Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1631/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice BČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Čohilj i Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Pule, protiv tuženika VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikši Radišiću, odvjetniku iz Pule, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-548/2022-22 od 16. travnja 2024., u sjednici vijeća 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-548/2022-22 od 16. travnja 2024. u točki II i III. izreke.

II. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-548/2022-22 od 16. travnja 2024. u točki I. izreke i sudi:

Nalaže se tuženiku da plati tužiteljici iznos od 2.583,93 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 86,98 eur od 19. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 132,72 eur od 11. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 132,72 eur od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 115,87 eur od 13. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 75,56 eur od 12. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 105,80 eur od 11. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 146,33 eur od 9. srpnja 2021. do isplate

- na iznos od 150,12 eur od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 140,02 eur od 10. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 143,72 eur od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 143,36 eur od 11. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 140,94 eur od 12. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 150,68 eur od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 151,88 eur od 10. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 119,33 eur od 12. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 157,21 eur od 11. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 162,78 eur od 9. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 162,78 eur od 12. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 165,13 eur od 9. kolovoza 2022. do isplate,

i to do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za sako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 18.224,51 kunu sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 981,79 eur sa zateznim kamatama tekućim od 16. travnja 2024. godine sve do isplate, sve u roku 15 dana.

3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Prije svega navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, sama izreka je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima iznijetim u obrazloženju pobijane presude, a također da presuda nema valjanih razloga i u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Tako u izreci pobijane presude dosuđuje se iznos od 18.224,51 dok zbroj pojedinačno nabrojanih obroka iznosi 19.468,65 kn. Uz navedeno da izreka presude glasi na nepostojeću valutu. Navodi da tužiteljica nije uspjela dokazati da su predmetne ustege prikazane u prometu po tekućem računu s osnove pravnog odnosa za koji tvrdi da se nalazi sa tuženikom. Uz tužbu su priložene samo tri isprave i to javnobilježnički solemniziran ugovor o kreditu br. OV-9501/07 sa RBA bankom d.d., potvrdu PBZ d.d. o transakciji od 08. kolovoza 2022. i promet po tekućem računu tužiteljice kod PBZ d.d. za razdoblje siječanj 2021 – srpanj 2022. Na temelju tih pisanih dokaza, tuženik smatra da nije moguće uspostaviti pravnorelevantnu poveznicu sa tvrdnjama iz tužbe o postojanju specifičnog duga tuženika. Navodi da je tužiteljica saslušana kao stranka iskazala da je podigla i vlastiti (drugi) kredit, pa je nejasno po čemu sud nalazi da ovršne obustave koje su prikazane, a koje idu u korist sasvim drugog trgovačkog društva (Croatia osiguranja d.d., a ne Raiffeisen bank Austria d.d.) imaju osnovu u predmetnom ugovoru o kreditu tj. u spornom potraživanju tužiteljice spram tuženika. Navodi da same isprave i iskaz tužiteljice nikako ne mogu na siguran i nedvojben način dovesti do zaključka da je upravo po kreditu kod Raiffeisen bank Austria d.d. br. OV-9501/07 tužiteljica putem ustega sa plaće platila mjesečne rate - anuitete umjesto i za račun tuženika. S druge strane, u spisu su dokazi – promet po tekućem i potvrda o transakciji PBZ d.d. koji pokazuju samo da se u ograničenom razdoblju mjesečno tužiteljici putem izvansudske ovrhe ustezao različit iznos sa plaće.

Također da sud pogrešno utvrđuje trenutak primitka posljednjeg plaćanja tuženika jer tužiteljica tvrdi u iskazu da joj je tuženik prestao plaćati iznose krajem 2020., dok tuženik navodi da je nakon događaja sa odbijanjem potpisa potvrde, što je moguće bilo 2017. ništa nije platio. Navodi da iz dostupne građe je vidljivo samo da je prema tužiteljici bila vršena prisilna naplata a ne i po kojoj osnovi i za koji to konkretan dug je ista plaćala. Navodi i da je tužiteljica uistinu plaćala u utuženom periodu mjesečne anuitete za tuženika, bilo je logično i očekivano da se svaki mjesec njoj usteže podjednak iznos, jer je to sama narav anuiteta. Navodi da je tužiteljica imala mogućnost predložiti primjerene dokaze, pa tako i izvode banke o stanju duga po navedenom kreditu, ispis iz očevidnika Fine, ali i financijsko vještačenje, ali je to propustila pravovremeno predložiti, a sud je nepravilno takav propust sanirao pogrešnom ocjenom dokaza i forsiranjem činjenično neprovjerljivih zaključaka.

Također navodi da je sud pogrešno cijenio sadržaj ugovora o kreditu . Navodi da presuda sadrži nerazumljiv prigovor neke navodne prekluzije tuženika u prigovorima s ročišta od 25. ožujka 2024. iako pregledom zapisnika je očito da se radi o iznošenju pravnog shvaćanja i prigovorima. Napominje da je još u odgovoru na tužbu iznio nepromijenjeno očitovanje a to je da on nije ništa dužan tužiteljici i da je kredit uredno vraćan tj. otplaćen. Sud nije našao shodno pozvati stranke na izjašnjenje o toj činjenici, a niti je u obrazloženju dao osvrt i razloge na tuženikove pravovremene primjedbe o ništetnosti Ugovora o kreditu OV-9501/07 koji ne može opstati kao pravni posao zbog nezakonitosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Jednako tako navodi, da je tužiteljica imala istu mogućnost ali i interes reagirati na problematiku CHF valutnih kredita koji je navodno ustezan, ali to nije učinila što samo potvrđuje da je kredit u kojem su parnične stranke sudužnici vraćen prije tužbe. Navodi da je sud propustio zaključiti da je tužiteljica u svakom slučaju izgubila pravo potraživati bilo kakva povremena potraživanja od tuženika, jer je od najstarijeg neplaćenog davanja (2017.) pa do njezine tužbe (8/2022) proteklo više od pet godina.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev, te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak prema troškovniku koji prileži u spisu uvećano za trošak žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba je djelomično osnovana.

9. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 388. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu čl. 8. ZPP-a te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 388. st. 4. ZPP-a.

10. Naime, tužiteljica je podneskom od 26. rujna 2023. zatražila isplatu iznosa od 2.583,93 eur sa zateznom kamatom na pojedine iznose pobliže navedene u tom podnesku, a sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22; dalje: Zakon o uvođenju eura) nužno je prilagoditi tužbeni zahtjev vezano uz uvođenje eura kao službene valute (čl. 43. i čl. 48. Zakona o uvođenju eura) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450, preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.

11.Prvenstveno, glede utvrđenja da je tužiteljica podneskom od 26. rujna 2023., nakon zaključenja prethodnog postupka., izvršila objektivnu preinaku tužbe, treba reći da u smislu odredbe iz čl. 190.st.1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a u smislu čl. 191. st. 1. ZPP preinaka tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Inače je prema odredbi iz čl.190. st.2. ZPP-a nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

12.Objektivna preinaka tužbe je dispozitivna radnja tužitelja kojom se vrši promjena predmeta spora, zbog koje izmijenjena tužba nije istovjetna s onom prvobitnom. Tužba je, u pravilu, preinačena u onom slučaju kad se pravomoćnost presude, koja bi bila izrečena na temelju prvobitne tužbe, ne proteže i na preinačenu tužbu. Tužiteljica je već u činjeničnim navodima tužbe navela da traži isplatu iznosa od 19.468,65 kn, a koliko iznosi i zbroj pojedinačno navedenih iznosa, pa preračunavanje tog iznosa i pojedinačno navedenih iznosa u eur, što je tužiteljica učinila podneskom od 26. rujna 2023. ne predstavlja objektivnu preinaku tužbe i tužiteljica nije prekludirana zaključenjem prethodnog postupka. Pri tome nije odlučno što zbroj pojedinačno navedenih iznosa u tužbi ( 19.468,65 kn ), ne odgovara ukupno zatraženom iznosu ( 18.224,51 kn), jer se radi o očitoj grešci u pisanju koju je tužiteljica ispravila u podnesku od 26. rujna 2023.

13.Dakle, sama izmjena valute u kojoj se isplata potražuje kad se radi o istom iznosu iz iste i činjenične osnove ne predstavlja preinaku tužbe.

14.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su stranke sklopile ugovor o kreditu sa kreditorom Raiffeisen bank Austria d.d. Zagreb dana 25. svibnja 2007. na iznos kredita od 37.679,52 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita kao i da su u čl. 8. predmetnog ugovora stranke utvrdile osiguranje naplate kredita na način da sudužnik (tužiteljica) zajedno sa korisnikom kredita (tuženikom) odgovora kreditoru za sve obveze korisnika kredita iz ugovora o kreditu kao solidarni dužnik tih obveza,

- da je tužiteljica kao sudužnik bila u obvezi plaćati mjesečne iznose iz ugovora o kreditu, od kad ih tuženik nije više uredno plaćao pod istim uvjetima i na isti način kao korisnik kredita odnosno tuženik,

- da je uvidom u bankovni izvod – promet za tekući račun u kunama tužiteljice izdan od Privredne banke d.d. Zagreb utvrđeno da su u utuženom razdoblju, počevši od 18. siječnja 2021. do 11. srpnja 2022. sa računa tužiteljice mjesečno ustezani iznosi kako ih je tužiteljica u tužbi naznačila i to od strane Croatia osiguranja d.d.,

- da je uvidom u potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. utvrđeno da je po istoj osnovi tužiteljici izvršena ustega i dana 8. kolovoza 2022. konkretno za iznos od 1.244,14 kn,

- da su iskazi parničnih stranaka u bitnom podudarni obzirom da tuženik tvrdi da je tužiteljici isplatom na ruke, bez pisane potvrde plaćao određene novčane iznose koje je ista kao sudužnik za njega otplaćivala odnosno koji su joj ustezani iz plaće što tužiteljica ne spori,

- da je tužiteljica pritom iskazala da joj je tuženik novčane iznose davao kada je i koliko je bio u mogućnosti i ne uvijek u istim iznosima te da je u pravilu kasnio s uplatama, a da je ona imala razumijevanja obzirom da je nezaposlen,

- da je tuženik platio tužiteljici određene novčane iznose na ruke, što potvrđuje i sama tužiteljica, međutim tuženik smatra da je prema tužiteljici svoju obvezu ispunio u cijelosti odnosno da je vratio sve ono što je ona za njega platila po osnovi predmetnog kredita,

- da je svjedok u bitnome potvrdio navode stranaka, pa je tako iskazao da mu je tuženik znao govoriti kako kasni s uplatama tužiteljici, da je jednom prilikom odvezao tužitelja do grada gdje se on našao s tužiteljicom gdje joj je dao određen iznos novca i da je tužiteljica tada odbila potpisati potvrdu, što ne osporavaju tužiteljica ni tuženik osim što tuženik tvrdi da je i ranije tražio od tužiteljice da mu potpiše potvrde što ona nije učinila, dok tužiteljica tvrdi da je tada prvi put traženo da mu potpiše potvrdu, a što je ona odbila upravo zbog načina na koji je on vraćao novac koji je ona za njega plaćala na ime kredita, dakle neredovito i sa zakašnjenjem,

-da je tužiteljica iskazala da se taj događaj dogodio negdje 2017. kada ju je tražio da mu potpiše potvrdu, a ona je odbila, dok tuženik navodi da je moguće da je bilo te godine, a isto tako u svom iskazu izričito navodi da nakon toga više nije davao tužiteljici uplate,

-da iz iskaza parničnih stranaka proizlazi da se Raiffeisen bank sa kojom su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu po osnovi osiguranja naplatila od Croatia osiguranja d.d. sa kojom je imala sklopljen ugovor o osiguranju kredita, a što je predviđeno u čl. 8. st. 5. predmetnog ugovora o kreditu, a koje iznose je Croatia osiguranje d.d. potom naplaćivala ustegom sa plaće tužiteljice kao sudužnika.

15.Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice uz obrazloženje da tužiteljica potražuje povrat novčanih iznosa za razdoblje od siječnja 2021. do kolovoza 2022. u kojem razdoblju su tužiteljici ustezani iznosi koje potražuje. Iz iskaza parničnih stranaka utvrđuje da je Raiffeisen bank sa kojom su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu po osnovi osiguranja naplatila se od Croatia osiguranja d.d., a s kojim je imala sklopljen ugovor o osiguranju kredita, što je predviđeno u čl. 8. st. 5. predmetnog ugovora o kreditu, a koje iznose je Croatia osiguranje potom naplaćivala ustegom sa plaće tužiteljice kao sudužnika.

16. Utvrđuje kako iz iskaza stranaka nije moguće na nedvojben način utvrditi kada je i u kojim iznosima tuženik vršio isplate na ruke tužiteljice, međutim, kraj činjenice da tuženik tužiteljici nakon 2017., što sam tuženik u svom iskazu navodi, nije vršio nikakve isplate, sud prvog stupnja smatra da je tužiteljica dokazala postojanje svoje tražbine, a koja proizlazi iz isprava bankovnih izvadaka Privredne banke Zagreb d.d., dok tuženik s druge strane ničim nije dokazao svoju tvrdnju da je svoje obveze po predmetnom kreditu, konkretno prema tužiteljici kao sudužniku u potpunosti ispunio. Stoga donosi pobijanu presudu kojom obvezuje tuženika na isplatu navedenih iznosa tužiteljici.

17. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo.

18. Naime, u slučaju suprotnih navoda stranaka o tome je li tužiteljica kao sudužnik platila mjesečne iznose iz ugovora o kreditu koji je sklopio tuženik kao korisnik kredita, odnosno je li tuženik vratio tužiteljici sve što je platila po navedenom ugovoru o kreditu, sud prvog stupnja je uvjerljivim i logičnim – istinitima, utvrdio tužiteljičin iskaz, a u ispravnost takvog utvrđenja koji je rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza, ovaj sud nema razloga sumnjati.

19. Iako je točno da je tužiteljica u spis dostavila samo tri isprave i to javnobilježnički solemniziran ugovor o kreditu broj OV-9501/07 sa Raiffeisen bank Austria d.d., potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. o transakciji od 8. kolovoza 2022. i promet po tekućem računu tužiteljice kod Privredne banke Zagreb d.d. za razdoblje od siječnja 2021. do srpnja 2022., ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tuženika kao osnovani. Navedeno iz razloga što sud prvog stupnja pri utvrđivanju činjenica polazi od iskaza stranaka i očito poklanja vjeru iskazu tužiteljice u dijelu gdje navodi da je Raiffeisen bank Austria d.d. s kojom su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu po osnovi osiguranja naplatila se od Croatia osiguranja d.d. sa kojom je imala sklopljen ugovor o osiguranju kredita, a koji iznos je Croatia osiguranje d.d. naplatila ustegom iz plaće tužiteljice, i za to u obrazloženju pobijane presude naveo valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud.

20. Dakle, sud prvog stupnja o postojanju odlučnih činjenica koje su pretpostavke za pružanje zatražene zaštite ne zaključuje ne samo na temelju dokumentacije u spisu već i na temelju iskaza tužiteljice i samog tuženika.

21. Naime, tuženik u tijeku postupka što ponavlja sada i u žalbi, ističe da on nije ništa dužan tužiteljici i da je kredit uredno vraćen, tj. otplaćen. Ni ovi navodi tuženika ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Naime, ukoliko tuženik tvrdi da nije ništa dužan tužiteljici jer je kredit vraćen u cijelosti, onda je takvu svoju tvrdnju morao i dokazati. Tuženik, međutim, na navedene okolnosti nije predložio bilo kakav dokaz, pa iz navedenog proizlazi neosnovanost njegovih tvrdnji.

22.Točan je žalbeni navod tuženika da su tužiteljica i tuženik različito iskazivali o vremenu nakon kojeg tuženik nije ništa platio, međutim u navedenom dijelu je prihvatljiv iskaz tužiteljice s obzirom da traži isplatu za razdoblje od siječnja 2021. do kolovoza 2022.

23.Tuženik, tek u žalbi ističe prigovor zastare. Takav prigovor, sukladno članku 352. stavku 2. ZPP-a stranka u žalbi ne može iznositi, ako ga nije istaknula tijekom prvostupanjskog postupka, pa kako tuženik ovaj prigovor po prvi puta ističe tek u žalbi, taj žalbeni navod ovaj sud nije bio ovlašten ocjenjivati. Uzgredno se napominje da je tužba podnesena 23. kolovoza 2022., a da se potraživanja tužiteljice odnose na razdoblje od siječnja 2021. do kolovoza 2022. pa čak i da je prigovor zastare ranije istaknut, isti bi u svakom slučaju bio neosnovan.

24. U odnosu na prigovor tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio sadržaj predmetnog ugovora, valja odgovoriti da je točno da se u konkretnom slučaju ne radi o jamstvu. Naime, sudužništvo u svojoj pravnoj osnovi (za razliku od jamca) ima karakter i elemente pristupanja dugu u smislu odredbe čl. 101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) s obzirom da je riječ o ugovoru između vjerovnika i trećeg kojim se ovaj obvezuje vjerovniku da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku i stupa u obvezu pored dužnika. Dužnik se ne oslobađa obveze i njegov položaj se ne mijenja. Pristupatelj dugu (sudužnik) nije s dužnikom u ugovornom odnosu u pogledu duga koji on duguje vjerovniku. On je u odnosu samo s vjerovnikom čija pozicija se poboljšava (pojačava) jer ispunjenje jedne te iste obveze može se zahtijevati od obojice. Dakle, dužnik i sudužnik su u obvezi i odgovorni su vjerovniku potpuno samostalno i neovisno jedan od drugoga. Sudužništvo nije jamstvo.

25. Dakle, pristupanjem tuđem dugu, treći, ovdje tužiteljica, nije s dužnikom, ovdje tuženikom u ugovornom odnosu glede duga koji ovaj duguje vjerovniku i samim pristupanjem dugu dužnik, ovdje tuženik, nije oslobođen od ispunjenja njegove obveze. Riječ je o postojanju dva dužnika u odnosu prema samo jednom potraživanju, pa između tuženika i tužiteljice ne postoji bilo kakav pravni odnos pa ni odnos pasivne solidarnosti. Sukladno tome, kad je tužiteljica kao sudužnik isplatila dug tuženika kao dužnika, ima pravo od dužnika tražiti povrat tog iznosa.

26. U odnosu na ostale prigovore tuženika treba reći da su Raiffeisen bank Austria d.d. i Croatia osiguranje d.d. zaključili ugovor o osiguranju kojim je ugovoren prijelaz prava iz ugovora o kreditu na osiguratelja. Na opisani način između tužiteljice i Croatia osiguranja nastao je novi odnos koji nije ovisan o odnosu dužnika i banke. Stoga, tužiteljica kao treća osoba, različita od korisnika kredita otplatom anuiteta, nakon subrogacije osiguratelju nije mogla isticati prigovore koje je eventualno mogla do tog trenutka. Osim toga tuženik kao korisnik kredita zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora bio je legitimiran u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer je tužiteljica u smislu odredbe čl. 161. ZOO-a platila dug u ime i za račun tuženika, pri čemu nije došlo do ugovorne ili zakonske sukcesije uplatitelja u položaj korisnika kredita.

27. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki II. i III. izreke, a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je uvaženjem žalbe tuženika presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke preinačena, a kako je odlučeno u točki II. izreke ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

28. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da zbog dijela u kojem je uspio nije nastao poseban trošak.

U Rijeci 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan