REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-19/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Rijeke, OIB 54382731928 iz Rijeke, Korzo 16, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587 koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi ispravka, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3028/2021-2 od 18. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-59/2020-18 od 30. travnja 2021., u sjednici održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na ispravak upisa provedenog u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Rijeci zemljišnoknjižnog odjela [adresa] u listu B, zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica] - kuća površine 93 čhv, k. o. [katastarska općina] proveden na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama posl. br. RZ- 97/2016 od 31. kolovoza 2018. na način da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva tuženice Republike Hrvatske na posebnim dijelovima nekretnine koji su navedeni u točki I. izreke prvostupanjske presude (točka I. izreke). Odlučeno je o troškovima postupka (točka II. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-714/2023-2 od 25. travnja 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Ima li tužitelj kao izvanknjižni nositelj prava vlasništva, odnosno tužitelj kao pravni prednik izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu pravo na zaštitu temeljem odredbe čl. 364. st. 6. ZV-a kad je u zemljišnoj knjizi u listu B upisana općenarodna imovina bez upisanog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP-a.). Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugoga stupnja na ponovno. Traži trošak revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ovoga zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. U ovoj revizijskoj fazi postupka je u bitnome sporno je li tužitelj izvanknjižni nositelj prava vlasništva i ima li kao takav pravo na zaštitu na temelju odredbe čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

9. Sud prvoga stupnja u bitnome polazi od utvrđenja koja među strankama nisu sporna i to:

- da je kao vlasnik nekretnina poslovnih prostora u prizemlju zgrade na adresi [adresa] ukupne površine 113,22 m2 i na adresi [adresa], ukupne površine 46,42 m2i 84,03 m2 koji čine posebne dijelove nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] k. č. br. [katastarska čestica] –kuća površine 93 čhv upisana tuženica,

- da je navedeni upis izvršen temeljem rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Delnicama poslovni broj RZ-97/2016 od 31. kolovoza 2018., a u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisu prava vlasništva posebnih dijelova nekretnine (etažnog vlasništva) na k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],

- da je protiv tog rješenja tužitelj podnio prigovor koji je odbijen rješenjem Općinskog suda u Rijeci zemljišno-knjižnog odjela pod poslovnim brojem Z23999/2019 od 7. siječnja 2020. te je tužitelj upućen na podnošenje tužbe za ispravak u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja,

- da je nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] kuća broj 2 u [adresa] površine 93 čhv bila upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] kao općenarodna imovina bez upisanog titulara – organa upravljanja, korištenja ili raspolaganja,

- da je upis općenarodne imovine u zemljišnoj knjizi izvršen temeljem rješenja Kotarskog suda za Grad Rijeku poslovni broj R-924/49-2 od 12. kolovoza 1949. (list 27. do 28. spisa) koje je doneseno na temelju točke 1 priloga XIV Ugovora o miru s Italijom od 10. veljače 1947. Prema tom rješenju cjelokupna imovina „Casse di Risparmio di Fiume“ koja se sastojala od nekretnina, pokretnina i imovinskih prava kao ranija talijanska poludržavna imovina prešla je u vlasništvo FNRJ bez prava na naknadu,

- da su pravni prednici tužitelja i tužitelj raspolagali poslovnim prostorima na način da su ih davali u zakup temeljem Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“ br. 52/71 i 91/16, dalje: ZPZP), odnosno Zakona o stambenim odnosima („Službeni list FNRJ 17/62, dalje: ZSO).

9.1. Na temelju takvih utvrđenja sud prvoga stupnja u bitnome polazi od odredbe čl. 362 st. 3. ZV-a kojim je propisano da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1 i 2 tog čl., a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Pri tome zaključuje da se neosnovano tužitelj poziva na to da je još prije stupanja na snagu ZV stekao pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom jer da su njegovi pravni prednici još od 1960. nadalje poslovne prostore koji su predmet spora davali u zakup trećim osobama, jer da na temelju odredaba ZPZP-a i ZSO-a nije stekao neka od prava koja čine društveno vlasništvo već je samo imao pravo davanja poslovnih prostora u zakup korisnicima. Zaključuje u tom smislu i da sami Ugovori o zakupu nisu dostani dokaz o tome da je tužitelj bio izvanknjižni nositelj prava korištenja tih nekretnina. Konačno, zaključuje i da je prema čl. 87 Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine broj 90/92, 94/93 i 117/93, dalje: ZLSU) propisano da će općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzeti nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dotadašnjih općina čiji su slijednik, pa da ta zakonska odredba ne mijenja vlasničko pravni status preuzetih nekretnina odnosno temeljem te odredbe tužitelj nije stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegov prednik nije stekao jedno od prava koja čine društveno vlasništvo. U odnosu pak na dosjelost sud prvoga stupnja zaključuje da je Općina kao društveno-politička zajednica raspolagala imovinom u društvenom vlasništvu samo u vršenju ovlasti koje je imala temeljem tadašnjih propisa, a ne kao da je njihov vlasnik što nije bilo niti moguće jer društveno- politička zajednica, kada se govori o vlasničko- pravnim odnosima, nije imala status usporediv pojedincu odnosno građaninu budući nije pravno mogla biti nositelj prava. Na temelju takvih zaključaka sud prvoga stupnja odbija tužbeni zahtjev.

10. Sud drugoga stupnja prihvaća utvrđenja i pravno shvaćanje suda prvoga stupnja i odbija žalbu tužitelja te potvrđuje prvostupanjsku presudu.

11. Prema odredbi čl. 364. st. 6. ZV-a osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takvih prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Dakle, za primjenu ove odredbe potrebno je da tužitelj dokaže svoje svojstvo izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja na nekretnini u društvenom vlasništvu ako ne raspolaže ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis.

11.1. Tužitelj u bitnome smatra da je dokazao svoje izvanknjižno vlasništvo na temelju činjenice što iz Ugovora o zakupu predmetnih poslovnih prostora za razdoblje od 1961. do 2012. slijedi da od 1961. godine do danas prednici tužitelja, a potom i tužitelj upravlja i raspolaže predmetnim poslovnim prostorima na način da iste posjeduje te daje u zakup, ubire zakupninu te ostvaruje sva prava i ima obveze vezane za korištenje i upravljanje nekretninom.

11.2. Točno jest da su pravni prednici tužitelja (Stambeno poduzeće Rijeka, Fond za stambenu izgradnju Rijeka, Poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama, Skupština općine Rijeka - Komisija za davanje u zakup poslovnog prostora, SIZ- a Stambeno - komunalnih djelatnosti) i sam tužitelj sklapali ugovore o zakupu za predmetne poslovne prostore. Isto tako je točno da je ovaj sud u odluci Rev-x 1131/2017-2 od 16.4.2019. i drugim koje se navode u reviziji zauzeo pravno shvaćanje da u smislu odredbe čl. 362. ZV-a postoje predmnjeve o vlasništvu nekretnine u društvenom vlasništvu, ali se može dokazivati suprotno pa onaj tko uspije dokazati da upisani nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja određene nekretnine u biti nema to pravo ima se smatrati nositeljem prava upravljanja, korištenja odnosno raspolaganja te pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje odnosno raspolaganje samo po sebi ne znači da pravni subjekt u materijalnopravnom smislu i nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine. Međutim, ovakva shvaćanja valja primijeniti ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

12. U ovom konkretnom slučaju prvenstveno valja polaziti od odredaba propisa važećih u vrijeme sklapanja ugovora o zakupu i to Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu („Službeni list SFRJ“, broj 35/65 i 50/68, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 52/74 - dalje: Osnovni zakon o privrednom poslovanju) i Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama („Službeni list SFRJ“, broj 11/65, 57/65, kasnije „Narodne novine“, broj 52/71 i 91/96).

12.1. Odredba čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju glasi:

„Stambeno poduzeće zaključuje ugovor o zakupu poslovnih prostorija sa zakupcima kojima su na zakonom propisani način izdate u zakup poslovne prostorije.“ dok je čl. 9. propisano „Stambenim zgradama, u smislu ovog zakona smatraju se zgrade koje su u cjelini ili pretežno namijenjene za stanovanje i ako se koriste u tu svrhu, kao i zgrade koje nisu namijenjene za stanovanje, ali se pretežnim dijelom koriste u tu svrhu.“.

12.2. Prema čl. 6. st. 1. (čl. 4.) Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, poslovnom prostorijom, bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili stambenoj zgradi, smatra se jedna ili više prostorija, namijenjenih vršenju poslovne djelatnosti jednog korisnika, što u pravilu čine građevinsku cjelinu i imaju posebni glavni ulaz.

12.3. Kako su ugovore o zakupu od 1961. prednici tužitelja sklapali na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, to proizlazi da su isti bili organizacije za gospodarenje stambenim zgradama, te da su postupali u skladu sa zakonskim ovlaštenjima. Naime, Osnovnim zakonom o privrednom poslovanju propisano je tko se smatra organizacijom za gospodarenje stambenim zgradama, način rada i djelatnost tih organizacija. Tako je odredbom čl. 2. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano da se u okviru svake organizacije za gospodarenje stambenim zgradama u društvenom vlasništvu osniva fond stambenih zgrada u koji se unose stambene zgrade i druga sredstva određena tim zakonom, a prema čl. 17. istog zakona poduzeće za gospodarenje stambenim zgradama (dalje: stambeno poduzeće) može osnovati društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija.

12.4. Prema čl. 8. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju, organizacijama za gospodarenje stambenim zgradama smatraju se poduzeća za gospodarenje stambenim zgradama, jedinice radnih organizacija za gospodarenje stambenim zgradama i jedinice za gospodarenje stambenim zgradama osnovane po odredbama glave XVIII. Osnovnog zakona o poduzećima.

12.5. Odredbama čl. 22. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju propisano je da društveno-politička zajednica, radna ili druga organizacija može na osnovi ugovora unijeti stambenu zgradu ili novčana sredstva u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća koja je osnovala druga društveno-pravna osoba, u kojem slučaju ima ista prava i dužnost kao i osnivač stambenog poduzeća, a ugovorom se moglo predvidjeti da prenosilac sredstava ima pravo da u rokovima i na način utvrđen ugovorom traži da mu stambeno poduzeće vrati ta sredstva ili njihovu vrijednost.

12.6. Prema odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju ako društveno politička zajednica, radna ili druga organizacija koja je izgradila ili po drugoj osnovi stekla stambene zgrade, ne osnuje organizaciju za gospodarenje stambenim zgradama ili ne prenese te stambene zgrade u fond stambenih zgrada druge organizacije za gospodarenje stambenim zgradama do 1. siječnja 1966., te stambene zgrade unose se u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama koju je osnovala općina na čijoj se teritoriji one nalaze. No, to ne znači da je tužitelj time stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja, jer na temelju odredbi tog Zakona tužitelj nije stekao pravo koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već se radi o pravu na gospodarenje tim poslovnim prostorijama (nosilac prava davanja u zakup) u smislu naprijed navedenih odredbi Osnovnog zakona o privrednom poslovanju. Ovo stoga jer se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada organizacije za gospodarenje stambenim zgradama prema odredbi čl. 47. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju ne prenosi i pravo davanja poslovnih prostora u toj stambenoj zgradi na korištenje, već je osnova prijenosa tog prava ugovor, budući da je čl. 19. tog Zakona propisano da se unošenjem stambene zgrade u fond stambenih zgrada ne prenosi pravo davanja na korištenje stanova u toj stambenoj zgradi, ako ugovorom nije drugačije određeno. Iz spisa proizlazi da tužitelj nema pisani ugovor ili drugi akt kojim je na njega ili na njegovog pravnog prednika preneseno pravo korištenja, upravljanja odnosno raspolaganja predmetnom nekretninom, pa to što je faktično raspolagao istom i davao je u zakup tužitelj time nije dokazao da je stekao pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja na predmetnom poslovnom prostoru, kako to pogrešno smatra tužitelj, već to pravo i dalje ima ona organizacija koja je unijela stambenu zgradu u fond stambenih zgrada stambenog poduzeća.

13. S obzirom da je sukladno odredbi čl. 364. st. 6. ZV-a tužitelj trebao dokazati da je izvanknjižni nositelji prava raspolaganja, upravljanja ili korištenja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da iz isprava priloženih spisu to ne proizlazi te da tužitelj drugim dokazima to nije dokazao jer ugovori o zakupu nisu dokaz te odlučne činjenice.

14. Niti na temelju odredbe čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“, broj 90/92, 94/93 i 117/93) ne može se promijeniti vlasničkopravni status predmetne nekretnine. Naime, navedena zakonska odredba govori o preuzimanju stvari, financijskih sredstava, prava i obveza, ali to ne znači da je tužitelj time stekao pravo vlasništva na nekretninama na kojima njegov prednik nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo.

15. Slijedom svega naprijed navedenog odgovoreno je i na postavljeno pitanje čime se reafirmira pravno shvaćanje ovoga suda u istovrsnoj pravnoj stvari izraženo u odlukama broj Rev-708/2023-4 od 10. rujna 2024. i Rev-302/2024-2 od 2. listopada 2024.

16. Stoga je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek