Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-170/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Irena Blauhorn odvjetnica u Karlovcu, Tuškanova 10, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju po punomoći zastupa Andrej Šooš Maceljski odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-97/2023-8 od 24. svibnja 2023., u sjednici održanoj dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-97/2023-8 od 24. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.648,10 Eur/27.4876,61 kn s zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže označenih u izreci (točka I. izreke) kao i parnični trošak u iznosu od 2.427,13 eur/18.287,21 kn s zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 393,99 eur.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Pored toga, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP), protivno navodima žalbe tuženika, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. siječnja 2007. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 23.817,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke o kreditiranju,

- da je kredit u cijelosti otplaćen,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno dolazilo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita u odnosu na početni,

- da razlika u mjesečnim anuitetima u razdoblju otplate kredita primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi 3.648,10 eur prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, u odnosu na koji stranke nisu imale prigovore i primjedbe u odnosu na preplaćeni iznos u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita i stvarno plaćeni tijekom razdoblja otplate kredita,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja suda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji su pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- zbog čega utvrđujući da tuženik glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupio drugačije nego što je to bilo predmetom raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, prema iskazu tužitelja kojeg u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan, te iskaza djelatnice tuženika, jer su predmetne odredbe unesene u ugovor od strane tuženika na već pripremljenom obrascu sukladno Općim uvjetima poslovanja, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, čime da je tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima suda iz pravomoćne presude proizišle iz navedenog kolektivnog postupka prema odredbi čl. 502. a st. 1. i čl. 502. c ZPP.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio, kao prethodno pitanje sukladno čl. 12. st. 1. ZPP da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF kreditora na dan korištenja kredita i prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 3.648,10 eur iz osnove povrata preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore - da je prvostupanjski sud utvrđenja iz naprijed navedenog kolektivnog postupka automatizmom primijenio u ovom postupku bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja, da je prihvaćanjem financijskog izračuna stalnog sudskog vještaka prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine, jer nije mogao primijeniti početni tečaj jer bi time se imalo smatrati da je riječ o ugovorenoj fiksnoj a ne promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i time što nije uzeo u obzire negativne razlike kada je tečaj bio niži od početnog, te da pogrešno ocijenio istaknuti prigovor zastare smatrajući isti neosnovanim.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, imajući pri tome u vidu i izričitu odredbu čl. 502.c. ZPP. Pored toga, u ovom postupku, prvostupanjski sud je, činjenično stanje i na temelju njega izvedene zaključke, utemeljio na provedenom dokaznom postupku, između ostalog i iskazu tužitelja i djelatnice tuženika iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su sporne odredbe unaprijed formulirane i u ugovor unesene od strane tuženika pa se o istima, po prirodi stvari, nije niti pregovaralo, niti je tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora pružio tužitelju potpunu informiranost o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju imaju u vidu utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, pravilno je vještak nalaz i mišljenje utemeljio primjenom početnog tečaja sukladno nalogu suda za vještačenje, imajući u vidu obvezujuća pravna shvaćanja iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. Pored toga, u odnosu na negativnu tečajnu razliku koja se odnosi na razdoblje kada je tečaj CHF bio manji od onog na dan korištenja kredita, prvostupanjski sud pravilno taj iznos nije uzeo u obzir, budući da je izostao zahtjev tuženika u tom pravcu, ili u obliku protutužbenog zahtjeva ili procesno pravnog prigovora radi prebijanja koje je mogao istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, ili materijalno pravnog prigovora radi prijeboja u smislu čl. 195. i čl. 196. ZOO do zaključenja glavne rasprave, a takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Naime, tuženik je na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak predložio da vještak uzme u obzir i negativne vrijednosti odnosno razdoblja u kojima se primjenjivao niži tečaj od početno ugovorenog (list 175 spisa), međutim, nakon toga do zaključenja glavne rasprave nije isticao niti zahtjev u tom pravcu niti predmetne prigovore, neosnovano smatrajući da navedene negativne razlike sud treba uzeti u obzir neovisno od toga je li istaknuo u tom pravcu zahtjev ili prigovor (list 185-189 spisa).

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 24. veljače 2022., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

14. Nadalje, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), zbog čega je tuženik morao određeno istaknuti i obrazložiti razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Kako tuženik u tom pravcu osporava samo trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, koji je protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud pravilno dosudio jer je punomoćnik tužitelja bio prisutan na tom ročištu (čl. 155. ZPP), ocjenjuje se neosnovanost žalbe tuženika i u predmetnom dijelu.

15. Slijedom naprijed navedenog, budući nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

16. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu predmetnih troškova trebalo je odbiti kao neosnovan jer u žalbenom postupku nije uspio.

U Šibeniku 2. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić