Poslovni broj: Usž-605/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice RF iz [adresa], koju zastupaju OF, EF, ŠF, ŽF i RFZ, diplomirani pravnici u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV., br. 2, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 Us I-1039/2023-6 od 18. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 Us I-1039/2023-6 od 18. listopada 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 1 Us I-1039/2023-6 od 18. listopada 2023. poništeno je rješenja tuženika Odbora za državnu službu, klasa: UP/II- 112-07/23-01/134, urbroj: 566-01/13-23-2 od 6. ožujka 2023. i prvostupanjsko rješenje Državnog inspektorata Republike Hrvatske, klasa: UP/I-112-02/21-01/45, urbroj: 443- 01-02-02-23-16 od 19. siječnja 2023. (točka I. izreke presude), te je obustavljen upravni postupak (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tuženik je ovom Sudu podnio žalbu iz svih razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS). U žalbi u bitnom navodi kronologiju događaja i slijed radnji poduzetih u postupku, a prije svega ističe razloge zbog kojih smatra da prvostupanjski sud nije postupio sukladno odredbi članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, a na koju se u presudi poziva. Navodi i druge razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije bilo zakonske osnove da sud upravni postupak obustavi, te obrazlaže da je predmet upravnog spora raspored na radno mjesto u Državnom inspektoratu nakon njegovog osnivanja i donošenja Pravilnika o unutarnjem redu. Nadalje, tuženik u žalbi upire i na stajalište iznesena u ustavno-sudskoj praksi, primjerice navodi odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2090/2012 od 28. listopada 2015., kojom su odbijene ustavne tužbe na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-6595/2009 od 2. siječnja 2012. u kojoj je izraženo stajalište o nužnosti raspreda s danom navedenim u prvotnom (poništenom) rješenju, jer bi u protivnom žaliteljica za neko razdoblje ostala neraspoređena. Stoga, tuženik drži da u ovakvoj situaciji nisu bili ispunjeni uvjeti za obustavu upravnog postupka pokrenutog po službenoj dužnosti, te u tom smislu smatra neutemeljenim pozivanje prvostupanjskog suda na odredbu članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku. Ističe i obrazlaže razloge zbog kojih su ranija rješenja o rasporedu više puta poništena i predmeti vraćeni prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, jer u predmetima rasporeda službenika nema ovlast donijeti meritornu odluku. Dodaje i da prema prirodi upravne stvari ne može raspoređivati službenike unutar prvostupanjskog tijela, jer je riječ o rješavanju stvari na temelju slobodne ocjene. Stoga, tuženik ističe da je raspoređivanje državnih službenika u ovlasti poslodavca (u konkretnom slučaju Državnog inspektorata), sukladno članku 127. Zakona o državnim službenicima, a i dosljednjim stajalištima iz upravno-sudske prakse. Nadalje, tuženik daje osvrt na opseg njegove ovlasti kod ocjene zakonitosti rješenja donesenog na temelju slobodne ocjene, a zbog čega smatra da je argumentacija prvostupanjskog suda protivna mjerodavnim odredbama Zakona o državnim službenicima, kao i odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak, na što je pogrešno primijenio odredbe Zakona o općem upravnom postupku, te je pogrešno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima, a što je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke, pa predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.
3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu iscrpno navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da su žalbeni navodi neosnovani, a pobijana presuda pravilna i zakonita. Navodi da je prvostupanjski sud sukladno članku 58. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim, poništio pobijanu odluku tuženika i sam riješio o predmetnoj stvari na način da je upravni postupak obustavio. Pobliže navodi kronologiju događaja i opisuje slijed radnji poduzetih u postupku, a pri čemu opisuje način na koji je tuženik šest puta ocijenio da rješenja o rasporedu tužiteljice na radno mjesto nisu zakonita, jer nisu pravilno primijenjene mjerodavne odredbe za raspored tužiteljice u Državnom inspektoratu, a svaki put je tuženik predmet vratio na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo o rasporedu tužiteljice ponovno donijelo nezakonito rješenje. Stoga tužiteljica smatra da je tuženik kod odlučivanja o žalbi izjavljenoj protiv rješenja o rasporedu, bio dužan ocijeniti i svrhovitost rješenja o rasporedu koje je identično svim ranije donesenim i poništenim rješenjima, a koje je i predmet upravnog spora. Tužiteljica dalje u odgovoru na žalbu daje osvrt na pobliže navedene odredbe Zakona o općem upravnom postupku, pri čemu ističe da joj je s danom 19. rujna 2021. prestala državna služba po sili zakona radi odlaska u mirovinu, a čime su prestale postojati pravne pretpostavke za vođenje postupka raspoređivanja, pa je taj postupak prvostupanjski sud pravilno obustavio pozivom na članak 46. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku. Također tužiteljica u odgovoru na žalbu navodi i razloge zbog kojih stajališta izražena u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-6595/2009 od 2. siječnja 2012. nisu primjenjiva u predmetnom slučaju, jer se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom supstratu. Dodaje da je u navedenoj presudi sporno pitanje bilo raspored na radno mjesto osobe koja je radno aktivna, odnosno nije u mirovini, a zbog čega pitanje retroaktivnosti nezakonitog rješenja o rasporedu tužiteljice ne može biti odlučno u predmetnom slučaju. Ističe da je bila raspoređena na radno mjesto za koje ne udovoljava propisanim uvjetima, zbog čega su sva rješenja i poništena, a od 20. rujna 2021. više nije radno aktivna, zbog čega navedena presuda i u njoj iznesena stajališta nisu primjenjiva u konkretnom slučaju. Tužiteljica dodaje i da je prije umirovljena bila neraspoređena, jer su sva rješenja o rasporedu poništena, zbog čega okolnost da nije raspoređena ne može biti razlog za donošenje novog rješenja o rasporedu. Smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo jasne razloge zbog kojih je na zakonit, smislen i učinkovit način riješio spornu upravnu situaciju. Predlaže da ovaj Sud žalbu tuženika odbije.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost pobijane prvostupanjske presude, kao i postupka koji joj je prethodio u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, ovaj Sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
6. Prema podacima u spisu predmeta, kao i obrazloženju pobijane presude proizlazi da je predmet ocjene u ovom upravnom sporu rješenje tuženika od 6. ožujka 2023., kojim je poništeno rješenje Državnog inspektorata od 19. siječnja 2023., te je predmet dostavljen prvostupanjskom tijelu na ponovno rješavanje.
7. Nadalje, iz podataka u spisu predmeta, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prije donošenja osporenog rješenja od 6. ožujka 2023. tuženik više puta poništavao prvostupanjska rješenja kao nezakonita, kao i prvostupanjsko rješenje od 19. siječnja 2023. Također proizlazi da je u ponovnim postupcima prvostupanjsko tijelo donijelo novo rješenje o rasporedu tužiteljice, identično ranijim rješenjima o rasporedu, protivno uputama tuženika i iznesenim stajalištima u ranijim rješenjima. Nadalje, iz podataka u spisu, a što nije niti sporno, proizlazi da je tužiteljici 19. rujna 2021. prestala državna služba radi odlaska u mirovinu.
8. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno navodi da se radi o upravnoj stvari (raspored službenika na radno mjesto) o kojoj se rješava primjenom diskrecijske ocjene, zbog čega sud nije ovlašten odlučiti o rasporedu tužiteljice na radno mjesto umjesto javnopravnog tijela. Stoga je, prvostupanjski sud, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da nema svrhe predmet ponovno vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, a niti naložiti tuženiku da riješi upravnu stvar umjesto prvostupanjskog tijela, a prije svega jer je tužiteljica u međuvremenu otišla u mirovinu. Stoga je dalje zaključio da ne postoji djelotvorni pravni instrument za zaštitu prava tužiteljice, s obzirom na opisanu zlouporabu važećeg normativnog okvira i prirode konkretnog slučaja.
9. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su u predmetnom slučaju prestale postojati pretpostavke za vođenje upravnog postupka, zbog čega je odgovarajućom primjenom članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", 47/09. i 110/21.) upravni postupak obustavio.
10. Dakle, ocjena je ovoga Suda da je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je pozivom na članak 58. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima poništio tuženikovo rješenje, kao i prvostupanjsko rješenje, te obustavio upravni postupak primjenom članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak. Naime, bilo je osnove za poništenje rješenja tuženika jer su prestale postojati pretpostavke za vođenje postupka, jer odredba članka 46. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku propisuje da kada se tijekom postupka utvrdi da više ne postoje pretpostavke za vođenje postupka, rješenjem će se obustaviti postupak. Prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je došlo do zlouporabe važećeg normativnog okvira, a zbog pravne prirode konkretne vrste predmeta, pa je trebalo pronaći i primijeniti odgovarajuću soluciju za izlaz iz opisane situacije, a uvažavajući pri tome temeljne vrijednosti vladavine prava. S obzirom da pravni poredak izrijekom ne predviđa djelotvoran izraz iz predmetne situacije, potrebno je da se te vrijednosti ne dovedu u pitanje zbog zlouporabe važećeg normativnog okvira.
11. Stoga, a imajući na umu naprijed navedeno, ovaj Sud ocjenjuje da je bilo zakonske osnove za donošenje pobijane presude i postupanje na način naveden u izreci prvostupanjske presude.
12. Stoga je, ovaj Sud ocijenivši da žalbenim navodima tuženik nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijane presude, a niti postoje razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci presude.
U Zagrebu 2. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
