Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-1618/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BME iz [adresa], B [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinko Brajko odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Kallay & partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 7549/2021 od 23. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 7549/2021 od 23. siječnja 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 2.238,41 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom II. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.429,47 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.1.Nije u pravu tuženik kada upire na postojanje postupovne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer da je sud u obrazloženju svoje odluke propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli. Naime, iz obrazloženja pobijane presude, nedvojbeno pored ostalog proizlazi i to da je tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu, posljedica ništetnosti ugovornih odredaba spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te da je sud uvažio utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je utvrđena nepoštenost, a onda i ništetnost odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, pozivom na čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/2003), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), pozivajući se pri tome na čl. 502.c. ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP/14) Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15, u daljnjem tekstu: ZZP/14), bez iznošenja dodatnih razloga temeljem koji sporne odredbe o valutnoj klauzuli i sam smatra ništetnim.

6.2.Protivno tumačenju tuženika, prosudba je i ovog suda da je pravilno u konkretnoj pravnoj situaciji postupio sud prvog stupnja, kad se primjenom navedenih odredaba ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda, budući da je po ocjeni ovog suda u konkretnoj pravnoj stvari, voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

7.Nisu stoga osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 28. rujna 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 16.849,90 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, da je čl. 2. st.1. ugovorena redovna kamata od 5,50%, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika; da je čl. 7. st.1. Ugovora ugovorena valutna klauzula,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 2.238,41 eur, a da razlika anuiteta na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđeno da je manje uplaćen iznosi 106,11 eur.

9.1.Prvostupanjski sud je ponajprije utvrdio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, budući se u konkretnom slučaju radi o ugovoru kojeg je tužiteljica kao fizička osoba sklopila u privatne svrhe, budući se radilo o kupnji osobnog automobila, a da tijekom postupka nije utvrđeno niti je to tuženik tvrdio da bi sredstva kredita bila utrošena u neku drugu svrhu primjerice vezano uz poslovnu aktivnost ili poslovnu djelatnost.

U prilog tome, sud cijeni činjenicu da je iz spornog Ugovora razvidno da tužiteljica kao korisnik kredita bila u obvezi dostaviti tuženiku original knjižice vozila najkasnije u roku od 15 dana od dana isporuke vozila pod prijetnjom otkaza kredita, a kako kredit nesporno nije otkazan, sud prvog stupnja zaključuje da su sredstva ostvarena ovim kreditom iskorištena upravo u onu namjenu kako je to određeno predmetnim ugovorom o kreditu.

9.2.Nadalje, neosnovanim sud drži i tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, obzirom na to da je ništetnost valutne klauzule uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), a kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti takve odluke, to nije protekao petogodišnji zastarni rok budući je predmetna parnica pokrenuta 29. ožujka 2021. U svezi toga poziva se sud na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17), te u svezi sa time na čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), pravno shvaćanje koje je zauzeo građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., kao i na zaključak sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.

9.3.Pored toga, iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da je sud prvog stupnja uvažio utvrđenja iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P1401/12), Pž 6632/17, Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), u kojima je u bitnome utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika u ranije navedenom periodu, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih, te time da su banke postupile protivno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/2003), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

9.4.Nastavno prednjem, prvostupanjski sud poziva se na čl. 502.c. st.1. ZPPa, čl. 118. ZZP-a, kao i na čl. 1046. ZOO-a.

Shodno tome, sud prvog stupnja smatra da je tužiteljici plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik da je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, zbog čega da tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a sve sukladno čl. 1111 ZOO-a.

Budući je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud drži da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115 ZOO-a, pa da stoga na dosuđenu glavnicu mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086 ZOO-a, a u svezi s čl. 29. istog Zakona.

9.5.U odnosu na pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača, sud se osvrće na Direktivu vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, navodeći da su odredbe te Direktive implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača.

O visini tužbenog zahtjeva, odlučeno je temeljem provedenog financijskog vještačenja, kojeg je sud prihvatio u cijelosti kao objektivnog i izrađenog u skladu s pravilima struke. U svezi toga, prvostupanjski je sud izrazio stav da nema zakonske osnove da se tužitelju od ukupno utvrđenih preplaćenih iznosa, temeljem utvrđenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, odbiju iznosi koje je on tijekom otplate kredita manje platio iz osnova manjeg tečaja od tečaja utvrđenog u vrijeme isplate ugovora o kreditu. To iz razloga jer da plaćanjem manjih iznosa mjesečnih anuiteta od strane tužitelja kao i eventualnom prijevremenom otplatom kredita od

strane korisnika kredita iz stanja spisa ne proizlazi da je bilo koji dio imovine tuženika prešao u imovinu tužiteljice.

Isto tako, neosnovanim drži sud i prigovor tuženika da je postavljanjem konačnog tužbenog zahtjeva došlo do preinake u smislu čl. 190. st.2. i 191. st.2. ZPP- a, budući je tužiteljica već u tužbi jasno navela da traži isplatu, a da uređenjem tužbenog zahtjeva nije došlo do promijene činjenične osnove.

Shodno svemu navedenom, udovoljeno je tužbenom zahtjevu tužiteljice, dok je o troškovima postupka odlučeno temeljem čl. 154. st.1. ZPP-a.

10.U kontekstu svega do sada izloženog, a napose razloga temeljem kojih je ovaj sud u točkama 6.1. i 6.2. ovosudnog obrazloženja otklonio kao neosnovane žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a iz istog razloga - jer da je sud u obrazloženju svoje odluke propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, pogrešnim drži ovaj sud stajalište tuženika i u dijelu u kojem smatra činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđenim, upravo zbog toga što da je sud u obrazloženju svoje odluke propustio utvrditi ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

Nastavno, radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje se tuženik na točke 6.1. i 6.2. obrazloženja ove odluke, u kojima je ovaj sud iznio svoj stav zbog čega je navedeni žalbeni razlog smatrao neutemeljenim.

11.1.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio zašto tužiteljica ima status potrošača, budući da je protivno tome, uvjerenje ovog suda da su razlozi izneseni u točki 4. obrazloženja prvostupanjske presude dostatni glede ove okolnosti.

Pri tome svakako valja dodati, da iz rezultata dokaznog postupka, ni na koji način ne proizlazi da je tuženik do zaključenja glavne rasprave, osporio tvrdnje tužiteljice koje je iznijela u svom iskazu, a vezano za namjenu kredita kojeg je sklopila, a niti bilo koju drugu okolnost, kojom se dovelo u dvojbu njen status potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

11.2. Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

12.1.U odnosu na odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), na koju se tuženik također osvrće u žalbi, vezano za razloge ništavosti spornih ugovornih odredaba, za primijetiti je da se na istu pozvao sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke, sa time da to u konačnici ipak nije bilo od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

No, svakako treba napomenuti da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

12.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

13.1.Neosnovanim smatra ovaj sud i žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici iznos veći od onog što je preplatila, odnosno da prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva nije uzeo u obzir manje plaćene iznose na temelju smanjenja tečaja CHF, pozivajući se praksu nekih Županijskih sudova u RH, kao i odluku Vrhovnog suda RH 1277/2022.

U svezi prednjeg, skreće se pažnja tuženiku na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u proširenom vijeću, u predmetu poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023., a povodom dopuštene revizije i koje shvaćanje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama,koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio način tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita.“

13.2.Ovo pravno shvaćanje, revizijski je sud temeljio na tome da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke nije na određen način istaknut procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacije) iz čl. 195. i 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a) odnosno ako nije podnesena protutužba, da tada nema ni postupovno pravnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u CHF.

13.3.Kraj nedvojbene činjenice da tuženik tijekom ove parnice u odnosu na tzv. negativnu tečajnu razliku, nije istaknuo u vidu prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, tada suprotno tumačenju istog, nije ni prvostupanjski sud bio u obvezi potraživanje tužiteljice umanjiti za iznos utvrđene tzv. negativne tečajne razlike, budući da za to nije bilo procesno pravnih pretpostavki.

14.1. Nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare.

Naime, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

14.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020., kao i objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., na koja se pravilno poziva i sud prvog stupnja, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na taj dio obrazloženja pobijane presude.

14.4.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužiteljice predana kod suda 30. ožujka 2021., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a (14. lipnja 2018.), to je pravilan zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti ovog tuženikovog prigovora.

15.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

16. Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi, zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da prvostupanjska odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

17.Obzirom na sve prethodno izloženo, pravilnom drži ovaj sud i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.

18.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke u cijelosti, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

19.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković