REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-404/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja/protutuženika VZ vl. obrta [obrt] „BONUS AGRO“, Bjelovarska 49, Lukarišće, Dugo Selo, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Keser, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika/protutužitelja KAUFLAND HRVATSKA k.d., Donje Svetice 14, Zagreb, OIB: 47432874968, kojeg zastupa punomoćnica Ana Crnković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Buterin & Posavec d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja te po protutužbi radi iseljenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-32/2024 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-32/2024 od 18. prosinca 2024. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 533,71 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji od 29. ožujka 2011. kojim se ugovara izgradnja i vođenje poslovanja autopraonice od strane tužitelja na k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], [adresa], te omogućavanja prostora za isto od strane tuženika, a radi koristi za ugovorne strane, u vidu eventualne zarade tužitelja od poslovanja autopraonice te koristi tuženiku od povećanja broja kupaca i obogaćivanja usluge trgovačkog centra na istoj adresi, a na period od 29. ožujka 2011. do 29. ožujka 2036., te da se utvrdi da je između stranaka 23. kolovoza 2018. sklopljen Ugovor o zakupu sadržaja pobliže opisano kao u izreci prvostupanjske odluke (točka I. izreke), naloženo je protutuženiku iseliti s nekretnine i osloboditi od osoba i stvari dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od cca 250 m2 koji dio nekretnine predstavlja u naravi dio parkirališta trgovačkog centra tužitelja na kojem je izgrađena samoposlužna autopraonica i koji dio nekretnine se nalazi u sjevernom dijelu čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da preda predmetni dio nekretnine protutužitelju u posjed (točka II. izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.964,53 EUR (točka III. izreke), dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 500,00 EUR (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud je naveo da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer nije utvrđeno da su stranke sklopile usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji 29. ožujka 2011., kojim se ugovara izgradnja i vođenje poslovanja autopraonice od strane tužitelja, te omogućava prostor za tu djelatnost od strane tuženika, na period od 29. ožujka 2011. do 29. ožujka 2036., a također nije utvrđeno ni da su tužitelj i tuženik sklopili 23. studenog 2018. Ugovor o zakupu predmetne nekretnine na daljnji period od 7 godina. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio da se tužitelj nalazi u posjedu dijela nekretnine označene k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je tuženik vlasnik te nekretnine, te da je tužitelj ušao u posjed dijela predmetne nekretnine temeljem ugovora o zakupu koji je sklopljen na 7 godina, a nakon proteka tog ugovora nije izašao iz posjeda nekretnine, iako ga je tuženik pozvao da to učini. S obzirom na to da tužitelj koristi dio nekretnine tuženika bez valjane pravne osnove, protutužbeni zahtjev je ocijenio osnovanim. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv točaka I., II. i III. izreke te presude žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga. U bitnom je naveo da je u ponovljenom postupku prvostupanjski sud samo djelomično postupio po uputi drugostupanjskog suda. Prvostupanjski sud je najprije odredio izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, da bi na kraju odlučio da se taj dokaz ne izvede zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, tužitelj je dokazao da je ugovor o zakupu samo prvi ugovor kojim se realizira poslovna suradnja između stranaka koja je započela 29. ožujka 2021. sklapanjem usmenog Ugovora o poslovnoj suradnji na period od 25 godina. Predstavnici tuženika, ČZ, BZ i EZ, pregovarali su s tužiteljem i sklopili usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji na 25 godina, da bi pred sudom iskazivali suprotno. Iz iskaza saslušanih svjedoka, ĐZ, HZ i IZ, koji su imali identičnu pravnu situaciju s tuženikom, proizlazi da su imali gotovo identične usmene Ugovore o poslovnoj suradnji. No, to nije bilo dovoljno sudu da prihvati činjenicu da je to bio modus na koji je tuženik poslovao dovodeći u zabludu zakupnike i lažno im predstavljajući činjenice. Tužitelj je, imajući u vidu da je Ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen na rok od 25 godina, uložio znatna materijalna sredstva, rad i kapital kako bi ishodio sve potrebne dozvole za rad autopraonice, te su i sve studije i elaborati ulaganja ukazivali da je period ulaganja najmanje 20 godina, zbog čega se čini razumnim da je jedini razlog zbog kojeg su predstavnici tuženika inzistirali na sklapanju Ugovora o zakupu na 7 godina, okolnost da dugoročniji Ugovor o zakupu zahtijeva pokretanje internih procedura kod tuženika za odobravanje takvog zakupa. Prvostupanjski sud je u obrazloženju propustio cijeniti da je prethodno isteku Ugovora o zakupu, tuženik, suprotno sklopljenom Ugovoru o poslovnoj suradnji, tužitelju predložio nacrt Ugovora o zakupu na daljnji period od 6 mjeseci, a koji nije bio u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji od 29. ožujka 2011., zbog čega tužitelj nije mogao pristati na takav ugovor što proizlazi iz dokumentacije i iskaza tužitelja. U odnosu na protutužbeni zahtjev tužitelj je istaknuo da je u tom dijelu sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je izreka u suprotnosti s razlozima presude, odnosno pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kako u pogledu glavne stvari tako i u pogledu troškova. Predložio je preinačiti pobijanu odluku, podredno, ukinuti je i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tuženik je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu, u cijelosti se usprotivio tužiteljevim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj upire u žalbi. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

8. Neosnovano tužitelj upire na propust prvostupanjskog suda da postupi po uputi drugostupanjskog suda. Suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud je u skladu s ukidnom drugostupanjskom odlukom izveo dokaze koje su stranke predložile do zaključenja prethodnog postupka. Naime, u ukidnoj odluci poslovni broj Pž-5282/2022 od 21. studenog 2023. drugostupanjski sud je naveo da će u ponovnom postupku prvostupanjski sud izvesti predložene tužiteljeve dokaze na okolnost postojanja usmenog Ugovora o poslovnoj suradnji kako bi se utvrdile odlučne činjenice. Pri tome ovaj sud, suprotno žalbenom navodu, nije uputio prvostupanjski sud na izvođenje dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, već na izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio, a prvostupanjski sud ih u ranijem postupku nije izveo. Prvostupanjski sud je pravilno u obrazloženju pobijane odluke naveo da tužitelj u ponovljenom postupku nije ovlašten stavljati daljnje dokazne prijedloge jer postupak nije vraćen u fazu pripremnog ročišta, a stranke mogu predlagati dokaze samo do zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 1. ZPP-a), te da se ne radi o situaciji da stranke bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti dokaze prije zaključenja prethodnog postupka, pa da bi to mogle učiniti i u ovoj fazi postupka (čl. 299. st. 2. ZPP-a). Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio da za donošenje odluke u ovom predmetu nije odlučno utvrđenje činjenice kolika je bila investicija otvaranja autopraonice kao i koliko je bio stvarni godišnji povrat investicije, osobito ako se ima u vidu da je i sam tužitelj u svom iskazu naveo kako prilikom pregovaranja nije radio nikakvu studiju ili elaborat kako bi utvrdio koliko mu je vremena potrebno da vrati investiciju u predmetnoj autopraonici, već je sam procijenio da mu možda treba 20 do 25 godina.

9. Predmet spora po tužbi je zahtjev za utvrđenje da je između stranaka sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji od 29. ožujka 2011., kojim se ugovara izgradnja i vođenje poslovanja autopraonice od strane tužitelja na k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], [adresa], te omogućavanja prostora za tu djelatnost od strane tuženika, radi koristi za obje ugovorne strane, na period od 29. ožujka 2011. do 29. ožujka 2036. Preostali dio tužbenog zahtjeva odnosi se na utvrđenje da je između stranaka 23. kolovoza 2018. sklopljen Ugovor o zakupu sadržaja pobliže opisanog u izreci prvostupanjske odluke, a kojim tuženik (zakupodavatelj) daje tužitelju (zakupniku) u zakup površinu koja se nalazi na dijelu k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], za poslovanje autopraonice, a koja je bila predmet zakupa temeljem Ugovora o zakupu površine za izgradnju i rad autopraonice br. 40005362 od 29. ožujka 2011. i to na razdoblje od 24. studenog 2018. do 23. studenog 2025.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo protutužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se naloži tužitelju iseliti s nekretnine i osloboditi od osoba i stvari dio k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u površini od cca 250 m2, koji dio nekretnine predstavlja u naravi dio parkirališta trgovačkog centra tužitelja na kojem je izgrađena samoposlužna autopraonica, te da preda predmetni dio nekretnine tuženiku u posjed.

11. Iz podataka u spisu proizlaze sljedeće činjenice:

- da su tužitelj i tuženik 29. ožujka 2011. sklopili Ugovor o zakupu površine za izgradnju i rad autopraonice br. 40005362, predmet kojeg je bio zakup cca 250 m2 površine zemljišta - dijela k.č.br. 712, zk.ul.br. 6, k.o. Dugo Selo II

- da se objekt zakupa daje u svrhu izgradnje i rada autopraonice (koju je tužitelj izgradio o svom trošku sukladno ugovoru)

- da je Ugovor o zakupu sklopljen na 7 godina, s time da je ugovoreno da ako zakupnik po isteku vremena zakupa nastavi koristiti zemljište zakupa, a da se zakupodavac tome izričito ne suprotstavi, isto se ne smatra produžetkom zakupa

- da je tuženik prije isteka tog vremena obavijestio tužitelja dopisom od 7. travnja 2017. da Ugovor o zakupu ističe 23. studenog 2018. i da njegovim istekom neće biti nastavljena poslovna suradnja između parničnih stranaka pa je tužitelj dužan napustiti prostor, osloboditi ga od stvari i osoba te vratiti u prvobitno stanje

- da je na sastanku 29. lipnja 2017. na zahtjev tužitelja da se produlji trajanje ugovora, tuženik ostao kod prijašnjeg stava (odbio produljiti Ugovor o zakupu)

- da je nakon isteka Ugovora o zakupu tužitelj i nadalje bio u posjedu dijela tužiteljeve nekretnine, za što mu je tuženik ispostavljao račune po osnovi odredbe čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 90/10; dalje: ZVDSP).

12. Tužitelj je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnjama da je Ugovor o zakupu sklopljen 29. ožujka 2011. samo prvi ugovor kojim se realizira poslovna suradnja između stranaka koja je započela 29. ožujka 2011. sklapanjem usmenog Ugovora o poslovnoj suradnji, vezano za izgradnju i vođenje poslovanja autopraonice na adresi u [adresa], pri čemu je ugovorena ta suradnja na razdoblje od 25 godina. Ovlašteni predstavnici tuženika su potpisali Ugovor o zakupu kao potvrdu usmeno sklopljenog Ugovora o poslovnoj suradnji slijedom čega tužitelj nije imao razloga posumnjati u njihovu vjerodostojnost. U realizaciji prvog u nizu provedbenih ugovora proizašao je Ugovor o zakupu iz 2011. godine, te je tužitelj uložio znatna materijalna sredstva, rad i kapital za uspostavu autopraonice. Tuženici su inzistirali na sklapanju Ugovora o zakupu na određeno vrijeme od 7 godina tvrdeći da dugoročniji ugovor o zakupu zahtijeva pokretanje internih procedura za odobravanje takvog zakupa, što nije potrebno za Ugovor o poslovnoj suradnji. Nakon isteka Ugovora o zakupu tuženik je odbio postupiti u skladu s Ugovorom o poslovnoj suradnji i sklopiti novi pisani Ugovor o zakupu na daljnji period od 7 godina.

13. Tuženik je osporavao osnovu tužbenog zahtjeva navodeći da nikada nije s tužiteljem sklopio usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji na period od 25 godina, već su stranke isključivo sklopile Ugovor o zakupu od 29. ožujka 2011. na razdoblje od 7 godina, nakon isteka kojeg tuženik nije obvezan ponuditi novi ugovor. Tuženik se pozvao na odredbu čl. 34. Ugovora o zakupu od 29. ožujka 2011. prema kojoj su sklopljeni samo oni sporazumi koji su pisano utvrđeni tim ugovorom i njegovim prilozima; ne postoje nikakvi dodatni usmeni ugovori; pravovaljane su samo one izmjene, dopune i otkazi tog ugovora koje su donesene u pisanom obliku. Uz navedeno, tuženik je istaknuo da je pravovremeno, 7. travnja 2017. pisanim putem obavijestio tužitelja da zakup prestaje po isteku ugovorenog trajanja, odnosno, s danom 23. studenog 2018. te da je tužitelj dužan napustiti predmet zakupa i osloboditi ga od osoba i stvari i predati tuženiku. S obzirom na to da je Ugovor o zakupu istekao, da je tuženik u više navrata pozivao tužitelja da napusti predmetni dio nekretnine i preda mu u posjed slobodan od osoba i stvari, a da tužitelj to nije učinio te se i nadalje nalazi na dijelu tuženikove nekretnine bez pravne osnove, to je tuženik istaknuo protutužbeni zahtjev usmjeren na tužiteljevo iseljenje s dijela predmetne nekretnine i predaju natrag tog dijela u posjed tuženiku.

14. Među strankama nije sporno da su bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora o zakupu od 29. ožujka 2011., te da tuženik nakon isteka tog ugovora tužitelju nije produžio zakup.

15. Među strankama je sporno je li prije pisanog Ugovora o zakupu bio sklopljen usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji temeljem kojeg je bilo ugovoreno da će zakupni odnos trajati najmanje 25 godina s time što će se zbog politike tužitelja tipskim ugovorima sklapati Ugovori o zakupu na kraća razdoblja, ali će se rok zakupa takvim ugovorima produžavati do najmanje 25 godina.

16. Na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 29. ožujka 2011. sklopile Ugovor o zakupu dijela nekretnine na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], gdje je tužitelj izradio autopraonicu, da je prilikom pregovora tužitelju bilo rečeno da postoji mogućnost da se taj ugovor i poslovni odnos nastavi, ali da za to nema garancije, da je tuženik pravovremeno obavijestio tužitelja da neće sklapati novi Ugovor o zakupu, da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje novog ugovor na 6 mjeseci, a da je tužitelj neuspješno tražio produženje ugovora barem do 2021. godine, na što tuženik nije pristao te da ga je pozvao da izađe iz prostora, oslobodi ga od stvari i osoba i da mu vrati predmetni prostor. Prvostupanjski sud je ocijenio da iz izvedenog dokaznog postupka nije razvidno da su stranke sklopile usmeni Ugovor o poslovnoj suradnji na rok od 25 godine, kao i da bi sklopile novi Ugovor o zakupu na daljnjih 7 godina, jer iz dokaznog postupka proizlazi upravo suprotno, da se stranke o tome nisu sporazumjele. Glede protutužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je ocijenio da se tužitelj nalazi u posjedu dijela predmetne nekretnine, da je tuženik vlasnik te nekretnine, da je tužitelj ušao u posjed dijela predmetne nekretnine temeljem Ugovora o zakupu koji je sklopljen na 7 godina, te da nakon proteka Ugovora o zakupu tužitelj nije izašao iz posjeda te nekretnine, premda ga je tuženik pozvao da to učini. S obzirom na to da tužitelj koristi dio nekretnine tuženika bez valjane pravne osnove, prvostupanjski sud je ocijenio protutužbeni zahtjev osnovanim.

17. Prema mišljenju ovog suda prvostupanjski sud je pravilno ocijenio iskaze saslušanih stranaka i svjedoka u odnosu na spornu činjenicu postojanja usmeno sklopljenog Ugovora o poslovnoj suradnji temeljem kojeg je bilo ugovoreno da će zakupni odnos trajati najmanje 25 godina. Naime, iz iskaza EZ, predstavnika tužitelja, proizlazi da je prilikom samih pregovora tuženik dao do znanja tužitelju da postoji mogućnost da se poslovni odnos nastavi, ali da nema garancije i da za to treba preuzeti rizik. Tuženik je pred kraj poslovnog odnosa odlučio da neće sklapati novi Ugovor o zakupu s tužiteljem jer mu na tom prostoru treba veće parkiralište, o čemu su pravovremeno obavijestili tužitelja koji je pokušao s njima pregovarati da ostane još u prostoru, no oni nisu htjeli nastaviti poslovni odnos. Nakon što je istekao ugovor tužitelj je ostao u prostoru te je nastavio obavljati djelatnost autopraonice, a tuženik mu je fakturirao naknadu za korištenje prostora. Predstavnik tuženika NZ je iskazao da mu nije poznato da bi bio sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji, te da on nije vodio pregovore sa zakupnicima već posebni odjel, odnosno za to je bio zadužen EZ, a on je tada potpisivao jako puno ugovora i da se ne može sjetiti specifično svakog od njih. Ujedno je istaknuo da je kod tuženika bio zaposlen 25 godina te se nikada nisu sklapali usmeni ugovori. Tužitelj VZ je u svom iskazu naveo da je potpisao ugovor o zakupu na 7 godina i to na način da je tuženik donio njemu ugovor i da on nije mogao ništa pregovarati. Pitao je da se produži vrijeme trajanja ugovora ili visina zakupnine, međutim rekli su mu da to nije moguće. Napomenuo je kako su mu rekli da će moći ostati u tom prostoru koliko god ima Kauflanda, dokle se bude pridržavao njihovih pravila i da je očekivao da će mu ponuditi novi ugovor na 7 godina. Po isteku ugovora on je ostao i dalje u prostoru i autopraonica i dalje radi te uredno plaća zakupninu koju je plaćao i ranije. Njemu je prilikom pregovora rečeno da ugovor ne može trajati duže od 7 godina jer u tom slučaju moraju tražiti odobrenje uprave. Ne zna zašto mu nisu ponudili novi ugovor, a zna da su drugim kolegama koji imaju autopraonice nudili i da prijeđu na druge lokacije, što njemu nije ponuđeno. Nadalje, naveo je da prilikom potpisivanja Ugovora o zakupu pročitao ono što mu je bitno, a to je visina zakupnine i vrijeme trajanja i da ih je tada tražio da se to trajanje produlji, no tada mu je rečeno da to nije moguće. Saslušani svjedoci ĐZ, IZ i HZ opisali su svoj poslovni odnos s tuženikom, no iz njihovih iskaza nije bilo moguće utvrditi kakav je poslovni odnos tužitelja i tuženika, jer svjedocima to nije bilo poznato.

18. Cijeneći iskaze saslušanih svjedoka pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako se ne može izvesti zaključak o istinitosti i osnovanosti tužiteljevih tvrdnji o postojanju bilo kakvog usmeno sklopljenog Ugovora o poslovnoj suradnji na razdoblje od 25 godina između stranaka, sklopljenog prije sklapanja pisanog Ugovora o zakupu. Naime, čak i tužitelj u svojem iskazu kao i prilikom dodatnog saslušanja nije naveo da su stranke sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji u trajanju od 25 godina, nego je iskazao da su mu djelatnici tuženika rekli da će moći biti u zakupu dok je Kauflanda, što ne znači da je time sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji. Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora sukladno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Nadalje, iz dokaznog postupka ne proizlazi ni da bi stranke sklopile ugovor o zakupu na daljnjih 7 godina, budući da se stranke nisu o tome sporazumjele, odnosno, tuženik nije pristao na sklapanje novog Ugovora o zakupu na daljnjih 7 godina, već je bio voljan produljiti zakup za daljnjih 6 mjeseci, na što tužitelj nije pristao.

19. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u pregovorima naveo tužitelju da će mu nakon isteka produžiti Ugovor o zakupu odnosno da će se sklopiti novi takav ugovor, kao i da do sklapanja novog Ugovora o zakupu nije došlo. Tu je riječ o pregovorima koji su vođeni među parničnim stranama prilikom kojih je tužitelju rečeno da će nakon isteka Ugovora o zakupu doći do sklapanja novog takvog ugovora na daljnjih 7 godina, a koji su bili ključni da tužitelj sklopi prvi Ugovor o zakupu. Time je ustvari tužitelj doveden u zabludu da će moći ostati u zakupu predmetne nekretnine tuženika u periodu dužem od 7 godina. Međutim, pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju (čl. 251. st. 1. ZOO-a), već stranka koja je pregovarala ili prekinula pregovore suprotno načelu savjesnosti i poštenja odgovora za štetu sukladno odredbi čl. 251. st. 2. ZOO-a, odnosno stranka koja je sklopila ugovor pod prijevarom ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete sukladno čl. 284. st. 2. ZOO-a.

20. U odnosu na protutužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio taj zahtjev osnovanim. Naime odredbom čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 - službeni pročišćeni tekst, 152/14 i 81/15 - službeni pročišćeni tekst; dalje: ZV) propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

21. Prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj nalazi u posjedu dijela nekretnine označene k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je tuženik vlasnik te nekretnine, da je tužitelj ušao u posjed dijela predmetne nekretnine temeljem Ugovora o zakupu koji je sklopljen na 7 godina te da nakon proteka Ugovora o zakupu nije izašao iz posjeda iste nekretnine, iako ga je tuženik pozvao da to učini. Okolnost da je tužitelj ostao u posjedu dijela predmetne nekretnine i plaćao naknadu za korištenje ne znači da je time sklopljen novi Ugovor o zakupu s obzirom na to da nije postojala suglasna volja između stranaka da se ugovorni odnos zakupa nastavi. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj koristi dio nekretnine tuženika bez valjane pravne osnove i naložio tužitelju da iseli s nekretnine i oslobodi je od osoba i stvari.

22. Pravilna je i zakonita odluka o parničnom trošku koji je sud dosudio tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Žalitelj, osim što navodi da pobija i odluku o trošku, ne ukazuje na konkretne razloge zbog kojih bi obračun troškova postupka, kako ga je sačinio prvostupanjski sud bio nepravilan.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana odluka potvrđena.

24. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije osnovan jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a).

Zagreb, 2. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić