Poslovni broj Gž-1626/2021-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice 1. ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Miodragu Meteru, odvjetniku iz Zagreba, 2. tuženice-protutužiteljice PG, OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tuženice- protutužiteljice OG, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. tuženika-protutuženika DG, OIB: [osobni identifikacijski broj], a tuženici-protutužitelji od 2-4. iz [adresa], te svi zastupani po punomoćniku Antoniu Zujiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja- protutuženika Grada Zagreba i tuženika-protutužitelja PG, OG i DG izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P-6226/2020-98 od 21. svibnja 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 02. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja-protutuženika Grada Zagreba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P- 6226/2020-98 od 21. svibnja 2021. godine u dijelu točke III. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev tog tužitelja-protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženicu ŠG za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura[1] , te u dijelu točke IV. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev tog tužitelja-protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženike-protutužitelje PG, OG i DG za iznos od 43.857,35 kuna/ 5.820,87 eura.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja-protutuženika Grada Zagreba preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P-6226/2020-98 od 21. svibnja 2021. godine u dijelu točke IV. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev tog tužitelja-protutuženika za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženike- protutužitelje PG, OG i DG za iznos od

27.500,17 kuna/3.649,90 eura i sudi:

Nalaže se tuženicima-protutužiteljima PG, OG i DG da u roku od 15 dana naknade tužitelju-protutuženiku Gradu Zagrebu daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 3.649,90 eura.

III Odbija se žalba tuženika-protutužitelja PG, OG i DG kao neosnovana i u odnosu na iste potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 99 P-6226/2020-98 od 21. svibnja 2021. godine u točkama I. i II. izreke, te u usvajajućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka iz točaka III. i IV. izreke.

IV Nalaže se tuženicima-protutužiteljima PG, OG i DG da naknade tužitelju-protutuženiku Gradu Zagrebu troškove žalbenog postupka u iznosu od 31,95 eura, u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja PG, OG i DG za naknadu troškova postupka po žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je tužitelj- protutuženik Grad Zagreb (u nastavku teksta: tužitelj) na temelju [broj] od 09. studenoga 1970. godine stekao valjanu pravnu osnovu za uknjižbu prava vlasništva na 6/18 dijela:

-nekretnine koja se sastoji od zk. č. br. [katastarska čestica]/[katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 398 m[2] , odnosno 110,7 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina],

-nekretnine koja se sastoji od zk. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta stambena zgrada u [adresa], 5 i 7 i dvorište površine 273 m[2] , odnosno 75,8 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te

-nekretnine koja se sastoji od zk. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oznake zemljišta stambena zgrada u [adresa] i dvorište površine 536 m[2] , odnosno 149 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a što su tuženica ŠG i tuženici- protutužitelji PG, OG i DG dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužitelja na predmetnim dijelovima nekretnina.

2. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja PG, OG i DG radi isplate novčanog iznosa od 250.000,00 kuna, s pripadajućom zakonskom kamatom iz članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana protutužbe do isplate, kao i zahtjev tih tuženika za naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućom zakonskom kamatom iz članka 29. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana donošenja presude do isplate.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženici ŠG i tuženicima-protutužiteljima PG, OG i DG da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 77.500,00 kuna, s kamatama tekućima od 21. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pri čemu iz cjeline te odluke proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženicu ŠG za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženicima-protutužiteljima PG, OG i DG (u nastavku teksta: tuženici) da solidarno naknade tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna, s kamatama tekućima od 21. svibnja 2021. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, a iz cjeline presude slijedi da je u ovoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na navedene tuženike za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura.

5. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužitelj i tuženici.

6. Tužitelj sadržajem žalbe pobija navedenu presudu u dijelu točke III. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na tuženicu ŠG za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura, te u dijelu točke IV. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na preostale tuženike za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, dakle iz žalbenog razloga propisanog odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, a potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Tuženici žalbom pobijaju presudu u točkama I. II. izreke, te u dijelu točaka III. i IV. izreke u kojem je usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlažu da se u tom dijelu presuda preinači, ili da se taj dio presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te također podnose zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

9. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika u cijelosti neosnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spise tog suda poslovni broj P-5398/11 i O-4134/18, te spis Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3858/97, kao i iskaza sada pokojnog tužitelja ZG (prednika tuženice ŠG) i tuženika OG i DG, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točki I. izreke pobijane presude, te protutužbeni zahtjev tuženika sadržan u točki II. iste odluke.

11. U vezi toga utvrđuje da su na predmetnim nekretninama, označenima kao zk. č. br. [katastarska čestica], iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina] uknjiženi tuženici, svaki u 2/18 idealnog suvlasničkog dijela, te da se radi o nekretninama koje su u zemljišnim knjigama bile upisane kao zk. tijelo A I, s upisom u vlastovnici društvenog vlasništva, dok je kao zk. tijelo A II bila upisana stambena zgrada [adresa], te su kao vlasnici te zgrade bili upisani LG i ĆG, svaki u 1/6 dijela, MG u 1/3 dijela, te JG (prednik tuženika) u 1/3 dijela, a da je potonji pravni prednik tuženika imao na tim nekretninama (zemljištu) upisano pravo korištenja, u skladu s odredbom članka 37. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ br. 52/58, 3/59, 24/59, 24/61 i 1/63, u nastavku teksta: ZN), dakle tako dugo dok je bio vlasnikom objekta upisanog kao zk. tijelo A II.

12. Nadalje utvrđuje da je u [broj] od 09. studenoga 1970. godine koji je zaključen između Zavoda za komunalnu djelatnost Grada Zagreba (u nastavku teksta: Zavod) i prednika tuženika HG (u nastavku teksta: Ugovor) utvrđeno da je JG vlasnik objekta sagrađenog na kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], od koje čestice su naknadno nastale prijeporne nekretnine, a koji se sastoji od 1/3 obiteljske zgrade, koji dio se sastoji od dvije sobe, kuhinje i izbe, septičke jame, betonskog taraca, drvene šupe, drvenih stupova, žičane ograde i vanjskih ulaznih vrata, te da se svi ovi objekti moraju srušiti radi provedbe regulacionog plana, pri čemu je u Ugovoru navedena procijenjena vrijednost navedene nekretnine od 36.562,00 novih dinara, te je JG pristao da Zavod sruši navedeni objekt i zadrži materijal koji preostane nakon rušenja, nakon što ispuni uvjet da mu na ime naknade za rušenje isplati procijenjenu vrijednost objekata od 36.569,00 novih dinara i procijenjenu vrijednost poljoprivrednih kultura koje se nalaze na zemljištu u iznosu od 812,00 novih dinara. U istom Ugovoru da je naznačeno da se JG odriče prava na dodjelu odgovarajućeg stana, jer namjerava sam riješiti svoje stambeno pitanje, a Zavod pristaje da se iznos naknade za rušenje poveća za 30% vrijednosti odgovarajućeg dvosobnog stana i da ukupna naknada iznosi 63.191,00 dinara, koje iznose se Zavod obvezao isplatiti HG u roku od 15 dana od potpisa Ugovora, pri čemu se potonji obvezao da će objekte opisane pod točkom I Ugovora isprazniti od osoba i predati zapisnički u ispravnom stanju Zavodu u roku od tri dana od primitka gornjeg iznosa, a da je Zavod, ukoliko on to ne učini, ovlašten izvršiti ispražnjenje i rušenje zgrade ne osiguravši vlasniku nužni smještaj.

12.1. Nastavno utvrđuje da je u točki VII Ugovora navedeno kako JG jamči da su predmetne nekretnine njegovo isključivo vlasništvo i da su slobodne od tereta bilo koje vrste, te da odgovara za svaku štetu koju bi Zavod mogao imati da takav teret postoji, a da se JG u točki VIII Ugovora odrekao prava korištenja zemljišta na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. grad Zagreb, te je dozvolio da se Grad Zagreb uknjiži u zemljišnim knjigama kao korisnik navedenog zemljišta, pri čemu su se Ugovorne stranke odrekle prava pobijanja tog Ugovora iz bilo kojeg razloga, a naročito radi prikrate preko polovice običajne vrijednosti, a da su se u točki XI Ugovora HG kao ugovornoj stranci pridružili LG i ĆG, te MG, koji su potpisom ovog Ugovora priznali da je JG vlasnik fizičkog dijela nekretnine opisanog u točki I tog Ugovora.

12.2. Osim toga, prvostupanjski sud utvrđuje da se Zavod u točki XII Ugovora obvezao da će HG isplatiti naknadu za zemljište označeno kao kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] nakon što isti dokaže u kojoj površini ima pravo korištenja zemljišta, i to po cijeni od 5,00 dinara za 1 m[2] .

13. Nadalje utvrđuje da je Zavod dana 23. studenoga 1970. godine isplatio predniku tuženika HG naknadu za objekte i kulture, i to u ukupnom iznosu od 63.191,00 novih dinara.

14. Sud prvog stupnja utvrđuje da je upis prava vlasništva tuženika na prijepornim nekretninama, nakon što se JG u točki VIII Ugovora odrekao prava korištenja zemljišta na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. grad Zagreb, te je dozvolio da se Grad Zagreb uknjiži u zemljišnim knjigama kao korisnik navedenog zemljišta, postao neistinit, jer da više nije postojao pravni temelj za takav upis, te da je pravo korištenja iz članka 37. ZN-a na temelju Ugovora i prijenosa prava korištenja stekao prednik tužitelja, koje pravo se stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» br. 91/96, u nastavku teksta: ZV) pretvorilo u pravo vlasništva, u skladu s odredbom članka 360. ZV-a.

14.1. Naime, u vezi toga utvrđuje da je prednik tuženika JG imao pravo korištenja navedenog zemljišta samo i toliko dugo dok je bio vlasnikom objekta upisanog kao zk. tijelo A II u istom zk. ulošku, a da je vlasništvo tog objekta izgubio na temelju Ugovora, pa da je time izgubio i sva prava koja je imao na predmetnom zemljištu na kojem se objekt nalazio, a da predmetni Ugovor predstavlja u smislu odredaba paragrafa 432. i 433. tada važećeg Općeg građanskog zakonika (u nastavku teksta: OGZ) valjanu pravu osnovu za stjecanje prava vlasništva, pri čemu pozivom na odredbu članka 224. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine» br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13, 60/13 i 108/17) utvrđuje neosnovanim prigovor tuženika da se tužitelj nije upisao u zemljišne knjige kao vlasnik predmetnih nekretnina, pa da stoga nije postao njihov vlasnik, jer utvrđuje da vlasnička tužba nikada ne zastarijeva.

15. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbu članka 115. ZV-a, odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

16. Što se tiče protutužbenog zahtjeva navedenih tuženika, utvrđuje da isti svoje navodno pravo na isplatu izvode iz odredbe točke XII Ugovora prema kojoj se Zavod obvezao isplatiti HG naknadu za zemljište za kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. grad Zagreb nakon što on dokaže u kojoj površini ima pravo korištenja zemljišta, ali da navedena Ugovorna odredba, protivno suprotnim tvrdnjama tuženika, jedino ukazuje na obvezu isplate za kakvo veće pravo korištenja koje bi prednik tuženika imao na nekretnini od onoga koje je imao kao vlasnik objekta upisanog u zk. ul. kao zk. tijelo A II, a da takvo veće pravo isti nije dokazao, kao niti tuženici kao njegovi pravni sljednici.

17. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim i tvrdnje tuženika da bi sud u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva tužitelja trebao prihvatiti i njihovu protutužbu po osnovi naknade za izvlaštenje, jer utvrđuje da se u ovom parničnom postupku ne odlučuje o izvlaštenju, niti je za to nadležan sud, te da je pitanje naknade po navedenom Ugovoru riješeno tim pravnim poslom.

18. Pri tome, a pod pretpostavkom (uvjetom) da bi tuženicima pripadalo pravo na isplatu naknade u skladu s odredbom točke XII Ugovora, utvrđuje osnovanim istaknuti prigovor zastare takve tražbine, u smislu odredaba paragrafa 904. i 1451. OGZ-a, u vezi čega utvrđuje da u Ugovoru nije naveden rok za ispunjenje obveze u slučaju da prednik tuženika JG dokaže u kojoj površini ima pravo korištenja zemljišta na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. grad Zagreb, pa imajući u vidu da je navedena obveza nastala Ugovorom iz 1970. godine, te da je i vrijeme za ispunjenje naznačene obveze teklo više godina, utvrđuje da je u svakom slučaju nastupila zastara navedene tražbine tuženika, jer da ne bi bilo pravično da obveza njezinog ispunjenja traje neograničeno dugo, a da rok od preko 40 godina nije pravičan.

19. Iz navedenih razloga odbija prijedlog tuženika za provođenje dokaza vještačenjem na okolnost visine eventualne naknade, kao i njihov prijedlog da se na tu okolnost izvrši upit Poreznoj upravi, pa odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

20. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona («Narodne novine» br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20, u nastavku teksta: OZ), te odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

21.1. U vezi toga utvrđuje da tužitelju za radnje nakon spajanja postupka po njegovoj tužbi (tada kao tužitelja glavnog miješanja) sa predmetnim postupkom pripada trošak prema vrijednosti predmeta spora koji je naznačen u njegovoj tužbi, tj. prema iznosu od 404.000,00 kuna, jer da je u odnosu na tužbeni zahtjev prednika tuženice ŠGD pravomoćno odlučeno o tim troškovima, budući je ranija presuda tog suda u tom dijelu potvrđena, dok u odnosu na protutužbu tuženika za koju je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 250.000,00 kuna dosuđuje tužitelju jedino trošak sastava odgovora na protutužbu, uvećan za trošak poreza na dodanu vrijednost (u nastavku teksta: PDV) od 25%, jer utvrđuje da su ostali troškovi obuhvaćeni dosuđenim troškom u odnosu na sve tuženike, budući se o tužbi i protutužbi zajednički raspravljalo i nisu nastali posebni troškovi u odnosu na protutužbu od kad je ista izjavljena.

22. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa dakle niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuju tužitelj i tuženici (žalitelji), te se u svemu može ispitati.

22.1. U vezi toga na tvrdnje tuženika kako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da isti imaju pravo na isplatu određene naknade, treba navesti da je prvostupanjski sud prije svega utvrdio da bi to pravo njima pripadalo jedino u slučaju da su dokazali da je njihov prednik JG imao kakvo veće pravo korištenja na predmetnoj nekretnini od onoga koje je imao kao vlasnik objekta upisanog u zk. ul. kao zk. tijelo A II, što isti prema pravilnom utvrđenju suda nisu dokazali, pri čemu je protutužbeni zahtjev odbijen i zbog zastare, pa izreka pobijane odluke nije proturječna njezinom obrazloženju, niti postoje drugi razlozi uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla valjano ispitati.

23. Što se tiče navoda tuženika koji sadržajem žalbe ukazuju na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 187. stavak 2. tog Zakona, valja odgovoriti da je sud prvog stupnja postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe opisanog deklaratornog tužbenog zahtjeva očito utvrdio već samom činjenicom što je usvojio taj zahtjev, pri čemu valja navesti da postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, što znači da ovaj drugostupanjski sud nije u ovoj fazi postupka ovlašten ispitivati (ne)postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje opisanog tužbenog zahtjeva, pa su neosnovani navodi tuženika da bi predmetnu tužbu trebalo odbaciti kao nedopuštenu.

24. Pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od utjecaja na donošenje odluke o tužbenom i protutužbenom zahtjevu, a za svoja činjenična i pravna utvrđenja naveo je jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve (osim u odnosu na utvrđenje suda o zastari utužene tražbine) u svemu prihvaća i ovaj sud, a na koje se u tom pogledu radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje tuženike, pa je pravilnom primjenom odredbe članka 360. ZV-a, kao i u smislu odredbe članka 364. stavak 1. i 6. tog Zakona, zatim pravilnom primjenom odredaba paragrafa 432. i 433. OGZ-a, te pravilnom primjenom odredbe članka 37. ZN-a, odlučeno kao u točki I. izreke pobijane presude, a pravilno je odbijen i protutužbeni zahtjev, jer tuženici niti po stajalištu ovog suda nisu dokazali da bi imali pravo na takvu naknadu, u smislu odredbe točke XII Ugovora, pri čemu je pravilno utvrđeno da je njihov protutužbeni zahtjev radi isplate zastario, ali ne iz razloga na kojima se temelji takvo utvrđenje prvostupanjskog suda.

24.1. Naime, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi su bile odredbe nekadašnjeg Zakona o zastarjelosti potraživanja („Službeni list“ FNRJ br. 40/53 i 57/54, u nastavku teksta: ZZP), kojim je u odredbi članka 1. stavak 2. bilo propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, u vezi čega je u odredbi članka 2. stavak 1. tog Zakona bilo navedeno kako zastarijevanje počinje teći prvog dana iza dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je odredbom članka 14. ZZP-a propisano da potraživanja zastaruju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

24.2. Budući je pravni prednik tuženika JG svoje pravo na naknadu iz točke XII Ugovora mogao zahtijevati od trenutka zaključenja tog Ugovora, dakle od 09. studenoga 1970. godine, to je utužena tražbina tuženika koja je predmetom njihovog protutužbenog zahtjeva zastarjela dana 10. studenoga 1980. godine, u skladu s odredbom članka 14. ZZP-a, pa je i iz tog razloga osnovano odbijen prijedlog tuženika za provođenje dokaza vještačenjem na okolnost visine eventualne naknade, kao i njihov prijedlog da se na tu okolnost izvrši upit Poreznoj upravi, jer bi zbog navedenog provođenje tih dokaza bilo bespotrebno i suvišno.

24.3. Pri tome na tvrdnje tuženika da su oni pravo na isplatu utužene novčane naknade mogli steći tek u trenutku kada su tužitelju prenijeli predmetnu nekretninu u vlasništvo, treba navesti da je iz točke VIII Ugovora razvidno da je prednik tuženika JG dao tabularnu ispravu tužitelju (njegovom predniku) za uknjižbu prava vlasništva na kat. čest. br. [katastarska čestica], k. o. grad Zagreb, od koje čestice su neprijeporno nastale utužene zk. č. br. [katastarska čestica], iz zk. ul. br. [broj ZK uloška], sve k. o. [katastarska općina], pa je JG upravo na taj način prenio prijeporne nekretnine u vlasništvo tužitelju, pri čemu je pravo potonje osobe na naknadu kako je utvrđeno u točki XII Ugovora egzistiralo neovisno o pravu tužitelja koje proizlazi iz točke VIII Ugovora.

25. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju koji je u cijelosti uspio u parnici pripada u skladu s odredbama članaka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, te odredbom članka 30. stavak 2. OZ-a pravo na naknadu troškova od svih tuženika u predmetnoj parnici, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, pa je pravilno dosudio tužitelju te troškove u iznosima naznačenima u točki III. i IV. izreke pobijane odluke, pri čemu su neosnovane tvrdnje tužitelja da je parnični trošak trebalo utvrditi uzimajući u obzir i vrijednost predmeta spora po tužbi pravnog prednika tuženice ŠGZG, jer je o njegovom zahtjevu za naknadu parničnih troškova u odnosu na ZG već odlučeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj 99 P-479/13-75, koja je u ovom predmetu donesena dana 26. svibnja 2017. godine (list 249-257 spisa), te koja je u tom dijelu potvrđena presudom ovog Županijskog suda poslovni broj Gž-2023/2017-3 od 04. listopada 2019. godine.

26. Međutim, u pravu je tužitelj kada ističe da je istome trebao biti dosuđen daljnji trošak postupka u odnosu na tuženike (žalitelje), i to za one radnje koje su poduzete nakon što je sud prvog stupnja rješenjem poslovni broj 99 P-3024/10-25 od 08. siječnja 2013. godine odredio spajanje parnice koja se kod tog suda vodila po tužbi tužitelja s predmetnom parnicom, jer protutužba tuženika predstavlja posebnu (samostalnu) tužbu, što znači da se o troškovima parničnog postupka samostalno odlučuje o tužbi i protutužbi, odnosno da se o tužbi i protutužbi vrijednost predmeta spora za odmjeravanje visine nagrade za odvjetnički rad obračunava sukladno vrijednosti predmeta spora tužbe odnosno protutužbe, jer svaka od njih po svojoj pravnoj prirodi predstavlja samostalnu tužbu.

26.1. Stoga je tužitelju na teret tuženika, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa), trebalo dosuditi sve parnične troškove poduzete u vezi s protutužbom, prema vrijednosti predmeta protutužbenog zahtjeva u iznosu od 250.000,00 kuna/33.180,70 eura, a ne samo za odgovor na protutužbu, i to iznos od 66,36 eura za zastupanje na ročištu od 12. travnja 2013. godine (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), iznos od 331,81 eura za zastupanje na ročištu od 03. ožujka 2016. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 331,81 eura za zastupanje na ročištu od 21. travnja 2016. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 66,36 eura za zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2016. godine (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), iznos od 331,81 eura za zastupanje na ročištu od 18. siječnja 2017. godine (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), iznos od 66,36 eura za zastupanje na ročištu od 01. ožujka 2017. godine (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), iznos od ukupno 995,43 eura za zastupanje na ročištima od 10. svibnja 2017. godine, 17. ožujka 2021. godine i 12. svibnja 2021. godine (iznos od 331,81 eura po ročištu-Tbr. 9. toč. 1. Tarife), zatim iznos od 66,36 eura za sastav podneska od 17. prosinca 2013. godine (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), iznos od 331,81 eura za sastav podneska od 10. ožujka 2021. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), iznos od 331,81 eura za sastav podneska od 12. travnja 2021. godine (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), te iznos od 729,98 eura na ime PDV-a od 25% (Tbr. 42. Tarife), tj. sveukupno 3.649,90 eura, dok je u preostalom dijelu (za iznos od 43.857,35 kuna/5.820,87 eura) osnovano odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u odnosu na tuženike (žalitelje), a u odnosu na tuženicu ŠG zahtjev po toj osnovi za iznos od 71.357,50 kuna/9.470,77 eura, pri čemu neosnovano tužitelj žalbom potražuje naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu, jer isti taj trošak nije tražio tijekom prvostupanjskog postupka (članak 164. stavak 1. i 2. ZPP-a), kao i trošak sudske pristojbe za presudu, budući da nije dokazao da je podmirio taj trošak.

27. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točki I. izreke ove presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a primjenom odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a na jednaki način odlučiti o žalbi tuženika izjavljenoj protiv pobijanog dijela presude, dok je djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP- a presuđeno kako je razvidno iz točke II izreke ove drugostupanjske presude.

28. Budući je tužitelj djelomično uspio u žalbenom postupku, i to u omjeru od 38,53% ožalbenog dijela presude (3.649,90 eura : 9.470,77 eura x 100), to je istome u skladu s odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a dosuđen razmjeran trošak tog postupka, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, u nastavku teksta: nova Tarifa), i to iznos od 25,56 eura za sastav žalbe po punomoćniku-odvjetniku (Tbr. 10. toč. 5. nove Tarife), te iznos od 6,39 eura po osnovi PDV-a od 25% (Tbr. 46. nove Tarife), što sveukupno iznosi 31,95 eura, s time da je neosnovan njegov zahtjev za naknadu sudske pristojbe za žalbu, jer nije dokazao da je imao taj trošak.

29. S obzirom na to da tuženici nisu uspjeli s žalbom, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njihov zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

30. Presuda suda prvog stupnja u odnosu na tuženicu ŠG kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 02. travnja 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar