REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-963/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Nikoline Mišković, suca izvjestitelja te Davora Pustijanca, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T i A d.o.o., Velika Gorica, Zvonimirova 9, OIB 82979167054, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Jelavić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jelavić & partneri j.t.d. Zagreb, Palmotićeva 70, protiv tuženika ADRIATIC CROATIA INTERNATIONAL CLUB, za djelatnost marina d.d., Rijeka, Rudolfa Strohala 2, OIB 17195049659, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Luetić, odvjetnik u Zagrebu, Trpimirova 31, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2367/2019-110 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2367/2019-110 od 10. siječnja 2025. i to:

- u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 85.427,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.361,76 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos od 435,41 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos od 6.636,14 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 6.636,14 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 17.253,97 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 18.579,12 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 10.414,65 EUR od 24. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 1.054,11 EUR od 25. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 33,54 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 167,61 EUR od 26. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 110,42 EUR od 12. kolovoza 2008. do isplate;

- na iznos od 33,14 EUR od 12. rujna 2008. do isplate;

- na iznos od 351,28 EUR od 12. rujna 2008. do isplate;

- na iznos od 1,747,13 EUR od 26. studenoga 2008. do isplate;

- na iznos od 318,53 EUR od 27. studenoga 2008. do isplate;

- na iznos od 70,08 EUR od 20. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos od 20.224,04 EUR od 10. siječnja 2025. do isplate,

sve po kamatnoj stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- u točki III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2367/2019-110 od 10. siječnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 20.224,04 EUR od 22. srpnja 2010. do 9. siječnja 2025., kao i u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na glavnicu u odnosu na kamatnu stopu i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata koje na iznos od 20.224,04 EUR teku od 22. srpnja 2010. do 9. siječnja 2025., kao i tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata po stopi koja prelazi kamatnu stopu određenu u točki I. izreke presude, a koje kamate teku:

- na iznos od 1.361,76 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos od 435,41 EUR od 20. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos od 6.636,14 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 6.636,14 EUR od 2. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos od 17.253,97 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 18.579,12 EUR od 19. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 10.414,65 EUR od 24. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 1.054,11 EUR od 25. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 33,54 EUR od 31. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 167,61 EUR od 26. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos od 110,42 EUR od 12. kolovoza 2008. do isplate;

- na iznos od 33,14 EUR od 12. rujna 2008. do isplate;

- na iznos od 351,28 EUR od 12. rujna 2008. do isplate;

- na iznos od 1,747,13 EUR od 26. studenoga 2008. do isplate;

- na iznos od 318,53 EUR od 27. studenoga 2008. do isplate;

- na iznos od 70,08 EUR od 20. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos od 20.224,04 EUR od 10. siječnja 2025. do isplate.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.804,23 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 85.427,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika naknadu štete u iznosa od 5.605,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 39.591,05 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 12.621,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Prvostupanjski sud je u ponovljenom postupku, uzimajući u obzir upute iz rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1822/2016 od 27. studenoga 2019., odlučivao o tužbenom zahtjevu radi naknade štete. Riječ je o šteti koju je tužitelj pretrpio potonućem njegovog plovila registarske oznake [registarska oznaka], dok je ono bilo na vezu u tuženikovoj marini.

3. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio tuženika odgovornim za nastalu štetu (čl. 9., čl. 725. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/08 i 41/08; dalje: ZOO).

4. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Ante Zaninovića, prvostupanjski sud je utvrdio da visina tužiteljeve štete iznosi 85.427,29 EUR. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva, uvećano za kamate, prihvaćen, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

5. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

6. Protiv ove presude (iz sadržaja žalbe vidljivo je da se žalba odnosi samo na odluke iz točaka I. i III. izreke; arg. iz čl. 365. st. 1. ZPP-a), tuženik je podnio žalbu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ih drugostupanjski sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

7. Tuženik je u žalbi ponovio razloge koje je još iznosio tijekom trajanja parničnog postupka pred prvostupanjskim sudom. Prema njegovom mišljenju, prvostupanjski sud je potpuno pogrešno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno shvatio pravnu osnovu na koju se poziva u pobijanoj presudi, kao što je i pogrešno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Zaninovića.

8. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o zateznim kamatama.

9. Nakon što je pobijana presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o zateznim kamatama.

10. Predmet spora proizlazi iz Ugovora broj 17-104/07 o korištenju veza u tuženikovoj marini Milna od 3. ožujka 2007. (list 72. -73. spisa). Tim Ugovorom tužitelj je povjerio svoje plovilo tipa M Vektor 950, registarske oznake [registarska oznaka], na smještaj i čuvanje tuženiku. Tuženik se obvezao čuvati tužiteljevo plovilo i vršiti nadzor nad konopima koje daje vlasnik za privez broda na gatu, vršiti izbacivanje oborinskih voda iz plovila, provjetravati unutrašnjost plovila, pokrivati plovilo pokrivačem (ceradom) vlasnika (čl. 4.).

11. No, za vrijeme trajanja tog Ugovora, došlo je do potonuća tužiteljevog plovila. Konkretno, tužitelj je 1. svibnja 2008. naložio tuženiku da digne plovilo iz mora (dizalicom) kako bi se obavio njegov popravak. Tužitelj je tuženiku naložio i da se plovilo, nakon popravka, spusti nazad u more na tzv. mokri vez. Popravak na tužiteljevom plovilu je obavljala od 2. svibnja 2008. do 4. svibnja 2008. treća osoba, ĆE. Međutim, nakon spuštanja tužiteljevog plovila nazad u more (na mokri vez), 5. svibnja 2008., tužiteljevo plovilo je potonulo.

12. Tuženik je tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom, kao i u žalbi, u potpunosti negirao svoju odgovornost za ovu štetu. On je tvrdio da nije bilo propusta u njegovom radu, a za štetu drži isključivo odgovornim treću osobu koja je obavljala servis na tužiteljevom plovilu.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio tuženika odgovornim za štetu na tužiteljevom plovilu te naložio tuženiku naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 85.427,29 EUR s kamatama. Za tu odluku prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Takvu odluku prvostupanjski sud je donio na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno ocijenjenih rezultata dokaznog postupka te uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ovaj sud ne nalazi niti povrede u postupanju prvostupanjskog suda na koje upućuje tuženik u žalbi; pobijana presuda u pobijanim dijelovima je valjano obrazložena i utemeljena na rezultatima pravilno ocijenjenih dokaza.

14. Opće je poznato da je tuženikova djelatnost, među kojima je i pružanje usluge vezivanja brodova i brodica na vezovima i njihovo čuvanje, vrlo složena. Ta djelatnost donosi sa sobom prava, ali i brojne dužnosti i odgovornosti. Rezultati dokaznog postupka u ovom slučaju upućuju da je tuženik ovdje olako shvatio svoju ugovornu i zakonsku obvezu čuvanja tužiteljevog plovila u svojoj marini, kao i postupanje po tužiteljevom nalogu koji se ticao dizanja, odnosno ponovnog spuštanja plovila u more. Tuženikova djelatnost bi bila sasvim nezahtjevna kada bi podrazumijevala samo smještanje plovila na vez i kada bi nakon toga prestale sve tuženikove ugovorne obveze prema tužitelju u odnosu na njegovo plovilo. Međutim, tome nije tako.

15. Rezultati vještačenja kojeg je obavio Nikša Zrnčić iz društva Conmar d.o.o. Split, u izvanparničnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Supetru, poslovni broj R1-16/18, radi utvrđivanja razloga potonuća tužiteljevog plovila, potvrđuju da je razlog potonuća plovila bilo ne montiranje izrađenih (novih) redukcijskih spojeva, koji su korodirali. Iako je Nikša Zrnčić izjavio da je nedostajao čep na staklenom odvodu (nalaz, list 12. -19. spisa; iskaz, list 186.-187. spisa), on se na ročištu za glavnu raspravu od 15. rujna 2020. ispravio navodeći da ovdje nije bila riječ o čepu nego o tome da dvije cijevi nisu bile spojene, tj. da su bile „odspojene“ od staklenih ležajeve (iskaz, list 298.-301. spisa);

16. Također, sudski vještak Ante Zaninović (pisani nalaz, list 325. -333., 375. - 377. spisa; iskaz, list 378.-381. spisa) je zaključio da je osnovni razlog potonuća bilo to što prije spuštanja tužiteljevog plovila u more, nisu dostavljene na plovilo i ugrađene nanovo istokarene redukcije te nije stavljen cjevovod mora za hlađenje statvenih cijevi.

17. No, i vještak Nikša Zrnčić i vještak Ante Zaninović usuglasili su se o tome da postoje pravila, odnosno procedura koja se provodi prije početka dizanja/spuštanja plovila u more, kao da je i kod tuženika postojala procedura što sve treba činiti prilikom dizanja/spuštanja plovila u more. S tim u vezi, Nikša Zrnčić je izrijekom naveo da se tom prilikom vizualno utvrđuje jesu li svi ventili zatvoreni, je li pumpa uključena i ostalo, dok je Ante Zaninović izjavio da osoba koja je rukovodila operacijom spuštanja, trebala je pregledati unutrašnjost tužiteljevog plovila prije i nakon spuštanja. On je nadodao da je običaj da se pomaknu pajole, dignu poklopci i izvrši pregled plovila koji je spušten u more.

18. Iz sadržaja iskaza tuženikovog vođe posade, LE, (list 137. spisa) proizlazi da tuženik, prije spuštanja plovila u more, uopće nije pregledao tužiteljevo plovilo.

19. Dakle, tuženik je, nakon servisa, spustio tužiteljevo plovilo nazad u more bez da ga je prethodno pregledao. Upravo ta okolnost, sama po sebi, upućuje na postojanje tuženikovog propusta u ugovornoj obvezi čuvanja plovila u svojoj marini. Ako je tuženik Ugovorom broj 17-104/07 o korištenju veza, već preuzeo obvezu čuvati tužiteljevo plovilo, vršiti nadzor nad konopima koje daje vlasnik za privez broda na gatu, vršiti izbacivanje oborinskih voda iz plovila, provjetravati unutrašnjost plovila, pokrivati plovilo pokrivačem (ceradom) vlasnika, to njegova obveza čuvanja svakako uključuje i radnju pregleda/kontrole plovila prilikom njegova spuštanja nazad u more.

20. Tuženik se za trajanja ovog postupka pokušao za sve okriviti servisera tužiteljevog plovila, ukazujući pritom na činjenicu da nije imao obvezu kontrolirati rad servisera na plovilu. Ta činjenica je potpuno točna. Tuženik doista nije imao obvezu kontrolirati rad onoga koji je obavljao servis na tužiteljevom plovilu. Tuženiku se ne mogu ni staviti na teret nedostaci u radu tog servisera. Međutim, to tuženika samo po sebi ne dovodi u povoljniji položaj u ovoj pravnoj stvari, a još manje oslobađa od ugovorne odgovornosti za štetu. To iz razloga što ovdje nije odlučno je li serviser uredno obavio svoj rad, već je odlučno je li tuženik propustio ispuniti vlastitu ugovornu obvezu čuvanja tužiteljevog plovila? Dakle, odlučno je, je li tuženik propustio radnju koju je prema pravilima i običajima bio dužan poduzeti prilikom spuštanja tužiteljevog plovila nazad u more, a tiče se provjere podobnosti i sigurnosti spuštanja plovila u more.

21. Propustom da ispita može li se bez bojazni tužiteljevo plovilo sigurno spustiti nazad u more, tj. je li plovilo u stanju koje može podnijeti spuštanje, tuženik je po ocijeni ovog suda povrijedio svoju ugovornu obvezu. Elementi koji su onemogućavali sigurno spuštanje tužiteljevog plovila u more, mogli su se uočiti pregledom unutrašnjosti plovila, ali tuženik je odlučio ne pregledavati tužiteljevo plovilo te ga samo spustiti u more. Od tuda neosnovanost svih tuženikovih žalbenih navoda u tom pogledu.

22. Ovaj sud ne nalazi osnovanima ni tuženikove žalbene navode o tome da u ovoj pravnoj stvari nije dokazana visina štete koju je pretrpio tužitelj. Sudski vještak Ante Zaninović, je u svom pisanom nalazu i mišljenju te u njihovoj usmenoj dopuni, po ocijeni ovog suda, dao valjane, stručne i objektivne razloge za utvrđenu visinu štete koja je nastala tužitelju, u dosuđenom iznosu (85.427,29 EUR). Te razloge i utvrđenja sudskog vještaka u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

23. Kod takvog stanja stvari, zbog svih naprijed navedenih razloga, tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 85.427,29 EUR valjalo je prihvatiti. Od tuda i pravilnost i zakonitost pobijane presude u pogledu dosuđenog iznosa naknade za štetu.

24. Tužitelju na dosuđeni iznos naknade štete svakako pripadaju zakonske zatezne kamate. Ipak, prvostupanjski sud je pogriješio kada je tužitelju na dosuđeni iznos naknade štete po osnovi sanacije i izmjene potopljenog dijela plovila u iznosu od 20.224,04 EUR, dosudio zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Kako tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom do zaključenja glavne rasprave, nije dokazao da je snosio te troškove, to mu zakonske zatezne kamate ne pripadaju od dana podnošenja tužbe, već od dana donošenja presude prvostupanjskog suda, 10. siječnja 2025. (čl. 1089. st. 2. ZOO-a).

25. Uz to, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju na glavni dug (štetu) dosudio kamate po većoj kamatnoj stopi iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a ovom slučaju, primjenjuje se niža kamatna stopa, jer obveza naknade štete proizlazi iz zakona.

26. Slijedom svega navedenog, pobijana presuda u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao naknadu štete u iznosu od 65.203,25 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po pravilnoj kamatnoj stopi te u iznosu od 20.224,04 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. siječnja 2025. do isplate, je potvrđena (čl. 368. st. 1. ZPP-a). U dijelu kojim je tužitelj zahtijevao zakonske zatezne kamate na iznos od 20.224,04 EUR od 22. srpnja 2010. do 9. siječnja 2025., kao i kamate po stopi koju je sud nezakonito dosudio iznad zakonom propisane, pobijana presuda je preinačena odbijanjem tog djela tužbenog zahtjeva kao neosnovanog (čl. 373. ZPP-a).

27. Odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita (čl. 154. i 155. ZPP-a). Prvostupanjski sud je taj dio odluke detaljno obrazložio. Djelomična preinaka pobijane presude nije utjecala na odluku o parničnim troškovima, jer je tuženik sa svojom žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu. Iz istog razloga, tuženik nema pravo niti na naknadu troškova žalbenog postupka.

Zagreb, 2. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac