REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3225/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Nevenke Marković, predsjednice vijeća, doc. dr. sc. Jelene Čuveljak, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Osijek, OIB: 30050049642, Osijek, Franje Kuhača 9, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, Kapucinska 21, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-142/2023-12 od 28. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-142/2023-12 od 28. srpnja 2023.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud presudom citiranom u izreci odbio tuženi zahtjev kojim je tužitelj tražio da ga se utvrdi vlasnikom više poslovnih prostora u prizemlju stambene zgrade u [adresa] te je odlučeno o naknadi troškova postupka.
2. Iz obrazloženja u bitnome proizlazi da je predmet spora tužiteljev zahtjev da se utvrdi da je vlasnik tih poslovnih prostora no ustaljena je praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (npr. Rev 4090/2019 od 21. veljače 2023.) prema kojoj pravni sljednici bivših općina nisu mogli steći pravo vlasništva nekretnine na temelju čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi i Odluke Komisije Vlade Republike Hrvatske ako je Odluka donesena nakon što su stupili na snagu posebni propisi (npr. Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća, Uredba i Zakon o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju. Republike Hrvatske i sl.) u odnosu na one nekretnine za koje je tim posebnim zakonima na Republiku Hrvatsku preneseno pravo vlasništva ili pravo korištenja nekretnine u društvenom vlasništvu, čak i neovisno o tome je li u tom trenutku u zemljišnim knjigama bilo upisano pravo korištenja u korist općine (u odnosu na konkretne sporne nekretnine pravo korištenja u korist općine Osijek nije bilo nikada upisano). Stoga je odbijen tužbeni zahtjev te je odlučeno o naknadi troškova postupka.
3. Protiv ove presude je tužitelj izjavio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku. U žalbi u bitnome ponavlja navode istaknute u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja o tome kako smatra da je stekao pravo vlasništva te predlaže da ovaj sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a podredno da ju preinači i usvoji tužbeni zahtjev.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da žalba nije osnovana te ju predlaže odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijanu odluku je ovaj drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. i čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ista pravilna i zakonita.
7. Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja dao je razloge o svim odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i neproturječni, te ne postoji proturječnost između razloga i sadržaja spisa, pa je stoga presudu moguće ispitati, a zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
8. Navodima svoje žalbe žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Žalitelj u žalbi ponavlja navode koje je iznosio tijekom prvostupanjskog postupka, te iznosi neargumentirane žalbene razloge kojima ne dovodi u pitanje zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda.
9. Uvidom u pobijanu odluku i spis je utvrđeno da je pravo vlasništva Republike Hrvatske na posebnim dijelovima nekretnine izgrađene na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi stambeno - poslovna zgrada. stečeno na temelju čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) i provedeno je rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj RZ-2/2013 od 23. siječnja 2014. Grad Osijek je sudjelovao u tom postupku u svojstvu stranke.
10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da Grad Osijek ili njegov prednik nikada nisu imali upisano pravo korištenja, raspolaganja i/ili upravljanja na predmetnoj nekretnini u društvenom vlasništvu, a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava, do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima 1. siječnja 1997., prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Prema odredbi članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj: 54/80, 42/86, 41/88, 16/90, 53/90, 44/92 i 91/96; dalje: ZGZ) bilo propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi zemljište. Odredbom čl. 362. ZV-a propisano je da se smatra da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta, vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati. Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnijeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati. Što je u st. 1. i 2. ovog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu. Kako u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama tužitelj nije bio upisan nositelj jednog od prava koje čine društveno vlasništvo, pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ-a se ne može poistovjetiti s pravom korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta iz čl. 362. st. 2. ZV-a, a niti se može smatrati da je riječ o pravima koja bi predstavljala pretpostavke za stjecanje nekretnine dosjelošću. Pravo upravljanja koje su imale Općine u smislu čl. 9. ZGZ-a nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo već se radi samo o pravu na gospodarenje tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva iz čega i slijedi da se pod pravom upravljanja ne smatra da bi time općine bile titulari prava koje izvire iz društvenog vlasništva. O tome je zauzet stav i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj poslovni broj Rev-671/2009 i Rev-1079/2011.
11. Nadalje sud prvog stupnja je pravilno istaknuo da prema ranije važećem Zakonu o poslovnim zgradama i prostorijama („Narodne novine“ broj 52/71), Zakonu o vlasništvu na dijelovima zgrade („Narodne novine“ broj 52/73), Zakonu o prometu zemljišta i zgrada („Narodne novine“ broj 52/73) i Zakona o građevinskom zemljištu pravo raspolaganja koje je tada imao investitor na izgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, ostvarivalo se tako da su građanskopravne osobe / društvena poduzeća mogla ih koristiti: na temelju obveznopravnog odnosa (sklapanje ugovora o zakupu) ili stvarnopravnog odnosa (prijenos prava korištenja na poslovnom prostoru u društvenom vlasništvu). Građanskopravne osobe ili društvena poduzeća koja su koristila nekretnine na temelju ugovora o zakupu ili prijenosa prava korištenja na poslovnom prostoru u društvenom vlasništvu, ove su prostori evidentirali u osnovnim sredstvima tadašnjih društvenih poduzeća kroz tzv. evidenciju o amortizaciji, pri čemu su oni bili ovlaštenici prava na povrat amortizacije i kasnije u postupku pretvorbe društvenog poduzeća i prava na privatizaciju. U pravno relevantno vrijeme ovu evidenciju je vodio tadašnji Fond za promet, stambeno i komunalno gospodarstvo čiji je pravni sljednik, a tužitelj takve potvrde nije priložio uz tužbu.
12. Pravilno je utvrđeno i da se neopravdano tužitelj poziva na odredbu čl. 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi. Prema navedenoj odredbi, općine, gradovi i županije utemeljene Zakonom o područjima županija gradova i općina u Republici Hrvatskoj preuzet će nekretnine, pokretnine, financijska sredstva te prava i obveze dosadašnjih općina čiji su sljednik najkasnije do 31. ožujka 1994. Međutim, odredba čl. 87. st. 1. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi nije sama po sebi temelj za stjecanje vlasništva predmetne nekretnine jer njome nije propisano da općine, gradovi i županije stječu prava vlasništva tih nekretnina. Kada je u pitanju navodno stjecanje prava vlasništva pretvorbom društvenog vlasništva, proizlazi da Grad Osijek ili njegov prednik nikada nisu imali upisano pravo korištenja, raspolaganja i/ili upravljanja na nekretnini u društvenom vlasništvu, pri čemu se ne može osnovano zaključivati niti da su eventualno bile ispunjene pretpostavke za stjecanje nekog od tih prava izvanknjižno.
13. Uz prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nisu ispunjene kumulativne pretpostavke za stjecanje nekretnine dosjelošću u smislu odredbe čl. 159. ZV-a, odnosno nisu ispunjene pretpostavke niti o vremenu potrebnom za stjecanje dosjelošću, ali nisu ispunjene niti pretpostavke tzv. aktivne građanskopravne legitimacije za samostalnost posjeda.
14. Slijedom navedenog, analizirajući i ocjenjujući razloge sadržane u obrazloženju pobijane odluke, u odnosu na žalbene navode, a sve u vezi s relevantnim zakonskim odredbama, utvrđenje je drugostupanjskog suda da njima žalitelji nisu uspješno osporili prosudbe i utvrđenja prvostupanjskog suda koji je, u zakonito provedenom postupku, pravilnom primjenom materijalnog prava, pravilno i zakonito odlučio o tužbenom zahtjevu. Prvostupanjski sud je na temelju potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije proturječno ispravama u spisu, valjano primijenio materijalno pravo.
15. Pravilna je i odluka o trošku kako po osnovi, u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tako i po visini u smislu odredaba čl. 155. ZPP-a, a žalitelj ne osporava pravilnost obračuna odluke o troškovima postupka.
16. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti i potvrditi pobijanu odluku, sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. i čl. 380. t. 2. ZPP-a.
Zagreb, 2. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Nevenke Marković
