Poslovni broj: Usž-2123/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja "ŠIMA-TIM" d.o.o., Zagreb, Sitari 10, kojeg zastupa opunomoćenik Igor Borčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu "Borčić i Majdak Juranović" d.o.o., Zagreb, Ulica Frana Folnegovića 1b, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi naplate trošarine, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Us I-711/2022-12 od 14. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja "ŠIMA-TIM" d.o.o., Zagreb i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Us I-711/2022-12 od 14. ožujka 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Us I-711/2022-12 od 14. ožujka 2023. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/19-01/187, urbroj: 513-04-22-2 od 31. siječnja 2022. i rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb I, klasa: UP/I-471-01/19-18/30, urbroj: 513-02-3035/8-19-3 od 12. veljače 2019. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 34.237,51 eur kao neosnovan (točka II. izreke presude).

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da nitko od osoba navedenih u obrazloženju prvostupanjskog rješenja nije vršio utakanje ulja za loženje u spremnik pogonskog goriva svojeg motornog vozila, niti su to činili djelatnici tužitelja. Ističe da je od RJ i TJ pribavio izjave na kojima su potpisi navedenih osoba ovjereni po javnom bilježniku pa je iz izjave RJ vidljivo da su carinici od njega tražili da uzme pištolj s agregata lož ulja i pozira im kao da utače lož ulje u svoj automobil, a iz izjave TJ proizlazi da 27. rujna 2018. nije na b.p. Šima benz kupovao nikakvu robu, već je nekoliko dana ranije kupio u kanister lož ulje za 100,00 kuna. Ističe da niti iz jednog dijela obrazloženja prvostupanjskog rješenja, koje je naknadno potvrđeno drugostupanjskim rješenjem te prvostupanjskom presudom, ne proizlazi da bi prodavao označeno plinsko ulje za namjenu grijanja izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, odnosno da bi njegovi djelatnici vršili utakanje ulja za loženje izravno u spremnike motornih vozila kupaca. Napominje da se prvostupanjski sud nije ni osvrnuo na navedene izjave svjedoka niti na fotografije koje prikazuju stanje agregata koje se nalazilo na nuli, štoviše, predložio je saslušanje svjedoka te zaposlenika tužitelja, no naslovni sud je isto odbio. Evidencije koje je vodio, a koje su u postupku poreznog nadzora od njega oduzete, sadrže sve podatke, odnosno vođene su u potpunosti u skladu s odredbom članka 111. stavka 2. Pravilnika o trošarinama, a posebno ističe da je vidljiv "konkretan dan" budući da se u navedenu evidenciju unosi datum prodaje. Nadalje, nije i ne može mu biti jasno kako je točno tuženik izvršio usporedbu podataka dobavljača s podacima tužitelja za 2015. godinu, kada te podatke od tužitelja nije niti zatražio, niti je te podatke tužitelj sam dostavio tuženiku. Štoviše, tuženik navodi da "nisu utvrđene razlike u količinama primljenog, odnosno isporučenog lož ulja", što također nije točno, budući da je tužitelj utvrdio postojanje takvih razlika te još u prilogu žalbe protiv prvostupanjskog rješenja dostavio pregled robe na primkama tužitelja za razdoblje od 15. rujna 2015. do 12. listopada 2018. iz kojeg je razvidno postojanje razlika u odnosu na podatke dostavljene od strane dobavljača. Dakle, tuženik je pogrešno utvrdio količinu kupljenog, odnosno prodanog lož ulja u predmetnom razdoblju te je na temelju pogrešno utvrđene količine obračunao razliku trošarine, a sve navedeno potvrdio je i prvostupanjski sud. Smatra da su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje utemeljeni na nezakonito izvršenom poreznom nadzoru te ističe da je u tijeku poreznog nadzora doneseno i rješenje kojim mu je zabranjeno na prodajnom mjestu u [adresa], obavljanje djelatnosti trgovine označenog plinskog ulja crvenom bojom, koje je potvrđeno rješenjem tuženika od 21. ožujka 2019., međutim protiv istog rješenja je pokrenuo upravni spor pa je presudom prvostupanjskog suda, broj: Us I-1515/2019 od 17. veljače 2020. to rješenje poništeno te ističe da su i rješenja tuženika koja su predmet ovog upravnog spora utemeljena na istom, nezakonito provedenom poreznom nadzoru. Predlaže da ovaj Sud žalbu usvoji na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti te da mu nadoknadi troškove žalbenog postupka.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Prema ocjeni ovoga Suda, pobijana presuda prvostupanjskog suda ne može se ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima. To stoga jer prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene rasprave 6. ožujka 2023., čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima dana mogućnost očitovanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 55. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a pobijana presuda sadrži sve propisane elemente iz članka 60. Zakona o upravnim sporovima, te dostatno obrazloženje odlučnih činjenica iz sadržaja priloženih isprava za otklanjanje bilo kakve sumnje u arbitrarnu i samovoljnu primjenu mjerodavnog prava.

7. Slijedom utvrđenog činjeničnog stanja u provedenom upravnom postupku koje slijedi iz spisa javnopravnog tijela dostavljenog prvostupanjskom sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da su carinski službenici kod tužitelja obavili nadzor u svrhu provjere poslovanja sukladno odredbama Zakona o trošarinama i Pravilnika o trošarinama za razdoblje od 15. rujna 2015. do 16. listopada 2018., o čemu je sastavljen zapisnik od 14. prosinca 2018., kojim zapisnikom su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. Naime, provedenim nadzorom je utvrđeno da je tužitelj nezakonito postupao s trošarinskim proizvodima – naftnim derivatima jer je prodavao lož ulje izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, odnosno prodavao je označeno plinsko ulje za namjenu grijanja, a da posebno utvrđeno skladište za prodaju istog nije prijavio nadležnom carinskom uredu, odnosno nije ishodio ovlaštenje za prodaju istog. Pregledom evidencije o kupcima označenih plinskih ulja za namjenu grijanja, utvrđeno je da se iste vode nepotpuno, budući iz istih nije vidljivo na koji konkretan dan se odnose, odnosno na koji vremenski period. S obzirom da je navedenim postupanjem tužitelj povrijedio odredbe Zakona o trošarinama na utvrđene količine od 4.373.005,00 litara označenog plinskog ulja za namjenu grijanja (lož ulja) koje je kupio i prodavao u razdoblju od 15. rujna 2015. do 12. listopada 2018., a posebno utvrđeno skladište za prodaju istog nije prijavio nadležnom carinskom uredu i nije ishodio odobrenje za prodaju istog, obračunata mu je trošarina sukladno članku 25. stavku 1. točki 1. i 2. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ 22/13. – 115/16.).

8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer po ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbe članka 89. stavka 1., 2. i 3., članka 25. stavka 1. točaka 1. i 2. te članka 21. stavka 2. točke 3. Zakona o trošarinama, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika.

10. Naime, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj nezakonito postupao s trošarinskim proizvodima, naftnim derivatima jer je suprotno odredbi članka 89. stavka 2. Zakona o trošarinama prodavao lož ulje izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, odnosno prodavao označeno plinsko ulje za namjenu grijanja, a da nadležnom carinskom uredu nije prijavio posebno utvrđeno skladište te nije ishodio ovlaštenje za prodaju istog, čime je postupio suprotno odredbi članka 89. stavka 1. Zakona o trošarinama. Pored toga, tužitelj je postupio i suprotno odredbi članka 89. stavka 3. Zakona o trošarinama jer je nepotpuno vodio evidencije o kupcima označenih plinskih ulja za namjenu grijanja, a ne kako je to propisano navedenom odredbom Zakona o trošarinama.

11. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

12. Žalbeni navodi tužitelja najvećim dijelom se odnose na nedostatnost i nepravilnost obrazloženja pobijane presude jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve tužbene razloge tužitelja i razloge koje je iznosio u upravnom sporu. Međutim, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj neosnovano ističe da je pobijana presuda iz tih razloga nezakonita jer iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud odgovorio na navode koji su bili odlučni za donošenje odluke u konkretnoj upravnoj stvari. Naime, i sam Europski sud za ljudska prava u odnosu na obvezu sudova da u obrazloženju svoje odluke, koja obveza proizlazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ističe da ta obveza ne podrazumijeva da sudovi trebaju detaljno odgovoriti na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, bez da se mjera do koje se proteže obveza davanja obrazloženja razlikuje s obzirom na narav odluke i okolnosti konkretnog predmeta (Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09). Treba istaknuti da prema dosljednoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezu obrazlaganja odluka ne treba shvaćati kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o naravi odluke i okolnostima određenog slučaja, imajući na umu i obrazloženje koje je stranka dobila u nižestupanjskom postupku koji je prethodio (broj: U-III-1201/18).

13. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud i upravna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

14. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a napominje se i da je riječ o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, o kojim prigovorima, a koji su relevantni za rješavanje predmetne upravne stvari, se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.

15. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

16. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom, ovaj Sud je odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka, primjenom odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić