Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž R-188/2021-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov- Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice te Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Jasminu Jusufhodžiću, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radni spor – radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-124/2020-11 od 1. prosinca 2020.,u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-124/2020-11 od 1. prosinca 2020. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" 1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da u roku od 15 dana isplati tužitelju ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 102.850,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje se do 31. srpnja 2015. obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teku na iznos:

2. 100,00 Kn od 1. siječnja 2014. do isplate 1.650,00 Kn od 1. veljače 2014. do isplate 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2014. do isplate 2.100,00 Kn od 1. travnja 2014. do isplate 750,00 Kn od 1. svibnja 2014. do isplate 1.350,00 Kn od 1. lipnja 2014. do isplate 2.400,00 Kn od 1. srpnja 2014. do isplate 1.050,00 Kn od 1. kolovoza 2014. do isplate 2.250,00 Kn od 1. rujna 2014. do isplate 2.250,00 Kn od 1. listopada 2014. do isplate 2.100,00 Kn od 1. studenog 2014. do isplate 2.250,00 Kn od 1. prosinca 2014. do isplate 1.950,00 Kn od 1. siječnja 2015. do isplate 2.100,00 Kn od 1. veljače 2015. do isplate 2.250,00 Kn od 1. ožujka 2015. do isplate 2.250,00 Kn od 1. travnja 2015. do isplate 900,00 Kn od 1. svibnja 2015. do isplate 900,00 Kn od 1. lipnja 2015. do isplate 2.400,00 Kn od 1. srpnja 2015. do isplate 1.350,00 Kn od 1. kolovoza 2015. do isplate 1.200,00 Kn od 1. rujna 2015. do isplate 2.100,00 Kn od 1. listopada 2015. do isplate 2.250,00 Kn od 1. studenog 2015. do isplate 2.100,00 Kn od 1. prosinca 2015. do isplate 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2016. do isplate 2.250,00 Kn od 1. veljače 2016. do isplate 2.100,00 Kn od 1. ožujka 2016. do isplate 2.250,00 Kn od 1. travnja 2016. do isplate 1.050,00 Kn od 1. svibnja 2016. do isplate 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2016. do isplate 2.100,00 Kn od 1. srpnja 2016. do isplate 1.350,00 Kn od 1. kolovoza 2016. do isplate 2.250,00 Kn od 1. rujna 2016. do isplate 2.400,00 Kn od 1. listopada 2016. do isplate 2.100,00 Kn od 1. studenog 2016. do isplate 2.400,00 Kn od 1. prosinca 2016. do isplate 2.250,00 Kn od 1. siječnja 2017. do isplate 1.950,00 Kn od 1. veljače 2017. do isplate 2.400,00 Kn od 1. ožujka 2017. do isplate 2.250,00 Kn od 1. travnja 2017. do isplate 450,00 Kn od 1. svibnja 2017. do isplate 2.100,00 Kn od 1. lipnja 2017. do isplate 2.850,00 Kn od 1. srpnja 2017. do isplate 1.500,00 Kn od 1. kolovoza 2017. do isplate 2.250,00 Kn od 1. rujna 2017. do isplate 2.400,00 Kn od 1. listopada 2017. do isplate 2.550,00 Kn od 1. studenog 2017. do isplate 2.720,00 Kn od 1. prosinca 2017. do isplate 2.040,00 Kn od 1. siječnja 2018. do isplate 2.380,00 Kn od 1. veljače 2018. do isplate 2.720,00 Kn od 1. ožujka 2018. do isplate 1.190,00 Kn od 1. travnja 2018. do isplate.

2. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju troškove ovoga postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se obračunavaju po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude tj. od 1. prosinca 2020. do isplate."

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.227,69 eur (tisućudvjestodvadesetsedameurašezdesetdevetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2020. do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 414,76 eur (četristočetrnaesteurasedamdesetšestcenti) u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nepravovremena dopuna žalbe tuženika od 25. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 102.850,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose specificirane u toj točki izreke od dospijeća do isplate, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 18.437,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. prosinca 2020. do isplate.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tvrdi da je činjenično stanje pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno te da nisu uzete u obzir sve zakonske odredbe na koje je ukazivano u odgovoru na tužbu i dopuni tog podneska. Tako da iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da nema razlike u uvjetima obavljanja posla u utuženom razdoblju u odnosu na uvjete u kojima se radilo na hrvatskom teritoriju, da jedina razlika postoji u tome što su prostorije u kojima se sada obavljaju poslovi fizički pomaknute nekoliko metara od granične crte, međutim da hrvatski granični policijski službenici rade po hrvatskim zakonima te da je na tom području postojala hrvatska ingerencija. Tvrdi da je pogrešno primijenjeno samo jedno tumačenje Zajedničke komisije i to ono broj 7/55 od 20. svibnja 2014. koje da nije primjenjivo za prijeporno razdoblje, da je za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017. (Narodne novine broj 112/17 i 12/18 – dalje KU/17) doneseno obvezatno tumačenje čl. 101. KU/17 od 14. lipnja 2018. pod brojem 1/101, prema kojem važeći kolektivni ugovor nema odredbu kojom se predviđa obveza primjene tumačenja koje je dano za prethodni kolektivni ugovor pa da se slijedom toga tumačenje 7/55 od 20. svibnja 2014. ne može primijeniti nakon 1. studenog 2017. Prema tumačenju 1/50 od 4. veljače 2019. da proizlazi kako policijski službenici nemaju pravo na terenski dodatak iz čl. 50. KU/17, s obzirom na to da obavljaju poslove svog radnog mjesta u stalnom mjestu rada, koje je međudržavnim sporazumom locirano na teritoriju druge države kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole. Ističe da je sud propustio utvrditi da tumačenje 1/50 od 4. veljače 2019. treba primijeniti od 1. studenog 2017., ali da ni za razdoblje važenja Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. (Narodne novine broj 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16 – dalje KU/13) ne dolazi u primjenu tumačenje 7/55 od 20. svibnja 2014., jer je bazirano na drugačijem činjeničnom stanju, budući da se odnosi na policijske službenike PU Zagrebačke koji su redovno raspoređeni na neko drugo radno mjesto u okviru Policijske uprave, ali su po posebnom rasporedu rada upućeni na obavljanje granične kontrole na međunarodni željeznički prijelaz ... u Republici Sloveniji.

4. Naglašava da temeljem Zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu ( Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 2/2004 – dalje Sporazum) policijski službenici Policijske uprave međimurske obavljaju poslove granične kontrole u tzv. zoni koja je, iako je dio državnog područja domaće države, područje na kojem policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se njihove službene radnje smatraju kao da su obavljene u općini u Hrvatskoj koja je najbliža graničnom prijelazu. Tako da policijski službenici putuju u pravilu osobnim vozilima od mjesta stanovanja do mjesta rada, pri putovanju do mjesta rada da ne prolaze nikakvu graničnu kontrolu te se nad njima ne vrši nadzor od strane druge države te borave u službenim prostorijama Republike Hrvatske u kojima su im osigurani svi uvjeti te primjenjuju propise Republike Hrvatske pa da je stoga sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da tužitelj radi na području druge države. Ukazuje na tumačenja Zajedničke komisije broj 5/56 od 11. travnja 2014. te broj 20/56 od 30. svibnja 2016. koja ukazuju na neosnovanost tužbenog zahtjeva, budući da je tužitelju stalno mjesto rada područje policijske postaje na kojemu se nalaze i granični prijelazi koji funkcionalno predstavljaju dio policijske postaje. Pravo na terenski dodatak da bi policijski službenici imali tek u slučaju kada bi vršili poslove preprate na području druge policijske postaje ili druge policijske uprave, što da u ovom predmetu nije slučaj. Osporava stajalište suda prvog stupnja da narečeni Sporazum uređuje samo pitanja ovlasti koja službene osobe imaju u obavljanju granične kontrole te ističe da Sporazum ima značajan utjecaj i za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, budući da je njime regulirano područje rada i način rada policijskih službenika. Tuženik smatra da u razrješenju spornog pitanja ima li tužitelj pravo na terenski dodatak, treba poći od utvrđenja što se smatra stalnim mjestom rada, za razliku od poslova koji se obavljaju izvan stalnog mjesta rada. Tužitelj da je obavljaju službu, odnosno graničnu kontrolu na teritoriju Republike Slovenije na graničnim prijelazima ..., ..., ... i ..., na koje je raspoređen radi obavljanja hrvatske granične kontrole temeljem Sporazuma, a kojim je uspostavljen režim za ubrzanu kontrolu na graničnim prijelazima na način da su mjesta zajedničke granične kontrole određena kao službena mjesta te da službene osobe susjedne države obavljaju kontrolu graničnog prometa u domaćoj državi. Naglašava da se pritom granična kontrola ne obavlja na državnom području druge države, nego u izdvojenom području

– tzv. zoni kako je to navedeno u čl. 4. Sporazuma. Osim toga, da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir ni odredbe Zakona o nadzoru državne granice (Narodne novine broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22) kojim se uređuju poslovi granične policije, posebice čl. 25. st. 3. istog Zakona, prema kojem se granična kontrola može, sukladno međunarodnom instrumentu, obavljati i na području druge države, dok je čl. 37. st. 2. istog Zakona propisano da policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama, obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne policijske suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

5. Stoga da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj obavljao poslove izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen, budući da se u rješenju o rasporedu za tužitelja u izreci navodi policijska postaja u koju je policijski službenik raspoređen bez navođenja konkretnih mjesta rada unutar te postaje. Osim toga naglašava da se za obavljanje redovnih policijskih poslova policijski službenici ne upućuju, nego se za obavljanje službenih poslova raspoređuju posebnim rasporedima koje u pisanom obliku donosi rukovoditelj ustrojstvene jedinice. Terenski dodatak da nije naknada za rad, već služi za pokriće povećanih troškova zbog rada na terenu, o čemu da govore i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a da stalno mjesto rada za policijske službenike policijskih postaja koji su raspoređeni na obavljanje granične kontrole jesu granični prijelazi koji su definirani Uredbom o graničnim prijelazima Republike Hrvatske (Narodne novine broj 79/13, 38/20, 68/20, 88/22, 1/23). Tako da su na području ... kao stalni granični prijelazi određeni ..., ..., ... i ..., s tim što je ... ustanovljena Uredbom o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja (Narodne novine 117/11, 50/14, 32/15, 11/17 i 66/18). Iz svega iznesenog da jasno proizlazi da policijski službenici ... pa tako i tužitelj, nisu radili izvan stalnog mjesta rada u kojemu su zaposleni pa stoga ne ostvaruju pravo na dodatak za rad na terenu.

6. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, u dijelu u kojemu je tužitelju priznata naknada za zastupanje odvjetnika na ročištu održanom 5. prosinca 2019. u punom iznosu, iako se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode, te upućuje na odluke županijskih sudova u kojima je izneseno istovjetno pravno shvaćanje kakvo je izraženo u pobijanoj presudi.

9. Žalba tuženika je osnovana.

10. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, međutim pogrešno je primijenio mjerodavno materijalno pravo ocijenivši tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

11. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad na terenu za razdoblje od 1. siječnja 2014. do travnja 2018., u kojemu je tužitelj obavljao poslove granične kontrole u ..., na graničnim prijelazima ..., ..., ... i ... koji se nalaze na slovenskom državnom području.

12. Tužitelj tužbeni zahtjev zasniva na čl. 56. KU/13 i KU/17 kojima je određeno da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati (st. 1. ). Pod pojmom stalno mjesto rada se podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik ili namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (st. 2.)

13. Prema stajalištu suda prvog stupnja, u nazočnom slučaju treba primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. kojeg je dala u primjeni čl.55. i 56. KU/13, a prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje 8 sati, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju. Kako je tužitelj upućivan na rad na međunarodne cestovne granične prijelaze izvan svog stalnog mjesta rada i izvan mjesta stalnog boravišta, prema stajalištu suda prvog stupnja ima pravo na naknadu za rad na terenu, s tim što utvrđuje da je narečeno tumačenje Zajedničke komisije mjerodavno i za utuženo razdoblje. Pritom ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da je tužitelj obavljao poslove radnog mjesta na koje je raspoređen te da navedena lokacija predstavlja njegovo radno mjesto i područje rada, uz obrazloženje da su Sporazumom uređena samo pitanja ovlasti službenih osoba koje obavljaju graničnu kontrolu u cestovnom i željezničkom prometu, dok isti Sporazum nije od značaja za odluku o zahtjevu za isplatu terenskog dodatka, budući da to pravo nije bilo predmetom ugovaranja. Stoga prihvaća tužbeni zahtjev, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje Tarifa).

14. Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na isplatu dodatka za rad na terenu u utuženom razdoblju, koje stajalište je posljedica pogrešnog tumačenja pojma "mjesto rada" policijskih službenika za zaštitu granice.

15. Naime, prema čl. 25. st. 3. Zakona o nadzoru državne granice, granična kontrola ili dio granične kontrole se može, sukladno međunarodnim instrumentima obavljati i na području druge države, a prema čl. 37. st. 2. tog Zakona policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom. Kako je već uvodno navedeno, između Republike Hrvatske i Republike Slovenije je u vezi s obavljanjem granične kontrole sklopljen međunarodni ugovor, Sporazum kojim su, između ostalog, definirana značenja pojedinih pojmova. Tako pojam "domaća država" označava ugovornu stranku na čijem državnom području nadležna tijela susjedne države obavljaju graničnu kontrolu, izraz "susjedna država" označava ugovornu stranku čija nadležna tijela obavljaju graničnu kontrolu na državnom području domaće države, a izraz "zona" označava područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu. Odredbom čl. 3. st. 1. Sporazuma je ugovoreno što sve može obuhvaćati zona u cestovnom prometu, dok je čl. 4. st. 1. Sporazuma stipulirano da u zoni za obavljanje granične kontrole susjedne države, vrijede svi propisi susjedne države za prijelaz osoba preko granice te za uvoz, izvoz i provoz stvari. Treba ponoviti da je pojam "stalno mjesto rada" definiran u čl. 56. st. 2. KU/13 i KU/17 na način da je to mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenu u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.

16. Analizirajući narečene propise, valja zaključiti da je pogrešno pravno stajalište suda prvog stupnja da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove izvan svog stalnog mjesta rada pa da stoga ima pravo na dodatak za rad na terenu. Naime, tužitelj u obavljanju poslova na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u ..., koja je nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom, u zoni graničnog prijelaza nije radio izvan stalnog mjesta rada, upravo stoga što to mjesto rada uključuje i područje Republike Slovenije na kojemu je bio ovlašten obavljati poslove vezane uz graničnu kontrolu ("zona"). Stoga rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njegovog stalnog mjesta rada.

17. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje da se u nazočnom slučaju za ocjenu prava tužitelja na dodatak za rad na terenu ne može primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55, budući da se to Tumačenje odnosi na upućivanje djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje graničnog prijelaza ..., koji nije ustrojen kao dio postaje granične policije niti ulazi u područje nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova RH. Za razliku od toga, tužitelj je obavljao poslove na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u ..., ..., koja postaja obuhvaća i područje narečenih graničnih prijelaza u Republici Sloveniji te je rad obavljao u skladu s čl. 4 Sporazuma. Treba navesti da je takvo pravno stajalište izraženo i u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-1206/2022 od 17. siječnja 2023., Rev-678/2023 od 11. listopada 2023.).

18. Kako je sud prvog stupnja na potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo prihvativši tužbeni zahtjev tužitelja, valjalo je žalbu tuženika uvažiti i presudu suda prvog stupnja preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

19. Kako je u konačnici tuženik uspio u sporu, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a ima pravo na nadoknadu parničnog troška od tužitelja, pri čemu troškovi zastupanja državnog odvjetnika obuhvaćaju iznose koji bi se stranci priznali u ime nagrade odvjetnika, u skladu s čl. 163. ZPP-a. Kao potreban trošak u smislu čl. 155. ZPP-a je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn, primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife, nagrada za pristup na ročište održano 5. prosinca 2019. u iznosu od 1.250,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife, za pristup na ročišta 3. ožujka i 23. listopada 2020. za svako po 2.500,00 kn primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife, te na ročište za objavu presude 500,00 kn, primjenom Tbr. 9. t. 3. Tarife, odnosno ukupno 9.250,00 kn / 1.227,69 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn.

20. Tuženik je uspio i u žalbenom postupku pa mu je priznat trošak u iznosu od 414,76 primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife. Odluka o trošku žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

21. Tuženik je 25. svibnja 2022. podnio dopunu žalbe pa kako je prvostupanjsku presudu primio 1. prosinca 2020., proizlazi da je taj podnesak dostavljen nakon proteka roka propisanog čl. 348. ZPP-a. Stoga je dopuna žalbe odbačena kao nepravovremena primjenom čl. 358. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara