Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1815/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari pravnoj stvari tužiteljice PD, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vanji Buntić, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika Erste & Steiermärkische banke d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. P-369/2020-48 od 19. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. P-369/2020-48 od 19. listopada 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 22. studenog 2005. sklopljenog između tužiteljice kao korisnik kredita i tuženika kao kreditor, solemniziran po javnom bilježniku Mariji Blečić iz Pazina dana 23. studenog 2005. u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tužene. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.417,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos. U točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.006,64 eur dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranka 22. studenog 2005. u dijelu kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci tuženika te posljedično tome restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.417,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos.

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. studenog 2005. sklopili Ugovor o kreditu te 9. prosinca 2010. Aneks Ugovora o kreditu,

- da je sklopljenim Aneksom Ugovora o kreditu mijenjan iznos kredita koji je ranije iznosio 280.000,00 CHF protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj u iznos od u iznos od 171.000,00 eura protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan sklapanja Aneksa time da je sklopljenim Aneksom ugovoren rok povrata kredita u 300 mjesečnih anuiteta umjesto ranijih 360 anuiteta,

- da je u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu prema odluci tuženika,

- da je sadržaj Ugovora o kreditu unaprijed pripremljen po tuženiku te da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo

- da je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača budući da je predmetni kredit podigla za privatne namjene kao stambeni kredit za kupnju nekretnine što utvrđuje temeljem sadržaja iskaza tužiteljice i svjedokinje MD čije iskaze u cijelosti prihvaća vjerodostojnima.

-da je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja presuda je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

- da je u smislu odredbe čl. 502.c. vezan utvrđenjem iz navedene presude te da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe,

- da je tužiteljica zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika više platila iznose od 3.417,98 eur visinu kojeg utvrđuje vještačenjem po vještaku financijske struke Barbari Babić Gobbo,

- da sklopljenim Aneksom tužiteljica nije obeštećena u odnosu na ništetnost odredbe vezano za kamatnu stopu sadržanu u Ugovoru o kreditu od 22. studenog 2005.

8. Prvostupanjski sud slijedom naprijed iznijetih utvrđenja a polazeći od sadržaja naprijed navedene presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te subjektivnih granica njezine pravomoćnosti te odredbe čl. 502.c. ZPP-a zaključuje da je vezan za pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita a kojom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke pa da je sporna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci tuženika o sadržaju koje se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena te posljedično tome ništetna sve u smislu odredbe čl. 81. u svezi s čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) budući da protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stanka na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Ocjenom iskaza tužiteljice i u postupku saslušane svjedokinje MD, djelatnice tuženika koja je sudjelovala u sklapanju kredita čije iskaze u cijelosti kao vjerodostojne prihvaća, prvostupanjski sud utvrđuje iako je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu od 22. studenog 2005. imala obrt da predmetni kredit da nije podignut za potrebe obrta te poduzetničke djelatnosti tužiteljice već za kupnju nekretnine vezano uz stambene potrebe. Činjenica da tužiteljica danas u predmetnoj nekretnini ima pet stambenih jedinica te da u jednoj živi njezina obitelj, a u ostalim da su smješteni njezini radnici, nije razlog za izvođenje zaključka da tužiteljica vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu nije imala svojstvo potrošača budući da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti pa kako iz Ugovora o kreditu te iskaza svjedoka i tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička djelatnost, niti zanimanje tužitelja, već je predmetni kredit iskorišten kao stambeni za kupnju nekretnine zaključuje prvostupanjski sud kako se tužiteljica u ovom slučaju ima smatrati potrošačem u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/03, a kredit koji joj je odobren da se ima smatrati potrošačkim kreditom. Nadalje ističe pozivom na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP- a kojom je propisano je da svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze druge strane te na pravilo o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a da tuženik nije dokazao niti je sudu podastrao adekvatna dokazna sredstva u prilog zaključku da tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu ne bi imala svojstvo potrošača te da se ne bi radilo o potrošačkom ugovoru.

10. Kao posljedicu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci tuženika prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa od 3.417,98 eur pozivom na odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) te odlučuje kao u točki II. izreke visinu kojeg utvrđuje temeljem nalaza i mišljenja vještaka pravilnost kojeg izračuna u cijelosti prihvaća pri čemu zakonsku zateznu kamatu dosuđuje tekuću od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa cijeneći neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Zaključuje da zahtjev tužiteljice za isplatu nije u zastari jer da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača kao što je to konkretno slučaj tada da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača pa kako je zastarni rok počeo teći od dana pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu vezano za kamatnu stopu tj. od 13. lipnja 2014. a tužiteljica tužbu podnijela 11. lipnja 2019. to da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika u pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) na koju upire tuženik u žalbi.

12. Isto tako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

13. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora izloživši ga u obrazloženju pobijane presude te je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pa je neosnovano pozivanje tuženika na postojanje žalbenog razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Ispitujući prvostupanjski presudu u granicama razloga određenih u žalbi valja istaći da neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o statusu tužiteljice kao potrošača vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu od 22. studenog 2005. U parnici kao što je konkretna tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, no ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV- 56/2023-9 23. studenog 2023., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

15. Pravilan je ocjena prvostupanjskog suda da tuženik za suprotni zaključak nije pružio relevantnih dokaza te da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog stambenog pitanja, što je i ugovorena namjena Ugovora o kreditu. Ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim utvrđenje prvostupanjskog suda temeljeno na iskazu tužiteljice te svjedokinje MD da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu potrošači ugovor obzirom je sklopljen po tužiteljici kao fizičkoj osobi pri čemu namjena kredita nije vezana uz obavljanje poslovne i poduzetničke aktivnosti te zanimanja tužiteljice već s ciljem kupnje nekretnine za zadovoljenje stambenih potreba.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju značajne i snažne veze između navedenog Ugovora i poslovne aktivnosti tužiteljice obzirom na sadržaj iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da nekretnina vezano uz kupnju koje je podignut kredit danas ima pet stambenih jedinica od kojih u jednoj živi tužiteljica s obitelji a u ostalim stambenim jedinicama žive njezini radnici. Ovo iz razloga jer u predmetnoj nekretnini tužiteljica ne obavlja poslovnu djelatnost, već ista služi za zadovoljavanje osobnih stambenih potreba tužiteljice i njezina obitelji kao i zadovoljenje osobnih stambenih potreba osoba zaposlenih kod tužiteljice uz smještaj kojih tužiteljica ne ostvaruje financijsku dobit te prihode. Tužiteljica iste ne iznajmljuje niti ih je ikada iznajmljivala a kredit otplaćuje svojim novčanim sredstvima pa je u situaciji kao što je konkretna pravilno utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica Ugovor o kreditu od 22. studenog 2005. nije sklopila s ciljem profesionalne djelatnosti.

17. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica imala status potrošača te da uživa zaštitu s područja zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi pri čemu naknadni smještaj radnika tužiteljice u kupljenu nekretninu te stambene jedinice iste s ciljem zadovoljavanja stambenih potreba istih vezano uz što ne ostvaruje financijsku dobit upućuje na zaključak da je veza između ugovora i profesionalne djelatnosti tužiteljice posve marginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije.

18. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda o nepoštenosti te posljedično tome ništetnosti odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika pri čemu je pravilno pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača tj. na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13 sve sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Naime, Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke koji ugovor je sklopljen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tuženik, ugovarala nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se tiču načina promjene kamatne.

20. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

22. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

23. U ovom postupku saslušani su tužiteljica i svjedokinja MD zaposlenica tuženika koja je sudjelovala u sklapanja ugovora pri čemu je prvostupanjski sud cijeneći sadržaj iskaza istih pravilno ocijenio da tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice ležao na istom da se je o spornoj odredbi ugovora pregovaralo.

24. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to u situaciji kao što je konkretna kada se o spornoj odredbi Ugovora nije pregovaralo te kada je ista sadržana u standardnom tipskom ugovoru, pripremljenom po tuženiku, u kojem nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope te kada se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne.

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sporna odredba čl. 8. među strankama sklopljenog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost početno ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tužene razumljiva ugovorna odredba. Ovo iz razloga jer predmetna odredba ne sadrži jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope temeljem kojih bi tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Takva ugovorna odredba i po ocjeni ovoga suda u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer daje mogućnost banci da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj tužiteljice kao potrošača te druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope koji u ugovoru nisu jasno i određeno navedeni.

26. Na žalbene navode tužitelja valja istaći da je pravilno prvostupanjski sud zaključujući o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi obvezao tuženika na isplatu preplaćenih iznos pri čemu treba navesti da tuženik u ovom postupku nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje spornog Ugovora bile drugačije u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu tj. nije dokazao da se je o sklapanju Ugovor o kreditu pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao adekvatne dokaze a po tuženiku predložena dokumentacija ( Obavijesti o promjenama kamatnih stopa te Metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa) ne dokazuju se jasna obaviještenost potrošača o parametrima promjene kamatne stope. Okolnost što su Ugovor i Dodatak Ugovoru solemnizirani po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz da se je o sadržaju ugovora o kreditu pregovaralo jer javni bilježnik koji je solemnizirao među strankama sklopljeni ugovor nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora. U obvezi pregovarati s tužiteljem kao potrošačem bio je tuženik.

27. Slijedom iznijetog irelevantni su žalbeni navodi tuženika da je tužiteljicu naknadno obavijestio o svakoj promjeni kamatne stope te da je naknadna promjena iste ovisila o različitim tržišnim i ekonomskim prilikama, jer je za ocjenu poštenosti sporne odredbe Ugovora relevantno stanje u vrijeme sklapanja ugovora u vrijeme kojeg tuženik tužiteljici kako je to utvrđeno u postupku prije i vrijeme zaključenja ugovora nije tužiteljicu kao potrošača informirao o parametrima i metodama izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.

28. Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno navodima tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8 predmetnog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost iste prema jednostranoj odluci tuženika ništetna je sukladno čl. 81. i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

29. Stoga je pravilno utvrđenje te zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat iznosa od 3.417,98 eur tj. povrat preplaćenog iznosa zbog povećanja kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika.

30. To pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu predmetnih tužiteljici u visini utvrđenom provedenim financijskim vještačenjem visinu kojeg tuženik žalbenim navodima nije doveo u pitanje.

31. Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zatezne kamate od stjecanja na strani tuženika svakog pojedinog iznosa. Naime, tuženik je utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove pa je nesavjesni stjecatelj istih. Ugovaranje nepoštene odredbe podrazumijeva nesvjesnost tuženika kao kreditne institucije pa je tuženik sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a u obvezi platiti tužiteljici zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa kako mu je to i naloženo pobijanom presudom.

32. Isto tako neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na pitanje zastare te je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor tuženika tuženika u odnosu na na restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kao neosnovan odbio.

33. Ovo iz razloga je zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa na žalbene navode tuženika valja istaći da kada je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu glede ništetnosti promjenjive kamatne stope (pravomoćno 13. lipnja 2014.) do podnošenja tužbe u ovom predmetu (11. lipnja 2019.) nije protekao zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nije nastupila zastara predmetne tražbine.

34. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

35. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u izreci pobijane presude nije pravilna. Tuženik je izgubio parnicu pa ga je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju.

36. Slijedom svega naprijed iznijetog na temelju odredbi čl. 368. st.1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

37. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković