Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 1416/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Jurčević odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Hrvatske poštanske banka d.d., Zagreb, Jurišićeva br. 4., OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P 324/2022 od 14. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, poslovni broj P 324/2022 od 14. svibnja 2024.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 2. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] od 17. prosinca 2007., u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike anuiteta nastalih zbog promjenjive kamatne stope iznos od 982,11 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinka čl. 8. predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika važećem na dan dospijeća, točkom IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike anuiteta zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kn iznos od 4.776,10 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom V. izreke utvrđeno je da je ništetan i bez pravnog učinak čl. 6. Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, točkom VI. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju po ovoj osnovi iznos od 188,64 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom VII. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.591,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika u odnosu na mjesnu nenadležnost za postupanje u ovom predmetu.

2.Protiv citirane presude i rješenja u točkama II. i III. izreke, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenog razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati.

6.Isto tako nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava.

7.Naime, iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno navedeni Ugovor o kreditu; da je čl.1. Ugovora tužitelju odobren kredit od 21.596,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize, važećem na dan isplate; da je čl.2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa; da je čl.6.t.1. Ugovora ugovorena između stranaka naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, kojom je utvrđena jednokratne naknada od 1,50% od iznosa kredita; da je čl.8. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od po 312,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem po dospijeću,

-da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj u spornom razdoblju s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 982,11 eur, po osnovi ništetnosti ugovorene valutne klauzule iznos od 4.776,61 eur, te po osnovni ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 188,64 eur, - da je iz iskaza tužitelja u bitnome razvidno da je predmetni Ugovor sklopio radi kupovine osobnog vozila, da su ga u Auto kući Vili uputili da sklopi ugovor sa prednikom tuženika, čije je sklapanja bilo uvjet kupovine vozila. Bankarica da mu je objasnila da je ugovor u švicarcima najpovoljniji, da mu ništa nije bilo objašnjeno o rizicima vezanim za sam ugovor, ništa o naknadama koje treba platiti, da mu tada nisu bili poznati termini-promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to da mu je bio prvi kredit u životu, da se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu, ugovor da je pročitao.

8.1.Shodno prednjem, pravno neutemeljenim drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja propustio utvrditi činjenično stanje, a da je odluku utemeljio isključivo na stranačkom iskazu tužitelja što da je upitno, budući je isti zainteresiran za ishod spora.

8.2.Protivno takvom tumačenju tuženika, pravilno je po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, uvažio utvrđenja sadržana u presudi Trgovačkog suda u zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 7129/2013 ode 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2212/2018 od 3. rujna 2019. (dalje. Rev 2212/18), kojima je utvrđeno da je između ostalih i pravni prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, kao i ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, a što da je suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

8. 3.Rukovodeći se prednje iznesenim utvrđenjima, a uz primjenu čl. 138.a. ZZPa/07, odnosno čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., dalje, ZZP-a/14), pravilno je po uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud prihvatio i iskaz tužitelja kao vjerodostojan i uvjerljiv, te posljedično tome zaključio da su sporne ugovorene odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzule ništetne, odnosno da su osnovani zahtjevi tužitelja sadržani u točkama I. i III. izreke presude.

9. 1.Isto tako, ovaj sud u cijelosti prihvaća i razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kada je zaključio da je ništetan i čl.6.1. Ugovora, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita.

Naime, u svezi toga, sud utvrđuje da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao ni o ovoj ugovornoj odredbi, koja također da je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što da je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedeno da ima za posljedicu ništetnost te odredbe u smislu čl. 102. u svezi s čl. 96. ZZP-a.

Osim toga, stajalište je prvostupanjskog suda da tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne stope, te da je tom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, u smislu čl. 81 st. 4 ZZP-a.

9.2.Vezano za prednje, valja reći da je i po ocjeni ovog suda, sporna ugovorna odredba jasno sastavljena.

Međutim, ista protivno tumačenju tuženika, ponajprije nije razumljiva, upravo iz razloga jer se iz iste ne vidi konkretno i nedvosmisleno o kakvim se troškovima radi, odnosno na koje se točno troškove ugovorena naknada odnosi tj. koji se troškovi pod pojmom „obrada kredita“ podrazumijevaju, što je pravilno zaključio i sud prvog stupnja. Što više iz rezultata dokaznog postupka, proizlazi da prethodno spomenuto nije tužitelju ni usmeno pojašnjeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

Podredno se ukazuje i na to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,5% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu. No prosudba je ovog suda, da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi kao što su npr. rad djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

9.3.Sukladno svemu prednje navedenom, ukazuje se pravilnim zaključak suda prvog stupnja da je i ova ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. ZZP-a/03, odnosno čl. 96. ZZP-a/07 , a time i ništetna primjenom čl. 87. st.1. ZZP-a/03 odnosno čl. 102. st.1. ZZP-a/07, a iz razloga koje je pravilno utvrdio prvostupanjski sud i na koje se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik.

Ne manje bitno je to da tuženik u žalbenoj fazi postupka, nije doveo u dvojbu utvrđenje suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na dokazivanje na okolnost da li je tuženik doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenog stajališta, ukazuju i pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1219/2020 od 30. studenog 2022., Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., Rev 1219/2021 od 14. rujna 2022.

10.1.U kontekstu svega do sada izloženog, pogrešno tuženik smatra da je u konkretnoj pravnoj situaciji upitna istinitost činjenica utvrđenih od strane suda prvog stupnja.

Pri tome valja napomenuti, da iako se sud prvog stupnja nije izrijekom pozvao na čl. 502.c. ZPP-a već na čl. 138a. ZZP-a (iako suštinski nema razlike), da se skreće pažnja tuženiku na spomenuti čl. 502.c. ZPP-a, odnosno o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Ovo stoga što neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio između ostalog i da se utvrdi ništetnim dio čl. 2. i 8. predmetnog Ugovora, prosudba je i ovog suda, da kako je pravni osnov odgovornosti pravnog prednika tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužiteljice za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe

10.2.Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019. (na koju se odluku pozvao i prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke), prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

11.U odnosu na žalbene navode tuženika da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li je tužitelj imao status „prosječnog potrošača“, valja reći da iz obrazloženja pobijane presude, doista nije razvidno da se sud osvrnuo i na to pitanje, pri čemu svakako treba naglasiti, da od strane tuženika do trenutka zaključenja glavne rasprave ni nije bilo sporno da li tužitelj ima status potrošača ili ne u odnosu na sporni Ugovor. Podredno se vezano za pojam “prosječnog potrošača”, ukazuje na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

12.Nadalje, valja naglasiti da je prema prosudbi ovog suda, pravilno sud prvog stupnja postupio kada je pozivom na čl. 225. u svezi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), odbio tuženikov prigovor zastare potraživanja.

O visini tužbenih zahtjeva, prvostupanjski je pravilno odlučio temeljem provedenog financijskog vještačenja, koje je i prema ocjeni ovog suda prihvatio u cijelosti, kojim je utvrđena visina razlika po utuženim osnovama u iznosima pobliže navedenim u točkama II., VI. i VI. izreke.

Kako su prema uvjerenju suda prvog stupnja utužene ugovorne odredbe ništetne, to pozivom na čl. 1111. u svezi čl. 323. st.1. ZOO-a, zaključuje da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju stečeno bez osnove, pa odlučuje kao u točkama II., IV. i VI. izreke, dok o pravu na zatezne kamate na dosuđene glavnice odlučuje primjenom čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

13.Također, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl. 1115. ZOO-a, u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

14.Sagledavajući sve prethodno iznesene razloge temeljem kojih je pravilno sud prvog stupnja, udovoljio tužbenim zahtjevima tužitelja, a pravilnost kojeg stajališta prvostupanjskog suda ni na koji način nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima tuženika, pravilnom se u konačnici ukazuje i odluka o trošku, a posljedično tome i neosnovanost žalbenih navoda kojima se pobija odluku o trošku sadržana u točki VII. izreke.

15.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, te potvrditi presudu suda prvog stupnja pozivom na čl. 368. st.1. ZPP-a.

16.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

17.Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

U Rijeci, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković