REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-101/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, OIB: 54382731928 iz Rijeke, Korzo 16, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi ispravka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 436/2021-2 od 5. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-585/2019-17 od 20. studenoga 2020., u sjednici održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na ispravak pogrešnog upisa provedenog u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci, zemljišno- knjižni odjel Rijeka u listu B zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] ZGRADA I OKOLIŠ STAMBENI OBJEKT 8.3 [adresa] – [adresa] površine 1826 m2 provedenog na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji posl. br. RZ-289/15 od dana 30. siječnja 2019. na način da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva tuženika na posebnom dijelu upisanom u zemljišnoj knjizi na posebnom dijelu nekretnine koji je naveden u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-761/2023-2 od 13. lipnja 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje: „Znači li okolnost što izvanknjižni nositelj prava u društvenom vlasništvu ne raspolaže pisanom ispravom o prijenosu prava upravljanja, raspolaganja odnosno korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, da izvanknjižnom nositelju tih prava na toj nekretnini nije preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih zakonom propisanih pretpostavki, iako se isključivo tužitelj nalazi putem pravnih prednika u neometanom poštenom posjedu prijepora kontinuirano od izgradnje zgrade te je tijekom cijelog razdoblja posjedovanja kontinuirano ostvarivao sadržaj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na prijeporu, te ima li izvanknjižni nositelj navedenih prava u društvenom vlasništvu zbog navedene okolnosti pravo na zaštitu na temelju čl. 364. st. 6. ZV-a?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP-a.). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti istu i predmet vratiti sudu drugoga stupnja na ponovno. Traži trošak revizijskog postupka.
5. U odgovoru na reviziju tuženica se istoj protivi i predlaže je odbiti.
6. Revizija je neosnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. U ovoj revizijskoj fazi postupka je u bitnome sporno je li tužitelj izvanknjižni nositelj prava vlasništva i ima li kao takav pravo na zaštitu na temelju odredbe čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).
9. Sud prvoga stupnja u bitnome polazi od utvrđenja koja među strankama nisu sporna i to:
- da je rješenjem Socijalističke Republike Hrvatske, Skupštine Općine Rijeka, Komisije za uzimanje iz posjeda i za davanje na korištenje zemljišta u društvenom vlasništvu od 25. rujna 1985. (Z-4988/85) pravnom predniku tužitelja dana na korištenje i predana u posjed k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] radi izgradnje stambenih nizova u [adresa] koja je imala status neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu i koja je pravnom predniku tužitelja predana u posjed uz naknadu od ...,
- da je Ugovorom o korištenju građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu od 9. lipnja 1986. pravni prednik tužitelja dodijelio ... na korištenje i predao u posjed radi izgradnje stambenih nizova u [adresa] neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu s pravom korištenja pravnog prednika tužitelja među kojima i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to uz naknadu,
- da poslovni prostor koji je predmet spora sada koristi ...,
- da [obrt] nije provelo pretvorbu u trgovačko društvo; da je rješenjem tog suda broj St-14/95 od 10. listopada 1995. otvoren stečajni postupak nad tim poduzećem; da je stečajni postupak zaključen rješenjem poslovni broj St-14/95 od 15. travnja 2003.,
- da je u predmetu povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj RZ-289/2015 od 30. siječnja 2019. određen upis tuženika kao vlasnika spornog poslovnog prostora te da je tuženik i upisan u zemljišne knjige pod brojem Z-2690/2019.,
- da je tužitelj putem pravnog prednika i sam davao u zakup poslovni prostor.
9.1. Na temelju takvih utvrđenja sud prvoga stupnja u bitnome polazi od odredbe čl. 362 st. 3. ZV-a kojim je propisano da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. tog čl., a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Pri tome zaključuje da se neosnovano tužitelj poziva na to da je stekao pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom jer da su njegovi pravni prednici poslovni prostor koji je predmet spora davali u zakup trećim osobama, niti da je na njega ponovo preneseno pravo korištenja ili raspolaganja nakon što je pravni prednik tužitelja prenio sva prava ŽO. Na temelju toga zaključuje da tužitelj nije dokazao da bi bio izvanknjižni vlasnik poslovnog prostora koji je predmet spora, pa tužbeni zahtjev odbija.
10. Sud drugoga stupnja prihvaća utvrđenja i pravno shvaćanje suda prvoga stupnja i odbija žalbu tužitelja te potvrđuje prvostupanjsku presudu.
11. Prema odredbi čl. 364. st. 6. ZV-a osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takvih prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Dakle, za primjenu ove odredbe potrebno je da tužitelj dokaže svoje svojstvo izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu ako ne raspolaže ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis.
11.1. Tužitelj u bitnome smatra da je dokazao svoje izvanknjižno vlasništvo na temelju činjenice što iz Ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostora za razdoblje od 1992. prednici tužitelja, a potom i tužitelj upravlja i raspolaže predmetnim poslovnim prostorom na način da iste posjeduje te daje u zakup, ubire zakupninu te ostvaruje sva prava i ima obveze vezane za korištenje i upravljanje nekretninom. Isto tako smatra da je trebalo utvrditi je li prednik tuženika odnosno [obrt] bio nositelj prava korištenja i raspolaganja predmetnim poslovnim prostorom odnosno da li je prije otvaranja stečajnog postupka nad tim društvenim poduzećem (koje nije provelo pretvorbu u trgovačko društvo) taj prostor bio dio njegove imovine odnosno knjigovodstvene vrijednosti.
11.2. Točno jest da su pravni prednici tužitelja ([obrt] kao sastavni dio Općine Rijeka) i sam tužitelj sklapali ugovore o zakupu za predmetni poslovni prostor. Isto tako je točno da je ovaj sud u odluci Rev-x 1131/2017-2 od 16.4.2019. i drugim koje se navode u reviziji zauzeo pravno shvaćanje da u smislu odredbe čl. 362. ZV-a postoje predmnjeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo ima se smatrati nositeljem prava upravljanja, korištenja odnosno raspolaganja te pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje odnosno raspolaganje samo po sebi ne znači da pravni subjekt u materijalnopravnom smislu i nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine. Međutim, ovakva shvaćanja valja primijeniti ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja.
12. U ovom konkretnom slučaju prvenstveno valja polaziti od odredaba propisa važećih u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu i to, prije svega, Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Službeni list SFRJ“, broj 11/65, 57/65, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 91/96). Ugovori o zakupu na koje se tužitelj poziva sklopljeni su po njegovom pravnom predniku 1992. i po tužitelju 1992. i 1994. No, to ne znači da je tužitelj time stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja, jer na temelju odredbi tog Zakona tužitelj to niti nije mogao steći, odnosno nije mogao steći pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja). Iz spisa proizlazi da tužitelj nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnom nekretninom, pa to što je faktično raspolagao istom i davao je u zakup tužitelj time nije dokazao da je stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja na predmetnom poslovnom prostoru.
12.1. Ne mogu se prihvatiti navodi tužitelja o tome da bi takvim raspolaganjem na pravnog prednika tužitelja bilo ponovno preneseno pravo korištenja dano GDP ABC jer za tako nešto nema zakonskog uporišta.
12.2. Konačno, niti na temelju odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92, 94/93 i 117/93) ne može se promijeniti vlasničkopravni status predmetne nekretnine. Naime, navedena zakonska odredba govori o preuzimanju stvari, financijskih sredstava, prava i obveza, ali to ne znači da je tužitelj time stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.
13. S obzirom da je sukladno odredbi čl. 364. st. 6. ZV-a tužitelj trebao dokazati da je izvanknjižni nositelji prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da iz isprava priloženih spisu to ne proizlazi te da tužitelj drugim dokazima to nije dokazao jer samo ugovori o zakupu, u konkretnoj činjeničnoj situaciji, nisu dokaz te odlučne činjenice.
14. Slijedom svega naprijed navedenog odgovoreno je i na postavljeno pitanje pri čemu valja naznačiti da je o ovom pitanju već izraženo shvaćanje ovoga suda u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji koje se ovime reafirmira (odluke broj Rev- 708/2023-4 od 10. rujna 2024. i Rev-302/2024-2 od 2. listopada 2024).
15. Stoga je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
