utuženom razdoblju primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15) prema kojemu je osnovica za obračun plaće temelj i osnova za obračun svakog dijela tužiteljeve plaće, pa je primjenom obračuna plaće s nižom osnovicom, tuženik pogrešno obračunao svaki element tužiteljeve plaće, kao i naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja. Nadalje, tužitelj je u utuženom razdoblju sukladno svom radnom mjestu i uvjetima u kojima je radio, ostvario pravo na dodatke na plaću, sukladno KU/13 odnosno KU/18. Tuženik je ove dodatke isplaćivao za vrijeme redovnog rada, međutim za prekovremeno odrađene sate i dežurstva pripadajuće dodatke na osnovnu plaću nije isplaćivao, iako je tužitelj i za vrijeme prekovremenog rada i dežurstva radio na istim poslovima i u istim uvjetima rada kao i za vrijeme redovnog rada. Tužitelj smatra da je od 1. prosinca 2016. do dana dostave tužbe ostvario pravo na povećanu plaću jer je radio u otežanim uvjetima rada, na temelju članka 86. ranijeg Zakona o radu. Odredbom članka 57. KU zdravstva (NN 143/13), te članka. 54. Temeljnog KU zdravstva propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Tuženik u navedenom spornom razdoblju nije tužitelju isplaćivao dodatak s osnova posebnih uvjeta rada na sve sate koje je tužitelj odradio već samo na dio odrađenih sati. Naime tužitelj navodi da je u navedenom vremenskom razdoblju kao doktor medicine radio u otežanim uvjetima rada, pa mu je prema čl. 94. Zakona o radu, pripadalo pravo na povećanu plaću. KU 29/18, 35/19, 78/19, u čl. 55. propisuje da se po osnovi posebnih uvjeta rada plaća tužitelja uvećava za 25 %. (u KU 29/18 i KU 143/13, navedena odredba sadržana je u čl. 57.). Sukladno čl. 21. Dodatka II. KU 92/19., koji je na snazi od 1. rujna 2019. navedeno je da se članak 55. mijenja te je istim propisano da se na tužiteljevom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi uvećava za 28 %. Tužitelj je u vremenskom periodu važenja Dodatka I KU zdravstva od 1. listopada 2015. ostvario pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Tuženik od 1. prosinca 2016. do dana dostave nije isplaćivao tužitelju dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već je navedeni dodatak isplaćivao samo za jedan dio odrađenih sati, a tužitelj je radio u redovnom i prekovremenom radu. Odredbom čl. 59. KU 143/13, propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Dodatkom I. KU 96/15 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom čl. 57. KU 29/18, 35/19, 78/19, propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Odredbom čl. 23. Dodatka II. KU 92/19, propisano je da se brojka od 12% zamjenjuje se brojkom 16%. Budući da je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po svim gore navedenim osnovama, posljedično je tužitelju pogrešno obračunao i isplatio sve naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

Podneskom od 20. ožujka 2024. tužitelj navodi da prema odredbi članka IV. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu, točno šest mjeseci nakon objave podatka iz članka III. ugovorne strane utvrđuju odnos (kvocijent) pariteta između: pariteta mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS-om u javnim službama prosječno za dvanaest mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini, a sve prema podacima Državnog zavoda za statistiku Republike Hrvatske. Dana 2. lipnja 2016. godine sindikati javnih službi pozvali su Vladu RH da sukladno čl. IV. Izmjena Dodatka Sporazumu utvrde tzv. kvocijent iz čl. IV. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Vlada RH se oglušila na poziv sindikata, te nije ispunila svoju obvezu iz čl. IV. st. 1. Izmjena dodatka sporazumu. Odredbom čl. IV. st. 2. Izmjena dodatka sporazumu ugovoreno je da će se u slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008. godinu osnovica za obračun plaća korigirati od prvog sljedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike na način da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi RH u tekućoj godini, s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine. Kao što je gore navedeno, kvocijent pariteta iz čl. IV st. 1. Izmjena dodatka sporazumu nije utvrđen jer se Vlada RH oglušila na poziv sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016. godine. Time je Vlada RH povrijedila svoju obvezu iz čl. IV. st. 1. Izmjena i dopuna dodatka sporazum. Odredbom čl. 297. st. 4. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se uzima da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen. Utvrđenje kvocijenta pariteta iz čl. IV. st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu je uvjet primjene gore citiranog čl. IV. st. 2. S obzirom da se Vlada RH nije odazvala pozivu sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016., protivno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno čl. 297. st. 4. ZOO-a treba uzeti da je zbog opisanog propuštanja i povrede ugovornih obveza od strane Vlade RH ispunjen uvjet odnosno da je kvocijent pariteta utvrđen. Tužitelj je podneskom od 5. rujna 2024. konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom, odnosno nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, tako da od tuženika po utuženim osnovama, i to povećanja osnovice plaće za 6% i uskladbe pariteta na temelju čl. III., IV. i V. Izmjena i dopuna dodatka sporazumu, zatim po osnovi dodataka za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, te po osnovi manje isplaćene naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad, u utuženom razdoblju od prosinca 2016. do prosinca 2020. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 2.697,13 eura bruto, uz naknadu parničnog troška, sve zajedno sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovi i visini, te ujedno ističe prigovor zastare potraživanja. Tuženik dalje navodi da tužba nije uredna s obzirom da sukladno čl. 186. ZPP-a ne sadržava određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te ističe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe. Tuženik dalje navodi da se tužitelj paušalno poziva na pojedine odredbe KU i TKU bez predloženih dokaza da su ispunjene pretpostavke za primjenu istih, te osporava postojanje bilo kakve obveze na isplatu tužitelju, navodeći da je ispunio sve obveze za isplatom plaće i naknade plaće u utuženom razdoblju. Tuženik nadalje osporava da bi tužitelj imao pravo na kumuliranu isplatu dodataka na plaću za otežane uvjete rada i isplatu dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenta, s obzirom da se ta dva dodatka međusobno isključuju. Podneskom od 16. veljače 2024. tuženik dopunjuje svoje navode te ističe da Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (Dalje u tekstu Izmjene i dopune dodatka sporazumu) nisu bile potpisane od svih ugovornih strana koje su sudjelovale u sklapanju prethodnih sporazuma, već samo od sedam potpisnika, dok je u pregovorima sudjelovalo osam sindikata, s obzirom da ih Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi nije potpisao, stoga su iste ništetne. Identična situacija postoji i kad se radi o kolektivnom ugovoru, jer da bi izmjene kolektivnog ugovora bile pravno valjane, potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor. Slijedom navedenoga ne postoji utuživa obveza tuženika na isplatu bilo kakvog iznosa s te osnove. Tuženik dalje navodi da Sporazum o osnovici plaće u javnim službama, Dodatak sporazumu o osnovici plaće u javnim službama i Izmjene i dopune dodatka sporazumu nisu zakoniti, jer sklapanju istih nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu, s obzirom da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, nego samo sa predstavnicima određenih, pojedinačnih sindikata, a ti predstavnici nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko - socijalnog vijeća, što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. i 254. Zakona o radu. Dakle radi se o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi ne predstavlja kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, već ugovor obveznog prava i kao takav je ništetan. Tuženik također ističe kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od 23. studenoga 2006. (dalje: Sporazum), Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (Dalje: Dodatak sporazumu) i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, ne može govoriti da je riječ o kolektivnom ugovoru, s obzirom da isti ni sadržajno ne utvrđuje konkretna prava zaposlenih koja bi se mogla primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Nadalje čl. 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, određeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće utvrđena Dodatkom sporazumu. Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za siječanj 2017. godine, koja je isplaćena u veljači 2017. godine. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama. Dakle, sve do donošenja Odluke o visini osnovice plaće u javnim službama od 29. prosinca 2016., u primjeni je bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini od 5.108,84 kuna bruto. Nadalje, tuženik ukazuje kako se u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu propisuje odgoda “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu kao trenutak primjene poboljšanje stanja, da je BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno trećeg tromjesečja 2014. godine. Imajući u vidu te podatke proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016., što znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama nisu nastupile. Nadalje tuženik navodi kako Izmjene i dopune dodatka sporazumu imaju ugovoreno vremensko važenje od pet godina, čije trajanje je isteklo 25. listopada 2016. godine, pa do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna dodatka sporazuma ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Nadalje, u odnosu na potraživanja koja se odnose na prekovremeni rad odnosno dodatke na plaću i dodatke na posebne uvjete rada, tuženik navodi da se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju isključivo od osnovne plaće utvrđene stavkom 2. članka 47. Kolektivnog ugovora, dok je osnovna plaća mjesečna plaća ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati, bez dodataka i uvećanja, a sati prekovremenog rada plaćaju se posebno i uvećano, na način propisan Kolektivnim ugovorom, stoga se isti ne obračunavaju na sate odrađene u prekovremenom radu jer prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće. U skladu s člankom 51. Kolektivnog ugovora, dodaci se međusobno ne isključuju te su tužitelju isplaćeni predmetni dodaci te uvećanja plaće kao i sati prekovremenog rada, što je sve vidljivo iz obračunskih lista koje prileže spisu. U odnosu na navode tužitelja kako mu je tužitelj pogrešno obračunavao i isplaćivao plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora te bolovanja, isti se također osporavaju kao neosnovani. Osnovna plaća i sva uvećanja i dodaci izračunati su u skladu s Kolektivnim ugovorom te je slijedom toga i prosjek plaće za naknadu za vrijeme godišnjeg odmora pravilno obračunat. Slijedom navedenoga tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka tužbu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Tužitelj u tužbi prvotno potražuje razliku plaće po osnovi uvećanja osnovice plaće za 6%, neisplaćenih dodataka na plaću na sve odrađene sate rada, te naknade plaće po utuženim osnovama. Podneskom od 20. ožujka 2024. tužitelj je proširio tužbeni zahtjev, na način da u istom razdoblju potražuje i razliku plaće uslijed povećanja osnovice plaće zbog uskladbe pariteta na temelju čl. IV. i čl. V. Izmjena i dopuna dodatka sporazumu. S obzirom da se tuženik upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci, sukladno čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) utvrđuje se da je preinaka tužbe u navedenom dijelu dopuštena, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

4. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme obavljanja specijalizacije (str. 203 – 205 spisa), obračunske liste plaće tužitelja u utuženom razdoblju i evidencije rada, Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006., Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13.05.2009., Izmjenu i dopunu Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26.10.2011., Arbitražnu odluku od 07.12.2011., Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 143/13, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja NN 29/2018, Dodatak I i Dodatak II Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, TKU NN 84/07, TKU NN 115/2010, TKU NN 141/12, Priopćenje za javnost DZS-a od 28.08.2015., Procjenu DSZ-a od 04.09.2015., Procjene DSZ-a od 04.12.2015., Priopćenje za javnost DZS-a od 27.11.2015., u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije (str. 230 – 241 spisa), u očitovanje vještaka na prigovore tuženika (str. 262 spisa), sudsku praksu te ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Sud je u skladu s čl. 8 ZPP-a, na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz slijedećih razloga.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao radnika tuženika za isplatom razlike bruto plaće po osnovi povećanja osnovice plaće za 6% i uskladbe pariteta, na temelju članka III., IV. i V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. te po osnovi neisplaćenih dodataka na plaću za otežane uvjete rada, i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada, te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja po utuženim osnovama, sve u utuženom razdoblju od prosinca 2016. do prosinca 2020.

7. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju zaposlenik tuženika na radnom mjestu doktora medicine, te da ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za otežane uvjete rada, i dodatka za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata, te da su predmetni dodaci tužitelju isplaćivani u utuženom razdoblju. U postupku također nije sporno da je tuženik tužitelju u prosincu 2016. isplatio plaću po osnovici od 5.108,84 kn, odnosno u siječnju 2017. po osnovici 5.211,02 kn. Sporno je jesu li predmetni dodaci na plaću tužitelju ispravno i u cijelosti isplaćeni, odnosno jesu li isplaćeni na sve efektivno odrađene sate pa i na prekovremeni rad, te ima li tužitelj pravo na povećanje osnovice plaće na temelju čl. III., IV. i V. Izmjena i dopuna dodatka sporazumu od 26. listopada 2011. Također je sporno je li tužitelju u cijelosti isplaćena naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i bolovanja u utuženom razdoblju.

8. Radi utvrđivanja visine potraživanja proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. koja je dostavila svoj nalaz i mišljenje 7. kolovoza 2024. (str. 230 – 241 spisa). Sudski vještak ističe da je izračun svakog posebnog dodatka izvršen na mjesečnoj osnovi, a polazište za izračun je vrijednost osnovne plaće. Naime, za svaki mjesec utvrđena je vrijednost osnovne plaće za svaki sat rada i broj prekovremenih sati. Osnovna plaća i broj prekovremenih sati u svakom mjesecu nisu osporavani te su preuzeti iz platnih lista tuženika koje prileže spisu. Sudski vještak zaključuje da za razdoblje od 1. prosinca 2016. do 30. prosinca 2020. godine, potraživanje tužitelja po osnovi neobračunatih dodataka na plaću za posebne uvjete rada, za odgovornost za život i zdravlje pacijenata, zajedno sa razlikom naknade plaće za godišnji odmor, iznose ukupno 2.697,13 eura bruto, i to: 1.280,97 eura na ime dodatka za posebne uvjete rada na prekovremene sate rada, 989,63 eura na ime dodatka za odgovornost za život i zdravlje ljudi na prekovremene sate rada, 278,21 eura na ime naknade plaće za godišnji odmor i privremene nesposobnosti za rad, te 148,32 eura za razdoblje od 1. prosinca 2016. do 31. siječnja 2017. za potraživanje tužitelja zbog neprimjerene utužene osnovice po osnovi rada, te su svi mjesečni iznosi vidljivi u izračunima u nalazu.

9.1. Tužitelj nije imao prigovora na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te je podneskom od 5. rujna 2024. u cijelosti uredio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka.

9.2. Tuženik je u podnesku od 26. rujna 2024. iznio svoje primjedbe na pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, u bitnome navodeći da ne postoji propis primjenjiv u zdravstvu po kojem se dodaci na osnovnu plaću obračunavaju i na prekovremeni rad, te da se navedeni dodaci obračunavaju u postotku od osnovne plaće, a ne obračunavaju se na prekovremene sate jer prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće, stoga se protivi nalazu i mišljenju vještaka. Nadalje tuženik prigovara izračunu vještaka navodeći da prilikom izračuna prekovremenih sati nije primijenio važeći Zaključak broj 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora. Tuženik također prigovara da je tužitelju u nalazu i mišljenju u razdoblju od prosinca 2012. do srpnja 2014. obračunata razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora za koje razdoblje je tužitelj dao izjavu da prema tuženiku nema drugih potraživanja s osnove naknade za korištenje godišnjih odmora. Tuženik se nadalje poziva na Zaključak broj 105 Zajedničkog povjerenstva i navodi da zdravstveni djelatnik specijalist u bolnici ima koeficijent 2,027, stoga da je sudski vještak trebao u izračunu dodataka na prekovremeni rad koji je nastao u dežurstvu primijeniti koeficijent liječnika specijalista od 2,027, jer je to radno mjesto na kojem je tužitelj dežurao i time ostvario prekovremene sate, stoga tuženik predlaže da se sudskog vještaka pozove da se pisano očituje na ove prigovore.

9.3. Podneskom od 28. studenoga 2024. sudski vještak dostavio je svoje pisano očitovanje (str. 262 spisa) na prigovore tuženika iz podneska od 26. rujna 2024. Sudski vještak navodi da je tražene izračune izvršio na temelju zadatka kojega je odredio sud, te je prekovremene sate preuzeo iz obračunskih isprava koje prileže spisu, a koje je sastavio sam tuženik. Sudski vještak također navodi da je za izračune u utuženom razdoblju primjenjivao Zaključak 153, nasuprot navodima tuženika. U odnosu na navod tuženika da je tužitelju za razdoblje od prosinca 2012. do srpnja 2014. godine obračunata razlika naknade za korištenje godišnjeg odmora za koje razdoblje je tužitelj dao izjavu da prema tuženiku nema drugih potraživanja s osnove naknade za korištenje godišnjih odmora, vještak navodi kako navedeno razdoblje nije bilo predmetom vještačenja. Vezano uz navod tuženika da se na obračun prekovremenog rada trebao primijeniti sniženi koeficijent složenosti poslova koji se primjenjuje na dežurstvo za liječnika specijalista od 2,027, vještak se očituje kako prekovremeni rad ne mora nastati samo radom u dežurstvu, stoga je vještak pri izračunu primijenio onaj koeficijent složenosti poslova koji je primijenio i sam tuženik pri obračunu prekovremenog rada, na primjer za ožujak 2019. godine 1,6590, budući je tužitelj specijalizant, Stoga je nejasno zašto tuženik smatra da je vještak trebao primijeniti na dežurstvo veći koeficijent. Sudski vještak je slijedom svega navedenog u cijelosti ostao kod pisanog nalaza i mišljenja od 7. kolovoza 2024.

9.4. Tužitelj u podnesku od 30. prosinca 2024. navodi da nema primjedbi na pisano očitovanje vještaka.

9.5. Tuženik se u podnesku od 20. prosinca 2024. očituje na pisano očitovanje sudskog vještaka od 28. studenoga 2024. navodeći da je omaškom u prigovoru tuženika navedeno da je vještak trebao primijeniti na dežurstvo veći koeficijent od onog koji je primijenjen i od onog kojeg je i sam tuženik primjenjivao za obračun dežurstva. Tuženik također ističe kako ne osporava broj prekovremenih sati koje je iskazao u obračunskim ispravama, te na ročištu 13. ožujka 2025. navodi da nakon pisanog očitovanja sudskog vještaka nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

9.6. Sud je u cijelosti prihvatio Nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 7. kolovoza 2024. I pisano očitovanje vještaka od 28. studenoga 2024., s obzirom da su izrađeni stručno, jasno i obrazloženo, te u skladu s pravilima struke, a sudski vještak je argumentirano odgovorio na sve prigovore tuženika, nakon čega stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka.

10. U odnosu na potraživanje tužitelja s naslova povećanja osnovice plaće u visini od 5.415,37 kn bruto u prosincu 2016. i siječnju 2017. sud je utvrdio slijedeće:

- da su Vlada RH i Sindikati javnih službi i to: Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara, te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi zaključili 23. studenoga 2006. Sporazum o osnovici za plaću u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008., te u 2009. i da navedene obračunske osnovice se primjenjuju od 1.1. svake godine,

- da su Vlada RH i isti Sindikati javnih službi zaključili 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili o zamrzavanju osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto time da su u čl. III utvrdili način povrata osnovice, a to na način da se osnovica za obračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kn nakon što službeni pokazatelji DZS-a ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine te u čl. IV odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika sa VSS-om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu bruto minimalnu plaću u Republici Hrvatskoj,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi zaključili 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama s tim da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iako su po predstavnicima tog sindikata parafirane, a kojim izmjenama je promijenjen čl. III Dodatka, te članak IV, koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i čl. VII u kojem su utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna i to na način da se uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom u razdobljima opisanih u čl. III do V tih Izmjena i dopuna,

- da je 7. prosinca 2011. Arbitraža, koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži, donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, na način kako je to prethodno opisano,

- da su Vlada RH te Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene od 26. listopada 2011. donijeli 28. prosinca 2012. Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici plaće za javne službe, i to u odnosu na čl. IV u vezi s čl. VII Dodatka Sporazumu,

- da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP-a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. od 2,8%, što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, time da je posljednji podatak za rast BDP-a u trećem tromjesečju od strane DZS-a objavljen dana 4. prosinca 2015.,

- da je Vlada RH 29. prosinca 2016. donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama u iznosu od 5.211,02 kn bruto s primjenom od 1.1.2017. tj. počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017., koja će biti isplaćena u veljači 2017.

11. Nadalje, sukladno odredbi čl. 51. st. 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“ br. 115/10, dalje: TKU/10) sklopljenim 4. listopada 2010. ugovoreno je da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Isto je propisano i TKU- om za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. („Narodne novine“ br. 141/12, dalje: TKU/12) u članku 51. st. 3.

12. Obzirom na ranije navedeno, sud utvrđuje da nisu pravno nevaljane Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011., to stoga jer je Vlada RH kao potpisnik istih izrijekom potvrdila njihovu pravnu valjanost Arbitražnom odlukom od 7. prosinca 2011., TKU od 12. prosinca 2012., te Vjerodostojnim tumačenjem, te niti prilikom pregovaranja i potpisivanja tih akata, a ni inače nije nikada dovodila u pitanje njihovu pravnu valjanost, niti u ijednom sudskom postupku tražila utvrđenje njihove ništavosti, pri čemu je irelevantno što te Izmjene i dopune nije potpisao Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Naime, da bi to utjecalo na ništetnost i nevaljanost navedenih Izmjena, navedeni sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene. Ovo pravno stajalište proizlazi iz odluka Vrhovnog suda RH (Revr-408/12 od 3. travnja 2013., Revr-847/10 od 7. prosinca 2011., Revr-1797/09 od 7. veljače 2012.) te Odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 3535/13 od 5. ožujka 2015. Osim toga, navedene Izmjene i dopune su unesene i u TKU za službenike i namještenike u javnim službama/2012, a koji TKU je potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune.

13. Stoga, prema stavu ovog suda, navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće su u svakom slučaju postale i dio kolektivnog ugovora čiji su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali. Činjenica je da su doista plaće zaposlenih u javnim službama regulirane Zakonom o plaćama u javnim službama („Narodne novine“ br. 27/01, 39/09), međutim, prema odredbi čl. 192. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa te druga pitanja iz radnog odnosa, a plaće su svakako važan dio radnog odnosa te se upravo u članku 51. TKU/12 uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Navedene Izmjene i dopune su zaključene na rok od 5 godina, a kako to proizlazi iz odredbe čl. IX navedenih Izmjena, što znači da bi istekle s danom 25. listopada 2016., ali sukladno odredbi čl. 199. st. 1. ZR-a na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, a što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, po ocjeni suda, rok važenja navedenih Izmjena i dopuna dodatka Sporazuma je istekao s danom 26. siječnja 2017.

14. Sukladno navedenom, Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. obvezuju tuženika u čije ime i za čiji račun je Vlada RH sa sindikatima javnih službi i sklopila isti.

15. Nadalje, što se tiče odgode primjene čl. III Izmjena i dopuna, ovaj sud ocjenjuje da se odredbe čl. VII na njega ne odnose, budući iz teksta i smisla čl. VII, kako u osnovnom obliku od 26. listopada 2011. i Arbitražne odluke od 7. prosinca 2011., te Vjerodostojnog tumačenja od 28. prosinca 2012., proizlazi da se odgoda odnosi samo na uskladbu, odnosno, način usklađivanja pariteta određen čl. IV dok članci III do V samo u smislu određivanja razdoblja u odnosu na koje se utvrđuje je li došlo do realnog međugodišnjeg tromjesečnog negativnog rasta BDP-a, pa sukladno navedenom nije došlo do odgode primjene čl. III kojim je uređen način povrata osnovice. Navedeno proizlazi iz smisla odredbe i cilja radi kojeg je ista zaključena, budući nije logično da bi se upravo razdoblje u kojem je došlo do pada BDP-a i radi čega je odgođena uskladba osnovice ponovno koristi kao parametar za odgodu primjene odredbe u trenutku kada su se stekli uvjeti za njeno uvećanje. Naime, na ovaj način u stvari bi se potpuno onemogućila primjena uvećane osnovice (kada bi se primijenila odgoda za 12 kvartala) što je suprotno svrsi radi koje je odredba čl. III Izmjena i dopuna Sporazuma ugovorena.

16. U pogledu ispunjenja uvjeta za povrat osnovice, valja navesti da s obzirom na to da je iz službenih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku RH, na koje se čl. III i poziva, vidljivo da je tromjesečni BDP u drugom tromjesečju 2015. bio realno veći za 1,2% u odnosu na isto tromjesečje 2014., a u trećem tromjesečju 2015. da je bio realno veći za 2,8% u odnosu na isto tromjesečje 2014., pa stoga sasvim jasno proizlazi da je za dva tromjesečja uzastopno došlo do rasta međugodišnjeg realnog BDP-a prosječno 2 posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja tj. 1,2%+2,8%=4%:2=2%) tako da su krajem 2015. ispunjeni uvjeti iz čl. III Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu za primjenu osnovice za obračun plaće u javnim službama od 5.415,37 kn bruto.

17. Nadalje odredbom čl. IV st. 1 Izmjena Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. određeno je da će točno 6 mjeseci nakon objave podataka iz čl. III Izmjena i Dopuna ugovorne strane utvrditi paritet između mjesečne osnovne bruto plaće početnika s VSS u javnim službama prosječno za 12 mjeseci (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u RH u prethodnoj godini i istog pariteta iz prethodne alineje u 2008. godini. Iz statističkih podataka DZS-a proizlazi da prosječna plaća početnika s VSS za 12 mjeseci u 2015. godini iznosi 6.225,44 kn, pri čemu prosječna mjesečna nominalna bruto plaća u privredi u RH iznosi u 2015. godini 7.247,50 kn. Odredbom čl. VII b st. 3. i 8. Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno je da paritet za 2008. godinu iznosi 87,9:100, dok bi prema naprijed navedenim podacima DZS paritet za 2015. godinu iznosio 85,9:100. Sukladno čl. IV st. 1. Izmjena Dodatka Sporazumu kvocijent pariteta se stavlja u odnosu naprijed navedenih pariteta. Slijedom navedenoga paritet iz 2015. godine je 2,33% manji od pariteta iz 2008. godine. Odredba čl. IV st. 2. Izmjena Dodatka Sporazumu utvrđuje korigiranje osnovice za obračun plaća u slučaju smanjenja pariteta u odnosu na 2008. godinu, i to od prvog slijedećeg mjeseca nakon utvrđene razlike, tako da se ista uveća za polovicu utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog postotnog rasta prosječne bruto plaće u privredi u RH u tekućoj godini, sve s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine. Iz navedenog slijedi da bi se osnovica od srpnja 2016. godine uvećala za daljnjih 1,16% te iznosi 5.478,19 kn. Nadalje, sukladno odredbi čl. IV st. 3. Izmjena Dodatka Sporazumu, nakon 5 mjeseci od početka primjene korigirane osnovice, sukladno prethodnom stavku, osnovica će se uvećati za preostalih 50% utvrđene razlike između pariteta i za polovicu projekcije očekivanog rasta prosječne plaće u privredi RH u tekućoj godini s ciljem očuvanja pariteta iz 2008. godine, iz čega slijedi da se osnovica za prosinac 2016. i siječanj 2017. povećava za daljnjih 1,16% te sukladno navedenom uvećanju iznosi 5.541,74 kn.

18. Sud je mišljenja da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka 194. stavak 1. Zakona o radu ('' Narodne novine '' 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje u tekstu ZR) prema kojoj kolektivni ugovor obvezuje sve osobe koje su ga sklopile, kao i sve osobe koje su u vrijeme sklapanja kolektivnog ugovora bile ili su naknadno postale članovi udruge koja je sklopila kolektivni ugovor. Osim toga, ukazuje se i na potrebu primjene odredbe članka 196. stavak 1. ZR-a prema kojoj su stranke kolektivnog ugovora i osobe na koje se on primjenjuje dužne u dobroj vjeri ispunjavati njegove odredbe, sve obzirom na nespornu činjenicu između stranaka da se Vlada RH nije odazvala pozivu sindikata javnih službi od 2. lipnja 2016., da sukladno čl. IV Izmjena Dodatka Sporazumu utvrdi koeficijent iz čl. IV st. 1 istih izmjena.

19. Nije relevantno što u ovom slučaju Vlada RH nije donijela Odluku o visini osnovice za izračun plaće u javnim službama, jer propust Vlade RH da donese takvu Odluku ne može ići na štetu tužitelja, to stoga što je Vlada RH sklopila sve navedene pravne poslove, uključujući i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. u ime i za račun svih poslodavaca iz javnih službi, u koje spada i tuženik, a koje istog obvezuju.

20. Navedeno pravno stajalište također proizlazi iz revizijske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-1111/2020 od 1. prosinca 2020. koja je donesena u činjenično i pravno primjenjivom predmetu. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom razlike bruto plaće zbog primjene niže osnovice od propisane kolektivnim ugovorom u utuženom razdoblju.

21. Odredbom članka 83. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/09, 61/11 i 73/13, dalje ZR/09), odnosno članka 91. stavak 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR) propisano je da se pod plaćom podrazumijeva osnovna ili minimalna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Odredbom čl. 86. ZR/09, odnosno čl. 94. ZR-a propisano je da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi.

22. Prema odredbi čl. 47. st. 1. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 143/13, dalje u tekstu: KU/13) te čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj: 29/18, dalje u tekstu KU/18), plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža (čl. 47. st. 2. KU/13 odnosno čl. 45. st. 2. KU/18). Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU/13 odnosno čl. 49. st. 1. KU/18 osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Sukladno odredbi čl. 59. KU/13 odnosno čl. 57. KU/18 zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju pravo na dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Dodatkom I Kolektivnom ugovoru koji je na snazi od 1. listopada 2015. zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine ostvaruju pravo na dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru NN 92/19, propisano je u članku 57, da se brojka od 12 % zamjenjuje brojkom 16%. Nadalje sukladno čl. 57. KU/13 i KU/18, odnosno čl. 55. KU 92/19 tužitelj ima pravo na povećanje plaće po osnovi posebnih uvjeta rada za 25 %. Sukladno čl. 21. Dodatka II. KU 92/19., koji je na snazi od 1. rujna 2019. navedeno je da se članak 55. mijenja te je istim propisano da se na tužiteljevom radnom mjestu osnovna plaća po toj osnovi uvećava za 28 %.

23. Sud je prihvatio argumentaciju tužitelja u kojoj ističe da je isti čitavo utuženo razdoblje radio kao doktor medicine na istim poslovima, te da mu stoga svi dodaci i uvećanja, koji se računaju u odnosu na iznos osnovne plaće, pripadaju za sve efektivno odrađene sate rada. Naime, tužitelj je radio u otežanim uvjetima, odnosno imao je odgovornost za život i zdravlje ljudi, tijekom čitavog radnog vremena, odnosno kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu. Prema odredbi čl. 47. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18 definirana je plaća tužitelja koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Iz navedene odredbe ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na ikoji drugi način izuzev onog koji je propisan čl. 47. KU/13 odnosno čl. 45. KU/18. To znači da plaću tužitelja i za prekovremeni rad čini osnovna plaća i dodaci u odnosu na osnovnu plaću, naravno uz uvećanje koje se primjenjuje za svaki sat prekovremenog rada. Iz priloženih platnih lista vidljivo je da dodaci na osnovnu plaću nisu isplaćeni u istim iznosima za svaki mjesec, već variraju ovisno o odrađenim satima rada, što govori u prilog navodima tužitelja da se u ovom slučaju ne radi o isplati fiksnog, odnosno paušalnog iznosa dodatka za svaki mjesec, već iznos dodatka ovisi o količini radnih sati koje je tužitelj odradio. Stoga, radi se o uvećanju plaće, odnosno isplati dodataka na plaću, koji se uvijek računaju u odnosu na osnovnu plaću, međutim obračunavaju se tužitelju za cjelokupno radno vrijeme koje je ostvario prethodnog mjeseca. U pravu je tužitelj kada ističe da su se ispunili uvjeti za isplatu dodataka na plaću i u razdoblju prekovremenog rada, obzirom da je tužitelj i u tom periodu bio izložen otežanim uvjetima odnosno imao je iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Prema citiranoj odredbi čl. 94. ZR-a radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelj ima pravo za rad koji je ostvario u prekovremenom radu, jer za navedeni rad tužitelj također ima pravo na plaću koja sadrži sve ono što je propisano odredbom čl. 91. st. 3. Zakona o radu.

24. Navedeno pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske na 8. sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019. gdje je zauzeto pravno shvaćanje da radnici imaju pravo na dodatke za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

25. Sud je stoga utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja koje se odnosi na potraživanje s naslova dodatka za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate rada.

26. Slijedom navedenog osnovan je i zahtjev tužitelja za isplatom razlike naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjih odmora i bolovanja u utuženom razdoblju po navedenim osnovama, a s obzirom da prema čl. 81. ZR-a radnik za vrijeme korištenja godišnjeg odmora ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), odnosno da prema odredbi čl. 95 st. 1. ZR-a radnik ima pravo na naknadu plaće za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, te da se prema odredbi čl. 95. st. 5. ZR-a visina naknade plaće utvrđuje ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a ako nije tako određena, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca, stoga ispravno smatra tužitelj da je tuženik zbog neisplaćenih dodataka na plaću i primjene niže osnovice od propisane tužitelju u utuženom razdoblju obračunao niži iznos naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.

27. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju tužitelju nije obračunao i isplaćivao plaću u propisanoj visini sukladno važećem kolektivnom ugovoru i drugim važećim izvorima materijalnog prava, i to u razdoblju od prosinca 2016. do prosinca 2020. po osnovi povećanja osnovice plaće za 6%, i uskladbe pariteta, neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada, i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sve odrađene sate kako u redovnom tako i u prekovremenom radu, te posljedično tome i po osnovi neisplaćene naknade plaće za vrijeme bolovanja i godišnjeg odmora po navedenim osnovama. Stoga je, a s obzirom da je visina tužbenog zahtjeva usklađena sa izračunom iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka, kojega je sud prihvatio kao vjerodostojnoga, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci.

28. Nadalje, nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika, s obzirom da najstarije potraživanje tužitelja dospijeva 16. siječnja 2017., a tužba je podnesena 26. srpnja 2021., odnosno unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 139. ZR-a.

29. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16. -og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 4. ZR-a, osim u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 22. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18) porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose do trenutka isplate neto plaće ne obračunavaju zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

30. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinom umješaču naknaditi troškove, stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju parnični trošak. Visina troška tužitelja određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužitelj zastupan po odvjetniku.

31. Tužitelju je u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 26. srpnja 2021. u visini od 200,00 eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav dva obrazložena podneska i to od 10. ožujka 2023., i 20. ožujka 2024. za svaki u visini od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 3. ožujka 2023., 10. travnja 2024., 27. rujna 2024. i 17. ožujka 2025., za svako u visini od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 OT), te trošak pristupa na ročište za objavu presude u visini od 100,00 eura (Tbr. 9/3 OT), dok mu je djelomično priznat trošak sastava dva podneska i to od 5. rujna 2024. i od 30. prosinca 2024., i to kao neobrazloženih podnesaka u visini od po 50,00 eura za svaki, s obzirom da prvim samo uređuje tužbeni zahtjev u skladu sa provedenim vještačenjem, a drugim se samo očituje da nema prigovora na pisano očitovanje sudskog vještaka, stoga se u oba slučaja ne radi o obrazloženim podnescima. Na temelju čl. 155. ZPP-a tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 27. veljače 2023. u visini od 200,00 eura, budući istim samo dostavlja dokumentaciju tužitelja koju je trebao podnijeti već u tužbi, zatim trošak sastava podneska od 21. lipnja 2024. u visini od 50,00 eura, s obzirom da istim samo dostavlja potvrdu uplate predujma za provođenje vještačenja, te trošak sastava podneska od 17. rujna 2024. u visini od 50,00 eura, s obzirom da se radi o troškovniku koji je punomoćnik mogao podnijeti i na ročištu, stoga svi navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovoga postupka u smislu čl. 155. ZPP-a.

32. Slijedom navedenoga tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.600,00 eura, odnosno uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46 OT) u iznosu od 400,00 eura, te za zatraženi trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura koje je predujmio tužitelj, sveukupno 2.300,00 eura, koji je trošak tuženik dužan naknaditi tužitelju na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dok je u preostalom iznosu od 750,00 eura zahtjev za naknadom troška tužitelja odbijen. Na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka.

33. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

34. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 2. travnja 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana računajući od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku