Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-48/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske- Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB: 66486182714, zastupanog po ODO u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj 14 Pr- 667/2017-58 od 02. prosinca 2024., 02. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj 14 Pr- 667/2017-58 od 02. prosinca 2024. u točki I izreke u dijelu glavne tražbine za iznos od 302,96 eura sa zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenom bruto iznosu tekućim:

- na iznos od 113,75 eu od 16. listopada 2012.,

- na iznos od 25,99 eur od 16. studenog 20121

- na iznos od 21,74 eur od 16. prosinca 2012.

- na iznos od 17,08 eur od 16. siječnja 2013

- na iznos od 17,73 eur od 16. lipnja 2013.

- na iznos od 53,26 eur od 16. listopada 2013.

- na iznos od 6,33 eur od 16. studenog 2013.

- na iznos do 47,08 eur od 16 lipnja 2014.

te u dijelu troškova postupka za iznos od iznose 1.095,00 eur sa zateznim kamatama.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki I izreke u dijelu glavne tražbine za iznos od 1.817,20 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose iznad dosuđenih iznosa i tijeka prije 16. u mjesecu za prethodni mjesec, troškova postupka u iznosu od 2.205,00 eur sa zateznim kamatama te zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosima te se odbija tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadom troškova postupka u tom dijelu.

3. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 215,00 eur u roku od 15 dana dok se preostali zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 35,00 eur odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 2.120,16 eur sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke te za isplatom tužitelju na ime troškova postupka iznosa od 3.300,00 eur sa zateznim kamatama. Točkom II izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom tog iznosa na žiro račun punomoćnika tužitelja.

2. Protiv točke I izreke presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23: dalje-ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da iz sadržaja presude nije jasno na kojim činjenicama i dokazima sud prvog stupnja temelji utvrđenje o količini i kategorizaciji više odrađenih sati rada te da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Tvrdi da je za prekovremene sate jedini i isključivo mjerodavna evidencija tuženika potpisana po ovlaštenim osobama i tužitelju te njegova lista obračuna plaća, a ne iskaz tužitelja i saslušanih svjedoka. Iskaz svjedoka DU na kojemu je sud temeljio utvrđenje o prekovremenim satima da nije identičan iskazu tužitelja dok svjedok MU nije bio na terenu s tužiteljem. Sud da je prihvatio i varijantu po kojoj su slobodni dani računati po iskazu tužitelja umjesto da je utvrdio slobodne dane po službenoj evidenciji. Iskazi svjedoka da ne sadrže nikakve stvarne podatke i kvaliteta iskaza da nije takva da bi se njima oborila istinitost evidencije te da nije životno da bi svjedoci određeno iskazivali koliko su vremena proveli na terenu u razdoblju od četiri godine, budući da su iskazivali nakon osam godina. Poziva se na odluke drugih sudova u takvim predmetima.

4. Odgovorom na žalbu osporavaju se žalbeni navodi.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatnika Ministarstva obrane, Hrvatske kopnen vojske sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, za isplatom razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad za rad proveden na terenu, subotom nedjeljom i praznikom u razdoblju od rujna 2012. do svibnja 2014.

7. Prvostupanjski jer sud utvrdio:

- da tužitelju nisu isplaćivani dodaci na plaću za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, smjenama i dr., za vrijeme boravka na terenu u punom iznosu te da tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu za prekovremene sate umanjene za korištene slobodne dane, primjenom satnice radnim danom od 07,00 do 20,00 h, subotama od 08,00 h do 16,00 h i nedjeljom od 08,00 h do 12,00 h za ukupno manje evidentiranih 230,33 prekovremenih sati, 104 sata rada subotom i 48 sati za rad nedjeljom u iznosu od 16.390,03 kn (2.175,33 EUR),

- da je vještak u osnovnom i dopunskom nalazu izradio četiri varijante nalaza i to dvije varijante temeljem dokumentacije u spisu (prekovremeni rad iskazan samo za rad sa oznakom „TR“): varijanta - A1) bez umanjenja za iskorištene slobodne dane, te je u toj varijanti za ukupno manje evidentiranih 340 prekovremenih sati, 2 sata rada noću, 96 sati rada subotom i 88 sati rada nedjeljom za rad na terenu tužitelju manje isplaćen iznos od 23.191,24 kune (3.078,00 EUR) varijanta - A2) s umanjenjem za iskorištene slobodne dane prema kojoj je za ukupno manje evidentiranih 2 sata rada noću, 96 sati rada subotom i 88 sati rada nedjeljom za rad na terenu tužitelju manje isplaćen iznos od 2.282,61 kn (302,96 eur), varijanta B1) u kojoj prekovremeni sati nisu umanjeni za korištene slobodne dane uz primjenu satnice radnim danom od 07,00 do 20,00 h, subotama od 08,00 h do 16,00 h i nedjeljom od 08,00 h do 12,00 h i u toj je varijanti tužitelju za ukupno manje evidentiranih 627 prekovremenih sati, 104 sata rada subotom i 48 sati za rad nedjeljom za rad na terenu manje isplaćen iznos od 40.753,66 kune (5.408,95 EUR) i varijanta B2) u kojoj su prekovremeni sati umanjeni za korištene slobodne dane primjenom satnice radnim danom od 07,00 do 20,00 h, subotama od 08,00 h do 16,00 h i nedjeljom od 08,00 h do 12,00 h i u toj je varijanti tužitelju je za ukupno manje evidentiranih 230,33 prekovremenih sati, 104 sata rada subotom i 48 sati za rad nedjeljom za rad na terenu manje isplaćen iznos od 16.390,03 kn (2.175,33 EUR),

- da iz evidencija rada na terenu koje je vodila tužena proizlazi da je za vrijeme rada na terenu (TR): u pravilu kao sat početka rada radnim danima je naznačeno 8,00 h, a završetak 18,00 h, time da je u evidenciji za 5/14 kao sat početaka rada navedeno 7,00 h, a negdje 5,00 h ili 6,00 h i u toj evidenciji je kao završetak radnog vremena negdje navedeno 17,00 h, 18,00 h, 20,00 h i 21,00 h te da je u odnosu na terenski rad subotama i nedjeljama kao početak i završetak rada naznačen od 8,00 h do 13,00 h za mjesece 9/12 i za mjesec 10/12 te za 11/12 subotom je radno vrijeme naznačeno od 8,00 h do 17,00 h, a nedjeljom od 8,00 h do 13,00 h, za 9/13 radno vrijeme subotom je naznačeno od 8,00 h do 16,00 h, dok za nedjelju nije evidentirano radno vrijeme, a za svibanj 2014. da je evidentirano radno vrijeme subotom od 7,00 h do 21,00 h i nedjeljom od 7,00 h do 20,00 h, u evidenciji za 12/12 da nema naznake početka radnog vremena na terenu ni završetka radnog vremena, ali su naznačeni prekovremeni sati tj naznačen je broj prekovremenih sati.

- da je svjedok DU koji je s tužiteljem išao na terene iskazao da je radno vrijeme na terenu radnim danom bilo od 8,00 do 18,00 sati, a subotom od 8,00 do 16,00 sati, a nedjeljom od 8,00 h do 12,00 h, dok je svjedok MU, koji s tužiteljem nije išao na terene već su se zajedno pripremali za misiju iskazivao da je radno vrijeme na tim pripremama bilo u prosjeku od 6,00 h do 20,00 h radnim danom, subotom od 6,00 do 16,00 h, a nedjeljom od 8,00 h do 12,00 h,

- da je većina evidencija koju je tuženik dostavio u spis izrađena u obliku kompjuterskog ispisa, dok je manji dio te evidencije ručno vođen te da je veći dio evidencije potpisan po tužitelju, osim onih lista kojima je tužitelj prigovarao obračunu vremena provedenog na straži,

- iako se iskaz saslušanog svjedoka DU i tužitelja razlikuju u pogledu radnog vremena da je sud prihvatio iskaz tužitelja da je radno vrijeme na terenu bilo radnim danom od 7,00 do 20,00 h, subotom od 8,00 h do 16,00 h i nedjeljom od 8,00 h do 12,00 h jer da je tužitelj tijekom postupka prigovarao evidencijama tužitelja glede radnog vremena i da je neodlučno što je tužitelj potpisivao dnevne evidencije radnog vremena pa tako i evidencije u kojima je evidentiran terenski rad. Evidencija radnog vremena da podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu radnika čiju je pravilnost u konkretnom slučaju tužitelj s uspjehom osporio, jer da je iskazima svjedoka i tužitelja utvrđeno da ista nije vođena prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim sati rada tužitelja

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama glede ništetnih odredbi i može se ispitati.

9. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo zaključak da bi tužitelju pripadala razlika plaće po osnovi sati prekovremenog rada na terenu prema navodima tužitelja i pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je temeljem tog utvrđenja usvojio cjelokupan tužbeni zahtjev.

10. Pobijanom presudom pravilno je utvrđeno da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, ministarstvu kopnena vojska sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu pa da se na njegov radnopravni status primjenjuju odredbe specijalnog propisa, Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07 i 88/09, 124/09) obzirom da je odredbom članka 14. određeno da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske i na temelju njega donesenim podzakonskim aktima reguliran je radnopravni status tužitelja kao djelatne vojne osobe u odnosu na utuženi prekovremeni rad na terenu pa se primjenjuju specijalni propisi, navedeni Zakon i na temelju njega doneseni podzakonski akti.

11. Za utuženo razdoblje do 26. lipnja 2013., odredbom članka 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (Narodne novine 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, u daljnjem tekstu: ZOSO/02) propisano je da o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili propisima donesenim na temelju Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Prema članka 97. stavak 5. ZOSO/02, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad tj. rad dulje od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima, a prema st. 2 na prekovremeni rad ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima. Dana 26. lipnja 2013. stupio je na snagu Zakon o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj: 73/13, u daljnjem tekstu: ZOSO/13) koji u odredbi članka 155. propisuje da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. navedenoga Zakona. Međutim, odredbom čl. 219. ZOSO/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja. To znači da se do 1. lipnja 2014., kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", broj: 66/14, 23/15, dalje: Odluka/14), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz čl. 153. st. 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj: 118/09, dalje: Odluka/09).

12. Tužitelju za razdoblje do 1. lipnja 2014. pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad temeljem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a tek nakon 1. lipnja 2014. pripada mu pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr, za vrijeme boravka na terenu jer je Odlukom o rasporedu radnog vremena (Narodne novine 66/14, 23/15, 84/15, 106/17), i to u odredbi čl. IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

13. Protivno utvrđenju suda prvog stupnja, iz provedenih dokaza ne bi se mogao izvesti zaključak da je tužitelj radio na terenu onaj broj sati koji je naveo tuženik u stranačkom iskazu.

14. Naime, tuženik na kojemu je teret dokaza, u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a, je svojom evidencijom dokazao koliko je tužitelj u spornom razdoblju ostvario sati rada na terenu, pa je tužitelj trebao dokazati da ta evidencija nije ispravno vođena, a što protivno utvrđenju suda prvog stupnja nije učinio. U tom smislu po prijedlogu tužitelja proveden je dokaz saslušanjem svjedoka DU i MU i dok svjedok MU nije bio na terenu s tužiteljem pa njegov iskaz nije odlučan sadržajem iskaza svjedoka DU ne potvrđuju se navodi tužitelja. Naprotiv navedeni svjedok tvrdi da je radno vrijeme na terenu bilo od 8-18 radnim danom, a ne od 7 do 20, kako tvrdi tužitelj. Osim toga logično je da zbog proteka vremena navedeni svjedoci, kao ni sam tužitelj nemaju točna i precizna saznanja koliko je tužitelj radnih sati pojedinih dana u utuženom razdoblju doista proveo radeći na terenu (govore o terenu na koji su odlazili jednom do dva puta godišnje u trajanju pod 15 do 20 dana). Stoga uzimajući u obzir i činjenicu da tužitelj prethodno nije osporio evidenciju o radu tuženika, već to čini za vrijeme trajanja ovog postupka, kao i činjenicu da nije dostavio (vodio) svoju pisanu evidenciju i da se ni u ovom postupku nije precizno izjasnio o točnim razdobljima rada na terenu te da je potpisao evidenciju sa navedenim terenskim radom valjalo je prihvatiti pravilnom evidenciju tuženika i varijantu izračuna knjigovodstvenog vještaka A2 u kojoj su prekovremeni sati utvrđeni prema evidenciji tuženika i umanjeni za korištene slobodne dane.

15. Pri tom treba navesti da iz sadržaja priloženih obračuna, kako pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, proizlazi da tužitelj nije potpisao evidenciju obračuna plaće za lipanj 2012., kolovoz 2012., siječanj 2013., veljaču 2013., studeni 2013, prosinac 2013., i ožujak 2014. (za koje mjesece ni ne potražuje razliku) zbog neslaganja s evidencijom vremena provedenog na straži pa je i iz te činjenice, a protivno utvrđenju suda prvog stupnja, valjalo zaključiti da su podaci u evidenciji koja se odnosi na sporno razdoblje točni jer tužitelj zasigurno ne bi potpisao tu evidenciju u kojoj su evidentirani dani rada na terenu da nije smatrao istinitim njezin sadržaj. Predmetno utvrđenje opovrgava i tvrdnju tuženika o usmenom prigovaranju sadržaju evidencije jer bi tuženik zasigurno pismeno prigovorio toj evidenciji, kao što je učinio kod prigovora za vrijeme provedenog na straži, da se nije slagao s njezinim sadržajem.

16. Iz navedenog utvrđenja proizlazi da tužitelj na ime naknade plaće za prekovremeni rad proveden na terenu umanjen za slobodne dane ostvaruje pravo na novčanu naknadu u iznosu od 302,96 eur koja se temelji na varijanti A2 nalaza vještaka izrađenoj po osnovi dokumentacije tuženika i umanjenoj za slobodne dane, na matematički izračun koje stranke postupka nisu imale primjedbi.

17. Nastavno, sadržajem nalaza vještaka na kojemu je sud prvog stupnja temeljio osnovanost tražbine, ali po pogrešnoj varijanti, dokazuje se da tužitelj na ime prekovremenog rada ostvaruje pravo na isplatu iznosa od 77,89 eur za rujan 2011., 35,86 eur za rujna 2012., 25,99 za listopad 2012., 21,74 eur za studeni 2012., 17,08 eur za prosinac 2012., 17,73 za svibanj 2013., 53,26 za rujan 2013., 6,33 eur za listopad 2013., i 47,08 eur za svibanj 2014.

20. Sukladno tome valjalo je potvrditi pobijanu presudu za iznos od 302,96 eura sa zateznom kamatom od dospijeća, 16. u mjesec za prethodno mjesec, temeljem odredbe članka 84. stavak 3. Zakona o radu („Narodne novine" broj 149/09: dalje- ZR) jer je predmetna tražbina dospjela najkasnije do petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec. Kako je tražbina od 77,89 eur-a dospjela u listopadu 2011., sudeći u granicama zahtjeva ( članka 2. ZPP-a) dosuđena je zatezna kamata i na taj iznos odnosno na tražbinu od 113,75 eur (77,89 i 35,86) od 16. listopada 2012., na iznos od 25,99 od 16. studenog 2012., na iznos od 21,74 eur od 16. prosinca 2012., na iznos od 17,08 eur od 16. siječnja 2013., na iznos od 17,73 eur od 16. lipnja 2013., na iznos od 53,26eura od 16. listopada 2013., na iznos od 6,33 eur od 16. studenog 2013., i na iznos do 47,08 eur od 16. lipnja 2014. do isplate, te je preinačena pobijana presuda odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 1.817,20 eur sa zateznim kamatama.

21. Zaključno treba navesti da je sud prvog stupnja pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak iako je pravilno obrazložio da mu ne pripadaju i naveo odlučne razloge za takvo utvrđenje temeljene na odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj; 177/04, 73/08, 80/10, 114,11,22/12, 144/12, 43/13, 10/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 132/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak ("Narodne novine" broj: 95/05, 96/06, 68/07, 146/08,2/09, 146/09,123/10,137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) te je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti i pobijanu presudu u dijelu u kojem su tužitelju dosuđene zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak i odbiti i taj dio tužbenog zahtjeva.

22. Preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj je konačno uspio u sporu s tužbenim zahtjevom u pogledu osnova u cijelosti (100%), a u pogledu visine u omjeru od 16 % što znači da njegov uspjeh u sporu iznosi 58 % (16:2) dok je omjer uspjeha tuženika 42 % pa je od postotka uspjeha u sporu tužitelja (koji je u većoj mjeri uspio) valjalo oduzeti uspjeh tuženika i dosuditi tužitelju razmjeran dio od 16 % (članka 154. stavak 2. ZPP-a) po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih troškova postupka u iznosu od 420,00 eura (2.625,00x16%). Kada se tim troškovima pridoda trošak financijskog vještačena u iznosu od 675,00 eur koji tužitelju pripada u cijelosti kao neophodan za donošenje odluke, opravdani troškovi tužitelja iznose 1.095,00 eur. Iz tog je razloga odluka o parničnim troškovima tužitelja potvrđena za taj iznos dok je za preostali iznos od 2.205,00 eur preinačena pobijana presuda i odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan.

23. Slijedom obrazloženog, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP- a, odlučeno je kao u točki 1. izreke.

24. Primjenom odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a i tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) tuženiku koji u žalbenom postupku uspio sa 86 % razmjerno tom uspjehu dosuđeni su ukupni troškovi žalbenog postupka u iznosu od 215,00 eur dok je preostali zahtjev tuženika za isplatom iznosa od 35,00 eur odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u točki 2. izreke.

U Rijeci 02. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić