Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-1549/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Gaus Leninger, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, Ministarstvo obrane, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-207/2019-25 od 21. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj 9. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

1. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu, poslovni broj Pr-207/2019-25 od 21. rujna 2021. u točkama I., III. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

2. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom za razdoblje od 1. rujna 2011. do 31. svibnja 2014. iznos od 2.240,53 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u toj točki izreke, od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, u točki II. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 205,52 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor za isto razdoblje iznos od 4.901,03 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u toj točki izreke do isplate, u točki IV. izreke je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.649,97 kn bruto sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor, u točki V. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike neisplaćenog terenskog dodatka iznos od 225,00 kn sa zateznom kamatom od 16. studenoga 2013. do isplate, dok je u točki VI. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.683,03 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. rujna 2021. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pobijajući presudu u točkama I., III. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. U žalbi tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), jer su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni. Navodi da je evidencijama o radu tužitelja dokazao u koje dane je tužitelj ostvarivao prekovremeni rad na terenu, u koje dane je koristio slobodne dane, a platnim listama da je dokazao da je za te dane ostvario naknadu plaće kao za osmosatni radni dan. Iz obrazloženja da nije vidljivo na temelju kojih dokaza je sud utvrdio „neevidentirane ili pogrešno evidentirane“ sate rada tužitelja. U tom dijelu da je vještak utvrdio razliku plaće u iznosu od 637,51 kn, s tim što je izračun izvršio sukladno nalogu suda, bez umanjivanja prekovremenih sati slobodnim danima, što da je pogrešno. Tvrdi da nije mogla biti uzeta kao nesporna činjenica da je tužitelj u dane vikenda i blagdana radio osam sati prekovremeno, ukoliko je u evidencijama naznačena oznaka terena (TR), a nisu naznačeni početak i završetak rada niti sati rada. Smatra da je u obračun trebalo uzeti samo onaj prekovremeni rad koji je označen slovima TR i to u satnici koja je evidentirana, a u protivnom da je bilo potrebno radnim danom uzeti redovno radno vrijeme od osam do šesnaest sati, a u dane vikenda i blagdana samo u satnici koja je evidentirana. Podredno, ukoliko bi iz provedenih dokaza proizlazilo da je tužitelj radio osam sati u dane vikenda, bez navođenja satnice, tada da je sud za taj prekovremeni rad trebao izvršiti uračunavanje slobodnih dana koje je tužitelj iskoristio za prekovremeni rad na terenu.

3.1. Naglašava da tužitelj nije osporio korištenje slobodnih dana, da je vještak u nalazu naveo da je tužitelj iskoristio 131 slobodni dan i to 56 dana po osnovi stražarske službe, 5 dana po osnovi rada na dežurstvu unutarnje službe, 50 dana po osnovi rada na terenu, 15 dana po osnovi prekovremenog rada, tako da je iskoristio pet slobodnih dana više od ostvarenih sati. Stoga da je neutemeljeno stajalište suda da naknada za prekovremeni rad nije trebala biti umanjena s osnove korištenja slobodnih dana, koje obrazloženje da je protivno dokazima u spisu. Tuženik u žalbi nabraja brojne odluke sudova u kojima je zauzeto pravno stajalište da prekovremeni rad u obračunu treba umanjiti za slobodne dane evidentirane u evidencijama rada

djelatnih vojnih osoba, neovisno o donošenju posebnih rješenja o preraspodjeli radnog vremena i naloga, a ukazuje da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr- 1520/12 od 3. studenoga 2016. zauzeo stajalište da je tužitelj taj koji je dužan pružiti dokaze o tome da su mu slobodni dani bili obračunati po nekoj drugoj osnovi, a ne za prekovremeni rad. Naglašava da iz priloženih evidencija o radu proizlazi da sadrže i podatke o plaćenom, odnosno neplaćenom dopustu po oznakama „Pd“ i „Nd“, a da su evidencije o radu javne isprave te da dokazuju istinitost onoga što se u njima evidentira, sukladno čl. 230. st. 1. ZPP-a. Tvrdi da tužitelj nije osporio vjerodostojnost evidencija, štoviše da je priložene evidencije potpisao te ih je time prihvatio kao potpune i točne.

3.2. Osporava i zakonitost odluke u odnosu na izračun naknade plaće za godišnji odmor, uz obrazloženje da je vještak prilikom izračuna naknade uzeo u obzir i dodatke na plaću, pa smatra da je i u tom dijelu pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku, uz obrazloženje da je tužitelj tijekom postupka djelomično povukao tužbu, da je tuženik podneskom od 22. srpnja 2021. dao pristanak na povlačenje tužbe, ali je istovremeno zatražio nadoknadu parničnog troška, pa da je sud prilikom donošenja odluke o trošku trebao obračunati uspjeh stranaka u parnici prema prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. Pored toga, smatra da troškovi nisu dosuđeni u skladu s čl. 155. i čl. 156. st 1. ZPP-a, da nije bilo osnove za priznavanje troška sastava podneska od 17. siječnja 2018. u punom iznosu, jer da se ne radi o obrazloženom podnesku, a koji prigovor se odnosi i na podnesak od 17. ožujka 2021. te 9. srpnja 2021. Isto tako, smatra da nije bilo opravdanog razloga priznati trošak odvjetnika za pristup na ročište za objavu presude, budući da se objava može izvršiti putem e-oglasne ploče sudova.

3.3. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i obvezati tužitelja na nadoknadu troškova postupka, uključujući i trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću i blagdanom za razdoblje od 1. rujna 2011. do 31. svibnja 2014., te razlike naknade plaće za godišnji odmor za isto vremensko razdoblje.

6. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužitelj u prijepornom razdoblju bio zaposlen kod tuženika u Ministarstvu obrane, u Ustrojbenoj jedinici Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, na ustrojbenom mjestu zapovjednika desetine, dakle, da je u prijepornom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba, pri čemu tvrdi da mu u istom razdoblju nije pravilno obračunata plaća te naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, koju tvrdnju tuženik osporava. Prema ocjeni suda prvog stupnja, tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad za dio utuženog razdoblja koje nije u zastari na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 118/09 i 118/12 – dalje Odluka o rasporedu/09), s tim što je visina tražbine tužitelja utvrđena na temelju provedenog

financijskog vještačenja. Treba istaći da je sud dao nalog vještaku da obračuna razliku u plaći i naknadi plaće na temelju priloženih evidencija o radu tužitelja te ostalih isprava, a da se evidentirani slobodni dani pritom ne uračunaju u iznos razlike plaće i naknade plaće.

7. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka, sud prvog stupnja utvrđuje da za razdoblje od rujna 2011. do svibnja 2014. s osnove neisplaćenih dodataka sadržanih u točki 13. Odluke o rasporedu/09), izuzev dodatka za prekovremeni rad, visina neisplaćene bruto plaće tužitelja iznosi ukupno 1.680,82 kn, zatim za isto razdoblje s osnove prekovremenih sati koji nisu evidentirani u službenim evidencijama 637,51 kn i to bez umanjivanja za slobodne dane zbog toga što nisu pravilno evidentirani. Također utvrđuje da je u istom razdoblju tužitelj ostvario 247,5 sati prekovremenog rada, da je istovremeno iskoristio veći broj slobodnih dana nego što mu je pripadalo, da je na stražarskoj službi proveo 168 dana, za koji rad mu nije isplaćen dodatak u iznosu od 127,72 kn bruto, potom da je na radu u dežurstvu unutarnje službe proveo 5 dana za koji mu je isplaćen dodatak, a da visina neisplaćene razlike naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za isto razdoblje iznosi 7.551,00 kn bruto.

8. Sud prvog stupnja je ocijenio stručnim i objektivnim nalaz vještaka, te je na temelju nalaza utvrdio da tužitelju pripada pravo na isplatu razlike na ime neisplaćene plaće za narečeno razdoblje u iznosu od 2.240,53 kn bruto, zatim na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 4.901,03 kn te na ime razlike terenskog dodatka iznos od 225,00 kn neto. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim prigovor zastare, pa za isplatu iznosa od 205,52 kn na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću, te za isplatu iznosa od 2.649,97 kn sa zakonskom zateznom kamatom na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor u istom razdoblju, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

9. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a te su tužitelju dosuđeni troškovi srazmjerno uspjehu u parnici, pri čemu je utvrđeno da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 44,14 %, a priznati trošak se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika te troškove financijskog vještačenja.

10. Zbog pogrešnog pravnog stajališta o načinu obračuna razlike plaće i dodataka na plaću, kao i naknade plaće za godišnji odmor, sve za razdoblje od 1. rujna 2011. do 31. svibnja 2014., relevantno činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno.

11. Naime, vještak je, u skladu s nalogom suda, izvršio obračun prekovremenih sati koje je tužitelj ostvario u prijepornom razdoblju, bez umanjenja po osnovi iskorištenih slobodnih dana, sve s obzirom na činjenicu da tuženik nije dostavio odgovarajuće odluke o preraspodjeli radnog vremena te naloge u skladu s čl. XII Odluke o rasporedu/09. Međutim, iz isprava koje su priložene u spisu, posebice dnevnih evidencija radnog vremena za pojedine mjesece, bi proizlazilo da je evidentiran svaki oblik rada tužitelja i to rad u redovnom radnom vremenu, prekovremeni rad, rad na terenu, zatim su evidentirani sati provedeni u stražarskoj službi i dežurstvu, ali jednako tako i slobodni dani koje je u svakom pojedinom mjesecu utuženog razdoblja tužitelj iskoristio. Treba istaći da je u većini slučajeva obrasce dnevne evidencije potpisao, osim zapovjednika, i sam tužitelj. U ovom parničnom postupku nije proveden dokaz saslušanjem tužitelja, već je odluka donesena na temelju isprava u spisu te provedenog vještačenja, pa je izostalo pojašnjenje tvrdnje tužitelja da se evidentirani slobodni dani ne odnose na preraspodjelu radnog vremena u razdoblju u kojemu su slobodni dani evidentirani.

12. Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da je u takvoj pravnoj situaciji teret dokaza o tome bio na tuženiku. Naime, tuženik je za svoje tvrdnje priložio odgovarajuće isprave, a tužitelj evidenciju nije argumentirano osporio pa je teret dokaza o tome da su slobodni dani iskorišteni za neke druge zakonom dopuštene svrhe, bio na tužitelju. Stoga valja zaključiti da je sud prvog stupnja, pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, a da prethodno nije potpuno utvrdio relevantno činjenično stanje. Istovjetno stajalište o tome da je na tužitelju teret dokaza da su slobodni dani iskorišteni za neke druge slučajeve, a ne za prekovremeni rad je izraženo u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( primjerice Rev-217/2023,Rev-445/2023). Treba reći da je vještak u nalazu raščlanio sate, odnosno dane u kojima je tužitelj bio angažiran u stražarskoj službi te koje je proveo na dežurstvu unutrašnje službe, zatim koliko je ostvario prekovremenih sati, koliko je prema Odluci o rasporedu/09 za takav rad trebao ostvariti slobodnih dana te konačno, koliko je slobodnih dana u utuženom razdoblju stvarno iskoristio.

13. Glede odluke o isplati razlike naknade plaće za godišnji odmor, treba navesti da je u pretežitom dijelu utuženog razdoblja na snazi bio Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2002. („Narodne novine“ broj: 140/02, 68/11 - Pravilnik o korištenju godišnjeg odmora/02), dok je od 8. svibnja 2014. na snazi Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 54/14 - dalje Pravilnik/14). Tako je člankom 4. Pravilnika/02 bilo propisano da djelatnoj vojnoj osobi čija je narav službe takva da mora raditi prekovremeno, noću, nedjeljom, blagdanom i zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca, dok je čl. 4.st.2. Pravilnika/14 propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, dakle, u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno od ponedjeljka do petka, od 8 do 16 sati, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. S obzirom na način obračuna prekovremenih sati bez uračunavanja ostvarenih slobodnih dana, proizlazi da se stajalište suda prvog stupnja o postojanju razlike plaće, odražava i na visinu utvrđene naknade za godišnji odmor, zbog čega je i u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

14. Treba navesti da se na pravni odnos stranaka za razdoblje do 26. lipnja 2013. primjenjuje Zakon o službi u oružanim snagama iz 2002. („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 – dalje ZSOS/02), a od 26. lipnja 2013. Zakon o službi u oružanim snagama iz 2013. („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19 – dalje ZSOS/13). Prema čl.169. ZSOS/02 plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću, pri čemu su dodaci na plaću definirani čl. 170. istog zakona na način da zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti, djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na dodatke na plaću, a dodatak se utvrđuje u postotku od osnovice plaće djelatne vojne osobe. Prema čl. 14. istog zakona na sva pitanja koja nisu uređena tim zakonom ili propisima koji su doneseni na temelju toga zakona se primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Prema čl. 97. istog zakona djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, s tim što se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena. Za razliku od toga, člankom 155. ZSOS/13 je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, u dežurstvu u stražarskoj službi, stanju pripravnosti i sl., nego ostvaruju posebne dodatke na plaću prema čl. 139. istog zakona, tako da su dodaci na plaću dodaci koje ostvaruju djelatne vojne osobe za posebne uvjete vojne službe, te za deficitarna znanja i struke (st.1.), dodaci za posebne uvjete vojne službe dijele se na dodatak za vojnu službu i dodatak za otežane uvjete rada (st.2.), pri čemu dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe (st.3.), a dodatak za otežane uvjete rada ostvaruju osobe raspoređene na dužnosti s otegotnim uvjetima rada (st.4.).

15. Glede podzakonskih akata kojima su pobliže propisani dodaci na plaću, treba navesti da je u prijepornom razdoblju bio na snazi Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj: 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13), kojim Pravilnikom su propisana prava djelatne vojne osobe za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu i dežurstvu unutarnje službe (čl.17a.) te pravo na dodatak za obavljanje stražarske službe (čl.17 d.). U nastavnom razdoblju koje nije obuhvaćeno tužbom, od 1. lipnja 2014. je na snazi Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14).

16. Kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, bilo je nužno u pobijanom dijelu presudu suda prvog stupnja ukinuti radi dopune dokaznog postupka. Stoga će u nastavku postupka sud prvog stupnja primjenom propisa koji su bili na snazi u prijepornom razdoblju, zatražiti dopunu nalaza vještaka radi utvrđenja ima li tužitelj pravo na isplatu razlike plaće po osnovi prekovremenog rada, s tim što je u tom dijelu potrebno u skladu s provedenom preraspodjelom radnog vremena, u prekovremene sate uračunati ostvarene slobodne dane, a potom utvrditi i eventualnu razliku naknade plaće za godišnji odmor za utuženo razdoblje, imajući u vidu način obračuna prema propisima koji su bili na snazi u prijepornom razdoblju. Nakon što provede odgovarajući dokazni postupak, sud prvog stupnja će o preostalom dijelu zahtjeva tužitelja donijeti novu

zakonitu odluku, s tim što će ponovno odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

17. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., III. i VI. izreke ukinuti primjenom čl. 370. ZPP-a, dok je presuda u točkama II., IV. i V. izreke (terenski dodatak) kao nepobijana ostala neizmijenjena.

18. Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena primjenom čl.166.st.3. ZPP-a.

U Rijeci, 9. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara