Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1142/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZUT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Petru Markoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-456/2019-37 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-456/2019-37 od 5. srpnja 2024. u točkama I., II., III., IV. i VII. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda i rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-456/2019-37 od 5. srpnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 6. travnja 2023.;

- ukida u točkama V. i VI. izreke i rješenje o troškovima iz točaka VIII. i X. izreke, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se konačnu odluku.

III. U nepobijanoj točki IX. izreke prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točkama I. do III. izreke utvrđeni su ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208159183 o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Točkom IV. izreke utvrđeno je da ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. navedenog Ugovora, koji glasi: „Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz ovog članka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“. Točkom V. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora koji glasi: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom“, te točkom VI. izreke da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. koji glasi: „EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit“. Točkom VII. izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime preplaćene kamate iznos od 11.767,30 EUR sa zateznim kamatama na određene pojedinačne iznose. Točkom VIII. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.459,86 EUR sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2024. do isplate, dok je točkom IX. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zatezanom kamatom od 5. srpnja 2024. do isplate, kao i točkom X. izreke zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.594,57 EUR sa zatezanom kamatom od 5. srpnja 2024. do isplate. Rješenjem sadržanim u presudi dopuštena je preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljice od 6. travnja 2023.

2. Navedenu presudu i rješenje (osim točke IX. izreke) pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, te ukine rješenje i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da pobijanu odluku ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3208159183 od 28. prosinca 2006. sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, te da je korisnik kredita upoznat sa efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom i da EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 11.767,30 EUR s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužiteljice i tuženika 28. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208159183 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kredit za kupnju stana u iznosu od 92.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate 30 godina

- da su ugovorne strane bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile da je redovna kamatna stopa od dana stavljanja kredita u otplatu do 31. prosinca 2007. fiksna, te na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje, nakon čega se od 1. siječnja 2008. pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora

- da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da se radi o potrošačkom ugovoru, čija namjena je bila kupnja stana u svrhu osobnog stanovanja, a ne iznajmljivanja u poslovne svrhe

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao

- da se i u ovom postupku može primijeniti navedena presuda iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona)

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru, u kojem je bila navedena promjenjiva kamata, o čemu nije pregovarala, niti joj je itko objasnio na koji način se mijenja kamatna stopa, odnosno upozorio ju da bi ista mogla rapidno rasti, naime da joj je ponuđen jedino takav kredit, te joj niti jedna ugovorna odredba nije posebno objašnjavana, niti je mogla pregovarati o tim odredbama, odnosno mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu, a kupljeni stan da je od početka (i dan danas) koristila za stanovanje sa svojom obitelji

- da je prigovor zastare neosnovan, budući da zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost spornih odredaba Ugovora o kreditu, a što je u skladu sa zaključkom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) sa sjednice od 30. siječnja 2020., sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec. iz Darfin d.o.o. proizlazi da ukupna razlika između mjesečnih kamata prema Ugovoru o kreditu da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno Odlukama o kamatnim stopama tuženika i iznosa mjesečnih kamata prema obračunu tuženika iznosi 11.928,52 EUR odnosno kunska protuvrijednost iznosi 88.660,66 kn, što prema fiksnom tečaju EUR-a (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi 11.767,30 EUR.

7. Temeljem navedenih utvrđenja, ističući da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te pozivajući se na odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), dakle imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o pojedinim ugovornim odredbama nije raspravljalo, već da je ugovor unaprijed pripremljen od strane banka, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužiteljice, čiji položaj je prilikom sklapanja ugovora bio „slabiji“, i to obzirom da je kao prosječni potrošač pristupila sklapanju pravnog posla bez posebnog znanja o financijsko- bankarskom aspektu ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koje odredbe su za nju kao korisnicu kredita bile neodređene i nerazumljive, bez egzaktnih i jasno definiranih parametara promjene, već je isto ovisilo isključivo o odluci banke, koja tužiteljicu nije na valjan i razumljiv način obavijestila o postojanju rizika rasta kamatne stope i povećanja mjesečnog anuiteta, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, slijedom čega tužiteljici sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na isplatu iznosa od 11.767,30 EUR na ime jednostrano promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama tekućim od uplate svakog pojedinog iznosa do isplate.

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda dijelom ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno nisu obrazloženi razlozi ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi, a deklaratorni i kondemnatorni dio presude je nerazumljiv, naime u pogledu deklaratornih zahtjeva da nije jasno niti je obrazloženo zbog čega su neki dijelovi članaka Ugovora o kreditu utvrđeni ništetnim, primjerice oni navedeni u točkama V. i VI. izreke presude. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da se i na EUR kredite primjenjuju utvrđenja iz CHF kolektivne zaštite, navodeći da je stoga trebalo provesti „test poštenosti“, što prvostupanjski sud nije učinio jer se u pobijanoj presudi ne govori je li i zbog čega takva odredba nejasna, teško razumljiva i teško uočljiva, kao i je li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu. Ističe da se na može govoriti o njegovoj nesavjesnosti, kada je odluka o uzimanju kredita bila isključivo na tužiteljici, koja je, ako joj neka odredba nije odgovarala, mogla odustati od sklapanja ugovora ili je mogla tražiti raskid ugovora. Također, ističe da činjenica da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo, što ovdje nije slučaj, ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža, a o čemu je obrazloženje pobijane presude manjkavo. Osim toga, tužiteljica da nije dokazala da joj je odredba o načinu promjene kamatne stope bila nerazumljiva i da se o njoj nije pregovaralo, pa je primjenom pravila o teretu dokaza trebalo odbiti tužbeni zahtjev. Nadalje, ističe da tužbom kao stranke Ugovora o kreditu nisu obuhvaćeni založni dužnici ZU i ČU, pa prvostupanjski sud po takvoj tužbi nije smio postupiti, odnosno propustio je primijeniti odredbe čl. 109. u vezi čl. 201. ZPP- a, obzirom da se radi o jedinstvenim i nužnim suparničarima te se ništetnost ugovora mora riješiti na jednak način u odnosu na sve sudionike pravnog posla. Također, ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo prosječnog potrošača, a osim toga ni o kojoj se nekretnini radi, u koje se svrhe ista koristi, tko ju koristi i na koji način, kao ni u što je utrošen iznos kredita koji je isplaćen izravno na račun tužiteljice. Nadalje, ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a navodeći da je prvostupanjski sud protivno odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 6. travnja 2023., kojoj preinaci se protivio, a koja je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka. Također, ističe da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i ocijeniti sadržaj njegovih Općih uvjeta koji su u primjeni od 1999., 2011. i 2013., te nije imao u vidu da je od 1. siječnja 2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, dalje: ZID ZPK/12) pa je zahtjev tužiteljice za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. neosnovan. Osporava i stav prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare, kao i odluku o tijeku zatezne kamate u svezi čega osporava da bi bio nepošten stjecatelj. Konačno, ukazuje da u prometu po kreditu postoji uplata izvršena 15. lipnja 2018. za koju je kao platitelj navedena Hrvatska poštanska banka d.d., pa tužiteljica nije aktivno legitimirana zahtijevati povrat tog iznosa, a osim toga da nema mjesta primjeni odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja je na snagu stupila 1. srpnja 2013.

9. Prema ocjeni ovog suda u odnosu odluku o deklaratornim zahtjevima tužiteljice iz točaka V. i VI. izreke presude osnovani su žalbeni navodi tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer prvostupanjski sud prihvaćajući zahtjeve za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 23. Ugovora o kreditu koji glasi: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom“ i dio koji glasi „EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit“, nije iznio razloge na temelju kojih je utvrdio ništetnost navedenih dijelova odredbe čl. 23. Ugovora o kredita, pa nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Stoga je prihvaćena žalba tuženika te je primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinuta prvostupanjska presuda u točkama V. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na novo suđenje.

10. Za razliku od toga, u preostalom dijelu ne mogu se kao osnovane prihvatiti žalbene tvrdnje tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog kojih nalazi osnovanim deklaratorni i kondemnatorni zahtjev tužiteljice, koji razlozi nisu proturječni niti međusobno niti sa izrekom presude, koja je razumljiva i podobna za ispitivanje, a nije ostvarena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

11. Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a na koju sadržajno u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, dakle i o prouzročenoj značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

12. Jednako tako, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP- a na koju se tuženik poziva u žalbi, jer je pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 6. travnja 2023. (raspravnim rješenjem od 23. svibnja 2024.), smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. U odnosu na žalbene navode tuženika o pogrešnoj primjeni odredbe čl. 190. ZPP-a te da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštenje preinake samo zbog provedenog vještačenja, valja navesti da je odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (NN 70/19, dalje: ZID ZPP/19) u čl. 190. iza st. 1. dodan novi st. 2. koji glasi: „Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka“. Navedena odredba primjenjuje se na sve postupke u tijeku temeljem čl. 117. st. 2. ZID ZPP/19. Kako je tužiteljica preinačila tužbu odmah nakon provedenog vještačenja kada je stekla dovoljno parametara za određivanje visine zahtjeva, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 190. st. 2. ZPP-a pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe, a svako drugačije postupanje predstavljalo bi povredu tužiteljičinog prava na pravično suđenje, zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, kao skupa postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičnost postupka. Stoga je žalbu tuženika protiv rješenja o dopuštenosti preinake valjalo primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.

13. Osnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju, budući da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu koji je vezan uz valutnu klauzulu u valuti EUR. Identično stajalište izraženo je i u presudi VSRH broj: Revt-249/14-2, u kojoj je jasno navedeno da se presuda iz postupka kolektivne zaštite odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF, a ne neke druge valute, pa stoga kolektivna tužba i presude donesene u sporu kolektivne zaštite nemaju pravni učinak na kredite vezane uz valutnu klauzulu u valuti EUR.

14. Međutim, iako se pogrešno pozvao na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je ocjenjivao ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a, te pravilno utvrdio da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica kao korisnica kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, jer je na temelju ugovorne odredbe o kamati jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu i do 31. prosinca 2007., dok nije mogla znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju (od 1. siječnja 2008. pa nadalje), a tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici objasnio način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, na temelju kojih bi ista mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljici ugovorna odredba o promjenjivosti kamate stope, formiranoj jednostrano od tuženika, bila nerazumljiva i da je protivno savjesnosti i poštenju uzrokovala značajnu neravnotežu na njezinu štetu kao potrošača, čime je postupanje tuženika u suprotnosti s odredbama čl. 81. i 87. tada važećeg ZZP/03.

14.1. Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu sklopila kao potrošač, jer osim što se radi o namjenskom kreditu za kupnju stana (u kojem tužiteljica i danas stanuje sa svojom obitelji), ne postoje nikakve činjenice koje bi demantirale zaključak suda da je tužiteljica navedeni ugovor sklopila nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa tuženik svojim žalbenim navodima isto nije doveo u sumnju.

14.2. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u Ugovoru o kreditu bila navedena promjenjiva kamata, o čemu nije pregovarala, niti joj je objašnjeno za koje parametre je vezana promjena kamatne stope, dok s druge pak strane tuženik (na kome je teret dokazivanja tih okolnosti) ničime nije dokazao da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da bi tužiteljica bila upoznata sa svim elementima, kriterijima i parametrima bitnim za promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, a svakako se ne može smatrati da je tužiteljica sa navedenim bila upoznata zbog toga što je odredba formulirana na način da će redovna kamata stopa biti promjenjiva i da će zbog toga tijekom otplate kredita doći do povećanja ili smanjenja mjesečnog anuiteta, kao i da je ista tužiteljica bila razumljiva i da je znala koliko bi ta promjena mogla utjecati na njezinu obvezu, a kako bi mogla relevantno ocijeniti eventualne ekonomske posljedice takve promjene.

14.3. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u smislu odredbi ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati „prosječnim potrošačem“, jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi u konkretnom slučaju zahtjev transparentnosti bio zadovoljen.

14.4. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda da sporna ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nije bila razumljiva, te da bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što se ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem konkretne odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi niti oko njezinog ne/prihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14.5. Također, žalbeni navodi tuženika da su tužbom trebali biti obuhvaćeni založni dužnici ZU i ČU jer su potpisnici ugovora jedinstveni i nužni suparničari te da tužba radi nedostatka u pogledu stranačke sposobnosti nije bila podobna za postupanje, nisu osnovani, ovo iz razloga što založni dužnik nema pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu, već je treća osoba koja temeljem ugovornog odnosa s kreditorom osigurava tražbinu.

14.6. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i ocijeniti sadržaj njegovih Općih uvjeta koji su u primjeni od 1999., 2011. i 2013., valja navesti da isto u okolnostima konkretnog slučaja nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude, budući da navedeni Opći uvjeti također ne sadrže precizne i jasno definirane parametre za promjenu kamatne stope, niti je tužiteljica istima bila obaviještena o riziku sklapanja ugovora s jednostrano promjenjivom kamatnom stopom. Također, neosnovan je žalbeni navod tuženika da je potraživanje za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. neosnovano jer je od 1. siječnja 2013. redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, a o čemu je tužiteljica obaviještena obaviješću od 8. siječnja 2013. Iz priložene Obavijesti o promjeni kamatne stope od 8. siječnja 2013. proizlazi da je tuženik obavijestio tužiteljicu da „kamatna stopa po njezinom stambenom kreditu na dan 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 6,50%, a prema novim uvjetima određenja kamatne stope, sastoji se od: varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M NRS1 za EUR i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 3,32000 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 3,43000 postotnih poena“. Iako nije sporno da je tuženik primjenom odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/2012, dalje: ZID ZPK/12) definirao nacionalnu referentnu stopu kao parametar za izračun promjenjivog dijela kamatne stope u konkretnom ugovoru, to samo po sebi nije dovelo do dopune predmetnog Ugovora o kreditu jer se ne može smatrati valjanom ponudom za dopunu ništetne odredbe kad je potrošaču umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 4,90% ponuđena opcija prema kojoj kamatna stopa iznosi 6,50%. Stoga tuženik nije na temelju obavijesti od 8. siječnja 2013. u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po stopi od 6,50% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je naplatom kamate po stopi višoj od 4,90% u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženika, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud prihvatio zahtjev tužiteljice i za to razdoblje. Ovaj stav je u skladu sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci broj: Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.

14.7. Prema tome, nedvojbeno je da se u konkretnom slučaju radilo o standardiziranom ugovoru unaprijed sastavljenom po tuženiku na čiji sadržaj pa tako niti na odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci kreditora tužiteljica nije mogla utjecati, a tuženik na kojem je teret dokazivanja da se o toj odredbi pregovaralo, suprotno nije dokazao. Obzirom da je navedena nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 322. st. 1. ZOO-a.

14.8. Budući da sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, tužiteljica je utvrđenjem ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetnom stekla subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe preplatila tuženiku upravo zahtijevani iznos od 11.767,30 EUR, pa je temeljem odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika da taj iznos isplati tužiteljici, ujedno ga kao nepoštenog stjecatelja pravilno obvezavši sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i na plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja do isplate, obzirom da se odgovornost za ugovaranje ništetne odredbe nalazi na njegovoj strani, koju odredbu je tužiteljici nametnuo bez mogućnosti pregovaranja.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Glede početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se sjednica Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020-2 koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Kako dakle zastara restitucijskog zahtjeva s osnove predmetne nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, to prema ocjeni ovog suda tražbina tužiteljice niti u jednom dijelu nije zastarjela.

16. Također, u odnosu na žalbeni navod tuženika da tužiteljica nije aktivno legitimirana zahtijevati povrat uplate za koju je kao platitelj navedena Hrvatska poštanska banka d.d., valja reći da isti nije osnovan, jer kada bi se i uzelo da se radilo o uplati anuiteta izvršenoj od strane treće osobe, različite od korisnika kredita, korisnik kredita - ovdje tužiteljica nije izgubila aktivnu legitimaciju u smislu čl. 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove, jer treća osoba u skladu s čl. 161. ZOO-a plaća dug u njezino ime i za njezin račun kao korisnice kredita, koju uplatu je tuženik prihvatio (kao ispunjenje obveze tužiteljice). Pri tome valja navesti i da uplatom treće osobe ne dolazi do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja tuženika ne oslobađa niti umanjuje njegovu obvezu utvrđenu osporenom presudom.

17. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu, te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II., III., IV. i VII. izreke.

18. Obzirom da je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točkama VIII. i X. izreke pobijane presude, dok je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena za konačnu odluku.

19. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka utvrđenu u točki 9. ovog obrazloženja na način da jasno i određeno navede razloge na temelju kojih utvrđuje ništetnim navedene dijelove odredbe čl. 23. Ugovora o kreditu koji glase: „i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom“, odnosno „EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit“, te će u novoj odluci odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

20. Točka IX. izreke prvostupanjske odluke nije pobijana žalbom, pa ista ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer