REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3376/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice, i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KUEHNE & NAGEL d.o.o., Vukovina, Zelena aleja 53, OIB: 81210206592, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Smolek & Škrinjar d.o.o., Zagreb, Jurja Žerjavića 19, protiv tuženika METALSKA INDUSTRIJA VARAŽDIN d.d., Varaždin, Metalska ulica 2, OIB: 95240603723, kojeg zastupa punomoćnik Damir Pokupec, odvjetnik iz Zagreba, Frankopanska 2a, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate iznosa od 59.562,62 eur, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-120/2022-17 od 7. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-120/2022-17 od 7. lipnja 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tužbeni zahtjev kojim je traženo da se naloži tuženiku platiti tužitelju iznos od 59.562,62 eura te je odlučeno o naknadi troškova postupka.
2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je sud utvrdio kako je tužitelj za tuženika obavljao posao otpremanja robe kupcu WABAG u luku u Manili. Sukladno ugovoru izvršen je prijevoz robe u ugovorenu luku odredišta, no kupac robe nije preuzeo robu pa su nastali troškovi ležarine a koju je podmirio tužitelj. Tužitelj navodi da je taj iznos ležarine platio za račun tuženika, pa potražuje naknadu na temelju čl. 863. Zakona o obveznim zakonima i 13. FIATA pravila. U tijeku postupka sud je utvrdio da je predmetnu robu kupac WABAG platio te je zaprimio dokumentaciju na temelju koje može raspolagati tom robom i da tuženik nije mogao raspolagati više robom. Kako kupac nije preuzeo robu, roba je prodana na aukciji. Sud je na poslovni odnos stranaka primijenio pravila čl. 849. - čl. 868. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te je utvrdio da ne postoji obveza tuženika da podmiri predmetni račun za troškove ležarine pa je odbijen tužbeni zahtjev.
3. Protiv ove presude tužitelj u otvorenom zakonskom roku izjavljuje žalbu kojom presudu pobija u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga, a osobito zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja navodeći kako je radnja vezana uz skladištenje i ležarinu bila potrebna za izvršenje ugovora te da je sud pogrešno utvrdio da nije dokazana odgovornost tuženika za naknadu troškova predmetne ležarine jer je dokazao da je odgovoran poslovni partner tuženika. Nadalje ističe kako je tužitelj angažirao brodara za prijevoz u svoje ime ali za račun tuženika te se poziva i na odluku ovog suda poslovni broj Pž-3282/98 od 5. listopada 1999. u kojoj je između ostalog istaknuto da sve troškove plaća vlasnik robe, stoga predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da je ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te je predlaže odbiti i traži naknadu troškova odgovora na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita.
7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
8. Navodima svoje žalbe tužitelj kao žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.
9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je tuženik, kao prodavatelj, sklopio ugovor o kupoprodaji robe (ventila) sa svojim poslovnim partnerom kupcem WABAG a da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o otpremi robe (ventila) do pomorske luke sjedišta kupca, potom je utvrđeno da je tužitelj kao otpremnik izvršio nalog tuženika te je u svoje ime, a za račun nalogodavca sklapao potrebne ugovore s brodarima te je predmetna roba prevezena u ugovorenu luku odredišta u Manili, Filipini, 12. prosinca 2018. u 20,32 sati, no ugovorni partner tuženika, kupac robe, nije preuzeo pošiljku pa su zbog toga nastali troškovi ležarine koje je podmirio tužitelj. Tužitelj navodi da je taj trošak podmirio za tuženika u dobroj vjeri a tuženik ističe da je to bio trošak kupca.
10. U tijeku postupka pred sudom prvog stupnja je utvrđeno da tuženik nije dao nalog tužitelju da plati ležarinu niti je ugovorio plaćanje ležarine. Nadalje je utvrđeno da trošak ležarine nije bio dio ugovora o otpremi a tužitelj nije dokazao da bi ovaj trošak bio sastavni dio ugovora stranaka niti je dokazao da bi predmetni trošak bio posebno dogovoren. Naime stranke nisu imale posebno sklopljen ugovor o otpremi, već je prihvaćena ponuda putem e-maila u kojoj je bilo samo navedeno da se naručuje usluga prijevoza. Roba je prevezena u Manilu 12. prosinca 2018., a odmah ju nije preuzeo kupac već je kupac tek po plaćanju (3. siječnja 2019.) dobio potrebnu dokumentaciju da preuzme robu. Dakle, roba je najkasnije od tog dana u vlasništvu kupca u Manili, a vlasti u Filipinima su je prodali 5. svibnja 2021. nakon što su je proglasili napuštenom. Tužitelj nije naveo što je bilo sa cijenom koja je postignuta prodajom predmetne robe te da li je postojala mogućnost namirenja troškova ležarine iz predmetne cijene.
11. Slijedom prethodno navedenih činjenica, razvidno je da roba nije bila u vlasništvu tuženika, pa nije jasno zašto se žalitelj pozivao na pravni stav iz odluke poslovni broj Pž-3282/98 od 5. listopada 1999. u kojem je navedeno da sve troškove plaća vlasnik robe.
12. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj nije u spis dostavio niti predložio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi plaćanje ležarine u luci odredišta predstavljalo u konkretnom slučaju uobičajeni posao ili radnju u okviru konkretnog ugovora o otpremi, odnosno da se radilo o troškovima koji su nastali u izvršenju toga ugovora, u smislu odredaba čl. 849. i 863. ZOO-a. Naime predmetna činjenica je bila sporna među strankama, a na tužitelju je bio teret dokazivanja u pogledu činjenice da bi plaćanje ležarine u luci odredišta bio uobičajen posao i radnja u okviru pojedinog ugovora o otpremi. Dodatno, stranke nisu zaključile pisani ugovor o otpremi u kojem bi detaljno predvidjele sva pravila pa je upravo na tužitelju bio taj teret dokazivanja odlučnih činjenica jer je tuženik platio nagradu za izvršenu uslugu otpremništva te je platio i naknadu za prijevoz. Ono što u ovom pravnom poslu nije uobičajeno je da roba stoji u luci odredišta više od dvije godine, slijedom čega se radi o neuobičajenom i neplaniranom događaju.
13. U pogledu odredbe čl. 13. FIATA pravila, a koja pravila su Okvirni propis FIATA-e za usluge otpremništva (str. 90. spisa), koje je donio Međunarodni savez špediterskih udruženja - FIATA (franc. „Federation internationale des Associations de Transitaires et Assimiles“, engl. „International Federation of Freight Forwarders Associations“). U čl. 13. FIATA pravila je propisano da u situaciji kada otpremnik, u slučaju nepredviđenih okolnosti postupi u najboljem interesu korisnika, dodatne pristojbe i troškove treba snositi korisnik. No, u konkretnom slučaju tužitelj nije obrazložio zašto bi plaćanje ležarine nekoliko godina bilo u tuženikovom najboljem interesu, odnosno tužitelj je bio dužan sudu pružiti dokazna sredstva iz kojih bi se moglo zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o situaciji reguliranoj odredbom čl. 13. FIATA pravila.
14. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužitelj nije dokazao da bi postojala odgovornost tuženika jer nije dokazano da bi plaćanje ove ležarine bilo uobičajeno za sklapanje ugovora o otpremi, odnosno da je to trošak u interesu tuženika. Uz to tužitelj nije dokazao da je postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika kod zaključenja i trajanja predmetnog ugovora, s obzirom na to da je ugovor trajao dugo vremena, a roba je na kraju prodana, s time da nije podmiren trošak ležarine iz cijene za prodanu robu, već tužitelj to potražuje od tuženika u ovom postupku.
15. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.
16. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a, a žalitelj ne osporava pravilnost obračuna odluke o troškovima postupka.
17. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu je odbijen jer ta radnja nije bila potrebna za uspjeh u postupku.
18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.
Zagreb, 2. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Nevenka Marković
