Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-264/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1206/2019-37 od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe parničnih stranaka djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-

1206/2019-37 od 8. siječnja 2024.:

- potvrđuje u točkama I., II. i V. izreke;

- preinačuje u točkama III. i IV. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, isplatiti tužitelju ĆA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.670,93 EUR sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,01 EUR od 16.10.2007. do isplate,

- na iznos od 7,57 EUR od 16.11.2007. do isplate,

- na iznos od 7,44 EUR od 16.12.2007. do isplate,

- na iznos od 7,67 EUR od 16.01.2008. do isplate,

- na iznos od 7,63 EUR od 16.02.2008. do isplate,

- na iznos od 11,63 EUR od 16.03.2008. do isplate,

- na iznos od 11,56 EUR od 16.04.2008. do isplate,

- na iznos od 11,18 EUR od 16.05.2008. do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 16.06.2008. do isplate,

- na iznos od 11,21 EUR od 16.07.2008. do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR od 16.08.2008. do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR od 16.09.2008. do isplate,

- na iznos od 11,62 EUR od 16.10.2008. do isplate,

- na iznos od 11,88 EUR od 16.11.2008. do isplate,

- na iznos od 11,51 EUR od 16.12.2008. do isplate,

- na iznos od 12,50 EUR od 16.01.2009. do isplate,

- na iznos od 12,52 EUR od 16.02.2009. do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR od 16.03.2009. do isplate,

- na iznos od 12,26 EUR od 16.04.2009. do isplate,

- na iznos od 12,27 EUR od 16.05.2009. do isplate,

- na iznos od 12,14 EUR od 16.06.2009. do isplate,

- na iznos od 12,15 EUR od 17.07.2009. do isplate,

- na iznos od 19,12 EUR od 16.08.2009. do isplate,

- na iznos od 18,17 EUR od 16.09.2009. do isplate,

- na iznos od 20,26 EUR od 16.10.2009. do isplate,

- na iznos od 19,26 EUR od 16.11.2009. do isplate,

- na iznos od 19,23 EUR od 16.12.2009. do isplate,

- na iznos od 19,66 EUR od 16.01.2010. do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 16.02.2010. do isplate,

- na iznos od 19,88 EUR od 16.03.2010. do isplate,

- na iznos od 20,16 EUR od 16.04.2010. do isplate,

- na iznos od 20,66 EUR od 16.05.2010. do isplate,

- na iznos od 20,77 EUR od 16.06.2010. do isplate,

- na iznos od 21,37 EUR od 16.07.2010. do isplate,

- na iznos od 21,35 EUR od 16.08.2010. do isplate,

- na iznos od 22,58 EUR od 16.09.2010. do isplate,

- na iznos od 21,86 EUR od 16.10.2010. do isplate,

- na iznos od 22,03 EUR od 16.11.2010. do isplate,

- na iznos od 22,93 EUR od 16.12.2010. do isplate,

- na iznos od 22,88 EUR od 16.01.2011. do isplate,

- na iznos od 22,60 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 22,77 EUR od 16.03.2011. do isplate,

- na iznos od 22,78 EUR od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 23,29 EUR od 16.05.2011. do isplate,

- na iznos od 24,38 EUR od 16.06.2011. do isplate,

- na iznos od 25,66 EUR od 16.07.2011. do isplate,

- na iznos od 26,97 EUR od 16.08.2011. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 16.09.2011. do isplate,

- na iznos od 24,11 EUR od 16.10.2011. do isplate,

- na iznos od 24,16 EUR od 16.11.2011. do isplate,

- na iznos od 21,61 EUR od 16.12.2011. do isplate,

- na iznos od 24,88 EUR od 16.01.2012. do isplate,

- na iznos od 25,07 EUR od 16.02.2012. do isplate,

- na iznos od 24,87 EUR od 16.03.2012. do isplate,

- na iznos od 24,84 EUR od 16.04.2012. do isplate,

- na iznos od 24,94 EUR od 16.05.2012. do isplate,

- na iznos od 14,50 EUR od 16.06.2012. do isplate,

- na iznos od 23,56 EUR od 16.07.2012. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 16.08.2012. do isplate,

- na iznos od 24,28 EUR od 16.09.2012. do isplate,

- na iznos od 24,76 EUR od 16.10.2012. do isplate,

- na iznos od 24,98 EUR od 16.11.2012. do isplate,

- na iznos od 24,83 EUR od 16.12.2012. do isplate,

- na iznos od 24,65 EUR od 16.01.2013. do isplate,

- na iznos od 24,59 EUR od 16.02.2013. do isplate,

- na iznos od 24,53 EUR od 16.03.2013. do isplate,

- na iznos od 24,97 EUR od 16.04.2013. do isplate,

- na iznos od 24,46 EUR od 16.05.2013. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 16.06.2013. do isplate,

- na iznos od 24,28 EUR od 16.07.2013. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR od 16.08.2013. do isplate,

- na iznos od 24,45 EUR od 16.09.2013. do isplate,

- na iznos od 24,61 EUR od 16.10.2013. do isplate,

- na iznos od 24,68 EUR od 16.11.2013. do isplate,

- na iznos od 24,94 EUR od 16.12.2013. do isplate,

- na iznos od 24,68 EUR od 16.01.2014. do isplate,

- na iznos od 25,00 EUR od 16.02.2014. do isplate,

- na iznos od 25,17 EUR od 16.03.2014. do isplate,

- na iznos od 25,02 EUR od 16.04.2014. do isplate,

- na iznos od 24,82 EUR od 16.05.2014. do isplate,

- na iznos od 24,86 EUR od 16.06.2014. do isplate,

- na iznos od 25,01 EUR od 16.07.2014. do isplate,

- na iznos od 25,13 EUR od 16.08.2014. do isplate,

- na iznos od 24,44 EUR od 20.09.2014. do isplate,

u visini stope koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate na način da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

- potvrđuje u dijelu točke VI. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.198,53 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose koji dospijevaju od 16. ožujka 2008. do zaključno 16. kolovoza 2014. i u dijelu dosuđene zatezne kamate na iznos od 104,79 EUR od 20. rujna 2014. do isplate;

- preinačuje u dijelu točke VI. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 0,01 EUR od 20. rujna 2014. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženika djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1206/2019-37 od 8. siječnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke;

- potvrđuje u dijelu točke II. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.463,21 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2024. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 165,90 EUR.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210497870/07 sklopljen između stranaka 9. kolovoza 2007. i da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju na ime vraćanja primljenog temeljem ništetnog ugovora iznosa od 272.765,91 kn/36.202,26 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2021. do isplate. Točkom II. izreke utvrđene su ništetnim odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u čl. 2. i čl. 6. (st. 2.) navedenog Ugovora, te je točkom III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s tog osnova od 1.467,89 EUR sa zateznom kamatom tekućom na određene pojedinačne iznose, dok je točkom IV. izreke odbijen zahtjev tužitelja sa isplatu daljnjeg iznosa s tog osnova od 203,04 EUR sa potraživanom zateznom kamatom. Točkom V. izreke utvrđene su ništetnim odredbe kojima se glavnica kredita veže za promjenu ugovorene valute švicarskog franka sadržane u čl. 1. (st. 2.) i čl. 6. (st. 1.) navedenog Ugovora, te je točkom VI. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s tog osnova od 5.198,53 EUR sa zateznom kamatom tekućom na određene pojedinačne iznose. Rješenjem sadržanim u presudi u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe od 14. lipnja 2021., dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.629,11 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 8. siječnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u odnosu na točke I. i IV. izreke, te rješenje u točki II. izreke, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona). Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu te preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev i tuženiku naloženi plaćanje svih zatraženih troškova postupka (uključujući i troškova žalbenog postupka), a podredno da ukine presudu i rješenje u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točke II., III. V. i VI. izreke, te rješenje u cijelosti, pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik također zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev te ukine rješenje i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da ukine presudu i rješenje u pobijanom dijelu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu te mu dosuditi trošak sastava odgovora na žalbu, dok tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja.

4. Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane.

5. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210497870/07 od 9. kolovoza 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i zahtjev za vraćanje novčanog iznosa kojeg je temeljem ništetnog ugovora tuženik primio u iznosu od 36.202,26 EUR, te eventualni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredaba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF te zahtjevi za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio temeljem tih ništetnih odredbi, i to glede jednostrano promjenjive kamatne stope iznosa od 1.670,93 EUR i glede valutne klauzule iznosa od 5.198,53 EUR.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i provedenim financijskim vještačenjem, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 9. kolovoz 2007., te je istim tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.132,66 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate 84 mjeseca, kojim je u čl. 2. i čl. 6. st. 2. ugovorena obveza tužitelja platiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje, te u čl. 1. st. 2. i čl. 6. st. 1. da se plaćanje anuiteta veže odnosno obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 19. rujna 2014.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu na identičan način ugovoreno ispunjenje obveze kao u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite, dakle u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., pa kako je predmetna tužba podnesena 8. ožujka 2019. te prvobitno preinačena podneskom od 7. svibnja 2019. (kojim je za preplatu kamate zatražen iznos od 11.059,80 kn i za preplatu tečaja iznos od 10.188,23 kn), a zatim podneskom od 14. lipnja 2021. (kojim je za preplatu kamate zatražen iznos od 12.589,64 kn i za preplatu tečaja iznos od 39.168,34 kn), prigovor zastare da je osnovan u odnosu na preinačeni dio zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle za potraživanje u iznosu od 1.529,84 kn, odnosno 203,04 EUR, dok je u preostalom dijelu (za ostatak potraživanja po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i u cijelosti za potraživanje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) prigovor zastare neosnovan, obzirom da nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a)

- da je provedenim financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji mr. Moniki Stanić, dipl. oec. iz Unis Revizija d.o.o., utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetnih odredbi iz predmetnog Ugovora o kreditu preplatio, i to zbog jednostrano promjenjive kamatne stope iznos od 12.589,64 kn, te zbog valutne klauzule u CHF iznos od 39.168,34 kn.

7. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, pa da je neosnovan glavni zahtjev tužitelja, kao i djelomično eventualno kumulirani zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 203,04 EUR, dok je u ostalom dijelu eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu (preciziran podneskom tužitelja od 14. lipnja 2021., te izražen u valuti EUR u podnesku od 3. listopada 2022.) s osnova ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli - osnovan. Dakle, prihvativši nalaz i mišljenje financijske vještakinje, prvostupanjski sud je obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 1.467,89 EUR i zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 5.198,53 EUR sa zatraženim zateznim kamatama na utvrđene pojedinačne iznose, sve to primjenom odredaba čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

8. Tužitelj u uvodnom dijelu žalbe ističe povrede odredaba čl. 6. st. 1. i čl. 13. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, sve u vezi čl. 14. Konvencije i čl. 1. Protokola br. 12. uz Konvenciju, navodeći da je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu arbitrarna, samovoljna i nerazumljiva. Nadalje, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je izreka presude protivna sama sebi i razlozima presude pa se ne može ispitati. Osporava stav prvostupanjskog suda da bi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupila zastara potraživanja, kao i da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu nije u cijelosti ništetan, jer je upravo niska kamatna stopa kao cijena ugovora bila odlučujući uvjet zbog kojeg je sklopio predmetni ugovor, a pravna posljedica ništetnosti bitnih sastojaka ugovora da je ništetnost cijelog ugovora, glede čega ističe i da je osporavana presuda protivna dosadašnjoj sudskoj praksi u istovjernim predmetima, kao i interpretativnim presudama Suda Europske unije na koje se pozvao, da nije adekvatno i dostatno obrazložena, te da je posljedica pogrešne primjene materijalnog prava, čime da su mu povrijeđena i Ustavom zajamčena prava, između ostalog, pravo na pristup sudu, pošteno suđenje, jednakost pred zakonom, pravnu sigurnost i sl.

9. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da je pobijana presuda nerazumljiva kako glede deklaratornih, tako i kondemnatornih dijelova, jer se svodi u izreci na prepričavanje ugovornih odredbi čije se utvrđenje traži, a u obrazloženju na prepričavanje utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite, dok je u točki III. izreke dosuđen iznos od 1.467,89 EUR, a zbroj pojedinačnih iznosa glasi na 1.135,92 EUR, glede čega da je nejasno i obrazloženje iz točke 38., dok je u točki VI. izreke dosuđen iznos od 5.198,53 EUR, a zbroj daje iznos od 5.198,54 EUR. Nadalje, ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a navodeći da preinake tužbe nisu bile opravdane te im se protivio, obzirom da je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe imao na raspolaganju sve podatke za postavljanje urednog tužbenog zahtjeva za isplatu, a posebne okolnosti zbog kojih je prvostupanjski sud iste dopustio (poglavito preinaku od 14. lipnja 2021. nakon zaključenja prethodnog postupka samo zbog provedenog vještačenja) nisu obrazložene. Također, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i čl. 502.c ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud postupao kao da je vezan utvrđenjima iz kolektivne parnice, a da prethodno nije utvrdio jesu li od strane tužitelja dokazane osnovne pretpostavke za primjenu tih utvrđenja (prije svega svojstvo potrošača). Nadalje, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na valutnu klauzulu koja je dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava te je kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, u smislu odredbe čl. 1. st. 2. Direktive. Također, ističe da je ostalo neutvrđeno je li tužitelj primijenio dužnu pažnju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, zatim zašto bi se utvrđenja iz kolektivnog spora odnosila na konkretnog tužitelja, a ne postoje ni dokazi o nepoštenosti ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u odnosu na tužitelja, koji nije dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. Navodi i da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj „prosječni potrošač“ i slabija ugovorna strana, zatim da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i da kao banka s njim nije pregovarao, te da su sporne ugovorne odredbe nepoštene. Osim toga, da nisu uzeti u obzir Opći uvjeti poslovanja iz 1999., 2011. i 2013., kao i da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara, odnosno da je vezana uz definirani fiksni i varijabilni element, pa su time jasni parametri promjene kamatne stope. Ukazuje da pri odluci o visini tužbenog zahtjeva nisu uzete u obzir tzv. negativne tečajne razlike, te osporava ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i o tijeku zatezne kamate navodeći da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007/2008. godinu. Konačno, ističe da odredba čl. 49. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 57/11) nema povratno djelovanje u odnosu na ugovor sklopljen 2007., pa nema mjesta pozivanju na odredbu čl. 502.c ZPP-a.

10. Prema ocjeni ovog suda osnovano tuženik u odnosu na točku VI. izreke pobijane presude ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP-a, i to obzirom da je tužitelju s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF dosuđen iznos od 5.198,53 EUR, a zbroj pojedinačnih iznosa daje iznos od 5.198,54 EUR. Bez obzira što je navedena razlika zbroja pojedinačnih iznosa i glavničnog iznosa očigledno posljedica preračunavanja odnosno konverzije kuna u EUR (po fiksnom tečaju i zaokruživanjem na dvije decimale), isto presudu u pobijanom dijelu čini proturječnom samoj sebi, pa da bi se radilo o jednakoj visini dosuđenog i zbroja pojedinačnih iznosa valjalo je odrediti da se zatezna kamata za razdoblje od 20. rujna 2014. do isplate obračunava na iznos od 104,79 EUR i u tom dijelu primjenom odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a pobijanu presudu potvrditi, a u preostalom dijelu za razdoblje od 20. rujna 2014. do isplate prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti te zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 0,01 EUR odbiti kao neosnovan.

11. Za razliku od navedenog, ispitujući preostali dio pobijane odluke u smislu žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da ista nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, u bitnome sadrži razloge o odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni, razumljivi i bez proturječja, pa nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbama ukazuju obje stranke, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Protivno žalbenim navodima tuženika, deklaratorni dio presude je određen i iz istog se pouzdano može utvrditi koji dijelovi spornih članaka su utvrđeni ništetnim, dakle da je prvostupanjski sud odlučivao o utvrđenju ništetnim ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom kreditora i obvezi vraćanja kredita u valuti CHF, dok su kondemnatorni dijelovi presude preinačeni ovom odlukom na način i zbog razloga iznesenih u izreci i obrazloženju ove odluke.

12. Jednako tako, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a na koju sadržajno u žalbama ukazuju obje stranke, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije stranaka pa neosnovano stranke u žalbama prigovaraju da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da im je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

13. Također, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da su mu povrijeđena prava zajamčena međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska potpisnica, prije svega Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljenih sloboda, kao i Ustavom RH, i to pravo na pravično suđenje, te u njemu sadržano pravo na pristup sudu i jednakost oružja. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelju bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj presudi prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tužitelja, a presuda je kao što je naprijed navedeno dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu neosnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva (točke 25. i 26. obrazloženja). Stoga se donesena presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom, te u kontekstu navedenog tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bila povrijeđena prava i jamstva osigurana europskom pravnom stečevinom i Ustavom RH.

14. Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 7. svibnja 2019. (raspravnim rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 2. listopada 2019.), kao i preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 14. lipnja 2021. (nakon provedenog financijskog vještačenja), smatrajući da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 190. ZPP-a te da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake samo zbog provedenog vještačenja, valja navesti da je preinaka tužbe prema čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštena do zaključenja glavne rasprave ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga je žalbu tuženika protiv točke I. izreke rješenja primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje u tom dijelu.

15. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda, kao i mogućnosti primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a. Naime, pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača primjenjuju se u individualnim restitucijskim parnicama temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.1. Pri tome, tuženik neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, budući da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 8. ožujka 2019. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni odredbe čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a od 1. rujna 2019. (NN 70/19) odredba čl. 502.c izmijenjena u tom smislu da su iza riječi za naknadu štete dodane riječi „ili isplatu“, bez obzira na navedeno, ukoliko je netko nešto, kao ovdje tuženik, stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi tada prema odredbama koje reguliraju posljedice ništetnosti dužan je drugoj strani vratiti sve ono što je primio po osnovi takvog ugovora, slijedom čega ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, kada se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja valja reći da je pravilan stav prvostupanjskog suda da Ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da zbog toga cjelokupan ugovor o kreditu nije ništetan, sve to sukladno odredbi čl. 102. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom odredbom je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, te sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16.1. Naime, utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopljen bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno nalazi se u poziciji kao da je isti sklopljen po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Ugovor o kreditu može opstati bez tih ništetnih odredbi, obzirom da je utvrđenjem djelomične ništetnosti potrošaču načelno omogućeno zahtijevati od banke po pravilima o stjecanju bez osnove preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi, a u ovom konkretnom slučaju tužitelj je postavio eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamate i valuta ispunjenja obveze.

16.2. Pravno stajalište o održavanju na snazi ugovora o kreditu koji u sebi sadržava ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., te presudi i rješenju broj: Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024., kojom potonjom odlukom je preinačio presudu ovog suda poslovni broj: Gž-115/2020-2 od 17. rujna 2020. na koju se u žalbi poziva tužitelj, a u kojoj je izraženo pogrešno pravno shvaćanje o ništetnosti cijelog ugovora.

16.3. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji sadrže razloge koji se temelje na praksi Suda Europske unije (prema kojoj je nacionalni sud ovlašten samo izuzeti iz primjene ništetnu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, bez mijenjanja njezinog sadržaja), valja reći da odluke Suda Europske unije na koje se poziva tužitelj nisu mjerodavni izvor prava u ovom slučaju jer se odnose na tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., a ratione temporis konkretni Ugovor o kreditu nije u dosegu navedene Direktive obzirom da je sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Za odlučivanje o materijalnopravnim pitanjima u ovom predmetu mjerodavno je isključivo pravo Republike Hrvatske, prvenstveno odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača (tako i VSRH u spomenutoj odluci Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.).

16.4. Obzirom da je odredbama čl. 324. st. 1. ZOO-a i čl. 102. st. 2. ZZP/07 propisana mogućnost održavanja na snazi ugovora koji u sebi sadrži ništetne odredbe, te uzimajući u obzir da odredba čl. 1021. ZOO-a propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, što znači da je svrha Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju bila da tužitelj stekne novčana sredstva za kupnju vozila i da je tuženik ispunio ugovor na način da je tužitelju stavio na raspolaganje ugovoreni novčani iznos, kojeg je tužitelj bio dužan vratiti u kunama uz ugovorenu valutu obveze u CHF uvećanu za ugovorenu kamatu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje, pa kada se u konkretnom slučaju uklone ništetne odredbe, tužitelj se nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji kao da tih odredaba nije bilo, odnosno ima pravo na obeštećenje u okviru kojeg se obveza po Ugovoru o kreditu izračunava prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju valute obveze prilikom plasiranja kredita, slijedom čega je pravilna ocjena prvostupanjskog suda da predmetni Ugovor o kreditu može opstati bez navedenih ništetnih odredbi, obzirom da Ugovor o kreditu i nadalje sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost.

17. Nadalje, valja navesti da je prvostupanjski sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF temeljio na pravnim utvrđenjima iz presuda na koje se pozvao, ovo temeljem odredaba čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP-a kojima je propisana vezanost suda za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

18. U konkretnom slučaju ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju obveze vezano uz valutnu klauzulu, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj: Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

19. Dakle, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

20. U predmetnom postupku tuženik druge dokaze osim uvida u priloženu dokumentaciju nije predlagao (za „osobnog bankara“ nije naveo ime, prezime ni adresu), iako je na njemu bio teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 96. st. 2. ZZP/07), kao i da tužitelj nije potrošač, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF pravilno utemeljio na presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava.

21. Dakle, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u ovoj fazi postupka osporava tužitelju status potrošača, na koju okolnost tijekom postupka nije predlagao nikakve dokaze, a prigovor kojim je osporio tužitelju svojstvo potrošača istaknuo je tek nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle protivno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a, pa je pravilno prvostupanjski sud postupio kada te navode nije uzeo u obzir (sukladno stavku 3. istog članka). Osim toga, kao što je to naprijed navedeno, teret dokaza o svojstvu potrošača nije na tužitelju (kako to tuženik neosnovano navodi u žalbi), već je teret dokaza da tužitelj nema to svojstvo na trgovcu (u konkretnom slučaju tuženiku), a što proizlazi i iz stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima status potrošača, kako je isti definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

22. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u smislu odredbi ZZP/07 imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati „prosječnim potrošačem“, jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika (a ne tužitelja kako to nepravilno navodi u žalbi tuženik) da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o riziku promjene tečaja i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju zahtjev transparentnosti bio zadovoljen.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava ( iz čl. 22. ZOO-a) i kao takva izuzeta iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EZ, u smislu čl. 1. st. 2. te Direktive, u prilog čega se poziva na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, valja ponoviti da se ta Direktiva ne primjenjuje na predmetni obveznopravni odnos koji je nastao 2007. (jer je RH članicom EU postala 1. srpnja 2013.).

23.1. Iako su točni navodi tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno zakonom, isti ispušta iz vida da u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije utvrđena nepoštenom i ništetnom u skladu sa čl. 96. st. 1. ZZP/07 zato što je suprotna prisilnom propisu već zato što tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditima kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prvostupanjski sud je, stoga, pravilno o ništetnosti zaključivao primjenom relevantnih odredbi ZZP/07, pa neosnovano tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava.

24. Jednako tako, imajući u vidu predmet spora neosnovan je žalbeni navod tuženika kojim upire na primjenu Općih uvjeta poslovanja, jer isti također ne sadrže precizne i jasno definirane parametre za promjenu kamatne stope, niti je tužitelj istima bio obaviješten o riziku sklapanja ugovora s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF.

25. Također, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je potraživanje za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. neosnovano jer je od 1. siječnja 2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, a o čemu je tužitelj obaviješten obaviješću od 8. siječnja 2013. Iz priložene Obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. proizlazi da je tuženik obavijestio tužitelja da „kamatna stopa po njegovom kreditu na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 7,55%, a prema novim uvjetima određenja kamatne stope, sastoji se od: varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena“. Iako nije sporno da je tuženik primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2012, dalje: ZID ZPK/12) definirao LIBOR kao parametar za izračun promjenjivog dijela kamatne stope u konkretnom ugovoru, to samo po sebi nije dovelo do dopune predmetnog Ugovora o kreditu jer se ne može smatrati valjanom ponudom za dopunu ništetne odredbe kad je potrošaču umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 5,20% ponuđena opcija prema kojoj kamatna stopa iznosi 7,55% i sastoji se od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 7,485 postotnih poena, jer je evidentno da je fiksni dio bez obrazloženja povećan iznad ukupne početne stope. Stoga tuženik nije na temelju obavijesti od 8. siječnja 2013. u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po stopi od 7,55% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je naplatom kamate po stopi višoj od 5,20% u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. do 19. rujna 2014. dio imovine tužitelja bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužitelja i u tom razdoblju. Ovaj stav je u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

26. Obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje se pozvao u obrazloženju presude u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u čl. 1. st. 2., čl. 2. i čl. 6. st. 1. i 2. predmetnog Ugovora o kreditu, zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim.

27. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku, valja navesti da je sada već ustaljena sudska praksa zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga je zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 u tom dijelu, a glede valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 8. ožujka 2019. odnosno eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 7. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, pa su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

27.1. Navedeno se odnosi i na preinaku tužbe iz podneska od 14. lipnja 2021., pa osnovano tužitelj sadržajem žalbe ukazuje na pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je u odnosu na preinačenu tužbu glede zahtjeva za isplatu s osnova promjenjive kamatne stope nastupila zastara potraživanja. Ovdje treba ukazati na pravno shvaćanje sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. U konkretnom slučaju se radi o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (nakon provedenog financijskog vještačenja), pa je zastara prekinuta već podnošenjem predmetne tužbe, odnosno eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva 7. svibnja 2019.

28. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj preplatio tuženiku zbog ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 1.670,93 EUR, te zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 5.198,53 EUR, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a valjalo je obvezati tuženika da isplati tužitelju navedene iznose, dakle s osnova preplate kamate osim po prvostupanjskom sudu dosuđenog iznosa od 1.467,89 EUR, još i daljnjeg iznosa od 203,04 kn u odnosu na kojeg je prvostupanjski sud pogrešno odbio tužbeni zahtjev. Na dosuđene iznose tužitelj ima pravo i na isplatu zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete jer tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba, pa su tome suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

29. Kako je razmatranjem spisa utvrđeno da tuženik u konkretnom slučaju vezano za tzv. negativnu tečajnu razliku nije na određeni način istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, odnosno nije podnio ni protutužbu, već je samo općenito stavio prigovor kojim osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, to sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani. Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

30. Obzirom na navedeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu, a žalbu tužitelja djelomično odbiti, a djelomično prihvatiti, te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu u točkama I., II. i V., te preostalom dijelu točke VI. izreke (za glavnični iznos i sve pojedinačne mjesečne iznose osim posljednjeg sa pripadajućom zateznom kamatom) potvrditi, a u točkama III. i IV. izreke primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti te dosuditi tužitelju cjelokupno potraživani iznos kojeg je platio temeljem ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od 1.670,93 EUR sa zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u izreci ove presude.

31. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio temeljem odredaba čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP-a, na način da je tuženika obvezao da tužitelju nadoknadi sve potrebne troškove postupka, koji da za radnje i izdatke navedene u točki 41. obrazloženja iznose ukupno 2.629,11 EUR.

32. Osporavajući odluku o troškovima postupka tužitelj navodi da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev i dosuditi mu cjelokupni trošak ovog postupka, dok protivno postupanje predstavlja povredu prava na pristup sudu i pošteno suđenje. Naime, da mu je neosnovano odbijen dio zahtjeva za naknadu troškova sastava podnesaka uz obrazloženje da se u istima ponavljaju već do tada izneseni navodi ili se istima požuruje postupanje suda. Osim toga, da je trebao biti u cijelosti usvojen glavni tužbeni zahtjev i dosuđeni mu troškovi prema vrijednosti predmeta spora iz tog zahtjeva.

32.1. Prezentirane žalbene navode tužitelja ovaj sud cijeni neutemeljenim i neosnovanim, jer je nedvojbeno da je naknadu troškova postupka zatražio prema vrijednosti predmeta spora iz eventualnog tužbenog zahtjeva (a ne glavnog, s kojim nije ni uspio), te da su mu temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a na teret tuženika dosuđeni svi troškovi koje je prvostupanjski sud ocijenio potrebnim, a troškovi i izdaci navedeni u točki 42. obrazloženja i prema ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za vođenje parnice.

33. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da tužitelj ne bi imao pravo na trošak jer je predao zahtjev za naknadu troškova na ročištu, a ne putem e-komunikacije. Odredbom čl. 164. st. 3. ZPP-a propisano je da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, pa kako je tužitelj zahtjev za naknadu troškova predao na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposredno u spis, to je pravovremeno i pravilno podnio zahtjev za naknadu troškova postupka.

33.1. Neosnovani su i žalbeni navodi kojima tuženik osporava primjenu materijalnog pravo iz odredbe čl. 155. ZPP-a, navodeći da se odluka bazira na utvrđenjima iz kolektivnog spora pa su tužitelju dosuđeni troškove koji nisu bili nužni. Naime, pobijanu odluku prvostupanjski sud je donio i na temelju utvrđenja u provedenom parničnom postupku u kojem su sudjelovale obje stranke, te su troškovi i izdaci navedeni u točki 41. obrazloženja (osim troška dopunskog vještačenja koji je nastao isključivo u vezi glavnog tužbenog zahtjeva) i po ocjeni ovog suda bili potrebni za vođenje postupka. Navedeno se odnosi i na trošak sastavljanja podneska od 14. lipnja 2021. (kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te precizirao tužbeni zahtjev), kao i trošak zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za koja tužitelju sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN138/23) pripada pravo na 100 bodova za svako ročište.

34. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da je tužitelj uslijed preinačenja prvostupanjske odluke praktički u cijelosti uspio sa eventualnim tužbenim zahtjevom, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada mu pravo na naknadu troškova za sve radnje i izdatke koji se odnose na taj dio tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u rješenju broj: Rev-623/2023-2 od 25. listopada 2023.). Kao što je naprijed navedeno radi se o svim troškovima i izdacima, čija visina je pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, osim troška dopunskog vještačenja.

34.1. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi troškove postupka u iznosu od 2.463,21 EUR, pa je u tom dijelu primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a u preostalom dijelu primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 165,90 EUR odbijen kao neosnovan.

35. Obzirom da je tužitelj sa žalbom uspio u neznatnom dijelu kondemnatornog eventualnog zahtjeva (dok nije uspio u odnosu na deklaratorni ni kondemnatorni glavni zahtjev), to mu nije dosuđen trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a), kao ni tuženiku koji je sa žalbom protiv presude uspio u neznatnom dijelu (da se na iznos od 0,01 EUR ne obračunava zatezna kamata), te djelomično sa žalbom protiv rješenja o troškovima, zbog čega je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

36. Tužitelju nije priznat ni trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za odluku o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer