Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-559/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Zagreba, Vladimira Ruždjaka 21, protiv tužene Croatia banka d.d. iz Zagreba, Ulica Roberta Frangeša - Mihanovića 9, OIB: 32247795989, zastupana po punomoćniku Maro Ogresta, odvjetniku iz Zagreba, Amruševa 13, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 2100251463 od 19. ožujka 2007. godine zaključenog između tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika CROATIA BANKA d.d., Zagreb, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, kao kreditora, koja glasi: „Naknada 2,5% (slovima: dvaipolposto) jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu 1.908,08 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 2. travnja 2025. do isplate, a sve u roku 15 dana.“

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆĐ je podnio tužbu protiv tuženika Croatia banka d.d. radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu građana u kunama broj 2100251463, zaključenog između tužitelja ĆĐ, kao korisnika kredita i tuženika Croatia banka d.d. Zagreb, kao kreditora, dana 19. ožujka 2007., a koja glasi: Naknada 2,5% (dvaipolposto) jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

2. U historijatu tužbe tužitelj navodi da je sa tuženikom dana 19. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj: 2100251463, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 HRK, na rok otplate od 5 godina, i da je čl. 6. Ugovora o kreditu (Naknada), ugovoreno da se naknada 2,5% jednokratno obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a riječ je o odredbi ugovora o kreditu kojom je regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

3. Nadalje, tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, i da on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, istaknuvši da tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita, pa smatra da je ugovorna odredba kojom je bio primoran platiti naknadu, kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

4. Stoga tužitelj predlaže sudu u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev kojim se pobijana odredba Ugovora o kreditu utvrđuje ništetnom.

5. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za vođenje ove parnice, jer tužitelj nije dokazao da je platio ugovorenu naknadu od 2,5% na iznos odobrenog kredita koja se plaća jednokratno i obračunava u momentu isplate kredita, pa da pored takvog stanja stvari nema pravnog interesa tražiti utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom. To stoga što jedna od ugovornih strana dvostranoobveznog ugovora nema pravo tužbom (tužba na utvrđenje) tražiti da sud utvrdi ništetnom odredbu takvog ugovora kojom se toj ugovornoj strani nameće određena obveza, ako ona tu ugovornu obvezu nije ispunila, a druga ugovorna strana više nema pravo i mogućnost zahtijevati ispunjenje te ugovorne obveze, da pravni interes mora biti konkretan i stvaran i mora postojati u trenutku utuženja te egzistirati sve do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Smatra da interes tužitelja za utvrđenje sporne ugovorne odredbe ništetnom niti je konkretan niti stvaran niti je postojao u trenutku utuženja, pa samim time neće egzistirati do pravomoćnog okončanja ovog postupka. Iz navedenih razloga tuženik predlaže sudu odbaciti predmetnu tužbu.

6. Nadalje, tuženik podredno osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, i to iz razloga što je sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da se samim time ne radi o odredbi za koju je sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP) uopće dopušteno ocjenjivati radi li se o (ne)poštenoj ugovornoj odredbi, pozivajući se na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene.

7. Tuženik navodi da osim što je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, takvi su i Opći uvjeti poslovanja tuženika te Odluka o visini naknada za usluge Banke, koji su i predočeni tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita. U nastavku navodi da sporna odredba nije ništetna ni po osnovi članka 322., u vezi članka 324. ZOO-a, jer ugovaranje sporne naknade, samo po sebi, nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Pogotovo ne u situaciji, kao što je konkretna, gdje se ta naknada koristila za podmirivanje radnji i s njima poveznih troškova koje je tuženik poduzeo kako bi obradio kreditni zahtjev, utvrdio udovoljava li tužitelj svim uvjetima za odobrenje kredita i u konačnici mu odobrio zatraženi kredit.

8. Slijedom navedenoga tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti istome da naknadi troškove ovog postupka.

9. Dakle, predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbe čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu građana u kunama broj 2100251463, zaključenog 19. ožujka 2007. između tužitelja ĆĐ i tuženika CROATIA banke d.d., kojom je ugovorena obveza tužitelja platiti naknadu od 2,5% jednokratno, a koja se obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

10. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu građana u kunama, broj ugovora: 2100251463 (str. 4-6), u Opće uvjete poslovanja Banke od 23. siječnja 2023. (str. 14-24), u Odluku o visini naknada za usluge Banke od 22. veljače 2007. (str. 25-52) te dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (str. 90), time da sud nije izveo dokaz financijsko – knjigovodstveno vještačenje jer taj dokaz po ocjeni suda nije potreban za odlučivanje o osnovanosti deklaratornog tužbenog zahtjeva, niti je izveo dokaz saslušanjem svjedoka predloženih od strane tuženika, jer je punomoćnik tuženika na raspravi 2. travnja 2025. izjavio da povlači navedeni dokaz.

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik dana 19. ožujka 2007. sklopili Ugovor o nenamjenskom kreditu građana u kunama broj: 210025146, kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 50.000,00 HRK, na rok otplate od 5 godina,

- da je odr. čl. 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu građana u kunama propisana ugovorna odredba kojom je tužitelj u obvezi platiti naknadu u visini od 2,5% jednokratno, i koja se obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita,

- da je riječ o nenamjenskom kreditu građana u kunama,

- da je tužitelj u svojem iskazu izjavio da je prilikom isplate kredita morao banci platiti i naknadu za obradu kredita za koju mu ništa nije bilo pojašnjeno na što se ona odnosi, i da se je radilo zapravo o tome da ukoliko tu naknadu ne bi platio, da ne bi dobio niti kredit. Izjavio je da se o toj naknadi u banci uopće nije pregovaralo, već da je jednostavno došao u banku na šalter, zatražio kredit, pri čemu su mu rekli da mora donijeti platnu listu od svojeg poslodavca, što je i učinio, i da mu je nakon toga taj kredit bio odobren, a o spornoj odredbi tog ugovora o kreditu da se uopće nije pregovaralo, već je zapravo bilo "uzeti ili ostaviti" to što mu je banka ponudila. Izjavio je da se ne sjeća da li je tu naknadu platio svojim novcima u gotovini ili mu je kredit za taj iznos bio umanjen, te da nema nikakvu potvrdu o plaćanju te naknade,

- da tužitelj ima pravni interes za vođenje ove parnice, pa time i pravni status za postavljanje samog deklaratornog zahtjeva, te potom u posebnom postupku može zahtijevati i povrat plaćene utužene naknade,

- da tužitelj ima status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, pri čemu valja reći da je pojam potrošača definiram odr. čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja proizlazi da je korisnik kredita tužitelj kao fizička osoba i da Ugovor o kreditu nije sklopljen u okviru trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, niti je tuženik dokazao da bi tužitelj sklopio predmetni ugovor u okviru navedenih djelatnosti.

12. Valja napomenuti da sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima tužitelj može isticati ništetnost ugovorne odredbe, dakle, i one kojom je propisana obveza plaćanja tzv. ulazne naknade, i to pravo se ne gasi (čl. 327. st. 1. i čl. 328. ZOO-a), dok navedene odredbe ZOO-a predstavljaju poseban propis u smislu odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a kojom je propisana mogućnost podnošenja tužbe na utvrđenje „kada je to posebnim propisom predviđeno“. Prema mišljenju suda pravni interes za vođenje ove parnice očituje se i u nužnosti uspostave pravične ravnoteže u odnosu na parnične stranaka kao ugovornih strana iz Ugovora o kreditu budući da je propisivanjem od strane tuženika sporne odredbe odredbe o tzv. „ulaznoj“ naknadi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i time je tuženik znatno narušio ravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a kao što je to već i ranije navedeno, u slučaju utvrđenja ništetnosti, tužiteljica ima pravo zahtijevati i povrat plaćene naknade za obradu kredita.

13. Na temelju utvrđenih činjenica i činjeničnog stanja, sud zaključuje da tužitelj prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja istog, nije bio informiran o tome na što se odnosi sporna naknada o kojoj se nije pregovaralo, a niti se je o njoj moglo pregovarati te je tužitelj bio primoran platiti tu naknadu kako bi uopće mogao dobiti zatraženi kredit.

14. Dakle, zaključak suda je da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se oko sporne naknade nije uopće pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 6.Ugovora o nenamjenskom kreditu građana u kunama) te tužitelj nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

15. Na prethodno utvrđeno činjenično stanje valjalo je primijeniti odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o ulaznoj naknadi i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru koji sadrži odredbu prema kojoj se naknada 2,5% jednokratno obračunava i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

17. Prema članku 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Obzirom da je tužitelj na temelju odr. članka 6. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu, koja mu je oduzeta iz mase kredita prilikom isplate istog, a što je po mišljenju suda i nedvojbeno obzirom da je tužitelju odobren i isplaćen kredit, na koje mišljenje ne utječu navodi tuženika iz podneska od 7. veljače 2025. iz kojeg proizlazi da zbog proteka vremena (duže od 11 godina) te zatvaranja tuženikove podružnice u Bjelovaru, nije pronašao dokument, odnosno podatak o tome je li utužena naknada plaćena, očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. Ugovora o nenamjenskom kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

20. Isto tako valja napomenuti da je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju Ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja Ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti."

21. Nadalje, valja napomenuti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

22. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi tzv. ulazne naknade, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bilo u poziciji pregovarati.

24. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

25. Obzirom na navedeno, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i presudio kao u točci I. izreke presude.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 1.908,08 eura odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastavljanje podneska od 7. studenoga 2024. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu 28. studenoga 2024., 14. ožujka 2025. i 2. travnja 2025. za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje u iznosu od 250,00 eura, a sve to prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT), zatim sukladno odredbama čl. 11. Zakona o sudovima ("Narodne Novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) i Tbr. 50 OT, na trošak izbivanja iz pisarnice x 3 sata (relacija Bjelovar – Virovitica – Bjelovar) radi pristupa na ročište 28. studenoga 2024., 14. ožujka 2025. i 2. travnja 2025. za svako u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 39. OT) i na trošak prijevoza radi pristupa na ročište 28. studenoga 2024., 14. ožujka 2025. i 2. travnja 2025., za svako u iznosu od 16,60 eura (Tbr. 49. OT) prema priloženom Cjeniku usluga prijevoza putnika u cestovnom linijskom prijevozu (str. 94-96), na trošak sastavljanja dopisa tuženiku uvećan za trošak poštarine od 2. travnja 2024. u iznosu od 52,10 eura sukladno Tbr. 37. toč. 1. OT i Tbr. 48. OT, kao i na trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 eura i na presudu u iznosu od 53,09 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 2. travnja 2025., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.

27. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

U Virovitici 2. travnja 2025.

Sutkinja:

Anneliese Janeš-Mihoković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.

Dostaviti:

1. Odvj. Predrag Kraliku, Zagreb, Vladimira Ruždjaka 21,

2. Odvj. Maro Ogresta, Zagreb, Amruševa 13