Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2183/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Danku Škare, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 54 P-2431/2023-11 od 8. travnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 54 P-2431/2023-11 od 8. travnja 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice,

b) ukida u pobijanom dijelu kojim je točkom III. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu br. 029-50-263066 sklopljenog između tužiteljice i tuženika od 19. siječnja 2005., sadržana u čl. 3. ugovora o kreditu koja nosi naziv ''NAKNADA'', a koja glasi:

''3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom

prvog korištenja kredita. ''

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužiteljici OP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 376,23 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2005. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 8. travnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se u cijelosti odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužiteljice na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 029-50-263066, sklopljenog 19. siječnja 2005. između tuženika, kao kreditora i tužiteljice, kao korisnice kredita, a kojom odredbom članka da je ugovorena tužiteljici obveza platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 3,30% od iznosa odobrenog kredita, koja naknada da se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita.

6. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a.

7. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju pobijane presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističu tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

9. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je točkama I. i II. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I. i II. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tako iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je po provedenom dokaznom postupku, a na temelju, kako nespornih, tako i onih činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, sud prvog stupnja ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio je na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- među strankama da nije sporno postojanje Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2005., kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 17.679,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je tužiteljica podmirila naknadu za obradu kredita od 3,30 % od iznosa kredita;

- iz iskaza tužiteljice, ista da je kredit podignula kod radi kupnje osobnog vozila, da je kredit otplatila, a vozilo u međuvremenu da je prodala, te da joj je prilikom isplate kredita naplaćena i ulazna naknada, a djelatnik banke da joj nije napomenuo da će joj predmetna naknada biti naplaćena i o tome da je saznala prilikom potpisivanja ugovora, te Ugovor o kreditu da je bio 'tipski'' ugovor, unaprijed pripremljen, a u banci da su joj rekli da fiksna naknada predstavlja trošak obrade kredita, iako da je svu dokumentaciju, koja da je bila potrebna za dobivanje kredita, ona sama pribavljala;

- u odnosu na spornu odredbu Ugovora o kreditu, u vezi naknade za obradu kredita, da se nije moglo posebno pregovarati, tim više što sporna odredba, kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja ulazne naknade, da je bila sastavni dio tipskog ugovora koje su banke sklapale sa potrošačima;

- odredbama članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03), koji da je vrijedio u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da je propisano, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te stoga potrošač da nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca;

- tužiteljica, sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru o kreditu, da ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja, jer ti ugovori da su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori da su ništetni, ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora, pa stoga tuženik da je nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način da je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj, u kojem ista da nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, a tuženik suprotno da nije dokazao;

- stranke da nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, jer da je ta odredba bila unaprijed formulirana standardnim ugovorom tuženika, te sporna ugovorna odredba da je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te stoga ta odredba da je neodređena ili neodrediva, te posljedično ništetna, sukladno odredbi članka 270. stavka 1. ZOO-a.

- tuženikov istaknuti prigovor zastare da nije osnovan, jer u konkretnom slučaju da se radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice, da joj tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, radi čega zastara da još nije niti počela teći (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.).

- prilikom isplate kredita dana 21. siječnja 2005., da je naplaćena naknada od 2.834,68 kuna (3,30 % od iznosa kredita) za obradu dokumentacije, sukladno članku 3. Ugovora o kreditu.

12. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, da je ništetna predmetna ugovorna odredba iz članka 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice i sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), nalaže tuženika da isplati tužiteljici iznos od 376,23 EUR-a (2.834,68 kuna) sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. siječnja 2005. pa do isplate, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Naime, kako se sa tužiteljicom, a prema rezultatima dokaznog postupka, nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 3. Ugovora o kreditu), to očito tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

15. Iako je tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

17. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ta ugovorna odredba, te je obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 376,23 EUR-a (2.834,68 kuna)

19. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu Ugovora o kreditu, o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

20. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

21. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan.

22. Naime, pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji pravni stav prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, proizlazi,da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

24. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice - potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužiteljica ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Žalbeni navodi tuženika, koji se odnose na, po sudu prvog stupnja, utvrđenu ništetnost sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste naknade za obradu predmetnog kredita, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020.

26. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a koji i prihvaća ovaj žalbeni sud.

27. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

28. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

29. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

30. Naime, iz sanja spisa predmeta proizlazi, da je tuženik u odgovoru na tužbu (stranice od 20 do 26 spisa) prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice u tužbi, smatrajući da je tužiteljica vrijednost predmeta spora previsoko označila.

31. Iz tužbe tužiteljice (stranice od 1 do 3 spisa) proizlazi, da se tužbeni zahtjev tužiteljice odnosi na nenovčanu (utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu) i novčanu svotu (isplatu iznosa od 376,23 EUR-a / 2.834,68 kuna), te da je tužiteljica vrijednost predmeta spora naznačila u iznosu od 1.703,45 EUR-a / 12.834,68 kuna.

32. Odredbom članka 40. stavcima 1., 2. i 3. ZPP-a propisano je i to stavkom 1., ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljena tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, stavkom 2., u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio, a stavkom 3. propisano je, ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

33. Međutim, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je sud prvog stupnja, a nakon istaknutog prigovora tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora od strane tužiteljice u tužbi, brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora, te rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, kako to nalaže odredba članka 40. stavka 3. ZPP-a, a što sve osnovano tuženik i prigovara svojom žalbom.

34. Stoga je potrebno, da sud prvog stupnja u nastavku postupka, a povodom istaknutog predmetnog prigovora tuženika, postupi u skladu s odredbom članka 40. stavka 3. ZPP-a, pa nakon što utvrdi vrijednost predmeta spora, a o kojoj vrijednosti predmeta spora u konkretnom slučaju ovisi visina parničnih troškova, biti će u mogućnosti, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka.

35. Budući, da su na izloženi način u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom III. izreke presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, valjalo je žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i u ovom pobijanom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu (rješenje), te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao pod b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

36. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Split, 2. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Tihana Pivac