REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3786/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FES iz [adresa], Dobrovoljačke oružane skupine " FE" 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Racu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 10. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 2. travnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 9012019742 od 1. listopada 2006., potvrđenog kod javnog bilježnika Ljiljane Herceg Miličević iz Zagreba pod OU-713/2006 dana 23. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja FES iz [adresa], Dobrovoljačke oružane skupine "Ban Jelačić" 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju GES iz [adresa], Dobrovoljačke oružane skupine "Ban Jelačić" 6, OIB: [osobni identifikacijski broj], 17.320,04 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na iznose:

- 6,60 EUR od 29. prosinca 2009.

- 30,01 EUR od 28. siječnja 2010.

- 33,14 EUR od 31. siječnja 2010.

- 31,17 EUR od 28. veljače 2010.

- 40,92 EUR od 31. ožujka 2010.

- 38,79 EUR od 30. travnja 2010.

- 43,24 EUR od 31. svibnja 2010.

- 72,76 EUR od 30. lipnja 2010.

- 57,22 EUR od 4. kolovoza 2010.

- 87,57 EUR od 1. rujna 2010.

- 78,00 EUR od 30. rujna 2010.

- 66,41 EUR od 31. listopada 2010.

- 86,73 EUR od 30. studeni 2010.

- 110,75 EUR od 3. siječnja 2011.

- 3.181,36 EUR od 11. siječnja 2011.

- 79,06 EUR od 31. siječnja 2011.

- 1.154,43 EUR od 24. veljače 2011.

- 68,62 EUR od 28. veljače 2011.

- 92,83 EUR od 31. ožujka 2011.

- 94,21 EUR od 30. travnja 2011.

- 1.388,99 EUR od 30. svibnja 2011.

- 85,90 EUR od 31. svibnja 2011.

- 568,45 EUR od 28. lipnja 2011.

- 92,13 EUR od 30. lipnja 2011.

- 162,14 EUR od 31. srpnja 2011.

- 145,95 EUR od 31. kolovoza 2011.

- 1.347,42 EUR od 26. rujna 2011.

- 101,36 EUR od 3. listopada 2011.

- 127,15 EUR od 31. listopada 2011.

- 531,95 EUR od 1. studeni 2011.

- 129,75 EUR od 30. prosinca 2011.

- 132,04 EUR od 31. prosinca 2011.

- 1.945,95 EUR od 26. siječnja 2012.

- 118,78 EUR od 31. siječnja 2012.

- 139,01 EUR od 29. veljače 2012.

- 134,01 EUR od 31. ožujka 2012.

- 1.561,38 EUR od 3. travnja 2012.

- 132,79 EUR od 30. travnja 2012.

- 136,48 EUR od 31. svibnja 2012.

- 132,83 EUR od 2. srpnja 2012.

- 133,94 EUR od 1. kolovoza 2012.

- 2.617,82 EUR od 21. kolovoza 2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.494,25 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 2. travnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su parnične strane sklopile 11. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 9012019742, po kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 93.768,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Istim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci, odnosno u 240 jednakih mjesečnih obroka u CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju banke kreditora na dan plaćanja, kao i plaćanje redovne kamate u visini od 4,35 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke tuženika. Kamata se obračunavala u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Ističe da tužitelj nije dobio isplatu navedenog iznosa u CHF-u već protuvrijednost u kunama obračunatu po srednjem tečaju banke kreditora tuženika. Tužitelj je nakon sklopljenog Ugovora o kreditu sklapao s tuženikom Dodatke Ugovora o kreditu br. 9012019742, nakon svake prijevremene djelomične otplate predmetnog kredita, na način da je u čl. 2. svakog od Dodataka utvrđeno da je tužitelj određenog dana koji je u pravilu prethodio danu sklapanja Dodatka, u korist računa kredita kod tuženika uplatio određeni iznos novca u kunama koji bi se preračunao u protuvrijednost CHF-a, pa bi se tako i definirala preostala nedospjela glavnica u CHF-u koja bi se umanjila od preostale neotplaćene glavnice u CHF-u. Prilikom sklapanja Dodataka nije bilo posebnih pregovora, već su dodaci ugovoru služili utvrđenju preostalog iznosa glavnice prema računici tuženika. Predmetni kredit je u cijelosti otplaćen s danom 28. kolovoza 2012. Kako su se tijekom otplate kredita radi dizanja tečaja CHF naspram kune anuiteti povećavali, tužitelj je vršio povećane i preplaćene mjesečne uplate po predmetnom kreditu. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga, budući da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, to ustaje s tužbom radi isplate preplaćenog iznosa i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 11. rujna 2024. (stranica 265-268 spisa) kojim raži utvrđenje ništetnosti odredbi U u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, te isplatu 17.320,04 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Čini neprijepornim sklopljeni Ugovor između stranaka. Ističe prigovor zastare, kao i da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet, te da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način da je prijeporni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova, te je ugovaranje valutne klauzule zakonito i dopušteno, a tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 11. listopada 2006. (stranica 10-16 spisa), plan otplate (stranica 17-27, 32-34, 37-39, 45-47, 50- 53, 60-65 spisa), IV. (četvrti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 29. lipnja 2011. (stranica 28-29 spisa), VI. (šesti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 2. studeni 2011. (stranica 30-31 spisa), V. (peti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 27. rujna 2011. (stranica 35-36), VII. (sedmi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 27. siječnja 2012. (stranica 40-41 spisa), VIII. (osmi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 4. travnja 2012. (stranica 42-44 spisa), III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 30. svibnja 2011., (stranica 48-49 spisa), I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 12. siječnja 2011. (stranica 54-55 spisa), punomoć od 11. siječnja 2011. (stranica 56-57 spisa), II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 25. veljače 2011. (stranica 58-59 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 153-155 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 231-242 spisa), financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke (stranica 245-253 spisa), te saslušanjem tužitelja (stranica 275-276 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9012019742, 11. listopada 2006.. prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 93.768,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 240 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije 11. travnja 2007. radi otplate kredita u drugim bankama i adaptacije stana

- da su sklopile I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 12. siječnja 2011..

- II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 25. veljače 2011.,

- III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 30. svibnja 2011.,

- IV. (četvrti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 29. lipnja 2011.,

- V. (peti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 27. rujna 2011.,

- VI. (šesti) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 2. studeni 2011.,

- VII. (sedmi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 27. siječnja 2012. i

- VIII. (osmi) Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012019742 od 4. travnja 2012.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuju visinu i valutu kredita, te visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je trebao kredit za adaptaciju stana i došao je kod tuženika koji je bio njegova banka radi izvida mogućnosti dobivanja kredita. Od strane službenika banke mu je ponuđen kredit u valuti CHF, koji krediti su u to vrijeme bili uobičajeni. Službenica mu nije ni prikazala eventualnu simulaciju kredita u EUR. Nije ga upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute, a kredit u toj valuti mu je predočen kao najpovoljniji. U to vrijeme je radio na radnom mjestu menadžera u auto branši i nije bio vlasnik trgovačkog društva ili obrta. Ubrzo nakon realizacije kredita, mjesečni anuiteti su počeli strmoglavo rasti i 2008. je otišao u SAD kako bi ostvarivao veću zaradu i kako bi bio u prilici što prije zatvoriti taj kredit, koji ga je ubijao. U nekoliko navrata je zatvarao taj kredit s prijevremenim uplatama i u konačnici ga je prijevremeno zatvorio. Prilikom realizacije kredita uopće nije bio u mogućnosti pregovarati o nekim uvjetima ugovora nego su mu predočeni uvjeti koje je mogao prihvatiti ili odbiti. Nije odlazio u druge banke provjeravati uvjete kredita, a koliko mu je bilo poznato slični su uvjeti vrijedili u svim bankama. Nije u cijelosti pročitao Ugovor o kreditu, a i da jest pitanje je koliko bi ga razumio. Nije pitao bankaricu za promjenu uvjeta ugovora, ali je pitao to pitanje kasnije kada su mu počeli anuiteti rasti. U vrijeme ugovaranja kredita nije mu bio jasan pojam valutne klauzule, niti mu je to objašnjeno od strane službenice banke.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu VTSRH, poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik, su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke, tj. tuženik, nije učinio premda su sami trgovci, tj. banke, znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

12. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a Ugovor o kreditu može opstati bez ove ugovorne odredbe.

13. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, slijedom čega su ovi prigovori neosnovani.

14. U odnosu na prigovor zastare, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 19. svibnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. to nije osnovan prigovor zastare budući je tužba u ovom predmetu podnijeta 19. svibnja 2023., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).

15. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

16. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 17.600,86 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -2.115.92 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -280,82 EUR.

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

18. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 17.600,86 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

19. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate .

20. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (17.600,86 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

21. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 5.3.2024. i 10.3.2025. (Tbr 7. toč. 1. OT 500 bodova), sastava podneska od 15.2.2024. i 11.9.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 500 bodova), odnosno 1.250 bodova ili 2.500,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 625,00 EUR, što ukupno iznosi 3.125,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu 69,25 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 3.494,25 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

22. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 2. travnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

23. Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska od 22.5.2023., 22.11.2023., 4.3.2024., 4.4.2024. i 5.6.2024. budući isti nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a. Također tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude jer prema shvaćanju ovoga suda traženi trošak nije osnovan budući isti nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a.

24. Naime, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, sud će stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima tog Zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuju upućivanje podnesaka i jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu.

25. Na ročištu za objavu presude može pristupiti stranka ili njezin punomoćnik, a na istom sud pročita svoju odluku i iznese razloge za istu, te se primjerak iste uruči nazočnim strankama ili punomoćnicima, a onima koji nisu nazočili istom se dostava vrši putem e glasne ploče, te je istu punomoćnici u osobi odvjetnika mogu preuzeti i iz sustava e komunikacije.

26. Stoga po stavu ovog suda, uzimajući u obzir okolnosti iz čl. 155. ZPP-a, traženi trošak pristupa na ročište za objavu presude nije bio potreban za vođenje parnice, radi čega je taj dio zahtjeva za troškom odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 2. travnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika