Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-63/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-307/2021-33 od 25. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-307/2021-33 od 25. studenog 2022.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-307/2021-33 od 25. studenog 2022. u točki II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točkama I. – IV. izreke je utvrđeno da su ništetne odredbe o obvezi plaćanja kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke te obračunu kamate u CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju banke na dan plaćanja te odredbe o ugovaranju otplate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja, kao i odredba da je banka informirala korisnicu kredita o posljedicama i rizicima promjene tečaja CHF, sadržane u čl. 4., čl. 5., čl. 6., i čl. 11.9. Ugovora o kreditu broj 9012439510 sklopljenog 25. travnja 2007. između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u točki V. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.170,91 eur /23.891,24 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki VI. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.465,56 eura/11.042,23 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u točki VII. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu troškova postupka. Rješenjem suda prvog stupnja je utvrđeno da je tužba tužiteljice povučena za iznos koji prelazi iznos zatražen podneskom od 10. svibnja 2022. (toč. I. izreke) te je dopuštena preinaka tužbe sadržana u podnesku od 22. srpnja 2022. (toč. II.)

2. Protiv presude i rješenja u točki II. izreke, žalbu je podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Navodi da je tužiteljici odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužiteljica odabrala kredit u švicarskim francima (CHF), a imala je mogućnost izbora i kredita vezanog uz valutu EUR. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da su prilikom ugovaranja valutne klauzule uzeti u obzir interesi obiju ugovornih strana u podjednakoj mjeri. Osim toga, da bi ocjenjivanje poštenosti ugovornih odredbi bilo moguće isključivo pod uvjetom da odredbe ugovora nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive.

4. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da je obračun sačinjen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, te da je vještak zanemario prigovor žalitelja o negativnim tečajnim razlikama, što da je utjecalo na pravilnost obračuna visine tražbine tužiteljice.

5. Tvrdi da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, pri čemu da se utvrđuju ništetnima i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, iako je predmetom spora samo utvrđenje ništetnosti valutne klauzule. Ističe da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno, da sud nije ovlašten kredit s ugovorenom valutnom klauzulom mijenjati u kunski kredit, a da je time tužiteljica stavljena u povoljniji položaj u odnosu na sve druge korisnike kredita.

6. Osporava zakonitost stajališta o prigovoru zastare, ističući da mogućnost podnošenja tužbe nije ni na koji način bila vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite te da zastrani rok nije mogao biti prekinut jer je već prije podnošenja tužbe u tom sporu nastupila zastara. Tvrdi da je zastara za svaki pojedinačni iznos počela teći u trenutku kada je tuženik primio uplatu pojedinog anuiteta. Pored toga ukazuje da je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na preinačenu tužbu te da nije obrazloženo koji je razlog svrsishodnosti bio temelj za preinaku. Osporava i odluku o parničnom trošku ukazujući da je priznata nagrada za sastav triju podnesaka, a da se u tim podnescima ponavljaju već izneseni navodi. Osim toga da žalitelju nije dosuđen trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva, a koji trošak je specificiran u podnesku od 31. svibnja 2022.

7. U dopuni žalbe tuženik ukazuje da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti čl. 4 Ugovora o kreditu, budući da je kondemnatorni dio u zastari, da deklaratorni dio ne može biti sam sebi svrha, pri čemu se poziva na čl. 187. st. 2. ZPP-a kojim su propisane pretpostavke za podnošenje tužbe za utvrđenje.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti, uz obvezu nadoknade parničnog troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

9. Žalba tuženika nije osnovana.

10. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te za isplatu iznosa od 3.170,91 eura /23.891,24 kn kao razlike između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

12. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 24. travnja 2007. koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 18.966,62 CHF za kupnju vozila, uz primjenu valutne klauzule, s rokom otplate od 84 mjeseca. Također je utvrđeno da je člankom 6. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja te da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit.

13. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003 ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

14. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužiteljica nije informirana o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti te isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

15. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP- a na način da je tužiteljici priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu te troškovi vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.465,56 eura/11.042,23 kn.

16. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

17. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

19. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13, 96/13 – dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO/05)

20. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

21. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba istaći da tuženik u tom smislu nije predložio provođenje nekog dokaza, iako je teret dokaza o tome bio na tuženiku.

22. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljice podnesena 5. svibnja 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22.1. Glede tvrdnje tuženika o zastari preinačene tužbe, treba pojasniti da se preinaka odnosi isključivo na dio novčane tražbine koja je bila postavljena u iznosu od 23.709,01 kn, da bi u podnesku od 10. svibnja 2022. novčani zahtjev bio povećan na iznos od 23.891,24 kn, a u preostalom dijelu je ostao neizmijenjen. Pogrešno je stajalište žalitelja da se radi o novom zahtjevu za isplatu. Naime, tužbeni zahtjev se temelji na istom činjeničnom supstratu, a do povećanja novčanog zahtjeva je došlo zbog usklađivanja tražbine s nalazom vještaka pa se zastara ne može računati kao da je podneskom od 22. srpnja 2022. postavljen novi zahtjev koji do tada nije postojao.

23. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužiteljica ima pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u skladu sa čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO- a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

24. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav podnesaka je obračunat pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), budući da podnesci tužiteljice za koje joj je priznat trošak spadaju u kategoriju obrazloženih podnesaka, pa tužiteljici za sastav tih podnesaka pripada nagrada odvjetnika prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Naime, puni iznos nagrade odvjetniku pripada za sastavljanje odgovora na tužbu i obrazloženih podnesaka kojima se odgovara na navode odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, a upravo za takve podneske je priznata odgovarajuća nagrada.

24.1. Nisu osnovani ni žalbeni navodi o pravu na trošak zbog djelomičnog povlačenja tužbe. Naime, nenovčani zahtjevi su od dana podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave ostali isti ( točke I., II., III. i IV. izreke), a novčani zahtjev je smanjen na način da je tužiteljica u tužbi zahtijevala isplatu iznosa od 30.664,15 kn, da bi u podnesku od 10. svibnja 2022. u tom dijelu zatražila isplatu iznosa od 23.709,01 kn. S obzirom na činjenicu da tužba obuhvaća više zahtjeva u smislu čl. 37. ZPP-a te da odvjetniku pripada isti iznos nagrade za zastupanje i za prvotno postavljeni i za djelomično povučeni dio zahtjeva, proizlazi da zbog djelomičnog povlačenja novčanog zahtjeva tuženiku nije nastao trošak kojeg bi imao pravo zahtijevati od suprotne stranke.

25. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da su u nazočnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a za dopuštanje preinake tužbe, budući da je tužiteljica tek nakon provedenog vještačenja bila upoznata sa svim parametrima koji su bili potrebni za postavljanje odgovarajućeg tužbenog zahtjeva pa je preinaka zasigurno bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Još treba dodati da prema ustaljenoj sudskoj praksi drugostupanjski sud nije ovlašten ocjenjivati pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe za utvrđenje, već pravni interes ispituje sud prvog stupnja primjenom čl. 187. ZPP-a pa su utoliko bez osnove i žalbeni navodi koji su o tome izneseni u dopuni žalbe.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, a rješenje u točki II. izreke potvrditi primjenom čl. 380.toč.2. ZPP-a. Rješenje suda prvog stupnja u točki I. izreke je kao nepobijano ostalo neizmijenjeno.

U Rijeci, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara