Poslovni broj Gž R-412/2022-6

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjancu, odvjetniku u Dubrovniku, Vukovarska 36, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate plaće, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Pr- 39/2020-23 od 21. prosinca 2021., u sjednici vijeća dana 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. Pr-39/2020 od 21. prosinca 2021., u točki I i II izreke.

2. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačuje citirana presuda u točki III izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u daljnjem iznosu od 290,33 eura/2.187,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. prosinca 2021. do isplate.

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 20,74 eura/156,25 kn u roku od 15 dana, dok se zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 92.773,43 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci, osim iznosa poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom iznosu.

2.Točkom II izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 11.062,50 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je točkom III.izreke zahtjev tužitelja u preostalom dijelu odbijen.

3.Protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu iz točke I i II izreke žalbu podnosi tuženik, a tužitelj protiv odbijajućeg dijela iz točke III. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

4.Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5.Žalbe tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja, koji je zaposlen kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave dubrovačko- neretvanske , Postaje pomorske policije Dubrovnik, za isplatom naknade za obavljeni rad duži od redovnog punog radnog vremena (prekovremeni rad), a odnosi se na razdoblje od veljače 2015. do siječnja 2020. godine.

7.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika Postaje pomorske policije Dubrovnik, koji poslovi uključuju redovito tijekom cijele kalendarske godine poslove na moru na području morskog akvatorija Dubrovnik, s time da je obavljao poslove strojara ali i zapovjednika broda, odnosno poslove pripreme broda za plovidbu, nadzor rada, motora, da se za cijelo vrijeme plovidbe mora biti na brodu, tako da radne zadatke obavlja i izvan radnog vremena određenog u radnim nalozima,

- da se navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljaju ujednačeno tijekom cijele kalendarske godine,

- službe na plovilima su organizirane sukladno mjesečnom planu Policijske postaje i to kroz jednodnevne odnosno višednevne službe 4 ili više dana,

- policijske službenike se raspoređuje na obavljanje zadataka posebnim rasporedom rada,

- u utuženom razdoblju djelatnicima na plovilima u višednevnim službama nisu bila određena pasivna dežurstva,

-tuženik nije dokazao da bi tužitelj izvršio preraspodjelu radnog vremena, odnosno tužiteljev rad u kontinuitetu od po nekoliko dana naknađen slobodnim danima, niti o tome donio pisanu odluku

8.Sud prvog stupnja zaključuje da rad tužitelja zbog specifičnosti poslova pomorske policije nije bio, niti po logici stvari može biti, organiziran kao redovan rad od ponedjeljka do petka po 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno, već da je isti bio organiziran kroz višednevne službe na moru.

9.Nadalje zaključuje sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri dana uzastopno, već da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom, odnosno da pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada nije stvarno izvršavao radne zadatke i da odlučnu činjenicu predstavljaju stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog – zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova.

10.Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj tijekom trajanja radnih naloga bio raspoređivan na višednevne službe na plovilu u trajanju u pravilu od 4 dana tijekom kojeg vremena da je cijelo vrijeme morao boraviti na brodu na način da je morao biti na radnom mjestu i izvršavati ili biti spreman izvršavati radne zadaće koje su obuhvaćale aktivno dežurstvo, organiziran 24-satni nadzor nad plovilom kroz aktivna dežurstva na plovilu i kroz cijelo vrijeme rada; redovito obavještavanje ovlaštenih osoba o pozicijama na terenu i da se ti poslovi obavljaju cijele kalendarske godine.

11.Stoga da navedeni poslovi zbog svoje naravi i okolnosti obavljanja nisu privremenog karaktera već se ujednačeno obavljaju tijekom cijele kalendarske godine, a da je prisustvo tužitelja na radnom mjestu neophodno i da je u svakom trenutku na raspolaganju poslodavcu kad to zahtijevaju potrebe posla u kojim situacijama tužitelj mora biti spreman odraditi radni zadatak sukladno opisu svojeg radnog mjesta. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da, uzimajući u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tužitelju u utuženom razdoblju pripada naknada za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u vrijeme kada je bio raspoređen na obavljanje jednodnevnih i višednevnih službi na moru umanjeno za 8 sati dnevnog odmora.

12.Prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Jelene Ćurlice koja je utvrdila da sukladno radnim nalozima priloženim u spis, tužitelju na ime prekovremenog rada, rada noću, rada na državne blagdane, te rada subotom i nedjeljom, za razdoblje od 1. veljače 2015. do 31. siječnja 2020., pripada bruto iznos od 92.773,43 kn, s time da je radno vrijeme tužitelja provedeno na brodu umanjeno za 8 sati dnevnog odmora u slučaju višednevne kontinuirane ophodnje na moru, odnosno radno vrijeme tužitelja provedeno na brodu umanjio za dnevni odmor od 8 sati unutar 24 sata.,

13.Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a jer donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz citirane odredbe u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

14.Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu.

15.Naime, prvostupanjski sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj redovito obavljao poslove za poslodavca izvan redovnog radnog vremena tijekom rada na izdvojenom objektu – plovilu i u tu svrhu obavljao poslove koji nisu evidentirani kao radno vrijeme, a isti su ovisili o okolnostima dnevnog opsega posla. Pravilno se pri tome pozvao i na recentni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem nije prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno više dana uzastopno, već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što djelatnik ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga pravilno prekovremenim radom tužitelja ocjenjuje razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za 8 sati odmora koji je tužitelj neprijeporno imao, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno.

16.U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da pasivno dežurstvo nije prekovremeni rad jer ne predstavlja izvršavanje poslova po nalogu te u ime i za račun poslodavaca, a naknada za pasivno dežurstvo predviđena je zbog činjenice da se radnik nalazi u prostoru poslodavca tako da u slučaju potrebe rada za poslodavca odmah bude na raspolaganju istom. Valja dodati da je odredbom čl. 60. , čl. 61. Zakona o radu (Narodne novine 93/14- dalje ZR), kao i Direktivom 2003-88/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena (u čl. 2. t. 1. i 2.) definirano radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme. Nadalje, čl. 92. Zakona o policiji (¨Narodne novine¨ 129/00, 41/08, 76/09 i 34/11) propisano je da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punoga radnog vremena, ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla. Policijskom službeniku za taj rad pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbe čl. 41. i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 i 104/13) te čl. 35. i 38. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18 – dalje KU/17) koji u čl. 44., odnosno čl.38. određuje visinu naknade koja se ima platiti za ostvareno radno vrijeme duže od 40 sati tjedno u visini naknade za prekovremeni rad i ostalih naknada za rad noću, nedjeljom, blagdanom i dr.

17.Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove policijskog službenika, da je rad tužitelja bio organiziran na način da se upućivao na višednevne službe na moru, da je tuženik izdavao tužitelju višednevne radne naloge i da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodio evidenciju rada tužitelja na temelju koje je tužitelju za utuženo razdoblje isplaćena plaća. Proizlazi da tuženik nije pravilno isplatio tužitelju plaću za ostvaren prekovremeni i dr. sukladno radnim nalozima, a tužitelj je bio dužan obavljati sve naložene mu poslove tijekom cjelokupnog boravka na brodu, s time što je sud utvrdio da je dio radnog vremena organiziran kao redovan rad od 40 sati tjedno i da je tužitelj obavljao prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanima, zbog čega je pravilno zaključio da mu pripada pravo na dodatke za rad koji je ostvario izvršavajući kroz utuženo razdoblje svoje radne obveze na način kako je to organizirao tuženik. Za ukazati je da se radno vrijeme i vrijeme odmora ili slobodno vrijeme međusobno isključuju, a posao djelatnika pomorske policije specifičan je i složen, jer uz obavljanje poslova pomorske policije i održavaju plovilo na kojem rade pa njihova služba obuhvaća cijelo vrijeme borave na brodu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revr-1082/13-2 od 5. listopada 2016., naveo je da „Polazeći od toga, da se nameće kao razumljiva i prihvatljiva ocjena da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima i slobodno vrijeme, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Stoga da su nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog shvaćanja propustili utvrditi činjenice bitne za definiranje karaktera rada tužitelja kroz utuženo razdoblje, vodeći računa o naravi njegovog radnog mjesta i posebnosti obavljanja ove vrste službe i sadržaja radnih naloga - zapovijedi za obavljanje odgovarajućih poslova, a polazeći od činjenice da je potpuno neprihvatljivo da bi tužitelj mogao raditi 24 sata dnevno (bez odmora) određeno razdoblje (tako i u presudi U753/09 od 17. studenog 2009.), a vodeći računa o tome da se pravo na uvećanje plaće ostvaruje samo za stvarno odrađene sate rada (tako u tumačenju Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje Kolektivnog ugovora).

18.Sud prvog stupnja je na temelju rezultata dokaznog postupka i dokumentacije dostavljene po tuženiku (radnih naloga, izvješća, evidencija mjesečnih radnih sati, platnih listi) iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja te nalaza vještaka pravilno utvrdio da je potraživanje tužitelja osnovano jer tuženik nije evidentirao ukupno vrijeme efektivnog rada tužitelja, već samo 8 sati dok je isti efektivno radio 16 sati, uz obvezni odmor od 8 sati.

19.Pravilna je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa - dalje Tarifa). Međutim, osnovano tužitelj tvrdi da mu za sastav podneska od 31. kolovoza 2020. pripada nagrada prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Ovo bez obzira što je podnesak predan na glavnoj raspravi jer se istim tužitelj detaljno očituje u odnosu na sve navode odgovora na tužbu, uz pozivanje na sudsku praksu više sudova, te pravo shvaćanje Vrhovnog suda RH. Isti iznos pripada mu i za sastav podneska od 8. srpnja 2021. kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka te sukladno istom uređuje tužbeni zahtjev primjenom Tbr. 8. toč. 1. a ne toč. 3. Tarife.

20.Dakle, tužitelju pored već dosuđenog iznosa na ime troškova zastupanja pripada daljnji iznos od 1.750,00 kn te PDV u iznosu od 437,50 kn, odnosno iznos od 2.187,50 kn/290,33 eura.

21.Kako je tužitelj uspio sa žalbom to mu pripada i zatraženi iznos prema (Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 42. Tarife) na ime troškova sastava žalbe i PDV-adok zahtjev tuženika nije osnovan.

22.Stoga je odlučeno kao u izreci presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl.373. toč. 3. te čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a .

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak