REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1141/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske agencije za osiguranje depozita, Zagreb, Jurišićeva 1 (prije Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka), kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vujasin & Lacković Starčević, Zagreb, protiv tuženika Stečajne mase Komercijalne banke d.d. u stečaju, Zagreb Frankopanska 11, kojeg zastupaju stečajni vjerovnici: 1. Nastavni Zavod za javno zdravstvo dr. sc. Andrija Štampar (prije Zavod za javno zdravstvo dr. sc. Andrija Štampar), Zagreb, Mirogojska 16, kojeg zastupa punomoćnik Tin Matić, odvjetnik u Zagrebu, 2. Stomatološka poliklinika Zagreb, Zagreb, Perkovčeva 3, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Klaić, odvjetnik u Zagrebu, 3. ĆĐ, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Đegerec, odvjetnik u Zagrebu) i 4. ZĐ, [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Modrić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7025/05-4 od 21. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1605/02 od 28. srpnja 2004., u sjednici održanoj 2. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizije tuženika se odbijaju kao neosnovane.
II. Zahtjevi tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na revizije odbijaju se kao neosnovani.
Obrazloženje
1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude odbijena je djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđena osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku u trećem višem isplatnom redu u iznosu od 65.259.931,12 kuna.
2. Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli Zavod za javno zdravstvo dr. sc. Andrija Štampar (sada Nastavni Zavod za javno zdravstvo dr. sc. Andrija Štampar) Stomatološka poliklinika Zagreb, ĆĐ i ZĐ, a na temelju članka 382. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 dalje: ZPP). Revizije su podnesene zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.
3. U odgovoru na revizije tužitelj je predložio ovome sudu da ih odbije kao neosnovane i dosudi mu naknadu troška sastava tih podnesaka.
4. Ovaj je sud, kako je to propisano člankom 392.a ZPP, pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
5. Revizije nisu osnovane.
6. Predmet spora u revizijskome stadiju postupka tužiteljev je zahtjev za utvrđenje da postoji njegova tražbina u iznosu od 65.259.931,12 kuna u trećem višem isplatnom redu.
7. Prvostupanjski sudovi zaključak o osnovanosti dijela tužbenoga zahtjeva u visini od 65.259.931,12 kuna obrazlažu tvrdnjama:
- da su pravna osnova toga zahtjeva Zakon o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga banaka i štedionica (Narodne novine br. 44/94, 79/98, 19/99 i 35/00, dalje: ZDA) te Pravilnik o osiguranju štednih uloga (Narodne novine br. 65/97, 105/98, 161/97 i 86/00, dalje: Pravilnik),
- da je člankom 6. ZDA propisano da je u slučaju stečaja banke Državna agencija za osiguranje štednih uloga banaka i štedionica (dalje: Agencija) dužna isplatiti štedne uloge koji su bili osigurani u banci i to do visine osiguranog štetnog uloga, neposredno štedišama banke u stečaju ili banci koja preuzme poslove štednje od banke u stečaju,
- da je člankom 6. Pravilnika propisano da su sve banke i štedionice te podružnice stranih banaka u Republici Hrvatskoj koje prikupljaju štedne uloge od fizičkih osoba, a koji se osiguravaju putem Agencije, dužne uplatiti jednokratnu naknadu Agenciji u visini od 0,3% od svog temeljnog kapitala, a na temelju članka 7. Pravilnika dužne su uplatiti i 0,6% od iznosa na ukupan iznos štednih uloga u skladu s člankom 2. stavcima 1. i 2. Pravilnika prema podacima na dan 31. prosinca 1996. u dva jednaka obroka,
- da je nesporno kako je navedene iznose tuženik uplatio,
- da se člankom 16. Pravilnika propisano da se uplatom navedenih iznosa smatra da su banka ili štedionica te podružnica strane banke osigurale štedne uloge u skladu s Pravilnikom te sklopile ugovor o osiguranju s Agencijom i prihvatile sve odredbe Pravilnika, a u skladu s člankom 17. stavkom 2. Pravilnika dan početka osiguranja štednih uloga Agencija je objavila u Narodnim novinama br. 4/98 od 13. siječnja 1998.,
- da je tuženik bio osiguran na temelju prethodno iznesenoga usprkos činjenici da od trećega tromjesečja 1998. do otvaranja stečaja nije plaćao premije osiguranja, jer se ovdje ne radi o odnosu osiguranja povezanoga s člancima 897 – 965. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, dalje: ZOO),
- da zato valja tužiteljevu tražbinu utvrditi u visini izračunatoj po sudskome vještaku za koji je utvrđeno da ga je tužitelj isplatio štedišama.
- da predmetna tražbina spada u treći viši isplatni red na temelju članka 95. Zakona o bankama (Narodne novine br. 161/98, dalje: ZB) važećeg u vrijeme kada je stečajni upravitelj priznao tražbinu,
8. Prije svega valja reći da je predmet utvrđivanja u ovome postupku tražbina tužitelja koju je tužitelj prijavio u stečajnome postupku koji se vodio nad tuženikom i koju tražbinu je stečajni upravitelj priznao no osporili su je određeni stečajni vjerovnici, među kojima i oni koji su podnijeli predmetne revizije. U takvoj situaciji u parnici na koju je ovdje tužitelj kao stečajni vjerovnik upućen radi utvrđenja njegove tražbine koju su osporili drugi stečajni vjerovnici (na temelju članka 79. stavka 2. Stečajnog zakona, Narodne novine br. 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03 i 187/04, dalje: SZ, koji se ovdje primjenjuje s obzirom na vrijeme pokretanja stečajnoga postupka, čija odredba glasi: „Ako je koji od stečajnih vjerovnika osporio tražbinu koju je priznao stečajni upravitelj stečajni će sudac stečajnog vjerovnika uputiti na parnicu radi utvrđivanja osporene tražbine.“) po naravi stvari nije moguće da stečajnoga dužnika, koji mora biti tuženik u parnici radi utvrđenja tražbine, jer se radi o tražbini u odnosu na njega, zastupa stečajni upravitelj, koji je inače zastupnik stečajnoga dužnika po samome zakonu, jer on je tražbinu priznao. Kada bi u toj parnici stečajni upravitelj zastupao dužnika, on ne bi mogao osporavati tražbinu u parnici, dakle, protiviti se tužbenome zahtjevu, i od njega se ne bi moglo očekivati da poduzima radnje usmjerene ka uspješnome osporavanju tužbenoga zahtjeva, već bi se, naprotiv, moglo očekivati da tužbeni zahtjev prizna, jer je to učinio i stečajnome postupku, čime bi tražbina mogla biti pravomoćno utvrđena. Tako bi osporavanje stečajnih vjerovnika bilo poništeno i oni nikada ne bi mogli s uspjehom osporiti tražbinu nekog drugog stečajnog vjerovnika. Zato neosnovano podnesene revizije polaze od toga da stečajni vjerovnici koji su osporili tužiteljevu tražbinu uopće ne bi trebali biti označeni kao tuženikovi zastupnici u ovoj parnici. Osim toga, kasnije je, Zakonom o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona (Narodne novine br. 82/06) u stavak 2. članka 178. dodana rečenica: „Osporavatelj u takvoj parnici nastupa u ime i za račun stečajnog dužnika“, čime je otklonjena svaka dvojba u vezi s navedenom problematikom.
9. Neosnovane su i revizijske tvrdnje prema kojima se ovdje radi o presuđenoj stvari jer je stečajni upravitelj priznao predmetnu tražbinu. O presuđenoj bi se stvari radilo da upravo stečajni vjerovnici koji ovdje nastupaju u ime i za račun dužnika nisu istu tražbinu osporili, što je spriječilo da se rješenjem donesenim u stečajnom postupku ta tražbina utvrdi. Naime, člankom 177. stavkom 1. SZ propisano je da se tražbina smatra utvrđenom ako ju na ispitnom ročištu prizna stečajni upravitelj, a ne ospori ju koji od stečajnih vjerovnika, odnosno ako izjavljeno osporavanje bude otklonjeno. Kako rješenjem u stečajnom postupku predmetna tražbina nije utvrđena, ne postoji sudska odluka o toj tražbini, pa s njom u vezi nema ni presuđene stvari. Neosnovano je i pozivanje na tom da je predmetni postupak valjalo prekinuti do okončanja nekih drugih postupaka u kojima sudjeluje tužitelj, ali protiv drugih tuženika, s obrazloženjem da tužitelj istu tražbinu nastoji ostvariti više puta. Naime, odluka u ovoj parnici ne mora nužno ovisiti o tome je li tražbina eventualno osnovana i prema drugim tuženicima, odnosno, nije jasno otkud shvaćanje da se u tim parnicama odlučuje o nekom prethodnom pitanju zbog koje bi ovaj postupak valjalo prekinuti. Osim toga, sve i da je tako, na parničnome je sudu da odluči hoće li sam odlučiti o nekom prethodnom pitanju ili će postupak prekinuti (članak 213. stavak 1. točka 1. ZPP).
10. U situaciji kakva je predmetna, naime, kada je stečajni sud, rješenjem koje je pravomoćno, uputio tužitelja na predmetnu parnicu, neosnovani su i navodi iz revizija da tužitelju u ovome slučaju nedostaje pravni interes za vođenje parnice.
11. Neosnovani su i revizijski navodi o tome da je predmetnu tužbu trebao prvostupanjski sud odbaciti jer da tužitelj nije u roku koji mu je taj sud dao ispravio glede podataka o zastupanju. Naime, neovisno o tome je li taj rok protekao ili ne prije dostave ispravljene tužbe, ovaj sud smatra da u konkretnome slučaju nije bilo ni potrebe tužbu vraćati na ispravak u smislu članka 109. ZPP. Naime, već je i iz tužbe bilo jasno da tužitelj smatra da je tuženik u ovoj parnici samo jedan, i to stečajni dužnik, a osporavatelji tražbine da ga zastupaju. Tužitelj je doduše pri pisanju tužbe više puta, naime onoliko puta koliko je i stečajnih vjerovnika koji su tražbinu osporili, naveo da je tuženik stečajna masa stečajnoga dužnika zastupana po svakom od osporavatelja, pritom svaki put prije takve naznake stavivši redni broj, no to nije smjelo stvoriti dojam da na pasivnoj strani ima više tuženika, već je jasno da je tuženik jedan, a da ga zastupa više osporavatelja.
12. Nižestupanjske su presude jasno i neproturječno obrazložene glede utvrđenoga činjeničnog stanja i primjene materijalnoga prava, pa s obzirom na to, kao i na sve prethodno navedeno u vezi s tvrdnjama o povredi određenih postupovnopravnih odredaba, ovaj sud zaključuje da nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.
13. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelj na temelju odredaba ZDA i Pravilnika na koje se pozvao ima pravo od tuženika zahtijevati da mu plati ono što je on isplatio tuženikovim štedišama na ime osiguranoga dijela njihove štednje. Također, pravilan je i zaključak da se ovdje glede nastanka i opstojnosti ugovora o osiguranju ne primjenjuju odredbe ZOO-a kojima je uređeno pitanje posljedice neisplate premije osiguranja od strane ugovaratelja osiguranja, jer je to pitanje uređeno odredbama ZDA kao posebnim zakonom. Konačno, valjan je i zaključak o pripadnosti tužiteljeve tražbine u treći isplatni red, a na temelju članka 95. ZB.
14. Zato nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.
15. Kako nisu ostvareni revizijski razlozi, presuđeno je kao u izreci na temelju članka 393. ZPP.
16. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju (točka II. izreke) jer se prema ocjeni ovoga suda ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice, a s obzirom na to da tužitelj u tim podnescima pretežito ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima već iznesene navode (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP).
Zagreb, 2. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
mr. sc. Dražen Jakovina
