Poslovni broj: Usž-779/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika Filipa MIhaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2019/2023-6 od 9. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2019/2023-6 od 9. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/132, URBROJ: 511-01-204-23-9 od 11. kolovoza 2023.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj na temelju članka 156. stavka 1. točke 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZoS).
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Ponavljajući navode iz tužbe, ističe da je prema članku 62. točki 3. ZoS- a tuženik dužan o zahtjevu za produljenje privremenog boravka odlučiti prije isteka roka važećeg odobrenja, a što je u konkretnom slučaju propustio učiniti. Neprihvatljivim smatra da sud navedeno tumači otežavajuće za njega kao stranku, a fleksibilnije za tuženika kao javnopravno tijelo. Iz navedenog razloga smatra da je sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Postavlja i pitanje kakav je onda njegov status u takvoj situaciji, ima li odobren boravak ili nema, pri čemu ističe da je prilikom podnošenja zahtjeva u cijelosti ispunjavao sve zakonske uvjete za odobrenje stalnog boravka. Smatra da se i razdoblje odlučivanja javnopravnog tijela o zahtjevu treba uračunati u razdoblje odobrenog privremenog boravka kako bi se poštovala načela pravičnosti, razmjernosti, zakonitosti i pravne sigurnosti. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odobriti mu stalni boravak, podredno vratiti predmet na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu, ponavljajući činjenična utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora, ističe da tužitelj u trenutku odlučivanja o zahtjevu za izdavanje odobrenja za stalni boravak više nije bio član obitelji hrvatskog državljanina i da nema pravnog uporišta prema kojem se može smatrati da je u razdoblju od 13. travnja 2021., kada je podnio zahtjev za produženje privremenog boravka u svrhu spajanja obitelji, zakonito boravio u Republici Hrvatskoj u smislu odobrenog privremenog boravka kao pretpostavke za odobrenje stalnog boravka. Citira članak 62. stavak 2. ZoS-a, i navodi da tužitelj može i dalje nesmetano boraviti u Republici Hrvatskoj jer ima odobren privremeni boravak u svrhu rada do 19. travnja 2025. Smatra da su odluke u ovome postupku donesene na temelju relevantnih činjenica i dokaza, da je sud pravilno i točno utvrdio odlučne činjenice te spor riješio u skladu s člankom 8. ZUS-a. Slijedom navedenog predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 8. listopada 2021. podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, a koji zahtjev je odbijen na temelju članka 156. stavka 1. točke 1. ZoS-a. Navedenim člankom je propisano da se stalni boravak može odobriti i državljaninu treće zemlje koji je član obitelji ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva.
8. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da je rješenje tuženika doneseno nakon što je u upravnom postupku utvrđeno da tužitelj do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak nema neprekidno četiri godine uzastopno odobren privremeni boravak jer u razdoblju od 23. travnja 2021. do 8. listopada 2021. (dan podnošenja zahtjeva) i sve do 20. travnja 2023. nije imao reguliran privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.
9. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj. Naime, pravilno navodi prvostupanjski sud da se razdoblje odlučivanja o zahtjevu za produljenje privremenog boravka ne može smatrati razdobljem odobrenog boravka na osnovi kojeg se može priznati stalni boravak, posebno imajući na umu članak 62. stavak 1. ZoS-a. Stoga rješavanje o zahtjevu za produljenje privremenog boravka ne dovodi do zaključka o ispunjavanju pretpostavki za odobrenje stalnog boravka jer upravo vođenje tog postupka dovodi do zaključka da nisu kumulativno ispunjeni uvjeti propisani člankom 156. stavkom 1. točkom 1. ZoS-a.
10. Imajući na umu navedenu zakonsku odredbu i naprijed utvrđene činjenice, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev, odnosno ocijenio osporeno rješenje zakonitim. Tužitelj u razdoblju od četiri godine, računajući do dana podnošenja zahtjeva (8. listopada 2021.), nije imao u kontinuitetu odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, a izneseni žalbeni razlozi nisu relevantni da bi mu se odobrio stalni boravak prema članku 156. ZoS-a, posebno imajući na umu činjenicu da u konačnici do 20. travnja 2023. nije regulirao svoj boravak u Republici Hrvatskoj.
11. Suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene navode i iznio je razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.
12. S obzirom na to da prema važećim propisima nema zakonske mogućnosti za drugačije rješenje predmetne upravne stvari, a imajući pri tome na umu navode tuženika iz ovog upravnog spora, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
13. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 2. travnja 2025.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
