Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2679/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Sušiloviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta, u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-4110/2023-10 od 22. svibnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-4110/2023-10 od 22. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 3.651,25 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, točkom II. izreke, utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 028-50 4269060 od 18.07.2007. sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu koja nosi naziv „Naknada“, a koja glasi:„3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“, točkom III. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 458,40 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.000,00 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podneseni.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je deklaratorni zahtjev tužitelja na utvrđenje, da je ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 028-50-4269060, kojom je ugovorena jednokratna naknada, a koji Ugovor o kreditu da su 18. srpnja 2007. zaključili tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, te kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 458,40 EUR-a iz osnova ništetnosti te ugovorne odredbe, kao i za isplatu iznosa od 3.651,25 EUR-a na ime preplate iz osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak (CHF).

6. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na osnovu činjenica utvrđenih temeljem rezultata kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a temeljem Ugovora o kreditu broj 028-50-4269060 od 18. srpnja 2007., da su zasnovali ugovorni odnos, u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 78/15 dalje u tekstu ZOO), temeljem kojeg tuženik da je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu 23.865,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, koji iznos tužitelj da se, uz uvećanje za ugovorenu promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci Banke, koja da je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,49% godišnje, obvezao vratiti tuženiku u 72 mjesečna obroka i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan dospijeća;

- tužitelj da je otplatio kredit u cijelosti, te tužitelj da ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka;

- presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na koju da je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, te odlukom pod poslovnim brojem Revt-575/16 od 03. listopada 2017. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine, a u odnosu na koju da je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine, da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i da je tuženik u razdoblju 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO;

- odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106 stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1 toga Zakona, da obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to da je propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu da se radi u ovom konkretnom slučaju;

- odredbom članka 502. c ZPP-a da je propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a st. 1. ZPP-a), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati;

- da tužitelja ima status potrošača;

- iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iskaza tužitelja, da ne proizlazi da su tužitelju bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna parametara, a koji da utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, te da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF;

- da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu, koja da se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već da je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedena u članku 2 Ugovora o kreditu ("…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.), te tako određena odredba da se ne može smatrati niti određenom, niti odredivom, a promjena kamatne stope da je isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd.;

- odredba predmetnog ugovora, koja da promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može ni provjeriti, jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija;

- odredbom članka 3. Ugovora o kreditu da je ugovorena naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, te predmetna odredba da je jasno sastavljena i ista odredba tužitelju, a da je tužitelj postupio s pažnjom uobičajeno savjesnog potrošača, da nije mogla ostati nepoznata;

- iako da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena, jer da omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, da ne znači ujedno da je odredba poštena;

- imajući na umu da ugovorna odredba članka 3 ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji da mu je stoga stavljen na raspolaganje, ne u ugovorenom, nego u umanjenom iznosu, da se ne može se zaključiti, da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima;

- odredbe članaka od 1021. do 1024. ZOO-a da ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza da nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama;

- u skladu s člankom 74. stavkom 1. točkom 3 ZZP/07, ugovor o potrošačkom zajmu da mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji da se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti;

- predmetni Ugovor o kreditu da ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga, koji da se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, pa da nije jasno na što se točno sporna naknada odnosi, odnosno što je istom obuhvaćeno (jesu li to materijalni troškovi uredskog materijala, energenata, poštarine, izrada ponude, provjera i unos podataka, savjetovanje, izrada i potpis ugovora i sl.);

- imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 74. stavka 1. točke 3, ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, to tuženik da je člankom 3. Ugovora o kreditu na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji da ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima;

- Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 da je potvrdio, da je nepošteno, bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade, za koje da ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji da su netransparentni, i konačno koji da su neproporcionalni;

- u odnosu na prigovor zastare, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli, da je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, to zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule da je počela teći 14. lipnja 2018. godine, pa budući da je tužba predana sudu 24. svibnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe članka 225 ZOO-a, to da se prigovor zastare na ime isplate uslijed razlike između stvarno plaćenih anuiteta po srednjem tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, cijeni neosnovanim;

- prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora da počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa imajući u vidu da odluka o ništetnosti odredbe članka 3 Ugovora o kreditu još nije pravomoćna, to da nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano da tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

7. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je utvrdio, da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), kao i naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita ugovorena člankom 3. Ugovora o kreditu, pa je naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve ZOO/05, da isplati tužitelju temeljem preplate radi promjene tečaja CHF ukupan iznos od 3.651,25 EUR-a, a iz osnova naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita da isplati tužitelju iznos od 458,40 EUR- a, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, imajući pri tome u vidu da je tuženik priznao visinu utužene tražbine tužitelja.

8. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II. i III. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja

– ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II. i III. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Naime, tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode, za odgovoriti, da u provedenom postupku, a niti prvostupanjskom presudom, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

11. Žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a, imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a suprotno navedenim zaključcima, tuženik sudu nije niti dokazao.

12. Odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

13. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15 i 14/19), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

15. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

17. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

18. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

19. Direktiva 93/13 EEZ, propisuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

20. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO/05.

21. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

22. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

24. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe, u odnosu na isplatu iz osnova ništetnosti valutne klauzule, 24. svibnja 2023. (tužba – stranice od 1 do 8 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

25. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene iznose glavnica priznao zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

26. Nadalje, žalitelju je i za navesti, da se, a prema rezultatima dokaznog postupka, s tužiteljem nije pregovaralo oko naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, to očito tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a suprotno tome, tuženik u prvostupanjskom postupku nije dokazao.

27. Iako je zasigurno tuženik imao određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetan predmetna odredba Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita.

28. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993, određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

29. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014., u predmetu broj C- 26/13, navodi se, da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

30. Obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita ugovorene člankom 3. Ugovora o kreditu, to je očito ništetna ta ugovorna odredba.

31. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti navedenu spornu odredbu Ugovora o kreditu, kako bi isti mogao predvidjeti posljedice, koje iz toga Ugora o kreditu proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

32. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači, da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

33. Pitanje zastare, sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud. Tako je za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrdio, da je isti neosnovan, navodeći, da je pod poslovnim brojem Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

34. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi, da zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova ništetnosti ove ugovorene odredbe kojima je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u kojoj je odlučeno o predmetnoj ništetnosti.

35. Obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja - potrošača, to je stoga te ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, te rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje te ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega, sukladno odredbi članka 1115. ZOO/05, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

36. Prema tome, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

37. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalba tuženika i u ovom dijelu, kojim se na odluku o troškovima postupka u biti samo paušalno žali, smatrajući da je tužbeni zahtjev tužitelja trebalo odbiti u cijelosti, ukazuje neosnovana.

38. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, a niti je, suprotno žalbenim navodima, tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

Split, 2. travnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac