Poslovni broj: Usž-4440/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, Ciscuttijeva 8, OIB: 48220426220, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, radi invalidske mirovine, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1579/2023-10 od 24. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1579/2023-10 od 24. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II 140-02/23- 04/03065710356, URBROJ: 341-99-05/3-23-2150 od 19. lipnja 2023. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli-Pola, KLASA: UP/I 140-02/20-04/03065710356, URBROJ: 341-13-05/3-20-17305 od 15. veljače 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak (točke I. i II. izreke). Točkom III. izreke nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

2. Rješenjem tuženika od 19. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. veljače 2022. kojim je odbijen zahtjev tužitelja od 28. listopada 2020. za ponovni izračun invalidske mirovine.

3. Protiv prvostupanjske presude žalbe su podnijeli tužitelj i tuženik.

4. Tužitelj pobija zakonitost točke III. izreke prvostupanjske presude zbog svih zakonskih razloga. Smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da sastav podneska od 6. studenog 2023. nije opravdan. Radi se o podnesku u kojem se očitovao na neosnovane navode tuženika iz odgovora na tužbu, a time je ujedno postupio sukladno pozivu prvostupanjskog suda. Dalje navode da je prvostupanjski sud neutemeljeno odbio njegov zahtjev za naknadu putnih troškova nastalih na relaciji Pula-Rijeka, Rijeka – Pula. Predlaže poništiti točku III. izreke presude i naložiti tuženiku da mu nadoknaditi cjelokupni trošak upravnog spora. Traži i naknadu troška za sastav žalbe.

5. Tuženik pobija zakonitost prvostupanjske presude zbog svih zakonom propisanih razloga. Ponavljajući utvrđenja i navode iz upravnog postupka ističe da je isti u cijelosti pravilno proveden. Navodi da tužitelj u svojem prijedlogu za obnovu postupka nije priložio nove činjenice kojima bi učinio vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka, već je svoj prijedlog utemeljio na sudskoj praksi iz drugih predmeta što se ne može smatrati relevantnom argumetacijom za pokretanje obnove postupka. Smatra da je uputa prvostupanjskog suda da se visina mirovine tužitelja odredi uz pomoć korisnika – komparanata koji najviše odgovaraju njegovoj poziciji radnog mjesta u spornom razdoblju suprotna stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke, broj: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023. Tom je odlukom odbijena ustavna tužba uz obrazloženje da su za izračun visine podnositeljeve mirovine u obzir uzet njegov ukupan staž osiguranja te su korišteni podaci o njegovim vlastitim plaćama koji su upravnom tijelu bili u određenoj mjeri dostupni, a takvo zakonsko rješenje nije nerazumno te su mjerodavne zakonske odredbe jasne, precizne i domaćim tijelima ne ostavljaju prostor za donošenje diskrecijskih odluka. Stoga, zakonsko rješenje kao takvo ne otvara pitanje povrede vlasništva. U vezi s tim se također ističe da se u konkretnom slučaju ne može reći da je propust poslodavca da vodi uredne evidencije išao na štetu podnositelja jer je zakonodavac predvidio na koji će se način utvrditi vrijednosni bodovi u slučaju kad ne postoje podaci o plaći osiguranika, čime je zapravo osigurao rješenje za ispravljanje takvog eventualnog propusta poslodavca. Citirajući članak 96. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98., 127/00., 59/01.) ističe da je obvezan osigurati tajnost podataka unesenih u matičnu evidenciju na način propisan zakonom i drugim općim aktom Zavoda. Uspoređivanje osobnih podataka koji se odnose na primanja koja su ostvarili drugi radnici na istim takvim radnim mjestima i kojima su ta razdoblja uzimana u obzir kod utvrđivanja vrijednosnih bodova predstavlja ozbiljnu povredu Statuta Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i u suprotnosti je s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka, a time i u suprotnosti s Općom uredbom o zaštiti osobnih podataka (Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage direktive 95/46/EZ- Službeni list Europske unije L 119/1; dalje: Opća uredba o zaštiti osobnih podataka). Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.

6. Tužitelj i tuženik nisu dostavili odgovore na žalbe.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbama, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

9. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 8. ožujka 2001. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počevši od 1. siječnja 1999. Tužitelju je navedena mirovina određena na temelju ukupno ostvarenog mirovinskog staža od 33 godine, 10 mjeseci i 24 dana, ali je izračunata bez podataka o plaći tužitelja za razdoblje zaposlenja kao civilna osoba u vojnoj ustanovi (Vojnoj pošti Pula) od 16. veljače 1977. do 20. rujna 1991. jer nije bilo moguće pribaviti podatke o plaći za navedeni period.

10. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravno sporu proveden u izvršenju presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-974/2022-6 od 28. prosinca 2022. kojom je poništeno rješenje tuženika od 4. srpnja 2022. i rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 5. siječnja 2022. i predmet vraćen prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak. Uputa je prvostupanjskog suda da se u ponovljenom postupku pokušaju još jednom pribaviti podaci o plaćama tužitelja za razdoblje osiguranja od 16. veljače 1977. do 20. rujna 1991. kada je bio civilna osoba na službi u bivšoj JNA (Vojna pošta Pula) i to od svih tijela koja bi mogla kao pravni slijednici raspolagati takvim podacima u Republici Hrvatskoj i inozemstvu. U slučaju da se ne uspiju pribaviti traženi podaci tada treba postupiti sukladno stavu izraženom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III/3454/2017 od 9. listopada 2019., odnosno visina mirovine tužitelja trebala bi se odrediti uz pomoć korisnika – komparanata koji najviše odgovaraju njegovoj poziciji radnog mjesta u spornom razdoblju ako bi to bio "pravičniji" obračun mirovine za tužitelja.

11. U ponovljenom postupku zatraženi su podaci o plaćama tužitelja za predmetno razdoblje od Arhiva grada Pule, Državnog arhiva u Pazinu, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, no navedena tijela ne raspolažu podacima. Također je tužitelj pozvan da dostavi bilo kakve dokaze, radno-pravnu dokumentaciju, iz koje bi bili vidljivi sati rada i sati bolovanja za predmetno razdoblje, na što se tužitelj očitovao da istu ne posjeduje.

12. Stav je upravnih tijela da su iscrpljene sve pravne mogućnosti prikupljanja podataka o plaći za navedeno razdoblje, da za predmetno razdoblje mirovinskog staža ne postoje podaci o plaći tužitelja te se stoga u postupku izračuna mirovine uzimaju prosječni vrijednosni bodovi. U odnosu na prijedlog tužitelja da se visina mirovine odredi pomoću korisnika-komparanata koji najviše odgovaraju poziciji njegovog radnog mjesta, navode da je svaka mirovina osobno materijalno pravo te da se ista priznaje i određuje samo i jedino u skladu s prikupljenim podacima koji se odnose na tu osobu.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članke 134. i 139. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/18., 115/18. i 102/19.), koje je citirao u pobijanoj presudi te poništio osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i uvažavajući pravnu prirodu predmetne upravne stvari predmet vratio prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak.

14. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer po ocjeni Suda, žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a uzimajući u obzir i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

15. Člankom 10. stavkom 1. ZUS-a propisano je da je je pravomoćna presuda suda obvezna za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike.

16. Člankom 151. stavcima 1. i 2. ZUS-a propisano je da je izvršenje presude dužan osigurati tuženik, a u izvršenju presude tuženik, odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno je postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

17. Tuženik i prvostupanjsko javnopravno tijelo su podatke o visini plaće tužitelja za predmetno razdoblje pokušali pribaviti od strane državnih tijela i samog tužitelja utvrditi na temelju podataka te je njihov stav da su na opisani način iscrpljene sve pravne mogućnosti prikupljanja podataka, a da pri tome uopće nisu razmatrali uputu prvostupanjskog suda iz pravomoćne presude, poslovni broj: UsI-974/2022-6 od 28. prosinca 2022. Dakle, upravna tijela nisu uopće pokušala utvrditi visinu mirovine tužitelja uz pomoć korisnika – komparanata koji najviše odgovaraju njegovoj poziciji radnog mjesta u spornom razdoblju, a koju uputu je prvostupanjski sud temeljio na odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III/3454/2017 od 9. listopada 2019., a čiji sadržaj je prvostupanjski sud citirao u obrazloženju pobijane presude.

18. Iz navedenog proizlazi da upravna tijela nisu postupila po pravnom shvaćanju iz pravomoćne presude prvostupanjskog suda, kao niti po obvezujućem pravnom shvaćanju Ustavnog suda.

19. Ovaj Sud ističe da se postupku izvršenja ne propitkuje pravilnost stajališta suda ili uprave oko pravnih pitanja koja se pojavljuju u tom slučaju, već se radi o obveznoj primjeni odluke suda iza koje stoji hijerarhijski odnos. Taj odnos ne proizlazi iz položaja suda kao višeg instancijskog stupnja unutar upravnog postupka, već kao tijela koje ostvaruje ustavnu i sudsku ulogu kontrole zakonitosti upravnih odluka.

20. Donošenjem navedenih rješenja tuženika i prvostupanjskog javnopravnog tijela koja su suprotna pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, kao i Ustavnog suda, tužitelj je stavljen u položaj da se mora opetovano boriti protiv istovrsnih odluka i onemogućeno mu je ostvarivanje traženog prava. Ujedno je onemogućeno tužitelju ostvarivanje prava na pravodobno i učinkovito izvršenje sudskih odluka, koja mu jamči, ne samo ZUS, već je isto i sastavni dio prava na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., 5/14.: dalje Ustav) te člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. pročišćeni tekst; 8/99. – ispravak; 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje Konvencija).

21. Ovaj Sud smatra da se stajališta Ustavnog suda iz odluke, broj: U-III-4525/2019 od 7. veljače 2023., na koja se tuženik poziva u žalbi, ne mogu primijeniti jer u konkretnom slučaju se ne radi o predmetu iste činjenične naravi. Naime, iz obrazloženja predmetne odluke Ustavnog suda proizlazi da su upravnim tijelima u odnosu na podnositelja ustavne tužbe bili dostupni podaci o njegovim plaćama za pet godina, dok kod tužitelja upravna tijela ne raspolažu niti jednim podatkom o plaćama tužitelja za cjelokupno razdoblje od 16. veljače 1977. do 20. rujna 1991. S obzirom da u konkretnom slučaju za cjelokupno razdoblje od 16. veljače 1977. do 20. rujna 1991. ne postoje podaci o plaći tužitelja, ovaj Sud smatra da nema smetnje da se podaci plaćama utvrđuju na alternativni način. Da je tome tako proizlazi i iz točke 20. obrazloženja predmetne odluke Ustavnog suda na koju se poziva tuženik.

22. Nadalje, ovaj Sud ne može prihvatiti navode tuženika da bi postupanjem po uputi iz pravomoćne presude povrijedio obveze iz Zakona o zaštiti osobnih podataka i Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka. Podaci koji su tuženiku potrebni za izračun vrijednosnih bodova ne uključuju i osobne podatke korisnika – komparanata te iznošenjem istih neće dovesti do povrede obveze zaštite osobnih podataka. Osim toga, tuženik ima na raspolaganju sredstva zaštite osobnih podataka te zaštitu istih može provesti na manje tegoban način za tužitelja kojemu o tome ovisi vjerojatno jedino primanje koje će imati do kraja života.

23. Člankom 144. stavkom 1. ZUS-a propisano je da troškove upravnog spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora.

24. Člankom 147. stavkom 1. ZUS-a propisano je da stranke koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

25. S obzirom na to da je prvostupanjski sud pobijanom presudom poništio upravna rješenja i predmet vratio prvostupanjskom javnopravnom tijelu na ponovni postupak, tužitelj je uspio u upravnom sporu i ima pravo na naknadu opravdanih troškova upravnog spora na temelju članka 144. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS-a. Prvostupanjski sud je obrazložio što smatra opravdanim troškovima u konkretnom upravnom sporu te utvrdio obvezu tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove upravnog spora i to trošak za sastav tužbe i za pristup na ročište za raspravu od 17. rujna 2024., sveukupno 2.500,00 eura. Sud osnovano nije priznao tužitelju trošak za sastav podneska od 6. studenog 2023. jer navedeni podnesak ne sadrži relevantne pravne razloge i nije pridonio rješavanju predmetnog spora, što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud. Činjenica da je tužitelj sudskim rješenjem bio pozvan na očitovanje ne utječe na odluku o troškovima budući da sadržaj navedenog podneska nije bio od utjecaja za uspjeh tužitelja u sporu. Također je pravilno prvostupanjski sud odbio trošak puta i izbivanja iz pisarnice radi pristupa zamjenice opunomoćenice tužitelja na raspravu jer se trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodi spor ne može prevaliti na protivnu stranu jer se ne radi o nužnom trošku za vođenje spora koji bi bio opravdan.

26. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

27. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijene su žalbe tužitelja i tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke presude).

28. Sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, s obzirom na to da je žalba tužitelja odbijena, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II. izreke).

U Zagrebu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić