Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-341/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice BTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice DTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po punomoćniku Nataši Owens, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Owens, Houška i parnteri d.o.o. Zagreb, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-752/2021-28 od 16. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-752/2021-28 od 16. prosinca 2024. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tužiteljica i tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, da isplati I-tužiteljici BTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljici DTV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 17.532,46 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 522,57 eur od 21.11.2017.g.

- na iznos od 521,48 eur od 21.12.2017.g.

- na iznos od 513,62 eur od 21.01.2018.g.

- na iznos od 513,48 eur od 21.02.2018.g.

- na iznos od 513,45 eur od 21.03.2018.g.

- na iznos od 512,00 eur od 21.04.2018.g.

- na iznos od 509,41 eur od 21.05.2018.g.

- na iznos od 509,09 eur od 21.06.2018.g.

- na iznos od 510,00 eur od 21.07.2018.g.

- na iznos od 512,05 eur od 21.08.2018.g.

- na iznos od 512,61 eur od 21.09.2018.g.

- na iznos od 486,33 eur od 21.10.2018.g.

- na iznos od 487,16 eur od 21.11.2018.g.

- na iznos od 485,73 eur od 21.12.2018.g.

- na iznos od 487,06 eur od 21.01.2019.g.

- na iznos od 485,67 eur od 21.02.2019.g.

- na iznos od 486,01 eur od 21.03.2019.g.

- na iznos od 487,66 eur od 21.04.2019.g.

- na iznos od 486,61 eur od 21.05.2019.g.

- na iznos od 485,18 eur od 21.06.2019.g.

- na iznos od 484,12 eur od 21.07.2019.g.

- na iznos od 483,72 eur od 21.08.2019.g.

- na iznos od 484,97 eur od 21.09.2019.g.

- na iznos od 462,09 eur od 21.10.2019.g.

- na iznos od 461,91 eur od 21.11.2019.g.

- na iznos od 462,64 eur od 21.12.2019.g.

- na iznos od 462,59 eur od 21.01.2020.g.

- na iznos od 462,33 eur od 21.02.2020.g.

- na iznos od 473,04 eur od 21.03.2020.g.

- na iznos od 474,42 eur od 21.04.2020.g.

- na iznos od 470,67 eur od 21.05.2020.g.

- na iznos od 469,85 eur od 21.06.2020.g.

- na iznos od 468,87 eur od 21.07.2020.g.

- na iznos od 468,45 eur od 21.08.2020.g.

- na iznos od 469,35 eur od 21.09.2020.g.

- na iznos od 446,27 eur od 21.10.2020.g.

po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena za razdoblje do 31. prosinca 2022., za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana. II Odbijaju se tužiteljice s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenih 17.532,46 eur do utuženih 19.461,64 eur (za iznos od 1.929,18 eur), kao neosnovanim. III Nalaže se tuženoj naknaditi tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu od 5.842,17 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravovremenom i dopuštenom žalbom pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu prihvatiti žalbu i ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljicama naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljice su u odgovoru na žalbu osporile žalbene navode, te predložile odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i u cijelosti potvrditi prvostupanjsku presudu. Traže troškove sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tužene je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za isplatu razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine u ukupnom iznosu od 17.532,46 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, za razdoblje od 10. mjeseca 2017. do 10. mjeseca 2020.

6. U postupku nije sporno da su tužiteljice vlasnice dvosobnog stana u [adresa], polukat, površine 78,00 m2, da je BT priznat status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu, te da tržišna najamnina za predmetni stan iznosi 602,00 EUR mjesečno. Iz ugovora o najmu stana od 29. siječnja 1998. (list 17-19, 161-164 spisa) proizlazi da je BT stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca, te se sukladno čl. 4. ugovora obvezala vlasnicama stana plaćati zaštićenu najamninu mjesečno u iznosu određenom propisima Vlade Republike Hrvatske, a o visini kojega podatak daje odjel nadležan za poslove stanovanja Područnog ureda Maksimir. Sukladno ugovoru o najmu mjesečni iznos najamnine dospijeva za prethodni mjesec 20-tog dana slijedećeg mjeseca.

7.1. U pogledu osnova zahtjeva prvostupanjski sud ističe da je zakonodavac prilikom uređivanja odnosa iz područja stanovanja, institut stanarskog prava iz ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine" br. 51/85, 42/86, 37/88, 47/89, 12/90, 22/90, 51/90, 22/92, 58/93, 70/93, 91/96, 99/96 - dalje ZSO) zamijenio institutom građanskog prava - najmom, pri čemu je posebnu zaštitu predvidio upravo za ranije nositelje stanarskog prava, pa je tako pravni položaj istih uređen kao pravni položaj najmoprimaca, a ranija ograničenja vlasništva stanarskim pravom sada su uređena kao ograničenja najmom. Pravni položaj vlasnika stana u kojem živi tzv. zaštićeni najmoprimac propisan je u domaćem zakonodavstvu prije svega odredbama Zakona o najmu stanova („Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18 i 105/20), koji propis je predviđao čitav niz zaštitnih mjera u korist tzv. zaštićenog najmoprimca. Tim ograničenjima propisano je primjerice da je vlasnik stana obvezan sklopiti ugovor o najmu sa zaštićenim najmoprimcem na neodređeno vrijeme, da vlasnik stana nema nikakav utjecaj na izbor najmoprimca, da je vlasnik stana obvezan primiti samo tzv. zaštićenu najamninu (koja je znatno niža od tržišne), da vlasnik stana nema nikakav ili vrlo mali utjecaj na sadržaj ugovora o najmu i njegove bitne sastojke, da je vlasnik stana dužan plaćati pričuvu i održavati stan, da je dužan plaćati porez na dohodak od najamnine, a otežani su i strogi kriteriji za otkaz ugovora o najmu, što daje tek neznatnu vjerojatnost da će najmoprimac dobrovoljno napustiti stan, pri čemu nije postojalo niti bilo kakvo vremensko ograničenje trajanja sustava zaštićenog najma (sve do stupanja na snagu Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. – „Narodne novine" br. 36/24.).

7.2. Prvostupanjski sud ističe da je prema odredbi čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine'' br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje ZVDSP), pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svojeg nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima, pa tako ima i pravo dati nekretninu - stan u najam osobi po svom izboru i prema tržišnim cijenama. U Republici Hrvatskoj je 5. studenog 1997. stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - međunarodni ugovori" br. 18/97 – dalje: Konvencija), te se tužena obvezala istu primjenjivati, kao i postojeće propise uskladiti sa preuzetim međunarodnim obvezama. Čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14, dalje: Ustav) propisuje da međunarodni ugovori, koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, te su po pravnoj snazi iznad zakona.

7.3. Zaključno, prvostupanjski sud napominje da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u dvije presude (B c/a Hrvatska br. 12027/10; D i dr. c/a Hrvatska br. 35444/12, 35576/12, 41555/12, 41558/12 i 48914/12) u kojima je odlučivao o šest zahtjeva podnositelja protiv Republike Hrvatske presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Pritom iz citiranih presuda proizlazi da se radilo o slučajevima koji su u potpunosti usporedivi sa činjenicama u ovom predmetu, odnosno radilo se o tužbama vlasnika stanova na kojima je po zakonu uspostavljen prisilni odnos zaštićenog najma, a ESLJP je utvrdio da je sadašnjim zakonodavstvom (Zakonom o najmu stanova) došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju koji glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Naime, stav je ESLJP da je došlo do miješanja u vlasnička prava vlasnika stanova temeljem odredbi Zakona o najmu stana, s obzirom da zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju vlasnike stanova u ostvarivanju prava na korištenje svoje imovine (točka 117 presude Statileo c/a Hrvatska), pri čemu je nastavno tome ESLJP, a u skladu sa st. 2 čl. 1 Protokola broj 1, ispitivao i je li takvo miješanje tuženika u pravo vlasništva pojedinca bilo opravdano, predviđeno zakonom, u općem interesu i razmjerno. Provođenjem takvog testa razmjernosti navedeni sud smatra da je isto bilo zakonito, jer je tuženica donijela zakonske propise, prihvaća da je bilo i u općem interesu, ali nalazi da nije bilo razmjerno (točke 123 - 143 presude Statileo c/a Hrvatska), odnosno da je država nametnula prekomjerni individualni teret vlasnicima stanova jer su upravo oni "primorani snositi većinu socijalnih i financijskih troškova stambenog zbrinjavanja zaštićenog najmoprimca", slijedom čega je ESLJP presudio da je došlo do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zajedno sa već citiranim Protokolom 1, a primjenom čl. 134. Ustava, postala je dakle dijelom unutarnjeg pravnog poretka danom ratifikacije, pa primjenjujući odredbu čl. 134. Ustava na ovaj pravni odnos, prvostupanjski sud utvrđuje da je i u odnosu na tužiteljice došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva tj. do povrede čl. 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju, jer je činjenična i pravna situacija ne samo usporediva nego potpuno identična situaciji šestero osoba koje su se radi iste situacije obratile ESLJP i u odnosu na koje je ESLJP utvrdio povredu prava priznatih Konvencijom.

8. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), a na neke druge povrede tužena u žalbi ne ukazuje.

9.1. Obrazlažući žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tužena u žalbi navodi da je iz iskaza svjedokinje BT (zaštićena najmoprimateljica) i njene kćeri KTV saznala da se promijenio broj članova obiteljskog domaćinstva u odnosu na vrijeme kada je sklopljen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, te da stoga visina zaštićene najamnine nije pravilno utvrđena. Osim toga tužena smatra spornom i visinu zaštićene najamnine u iznosu od 23,89 Eura (180.00 kn) mjesečno jer sve da je najmoprimac i imao pravo na istu, zaštićena najamnina nije mogla biti utvrđena u istom iznosu od dana sklapanja Ugovora o najmu od 29. siječnja 1998.g. sve do danas, iz razloga što se zaštićena najamnina od sklapanja Ugovora o najmu stana od 29. siječnja 1998. povećavala sukladno objavljenim Podatcima o etalonskoj cijeni građenja. Zato tužena predlože da sud službenim putem zatraži dokaz o visini troškova zajedničke pričuve za predmetni stan u spornom razdoblju, te novi izračun zaštićene najamnine izrađen od strane GSKG, koji je vrijedio u razdoblju od listopada 2020. do listopada 2023., i to prema točnoj površini stana od 81,22 m2, prema broju osoba koje se koriste stanom (3), i u skladu s troškovima zajedničke pričuve, i prema platnim mogućnostima najmoprimca.

9.2. Budući da visina obveze tuženice naknaditi tužiteljima štetu zavisi i od visine zaštićene najamnine na koju su tužiteljice u utuženom razdoblju imale pravo - prvostupanjski sud je relevantnom uzeo onu koju su tužiteljice ugovorile sa zaštićenom najmoprimateljicom u Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 29. siječnja 1998., a kojim se u članku 4. ugovora obvezala vlasnicama stana plaćati zaštićenu najamninu mjesečno u iznosu određenom propisima Vlade Republike Hrvatske, a o visini kojega podatak daje odjel nadležan za poslove stanovanja Područnog ureda Maksimir. Suprotno tvrdnjama tužene visina zaštićene najamnine nije u utuženom razdoblju bila konstantno 180,00 kn, već se mijenjala i to u razdoblju od 1. rujna 2018. do 31. rujna 2019. tužiteljice su primale zaštićenu najamninu u iznosu od 396,00 kn mjesečno, a u razdoblju od 1. rujna 2019. do 31. kolovoza 2020. u iznosu od 612,00 kn mjesečno. Za razdoblje od 1. rujna 2020. do 31. kolovoza 2021. tužiteljice su trebale primati iznos od 828,00 kn mjesečno. Međutim, u međuvremenu je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3242/2018 od 14. rujna 2020. ukinut niz odredaba Zakona o najmu stanova, uključujući i odredbu o godišnjem povećanju iznosa zaštićene najamnine. Stoga se zaštićena najamnina vratila na iznos od 180,00 kn mjesečno.

10.1. Odredbom čl. Zakona o najmu stanova („Narodne novine" br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18.), koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, propisano je da se zaštićena najamnina određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske (st. 1.). Uvjeti i mjerila utvrđuju se ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca (st. 2.). Zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom (st. 3.).

10.2. Nadalje, čl. Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“, br. 40/97 i 117/05 - dalje: Uredba), propisano je da se uvjeti i mjerila za utvrđivanje zaštićene najamnine utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade kao i platnim mogućnostima obiteljskoga domaćinstva najmoprimca.

10.3. Pri tome se visina mjesečne zaštićene najamnine (Nz) za pojedini stan izračunava uzimajući u obzir korisnu površinu stana (m[2] ), etalonsku cijenu građenja, broj bodova u zapisniku o bodovanju stana, koeficijent lokacije i koeficijent iskoristivosti stana, a koji ovisi o neto korisnoj površini stana i broju osoba koje se prema ugovoru o najmu koriste stanom (čl. 3. i čl. 7. Uredbe).

10.4. Odredbom čl. 11. Uredbe propisano je da visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine za pojedini stan izračunava najmodavac jedanput godišnje (st. 1.) Najmodavac može zatražiti od stambenoga tijela jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba izračun visine zaštićene najamnine za stan koji daje u najam (st. 2.). Do utvrđivanja novog iznosa zaštićene najamnine za tekuću godinu najmoprimac plaća akontaciju u visini najamnine iz prethodne godine (st. 3.). Najmodavac stana dužan je dostaviti najmoprimcu izračun visine zaštićene najamnine za kalendarsku godinu izrađen prema odredbama ove Uredbe, te obračun za akontacijsko razdoblje iz stavka 3. ovoga članka (st. 4.). Izračun visine zaštićene najamnine sastavni je dio ugovora o najmu stana (st. 5.).

10.5. Iz navedenih odredbi jasno proizlazi da je na vlasniku stana koji se daje u najam, najmodavcu, utvrditi ili izračunati visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine za pojedini stan, sve prema odredbama Uredbe - s time da taj izračun može zatražiti i od stambenoga tijela jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba, pa je izračun te zaštićene najamnine dužan dostaviti najmoprimcu - i takav, ako se zaštićeni najmoprimac sa njime suglasi, čini sastavni dio po njemu potom sklopljenog ugovora o najmu stana. Tako je uređen odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca u postupku ugovaranja visine zaštićene najamnine: u tom je odnosu na najmodavcu (kakve su ovdje tužiteljice) da ukaže na temelju kojih je sve parametara (kojima pripada i podatak o platnoj mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva) izračunao tu visinu zaštićene najamnine. Drugačije je u slučaju kakav je ovdje: nastao kada je već uređen odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca u pogledu visine zaštićene najamnine. U takvoj situaciji, onaj, svaki treći, koji tvrdi da nije istinito ono što su stranke ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ugovorile, konkretno - ovdje aktualno, da visina zaštićene najamnine nije pravilno izračunata (utvrđena) - to što tvrdi mora i dokazati (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1129/2022 od 9. svibnja 2023.).

11. U smisli odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika: takve odredbe, prenijeto na ovaj slučaj, u situaciji kada tužiteljice svoje zahtjeve temelje na podatku o visini zaštićene najamnine izračunate prema navedenim odredbama Uredbe iz pisanog ugovora - na teret tuženice stavljaju, već - ako joj taj podatak ne odgovara ili sumnja da je pravilan, da dokaže ono u što sumnja ili što drži - i na čemu uostalom i temelji svoju poziciju u postupku, da taj podatak iz ugovora nije istinit.

12. Međutim, odredbom čl. 299. ZPP propisano je da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (st. 1). Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (st.2). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (st. 3).

13. Tužena u žalbi navodi da je tek iz iskaza svjedokinje BT (zaštićena najmoprimateljica) i njene kćeri KTV saznala da se promijenio broj članova obiteljskog domaćinstva u odnosu na vrijeme kada je sklopljen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, te da stoga visina zaštićene najamnine nije pravilno utvrđena.

14. Na žalbene navode tužene treba reći da iz iskaza kćerke UTV proizlazi da ona ne živi u predmetnom stanu u [adresa] od proljeća 2022., a da se utuženi iznos odnosi na razdoblje od listopada 2017. do listopada 2020. Pri tome treba istaknuti da se eventualne promjene u broju osoba koje se koriste stanom mogu utvrđivati uvidom u evidencije o promjenama prebivalište koje vodi upravo tužena putem Ministarstva unutarnjih poslova, te su joj ti podaci jednostavnim uvidom u JRO MUP zasigurno bili dostupni već prilikom davanja odgovora na tužbu.

15. Također na žalbene navode tužene da je potrebno zatražiti od GSKG d.o.o. izračun zaštićene najamnine koji je vrijedio u razdoblju od listopada 2020. do listopada 2023. i to prema točnoj površini stana, prema broju osoba koje se koriste stanom (3), i u skladu s troškovima zajedničke pričuve, i prema platnim mogućnostima najmoprimca, ponovno treba istaknuti da je utuženo razdoblje listopad 2017.- listopada 2020., a za koje razdoblje postoji izračun zaštićene najamnine, koji je tužena trebala pravovremeno osporavati drugim adekvatnim dokaznim sredstvima (primjerice vještačenjem).

16. Zaključno na žalbene navode tužene da je na utvrđeni iznos odgovarajuće tržišne najamnine potrebno bilo oduzeti iznose poreza na dohodak od imovine i prireza porezu na dohodak, koje bi tužiteljice bile obvezne platiti da su mogle ostvariti tržišnu najamninu, treba reći da je prvostupanjski sud pri izračunu štete uzeo u obzir i poreznu obvezu plaćanja poreza na najam nekretnina sukladno Zakonu o porezu na dohodak („Narodne novine'' br. 115/16 i 106/18), jer bi taj porez tužiteljice platile da su nekretninu iznajmljivale na tržištu, kao što bi bio i obveznik plaćanja prireza, budući se radi o nekretnini koja se iznajmljuje na području Grada Zagreba, a zbog čega je svaki mjesečni iznos umanjio za 9,912 % od onoga što su tužiteljice potraživale, jer porez na prihode od najma iznosi 12 % na 70 % osnovice, a prirez Gradu Zagrebu daljnjih 18 % na utvrđeni porez.

17. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

18. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da tužiteljice imaju pravo na naknadu imovinske štete koja im je nastala povredom čl. 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju, kao i da im je navedenu štetu dužna naknaditi tužena. Time ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda, a koji proizlaze i iz točke 38. presude D i dr. c/a Hrvatska, da su tužiteljice pretrpjele materijalnu štetu kao posljedicu nemogućnosti naplate adekvatne tržišne najamnine za svoj stan. Nadalje, primjenom pravnog stava iz točke 40. presude D i dr. c/a K, ovaj sud nalazi da i Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine'' br. 35/05, 45/08, 78/15 - dalje ZOO) dopušta da se dosudi naknada pretrpljene materijalne štete, a pri visini valja voditi računa o zaštićenoj najamnini koju je tužitelj primao i najamnini koju bi ostvario iznajmljivanjem svoga stana na tržištu. Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 50. Ustava, koji propisuje da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Iz gore navedenog ovaj sud također nalazi utvrđenim da postoji protupravnost u postupanju tužene u pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova, kao i da isto predstavlja povredu Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, dok tužena posebno niti ne obrazlaže u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava.

22. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno tužiteljicama dosudio ukupan iznos od 17.532,46 EUR, sve u skladu s Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine'' br. 57/22).

23. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

24. Tuženoj nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer sa žalbom nije uspjela. Tužiteljicama nisu priznati zatraženi troškovi sastava odgovara na žalbu, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Varaždinu, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer