Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-481/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-834/2024-8 od 15. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-834/2024-8 od 15. siječnja 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. st.1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 15. svibnja 2007. između tužitelja i tužene potvrđenog po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka 16. svibnja 2007. pod brojem OV-14174/07, u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 620,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2007. pa do isplate, u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 726,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate dok je u točki IV. kao neosnovan odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu u dosuđujućem dijelu točaka I., II., i III. izreke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3.st.1. među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

7. I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li ugovorna odredba čl. 3.st.1. među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu ništetna, pripada li tužitelju kao posljedicu ništetnosti iste pravo na isplatu iznosa od 620,95 eur te je li zahtjev tužitelja za isplatu u zastari.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su 15. svibnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o [broj kredita] kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.019,26 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada, 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3.),

- da je kredit odobren za kupnju vozila te da tužitelj ima svojstvo potrošača s obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen za osobne potrebe tužitelja kao fizičke osobe,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade naplatila iznos od 620,95 eura,

- da je sporna odredba ugovora o kreditu sadržana u standardnom unaprijed pripremljenom Ugovoru po tuženiku,

- da tužitelju prilikom sklapanja Ugovora od strane banke nije ništa pojašnjavano u svezi ulazne naknade tj. da mu nije rečeno od čega se ista sastoji niti u je pojašnjeno na koji način je određena visina iste,

- se o spornoj odredbi ugovora o kreditu nije pregovaralo što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

9.Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud a sve primjenom odrede čl. 81. st.1. u svezi s čl.87.st.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) utvrđuje da je sporna odreda Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) nepoštena te posljedično tome ništetna. Zaključuje prvostupanjski sud da ugovaranje troškova obrade kredita u visini od 3, 30% od iznosa kredita bez definiranja o kakvim se troškovima stvarno radi stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, što da podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati pa kako isto nije učinjeno zaključuje da je time stvorena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja te da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Budući da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a da ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pozivom na odredbu čl. 81.st.1. u svezi s čl. 87.st.1. ZPP-a kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti iste u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom sklapanja ugovora te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

10. Kao posljedicu ništetnosti a sve pozivom na odredbu čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje: ZOO), u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO-a prvostupanjski sud prihvaća osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 620,95 eur koju je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe čl. 3.st.1. Ugovora o kreditu sve s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2007. tj. prvog slijedećeg dana nakon stjecanja ovog iznosa po tuženiku sve pozivom na odredbu čl. 1115. ZOO-a cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj naprijed navedenog iznosa. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da nije osnovan prigovor zastare potraživanja jer da se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO-a ne gasi te da isticanje ništetnosti nije ograničeno rokom. Utvrđuje da zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao a ovo sve s obzirom da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, dakle tek od donošenja ove odluke s kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe pa kako zastarni rok nije protekao kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 620,95 eur te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane odluke.

11. U postupku donošenja prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

12. Presuda nije nerazumljiva te nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži razloge o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi sa sadržajem isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima tako da protivno žalbenim navodima tuženika u donošenju iste nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točke 11. ZPP-a na koju upire tuženik sadržajem žalbe.

13. Prvostupanjski sud je u postupku potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP-a.

14. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. st. 1. Ugovora te je pravilno utvrdio da je sporna odredba ugovora sadržana u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pripremljenom po tuženiku kao kreditoru o sadržaju koje odredbe se nije pregovaralo, koju činjenicu je pravilno prvostupanjski sud utvrdio temeljem sadržaja iskaza tužitelja.

16. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odredu čl. 81. st.1. u svezi s čl. 87. st.1. ZZP/03 te pravilno utvrdio da je sporna odredba Ugovora ništetna.

17. Naime, odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

19. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03).

21. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03).

22. Nadalje odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

23. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi čl. 3.st.1. Ugovora o kreditu koji je unaprijed formuliran te sastavljen po tuženiku pregovaralo.

24. Za procjenu valjanosti sporne odredbe čl. 3.st.1. Ugovora o kreditu nisu od odlučnog značenja žalbeni navodi tuženika da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade niti koristio pravo na raskid ugovora.

25. Ovo iz razloga jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl.328. ZOO-a ne gasi pa se samim ispunjenjem ugovora ne gubi pravo na isticanje ništetnosti. Isto tako činjenica neisticanja prigovora tužitelja kao potrošača te slabije ugovorne strane na sadržaj sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirane po tuženiku sadržane u standardnom tipskom Ugovoru o kreditu o kojoj se nije pregovaralo, ne predstavlja okolnost koja spornu odredbu ugovora s obzirom na njezin sadržaj čini valjanom.

26. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u dijelu kojim upire na transparentnost sporne odredbe tužitelju kao jasne, razumljive i lako uočljiva ovo iz razloga jer sadržajem predmetne odredbe tuženik nije prezentirao tužitelju kao potrošaču o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i što se njima plaća. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

27. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Tužitelj je sadržajem ugovora informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj određenoj te jasno naznačenoj visini). Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja.

28. Zbog navedenog takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedena visina iznosa naknade koja će se naplatiti od tužitelja niti je naznačeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

30. Slijedom iznijetog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je sporna odredba u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time ništetna te je pravilno utvrdio ništetnost iste na način kako je to navedeno u točki I. izreke pobijane presude.

31. Isto tako pravilno prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti tužitelju naplaćenu naknadu u visini od 620,95 EUR-a sve s kamatom tekućom od 19. svibnja 2007. pa do isplate (čl. 1111. i čl. 1115 ZOO) te je pravilno odlučio na način kako je to navedeno u toč. II. pobijane presude.

32. Odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. i 155. ZPP, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.). Žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), a kako tuženik u žalbi i ne iznosi određene prigovora protiv iste, valjalo je i u tom dijelu žalbu odbiti i prvostupanjsku odluku potvrditi.

33. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tuženika valjalo je odbiti i presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu točaka I., II. i III. izreke potvrditi sukladno odredbi čl. čl. 368. st. 1. ZPP.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković