Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-949/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nikoli Žgancu, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 7 P-679/2023-7 od 17. siječnja 2024., u sjednici vijeća, održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i presuda Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 7 P-679/2023-7 od 17. siječnja 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.895,24 EUR-a, dok se zahtjev tužiteljice za više tražene parnične troškove u iznosu od 58,07 EUR-a odbija kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.948,37 EUR-a / 14.679,96 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.953,31 EUR- a / 22.251,71 kuna, a točkom III. izreke, odbijena je tužiteljica sa ostatkom tužbenog zahtjeva kojim ista od tuženika traži i isplatu iznosa od 521,39 EUR-a / 3.928,39 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, kao i u dijelu kojim je točkom II. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice i istu obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica sudu podnijela tužbu protiv tuženika, predlažući donošenje presude, kojom će se utvrditi da su ništetne odredbe članaka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-3340630, sklopljenog dana 15. ožujka 2006. godine između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao Kreditora, a odredbama kojeg Ugovora o kreditu da je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), kao i promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljici isplati preplaćene iznose iz navedenih osnova ništetnosti.

6. Nadalje, sud prvog stupnja da je 22. prosinca 2022. godine, pod poslovnim brojem 7 P-285/2021-42, donio presudu (stranice od 286 do 304 spisa), kojom je točkom I. izreke utvrdio da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 218- 503340630, sklopljenog dana 15.03.2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji glasi: „KAMATNA STOPA. Redovna kamata: 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Kamata po dospijeću: u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutrku sklapanja ovog Ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koja Korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima“, točkom II. izreke, utvrdio da je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-3340630, sklopljenog 15.03.2006. godine između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao Kreditora, koji glasi: „NAČIN OTPLATE. Kredit se otplaćuje na jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otpatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Auniteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.07.2006. godine. Kredit se otplaćuje u korist računa Banke: 2484008-1000000013, uz poziv na broj: 01-218-50-3371837. Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke“, točkom III. izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od ukupno 18.608,35 kuna / 2.469,75 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom, te točkom III. izreke naložio tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.035,82 kuna / 1.862,87 EUR-a.

7. Povodom žalbe tuženika, Županijski sud u Splitu je presudom i rješenjem pod poslovnim brojem Gž- 439/2023-3 od 16. lipnja 2023. (stranice od 341 do 354 spisa) djelomično odbio kao neosnovanu, a djelomično uvažio kao osnovanu žalbu tuženika i prvostupanjsku presudu potvrdio u pobijanom dijelu kojim je točkama I. i II. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, a ukinuo u pobijanom dijelu kojima je točkom III. izreke usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od ukupno 18.608,35 kuna / 2.469,75 EUR-a, kao i u dijelu kojim je točkom III. izreke odlučeno o troškovima postupka, te je predmet u tim dijelovima vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

8. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari ostalo je za odlučiti o kondemnatornom zahtjevu tužiteljice iz osnova ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), kao i promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

9. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

10. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je sud prvog stupnja obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

12. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkom I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

14. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 01. ožujka 2021., ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača;

- u postupku kolektivne zaštite potrošača, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., u dijelu koji da se odnosi na ugovaranje kamatne stope, da je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014., pa od toga dana da teče i zastarni rok od 5 godina, a kako tužba u predmetnoj pravnoj stvari da je podnesena dana 13. srpnja 2021. godine, to potraživanje tužiteljice za isplatom preplaćenih anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu da je zastarjelo, jer tužba da je podnesena protekom općeg zastarnog roka od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05);

- u odnosu na preplatu anuiteta s osnova valutne klauzule (promjene tečaja CHF ), u kolektivnom sporu tužba da je podnesena 04. travnja 2012. čime da je prekinuta zastara, pa zastara da je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P1401/2012 od 04. srpnja 2013., pa kako tužba u predmetnom postupku da je podnesena 13. srpnja 2021., u odnosu na preplatu anuiteta zbog primjene valutne klauzule, dakle prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, to da je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika glede zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta zbog ugovaranja valutne klauzule;

- iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Matije Mikac, da je tokom razdoblja otplate kredita korisnica preplatila anuitete u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj u iznosu od 18.608,35 HRK, a od navedenog iznosa na ime povećanja kamata da se odnosi preplata u iznosu od 3.928,39 HRK, dok preplata koja da proizlazi iz promjena tečaja CHF-HRK da iznosi 14.679,96 HRK.

15. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je, utvrđujući da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine iz osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, naložio tuženiku, a pozivom na odredbe članaka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. sve ZOO/05, da isplati tužiteljici temeljem preplate iz te ništetne odredbe iznos od 1.948,37 EUR-a / 14.679,96 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose koje teku od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom I. izreke prvostupanjske presude, dok je, prethodno utvrđujući da je nastupila zastara tužiteljičine tražbine iz osnova ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatno stopi, odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim je ista zahtijevala da joj tuženik isplati iznos od 521,39 EUR-a / 3.928,39 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano točkom III. izreke prvostupanjske presude.

16. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim je ista zahtijevala da joj tuženik isplati preplaćene iznose iz osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

17. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice – ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkom I. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

18. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode kojima smatra da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine iz osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za odgovoriti, da je sud prvog stupnja, u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljice, ispravno utvrdio da isti prigovor tuženika nije osnovan.

19. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužiteljica osobno nije podnosila tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je ista bila ovlaštena podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

20. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

22. Prema tome, tužiteljica je podnošenjem tužbe 13. srpnja 2021. (tužba – stranice od 1 do 12 spisa) istu podnijela unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojeg je zastara individualnih zahtjeva iz osnova ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak počela teći iznova.

23. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužiteljici na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zakonske zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužiteljici plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose koji teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

24. Nadalje, tuženiku je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene navode, i za odgovoriti, da je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, već utvrđena točkama I. i II. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, pod poslovnim brojem 7 P-285/2021-42 od 22. prosinca 2022. godine (stranice od 286 do 304 spisa), a koja presuda je u tom dijelu potvrđena presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž- 439/2023-3 od 16. lipnja 2023. godine (stranice od 341 do 354 spisa).

25. Prema tome, žalba tuženika, izjavljena protiv točke I. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

26. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkom I. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I.a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

27. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

28. Naime, tuženik ispravno prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužiteljici priznao troškove za preliminarno vještačenje u iznosu od 437,50 kuna / 58,07 EUR-a.

29. To stoga, što iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je tužiteljica dostavila dokaz o plaćanju troškova za preliminarno vještačenje u iznosu od 437,50 kuna / 58,07 EUR-a, a niti je u tom preliminarnom vještačenju, izrađenom po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo, iz Centra poslovnih analiza d.o.o. Čakovec (stranice od 28 do 32 spisa), navedeno koliko bi iznosio trošak tog preliminarnog vještačenja.

30. Dakle, obzirom da tužiteljica sudu nije priložila dokaz o plaćanju za preliminarno vještačenje u iznosu od 437,50 kuna / 58,07 EUR-a, to u navedenim okolnostima ista ne ostvaruje pravo na naknadu tog troška, pa je slijedom navedenog sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužiteljici priznao trošak za preliminarno vještačenje u iznosu od 437,50 kuna / 58,07 EUR-a.

31. Prema tome, kada se od, po sud prvog stupnja obračunatog troška, tužiteljici oduzme priznati trošak za preliminarno vještačenje u iznosu od 437,50 kuna / 58,07 EUR-a, to proizlazi da ukupni trošak tužiteljice, koji joj je, temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a, dužan naknaditi tuženik, iznosi ukupno 2.895,24 EUR-a / 21.814,21 kunu, dok je zahtjev tužiteljice za više tražene troškove u iznosu od 58,07 EUR-a / 437,50 kuna valjalo odbiti, slijedom čega je odlučeno kao pod I.b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP-a).

32. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je on svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

33. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

34. Nepobijani dio (točku III. izreke prvostupanjske presude), valjalo je ostaviti neizmijenjenim.

Split, 2. travnja 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac