REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5405/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 6. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Frane Bazina, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika LN, odvjetničkog vježbenika, dana 2. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3.761,91 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na iznose:

- 0,64 EUR od 2.9.2006.

- 0,38 EUR od 2.10.2006.

- 16,35 EUR od 2.11.2008.

- 18,43 EUR od 2.1.2009.

- 21,27 EUR od 2.2.2009.

- 22,71 EUR od 2.3.2009.

- 19,30 EUR od 2.4.2009.

- 18,81 EUR od 2.5.2009.

- 13,47 EUR od 2.6.2009.

- 8,78 EUR od 2.7.2009.

- 10,62 EUR od 2.8.2009.

- 14,17 EUR od 2.9.2009.

- 12,14 EUR od 2.10.2009.

- 10,17 EUR od 2.11.2009.

- 14,70 EUR od 2.12.2009.

- 18,99 EUR od 2.1.2010.

- 23,50 EUR od 2.2.2010.

- 22,32 EUR od 2.3.2010.

- 29,92 EUR od 2.4.2010.

- 27,96 EUR od 2.5.2010.

- 31,78 EUR od 2.6.2010.

- 53,31 EUR od 2.7.2010.

- 48,41 EUR od 2.8.2010.

- 66,80 EUR od 2.9.2010.

- 57,10 EUR od 2.10.2010.

- 49,81 EUR od 2.11.2010.

- 71,98 EUR od 2.12.2010.

- 85,70 EUR od 2.1.2011.

- 75,75 EUR od 2.2.2011.

- 77,21 EUR od 2.3.2011.

- 70,07 EUR od 2.4.2011.

- 72,28 EUR od 2.5.2011.

- 96,55 EUR od 2.6.2011.

- 99,96 EUR od 2.7.2011.

- 126,83 EUR od 2.8.2011.

- 117,08 EUR od 2.9.2011.

- 101,88 EUR od 2.10.2011.

- 101,48 EUR od 2.11.2011.

- 99,82 EUR od 2.12.2011.

- 105,34 EUR od 2.1.2012.

- 111,41 EUR od 2.2.2012.

- 111,59 EUR od 2.3.2012.

- 107,78 EUR od 2.4.2012.

- 109,33 EUR od 2.5.2012.

- 111,61 EUR od 2.6.2012.

- 109,15 EUR od 2.7.2012.

- 109,36 EUR od 2.8.2012.

- 107,10 EUR od 2.9.2012.

- 102,90 EUR od 2.10.2012.

- 108,01 EUR od 2.11.2012.

- 109,87 EUR od 2.12.2012.

- 109,13 EUR od 2.1.2013.

- 101,67 EUR od 2.2.2013.

- 106,84 EUR od 2.3.2013.

- 108,02 EUR od 2.4.2013.

- 105,70 EUR od 2.5.2013.

- 98,67 EUR od 2.6.2013.

do 31. prosinca 2007. u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.750,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 2. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 28. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 3206592479/06 temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 33.876,60 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Sukladno članku 1., 2. i 6. Ugovora, tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,60%. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Ističe da prilikom sklapanja Ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Ponuđen mu je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Poziva se na utvrđenja sudova iz kolektivnog spora, konkretno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da se koristio ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli kojom budući da se tužiteljica obvezala otplaćivati mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan plaćanja. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužiteljica ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 11. studeni 2024. (stranica 382-384 spisa) kojim traži isplatu onoga što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi u CHF u visini od 3.761,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, status potrošača tužitelja, te ističe prigovor zastare. Ističe da mu je banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije. Ističe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osporava tijek zateznih kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu za kupnju automobila od Grupe Zubak od 28. travnja 2006. (stranica 12-17 spisa), ponuda AutoZubak d.o.o. (stranica 18-21 spisa) solemnizacija Ugovora o kreditu broj OU-500/2006 od 2. svibnja 2006. (stranica 22-23 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103124483 (stranica 40 spisa), promet po kreditu/specifikacija uplate (stranica 41- 48, 92-99 spisa), otplatna tablica (stranica 49-52 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke d.d. (stranica 53-56 spisa), preslika povratnice (stranica 71 spisa), financijsko vještačenje po stalnom Darku Prpić, sudskom vještaku financijske struke (stranica 369-375 spisa), te saslušanjem tužitelja (stranica 388 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu br. 3206592479/06 od 28. travnja 2006. za kupnju automobila za iznos 33.876,60 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, na dan isplate,

- da je rok otplate kredita je određen na sedam godina,

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 486,19 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da se tečaj valute CHF u razdoblju trajanja Ugovora stranaka mijenjao u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita,

6. Prijeporno je:

- je li tužitelj potrošač,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu koje valutnu klauzulu (CHF) ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužitelji preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Tužitelj iskazuje da je kupovao vozilo i već su mu u auto kući rekli da će oni s tuženikom dogovoriti uvjete kreditiranja i da će isti biti u valuti CHF. Nakon nekoliko dana zvali su ga iz banke i rekli da mu je kredit odobren. Tada mu je predočen Ugovor koji je pročitao i i bilo mu je jasno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i da se mjesečni anuitet veže uz tečaj valute CHF, no međutim, nije očekivao da će se to drastično mijenjati kako se kasnije dogodilo. U banci mu je rečeno da je to stabilna valuta i da se ne očekuju nikakve bitne promjene, a nitko ga nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Po zanimanju je tehničar za računala i nije vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Nakon započete otplate kredita negdje godinu dana poslije je mjesečni anuitet počeo rasti, tako da je narastao sa početnih 2.250,00 kuna na 3.600,00 kuna. U cijelosti je otplatio kredit.

8. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač te da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (kupnju vozila za vlastite potrebe), a tuženik nije dokazao suprotno. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

11. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

12. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

13. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

14. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

15. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. lipnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023.

17. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

18. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, dipl. oec., stalnom sudskom vještaku financijske struke.

19. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, 3.761,91 EUR.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovo očitovanje jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.

21. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 3.761,91 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

22. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

23. Glede navoda tuženika vezano uz negativne tečajne razlike iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao niži tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužiteljice na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (3.707,55 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 5.9.2024. i 6.3.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 3.8.2023., 2.5.2024. i 11.11.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 300 bodova), odnosno ukupno 600 bodova ili 1.200,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 300,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 250,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.750,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 2. travnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

27. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

28. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

29. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

30. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 2. travnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika